Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

13. Maja 2013.

Stari tekstovi: Uvod u knjigu ”Stari bosanski tekstovi”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Mak Dizdar

.

STARI BOSANSKI TEKSTOVI

Uvod u knjigu

.

Nalazeći se u položaju krajnje zemlje istoka izložene prema zapadu i krajnje zemlje zapada okrenute ka istoku, Bosna je oduvijek bila raskrsnica raznih interesa i razmeđe raznovrsnih uticaja. Takva njena situacija odrazila se i u njenoj pismenosti, književnosti i umjetnosti. U koje vrijeme prije dvanaestog vijeka počinje književni rad u ovoj zemlji, i kakve je prirode bio, teško je danas utvrditi. Pretpostavlja se da je uporedo sa grčkim i latinskim pismom poslije pokrštavanja domaćeg stanovništva počeo prodor i slavenske pismenosti, polagano rasprostiranje književnosti u ćirilometodskom duhu, a možda i razvijanje vlastite književnosti u takvoj tradiciji. Po oskudnim spomenicima koji su sačuvani do danas poslije viševjekovnog njihovog uništenja potvrđeno je prisustvo četiri pisma kojim su se služili stanovnici bosansko-humskog područja: grčkog, latinskog, glagoljice i ćirilice. Vjerovatno su prva dva pisma počela osvajati pozicije veoma rano, a njihov prodor i egzistencija zavisli su od dominacije jedne ili druge crkve, istočne ili zapadne. Grčko pismo ostavilo je više tragova u Humu, a latinica u Bosni. Iako prisutni sve do XV vijeka, tragovi grčkog pisma mnogo su oskudniji od latinice. Latinski natpisi evidentirani su u periodu bosanskog srednjeg vijeka na nekim crkvenim građevinama, na novcima i pečatima bosanskih vladara, na nadgrobnim pločama kraljeva, itd. Humski kneževi u XII stoljeću, a bosanski banovi i kraljevi u XIV i XV, imali su posebne latinske kancelarije osposobljene za vođenje diplomatske prepiske sa zapadnim zemljama i primorskim gradovima. Sa slavenskom službom u crkvi prodire i slavensko pismo, glagoljica i ćirilica, a latinica se upotrebljava samo s vremena na vrijeme i u specijalnim slučajevima (v. P. Anđelić, Kulturna istorija BiH, Sarajevo 1966).

V. Jagić je iznio mišljenje da je jedan od najstarijih i najvažnijih glagoljskih spomenika uopće, Marijansko evanđelje, nastao na jugozapadu naše zemlje. Ako ovaj crkveni rukopis, napisan oblom glagoljicom i nije kasnije od većine stručnjaka prihvaćen kao bosanski, dva rukopisa u fragmentima iz XII vijeka, Grškovićev odlomak Mihanovićev odlomak, rječiti su i umnogome neosporni svjedoci glagoljske pismenosti i crkvene književnosti na području Bosne, odnosno Huma. Ovi spomenici pisani su poluoblom glagoljicom, koja je na prelazu iz oble, istočne, u uglatu, zapdnu glagoljicu te je zbog njene osobenosti u posljednje vrijeme nazivaju i bosanskom glagoljicom. U starije glagoljske rukopise srpskohrvatske recenzije, koji bi pripadali po svojim jezičkim i paleografskim osobinama ovoj bosanskoj grupi, pribrojan je nedavno još jedan rukopis, Splitski odlomak. Po pismu bi ovaj spomenik pripadao XII stoljeću, a po nekim jezičnim elementima novijeg narodnog govora spadao bi u početak XIII vijeka.

Vjerovatno je i prije i poslije Splitskog odlomka bilo i više i raznovrsnijih crkvenih spomenika u glagoljskom pismu, ali danas nema nikakvih neposrednih dokaza kojim bi se ova pretpostavka mogla utvrditi. Štaviše,Splitskim odlomkom prekida se lanac glagoljskih rukopisa za duži period. Dokaz da glagoljska književnost ovog područja ipak nije presahla nalazimo u nekim ćirilskom rukopisima s kraja XIV i iz prve polovine XV vijeka, na čijim marginama su bosanski dijaci zapisivali glagoljske glose (u rukopisu Apostola Srpske akademije nauka u Beogradu, u rukopisu Čajničkog evanđeljai u Zborniku krstijanina Radosava, koji se danas nalazi u Vatikanu), a još veća potvrda za to je u Hrvojevom misalu, koji je između 1403. i 1415. za velikog vojvodu bosanskog i hercega splitskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pisao dijak Butko.Da je glagoljsko pismo bilo u upotrebi u crkvi i van nje, dokazuju još i epigrafi na nekoliko sačuvanih lapidarnih spomenika (natpis u crkvi u Kijevcima kod Prijedora iz XI – XII vijeka, izvjesni simboli u obliku glagoljskih slova naKulinovoj ploči s kraja XII ili početka XIII vijeka, zapis u kamenu iz okoline Banjaluke XV vijeka, a naHumačkoj ploči kod Ljubuškog s kraja X ili početka XI vijeka primjetni su u ćiriličkom tekstu glagoljski uticaji). Ako se još podsjetimo kako je već davno utvrđeno da su skoro svi ćirilički spomenici, počevši odMiroslavljevog evanđelja, prepisivani sa glagoljskih predložaka, onda ćemo prihvatiti kao sigurnu činjenicu da se tokom čitavog srednjeg vijeka u bosanskoj pismenosti i književnosti njegovala i čuvala glagoljska tradicija, kao vrlo cijenjena duhovna i kulturna baština. Glagoljica je najvjerovatnije ostala u upotrebi kao crkveno pismo u krilu Crkve bosanske. Kada je padom Bosne propala i ova crkvena organizacija, iz upotrebe je nestalo i glagoljsko pismo.

Upotreba ćiriličkog pisma bila je mnogostranija i rasprostranjenija. Zato je i broj spomenika ćiriličke pismenosti i književnosti veći i raznovrsniji, mada je golem broj rukopisa uništen u viševjekovnom procjepu između neprijateljskih crkava, između zapadne i istočne, te stalnih, neprestanih mađarskih invazija i kasnijih stogodišnjih turskih pohoda i viševjekovne okupacije. Da je ćirilica ovdje u upotrebi nedugo iza njenog prodiranja u većinu južnoslavenskih zemalja, svjedoči natpis na Humačkoj ploči u Hercegovini, iz kraja X ili početka XI vijeka, nadgrobni i ktitorski epigrafi iz Travunije i srednje Bosne i Miroslavljevo evanđelje, nastali od sredine do kraja XII vijeka. Sudeći po rezultatima najnovijih paleografskih i lingvističkih istraživanja ćirilicu su u Bosnu donijeli Makednoci, neposredno ili posredstvom i uticajem Zete. Ćirilički bosanski spomenici mogu se po svojoj namjeni i izradi podijeliti u nekoliko osnovnih grupa. Na prvom mjestu su svakako crkvenirukopisi pisani staroslavenskim jezikom srpskohrvatske recenzije sa elementima živog narodnog govora, a uz njih valja vezati i nekanonske tekstove: apokrifemolitve i druge slične tvorevine koje spadaju u staru duhovnu književnost. Zatim bi došli tekstovi vezani svojom sadržinom za vjerski i kulturni život i vjerovanje srednjovjekovnog čovjeka Bosne, dati u obliku zapisa na marginama rukopisa i natpisa na građevinama i stećcima. Povelje pisma predstavljaju značajno blago diplomatske pismenosti ove zemlje, naročito zato što je njegovala autohtone crte i nije prezirala narodni jezik. Ogromna većina duhovnih tekstova, kako kanonskih tako i apokrifnih, dobar dio zapisa i natpisa, a pogotovo povelja i pisama predstavljaju veliku vrijednost kao spomenici jezika, pismenosti, opće kulture i historije, a poneki od njih izdvajaju se i nameću i savremenom čitaocu kao primjeri poetskog nadahnuća i književnog kvaliteta. Na kraju bi došla lijepa književnost. Njeni tragovi i uticaji su dosta blijedi, ali ipak živi i evidentni. Nažalost, kao i u ostalim južnoslavenskim književnostima toga doba, takva literatura, koja se njeguje naročito na dvoru vladalaca i oblasnih gospodara, neoriginalna je, prevodilačka, a u najboljem slučaju prerađivačka.

Crkvene knjige sadrže skoro isključivo prevode Novog zavjeta, u kome istaknuto mjeto imaju evanđelja,djela apostolskaposlaniceapokalipsa i izvjestan broj apokrifnih tekstova. To su u stvari prepisi ranijih prevoda sa glagoljskih predložaka, sa značajnim elementima daleke starine u pravopisu i jeziku, ali i sa karakterističnim prodorom živog narodnog govora po kome se i prepoznalo njihovo jezično i geografsko porijeklo. Najstariji ćirilski rukopis crkvenog karaktera, Miroslavljevo evanđelje, pisano je negdje u Humu, za kneza Miroslava, ali ima i mišljenja da je ovaj prekrasno opremljeni rukopis nastao možda na dvoru Kulina bana, koji je po svojoj sestri srodnik Miroslavljev. Kulin ban je oko sebe okupljao neke značajne umjetnike i poznavaoce knjige (kao što su braća Matija i Aristodije iz Zadra, progonjeni kao heretici). Trinaesto stoljeće poznato je ovdje kao vijek križarskih pohoda i lomača, pa nam je iz tog doba ostalo samo nekoliko povelja i jedan crkveni rukopis, Gligorović – Gilferdingovi odlomci, koji se sastoji iz šest listova teksta iz evanđelja. Kada je dvadesetih godina XIV stoljeća Crkva bosanska, poslije vjekovnog i nemilosrdnog progona, ponovo stala na svoje noge, počela je da jača književna djelatnost. Iz tog vremena sačuvana su dva rukopisa koja u mnogome nastavljaju tradiciju ranijih glagoljskih knjiga i Miroslavljevog evanđelja. Prvi je Evađelje Manojla Grka (ili Mostarsko evanđelje), a drugi Evanđelje Divoša Tihoradića, nazvano po njegovom vlasniku, krupnom feudalcu iz Završja i pristavu na dvoru Stjepana II Kotromanića. U drugoj polovini XIV do prvih godina XV stoljeća nastali su sljedeći manuskripti crkvene književnosti: Četverojevanđelje iz Dovolje,Gilferdingov apostolSrećkovićevo evanđeljeLjubljansko bosansko evanđelje (ili Kopitarevo evanđelje),Nikoljsko evanđeljeOdlomak lenjingradskog apostolaVrutoški rukopis (ili Grujićevo evanđelje),Daničićevo evanđelje (ili Drugo beogradsko evanđelje), Rukopis Krstijanina HvalaČajničko evanđelje,Aprakos kneza Lobanova Evanđelje krstijanina Tvrtka Pripkovića. U prvoj polovini XV do sredine istog stoljeća napisane su u raznim krajevima Bosne i Huma nove knjige duhovne sadržine, poznate danas pod ovim naslovima: Treće beogradsko evanđeljeMostarski listovi (ili Belićevi odlomci bosanskog evanđelja, odnosno Drugo mostarsko evanđelje), Mletački zbornik (ili Marčijanski rukopis iz Venecije), Odlomci iz MontepardoneaBeogradski apostolZbronik krstijanina Radosava Početije svijeta (ili Plovdivski rukopis).

Donedavno se smatralo da je broj bosanskih rukopisa crkvene književnosti toliko oskudan da je nemogućno na osnovu njih napraviti bilo kakve ozbiljnije tekstološke ili umjetničke sinteze. Pogotovo poslije prvog i drugog svjetskog rata, vremena u kome su nestala ili izgorjela čak tri bosanska rukopisa u Narodnoj bibiloteci u Beogradu (Nikoljsko evanđeljeDaničićevo evanđelje Treće beogradsko evanđelje). Međutim, broj bosanskih medijevalnih rukopisa iznenada se, posljednjih godina, počeo povećavati, zahvaljujući novim naučnim istraživanjima, tako da bi se danas već moglo prići studioznom proučavanju ovih rukopisa, iz više važnih aspekata. Prvi seriozni pregled djela crkvene književnosti bosanskog i humskog područja crkvenoslavenskog jezika i srpskohrvatske recenzije dao je Vladimir Vrana (Književna nastojanja u srednjovječnoj Bosni, Napretkova „Povijest hrvatskih zemalja“, Sarajevo 1942). Njegov popis dopunio je A. Solovjev, dodajući Vrutoški rukopis, poznat u nauci i kao Grujićevo evanđelje (Vjersko učenje Bosanski crkve, Zagreb 1948). Na Kopitarevo bosansko evanđelje upozorio je Svetozar Radojičić, vraćajući ga iz zaborava (Stare srpske minijature, Beograd 1950). Na Mletački zbornik Odlomke iz Montepardonaukazao je Jaroslav Šidak (Problem bogumilstva v Bosni, Zlodovinski časopos 1-4, Ljubljana 1955), a naEvanđelje Divoša Tihoradića J. Đurić i R. Ivanišević (Jevanđelje Dvoša Tihoradića, Zbornik Vizantološkog instituta, br. 7, Beograd 1961). U najnovije vrijeme pronađen je štaviše i jedan novi glagoljski književni spomenik, pisan poluoblom bosanskom glagoljicom Splitski odlomak – o njemu je opširno i studiozno posao Vjekoslav Štefanić (Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo br. 7-8, Zagren 1957), čime je, kao što smo i ranije spomenuli, i baština glagoljsko književnosti iznenada obogaćena.

Bosanski crkveni književni spomenici, kako glagoljski tako i ćirilički, pisani su na pergamentu, a pokasno, krajem XIV i početkom XV vijeka, ulazi u u potrebu hartija za pisanje knjiga. Na papiru su pisani sljedeći manuskripti: Četveroevanđelje i Dobolje, Mostarski listovi, Beogradski apostol i Zbornik krstijanina Radosava, u svemu dakle četiri rukopisa, nastala, u vrijeme kada je papir ušao u upotrebu i u kraljevsku dvorsku kancelariju u Sutjesci, Bobovcu i Jajcu.

Samo jedan fragment jedne crkvene knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuva se danas u samoj Bosni – Čajničko evanđelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom vijekova na razne načine u razne krajeve svijeta. Tako su mnogi stigli u biblioteke i muzeje Lenjingrada i Moskve, četiri u Italiju (u Vatikan, Veneciju i Montepardone), po jedan je u Carigradu, u Turskoj, u Plovdivu, u Bugarskoj, a relativno mali broj nalazi se u jugoslavenskim bibliotekama i manastirima. Kao što smo ranije napomenuli, tri duhovne knjige bosanskog porijekla stradale su prilikom požara od bombardiranja Narodne biblioteke u Beogradu, a Srećkovićevo evanđelje je negdje zagubljeno. Novija traganja u zemlji i inostranstvu bila su dosta uspješna u otkrivanju nepoznatih bosanskih rukopisa. Zato postoji opravdana nada da će se naići i na nove primjerke, naročito u bibliotekama Sovjetskog Saveza, Bugarske i Italije, a posebno istraživanjem starih rukopisa u manastirima,u krajevima gdje je zabilježena jaka emigracija Bosanaca poslije propasti bosanske države. Zahvaljujući V. Mošinu i J. Šidaku koji su nedavno boravili u Lenjingradu u cilju identifikacije i obrade starih bosanskih rukopisa, sada znamo za još neke spomenike bosanske crkvene književnosti. Mošin je upozorio naOdlomak lenjngradskog apostola (K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Gilferdinga GPB, Trudi Otdela drevnorusskoj literaturi Instituta russkoj literaturi XV, 1958) i Evanđelje iz Dovolje (Paleografski album na južnoslavovenskoto kirilsko pismo, Skopje 1966), a Šidak na Aprakos kneza Lobanova (Bosanski rukopisi u Gospodarsrtvenoj publičkoj biblioteci u Lenjingradu, Slovo 17. Zagreb 1967). Prije deset godina u svim raspravama govorilo se o broju od blizu dvadesetak bosanskih medijevalnih rukopisa, a danas, poslije prvih sistematičnijih iztraživačkih pothvata, već znamo za skoro tridesetak manuskripta te vrste. Razlika, zaista, ohrabruje!

Bosanske duhovne knjige objavili su ponajviše stručnjaci – filolozi, proučavajući u njima prvenstveno pravopisne i dijaktološke osobine, ne ulazeći mnogo u analizu i ocjenu sadržaja objavljenih tekstova. Njima pripada zasluga u otkrivanju porijekla pojedinih manuskripta. U posljednje doba posvećuju im sve veću brigu historičari koji proučavaju problem Crkve bosanske, u nastojanju da na primjerima potvrde ili pobiju mišljenje o heretičkom učenju bosanskih patarena (neomanihejskom, bogumilskom, odnosno o dualističkom učenju što je u raznim krajevima i raznim periodima dobijalo i razno imenovanje). Tako je A. Solovjev kao rukopise sa bogumilskom crtom označio sljedeće knjige i odlomke: Daničićevo Nikoljsko evanđeljeSrećkovićevo iGrujićevo evanđeljeBatalovfragmentHvalov zbornik i Zbornik krstijanina Radosava, napominjući da mnogi rukopisi nisu još proučeni detaljnije te bi njihova analiza dala još značajnije rezultate u pogledu ideološkog stava njihovih autora (Vjersko učenje Bosanske crkve, JAZU Zagreb 1948). Đ. Sn. Radojičić, na osnovu najnovijih istraživanja, pribraja ovim knjigama kao bogumilske: Divoševo evanđeljeMletački zbornik,Kopitarevo evanđelje Početije svijeta iz Plovdivske biblioteke, sa ogradom za posljednji rukopis: „Svakako je iz Bosne, ali je veliko pitanje da li je bogumilskog postajanja.“ (Jugoslovenski ćirilićki rukopisi, Život br. 1-2, Sarajevo 1967). Na osnovu jedne glose pisara, J. Šidak je nedavno došao do zaključka da Evanđelje Tvrtka Pripkovića pripada također Crkvi bosanskoj (v. cit. čl). Uz mišljenje Jordana Ivanova, izvrsnog poznavaoca slavenske srednjovjekovne književnosti, o bosanskom porijelu apokrifne i heretične apokalipse, poznate u nauci kao Bečka tajna knjiga, sačuvane na latinskom jeziku XII vijeka, pristao je Solovjev i neki drugi naši historičari, čime je još više obogaćen ne samo broj knjiga nego i značaj stare bosansko književnosti. Bečka tajna knjiga Početije svijeta, prvorazredne su karike u lancu jedne literature čiji su dijelovi iskidani i uništeni, ali po njima i po izvjesnim tragovima ostavljenim u glosama na marginama pravovjernih kodeksa i usmenoj književnosti možemo da naslutimo elemente jedne dualističke kosmogonije u čijem vjerskom, odnosno ideološkom znaku je živio bosanski čovjek srednjeg vijeka.

Heretička Tajna knjiga (latinski prevod nalazi se u bečkoj Nacionalnoj biblioteci) nastala je u vrijeme snažnog prodora ćirilice i neomanihejskih učenja, koji je dolazio u isto vrijeme možda i kao dva vida iste pojave. To je jedna od onih heretičkih knjiga o kojima s gnušanjem govore inkvizitori zapadne crkve, odnosno knjiga nečastiva, koju anatemišu sinodici istočne crkve. Poslije objuracije na Bilinom polju kod Zenice, na kome su se bosanski krstijani i krstijanice odbranili od optužbi Rima, a Kulin ban vješto spriječio mogućnost da mađarski križari, krstom, ognjem i mačem, urazume optužene bosanske žitelje, bosanski patareni prilagođavaju se svom novom položaju i svoje učenje, kao i njihovi istomišljenici od Carigrada do Provanse, kamufliraju pravovjernim, ortodoksnim simbolima. Ne usuđuju se više da prepisuju zabranjene knjige i vrlo su marljivi u prepisivanju i promicanju kanonskih knjiga, uglavnom knjiga Novog zavjeta, u kojima počasno mjesto zauzimaju tekstovi Ivana Bogoslova, autora jednog od evanđelja i Apokalipse. Ovi biblijski tekstovi, zajedno sa djelima apostolskim poslanicama, bili su glavna i svakodnevna lektira patarena i vjernika njihove crkve. Njima možemo pridružiti jedan broj apokrifa, zabilježen u nekim rukopisima, kao što su Hvalov zbornik iMletački zbornikPočetije svijeta (koje nekim stavovima asocira na dalekog svog pretka – Tajnu knjigu),Povijest o Abagaru (apokrif prenesen u bosanski katoličku književnost i zasvjedočen kasnije u Bugarskoj, objavljen u Veneciji kao prva štampana knjiga namijenjena Bugarima). Sadržine, simbole i vjerovanja zapažena u apokrifima pronaći ćemo ponovno u zapisima, koji su se kao ljekaruše i talismani održavali i kasnije, kroz vijekove, marljivo prepisivani bosanskom ćirilicom. Takav jedan zapis pod naslovom Molitva ot treska iz druge polovine petnaestog vijeka, nastao u okolini Foče, sačuvan je do danas, a značajan je naročito kao indikator koji nas može uputiti u karakter jedne vrste književnosti svog doba, nestale u tami vjekova, a sačuvane samo u narodnoj književnosti.

Poseban način mišljenja, sa izvjesnim heretičkim elementima u odnosu na učenje pravovjernih crkava, zacrtanim slovom i duhom Tajne knjige, došao je do izražaja u tumačenju kanonskih tekstova. Ta tumačenja su vršena, iz opreza zbog svakodnevnih opasnosti od inkvizitorske intervencije, usmenim putem, ali se poneki komentator nije mogao suzdržati a da na marginama ne zabilježi poneki zapis koji nam može pomoći da odgonetnemo suštinu patarenskih komentara. Ona se sastojala od dva osnovna elementa: razbijanja i kritke izvjesnih dogmi kao i protesta protiv svemoći vladajućih crkava i države. U tom pogledu najinteresantnije su glose iz Srećkovićevog evanđelja, koje spadaju u posebnu podvrstu srednjovjekovne duhovne književnosti, poznate pod imenom Razumnik (ili Pitanja i odgovori) u starim slavenskim književnostima, a na zapadu kao Lucidarius (Prosvjetitelj). Za razliku od ovih glosa koje imaju apokrifni karakter, bosanske glose iz navedenog rukopisa umnogome forsiraju heretička, bogumilska shvatanja. Po ovom patarenskom glosatoru, koji misli u duhu principa dualističkog pogleda na svijet, čovječje su duše anđeli zavedeni od Sotone kao božjeg suparnika. Te duše su zarobljene u materijalnom svijetu, u ljudskom tijelu, amogu se spasiti samo milošću božjom, a ne euharistijom. Stari zavjet je vjera Jidina. Krštavanje vodom ne može pomoći ljudskom rodu, a Ivan Krstitelj nije svetac nego vodonosac, te je ispravno i korisno samo duhovno krštenje, o kome poučavaju svaki dan vjernike dvanaest apostola, što se može odnositi na na dvanaest starješina Crkve bosanske. Zapadne crkva je prema ovoj interpretaciji Sotonina crkva, koji služi gospodaru vijeka, knezu vijeka (ovog svijeta). Glosator izGrujićevog evanđelja (Vrutoškog rukopisa) govori u svojim zapisima o istočnoj crkvi kao podmitljivoj, jer se njene starješine postavljaju na visoke položaje pomoću mita (srebrom i zlatom). U drugoj glosi u istom rukopisu dijak upućuje prekor svom starješini „prepodobnejšem Ratku“, nazivajući sebe „gladnim siromahom“. Možda se prvim zapisom aludira i na samu bosansku crkvu, koja je u novije doba uživala status državne crkve, i na Ratka, kao jednog od njenih starješina što su se počeli bogatiti služeći interesima države i nekih moćnih njenih predstavnika, dok je nasuprot tome stanje dijaka, koji se nalazi na tako nezavidnom položaju da mora čak i da gladuje, mada vrši dobro i pošteno svoju dužnost, teško i nesigurno. Učenje Crkve bosanske, izraženo u glosama na marginama izvjesnih bosanskih rukopisa do kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katoličke crkve, nastalim iz potrebe za pobijanjem „manihejskih zabluda“, kojim je kao idejnom kugom bila zaražena Bosna. Najvažniji među njima je spis iz XIII vijeka, poznat pod naslovom Važni momenti i primjeri uzeti iz rasprave između katolika – Rimljanina i bosanskog patarena (vid F. Rački,Prilozi za povjest bosanskih patarena, Starine I, Zagreb 1869).

Ranije smo naveli jedan slučaj koji govori o stanju pisaca, pisara – dijaka. O odnosima dijaka i feudalaca govori i glosa jednog od prvih pisaca u XII stoljeću, dijaka Grigorija, koautora Miroslavljevog evanđelja. U njoj „grešni Grigorije“ zamjera svome knezu, gospodaru Huma, što ga ne štiti, ma da bi za težak i kvalitetan rad koji za njega obavlja morao to da čini. Ostali glosatori, svaki na svoj način, daju i druga zanimljiva svjedočanstva o svom vremenu i ljudima. Tako krstijanin Hval u svom rukopisu, što ga je pisao „zlatom kako i črnilom“, moli čitaoce da mu ne zamjere ako je štogod u pisanju pogriješio, a krstijanin Radosav dajući podatke o svom djelu, u kome se uz Apokalipsu nalazi i jedini sačuvani obrednik bogumilske crkvene službe, ispovijeda, iskreno se tužeći, da su mu ruke otešćale od napornog i odgovornog rada na izradi knjige. Veoma lijepi su zapisi krstijanina Stanka Kromirijanina na marginama odlomka Batalovog evanđelja (poznatog i kao Lenjngradsko bosansko evanđelje). Stanko piše o tepačiji Batalu, koji je veliku pažnju posvećivao patarenima, kao o čovjeku goleme moći i ugleda u tadašnjem društvu. Neki detalji ovog zapisa kazani su vrlo skladno, čistim narodnim jezikom, zahvaljujući čemu ove glose mnogi uvrštavaju u književne tvorevine svoje epohe. Kromirjaninov popis starješina bogumilske crkve u istom rukopisu dragocjen je historijski podatak ne samo za izučavanje razvoja Crkve bosanske nego i čitavog bogumilskog pokreta na Balkanu. Naime, u prvom dijelu popisa, koji počinje sa Jeremijom kao rodonačelnikom (poznatim u istoriji i iz nekih drugih spomenika i ponekad poistovjećenim sa popom Bogumilom), nalaze se imena svih herezijarha do djeda Rastudija, za koga se pretpostavlja da je osnivač prvi put čvrste bosanske patarenske crkvene organizacije, a zatim imena bosanskih djedova, episkupa Crkve bosanske do vremena u kome je živio Stanko Kromirjanin, dakle do 1393. Radeći na knjizi za Divoša Tihoradića, anonimni dijak iz Završja zastao je kod riječi krin, ne znajući šta ona znači. Presretan da je saznao njen smisao, on hita da to zabilježi: „Lilije, cvijetu ime – krin…“

U jednom rukopisu s kraja XIV stoljeća dijak se na margini ovako potpisao: „A zapisa božjom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Prinković, zemljom Gomilanin“. Kasnije će se na istoj stranici ruka nekog pakosnog pravovjernika dopisati na račun bosanskog heretika sljedeće: „I bog zna – neka je to svinja bila!“

Po konciznosti i nekim formalnim osobinama zapisima su slični natpisi, koji se pojavljuju najviše na stećcima, a zatim na crkvenim građevinama, sudačkim stolicama, mauzolejima, kaznenim pločama, itd. I kao što pisac zapisa na marginama svojih ili tuđih knjiga mora u nekoj mjeri da se drži izvjesnih pravila u formiranju rečenice, proporcija i sadržaja zapisa, tako i pisci epigrafa imaju prilično strogo određene formulare, o kojima su morali voditi računa. Naročito je takav slučaj sa nadgrobnim tekstovima – epitafima, što je i razumljivo s obzirom da grobno slovo mora da sadrži dostojanstvo i mjeru u stilu i jeziku zbog bola što valja da ga izrazi. U sadržaju nekih bosanskih i humskih epigrafa ima izvjesnih reminiscencija na stare grčke i latniske natpise, kao i na suvremene ili talijanske epitafe, ali se ovdje ne radi o direktnom uticaju tih tekstova, nego o rezultatima koji su prozašli iz istog napora i raspoloženja da se nađe adekvatan tekst motivu iz kojeg bi trebalo da proizađe. Po toj istoj logici stvaralačkog umjetničkog akta našle su se istovetne ornamentalne realizacije izvjesnih motiva na stećcima i meksičkim lapidarnim spomenicima, te valja odlučni odbiti one pedante koji po svaku cijenu i u svakoj prilici traže uzore na kojima je izraslo domaće stvaralaštvo, nalazeći se uvijek u jednom inferiornom položaju i stanju u odnosu prema svemu što je strano, pa bilo i manje interesantno, čak i mnogo manje originalno. Lapidarni natpisi počinju obično frazom: A se neka se zna… ili A se leži…, već prema prirodi natpisa. Epitaf u najviše slučajeva obavještava prolaznika, čitaoca, da je pokojnik pokopan na plemenitoj baštini, ponekad se navede i ime lokacije, a često i ime osobe, obično iz uže porodice pokojnika, koja podiže spomenik. Većina natpisa ne spominje pisca epitafa, ali su neki dijaci smatrali da njihov djelo ne treba da ostane u tami anonimnosti, te su se potpisivali, obično svojim imenom.

Najveći broj epigrafa ne probija koru i oklop sheme što se nametnula kao obrazac za sve slučajeve. Ali ima priličan broj natpisa koji su rezultat dubokih ličnih emocija i senzacija autora, izazvanih jačinom tragičnosti događaja o kome je trebalo ostaviti svjedočanstvo potomstvu. Ima epigrafa koji svojom konciznošću i misaonošću mogu da zaplijene i kritički raspoloženog čitaoca našeg vremena, a ima tekstova čiji poetski patos može da zagrije i pravog literarnog sladokusca, čak i onoga koji priznaje samo najmoderniji izraz u umjetnosti. U epitafu Bogčina, sina Stipka Ugrinovića, urezanom u stećak u Kotarcu koj Sarajeva, sa savršenom jednostavnošću opisana je zla sudbina mladog pokojnika:

Mlad sa ovoga svijeta odoh –

A jedan bijah u majke…

Neizmjerna je tuga utamničenika koji je trunuo u vlazi i tami blagajske tamnice, podignute ispod zidina dvorske tvrđave humskih knezova, na brdu Humu, ispod koga izvire bujna i modra Buna. U jednom kamenu od miljevine uznik je, možda i samim golim noktima, uspio da ureže svoj bolni i zatomljeni krik:

A ovo pisa Vrsan Kosarić,

sužanj, koji se ne raduje…

Život je čudo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa kao misteriji što nas neminovno grabi. Zato je motiv smrti, kao neminovnost, najčešće prisutan u mislima ovjekovječenim u kamenu. Ovozemaljski život je tmača, mrak, apsurd, iz kojeg treba što prije izaći, jer je produkt načela zla. Anonim iz Gorice obilježio je svoj grob, nadajući se nekom novom, svjetlijem žiću:

Odar zapisah ja u tmači

i ostavih mudro

za novi čas…

Ivan Maršić iz zapadnog Huma, jednostavno i bez ironije, bilježi jednu gorku istinu o ljudskoj sudbini, što ju je na kraju svog života kao najdragocenije iskustvo stekao, predajući ga u vidu poruke onima što dolaze poslije njega:

Dugo na zemlji živjeh ja –

osamdeset i osam ljeta.

a ništa ne ponesoh!…

Jedan žitelj sa Lašve, iz okolice Travnika, reći će to još tiše i dublje:

A ovdje leži Dragaj

na kraju –

ništ…

Radojica Bilić iz Starog sela kod Jajca nije bez taštine podigao sebi biljeg za svog života, ali njegovo slovo o smrti nosi u sebi iskrenu bol zbog prolaznosti ovog svijeta, i tugu s kojom valja upoznati i druge. Svojoj rodbini, susjedima, namjernicima i putnicima obraća se on, uz pomoć dijaka Veselka Kukulamovića, ovako:

Molju

bratiju

i strine

i neviste

pristupite

i žalite me…

jer ćete biti vi

kako jesam ja,

a ja neću biti

kakovi jeste vi! …

Nepoznati patnik iz Goražda na Drini zažalio je za čudima ovoga svijeta u kome je čovjek samo privremeno nastanjen, stranac, i putnik što je saznao da je samo prošao putevima ispod tajnovitog neba, da bi mogao na kraju tog kratkog i snovitog puta iskreno rezignirati:

Čuždome –

željeti ovoga svijeta…

Daleki i duboki, skoro vanvremenski i vanprostorni uzdah Stipka Radosalića, koji je živio negdje krajem četrnaestog stoljeća u Premilovom polju, dopire iz tame vijekova sve do nas i preko nas, u budućnost iskopanu i za našu neizvjesnost, potresajući sva naša čula i dubeći po svim našim misaonim spekulacijama:

Bože, davno ti sam legao

i vele ti mi je ležati…

Niko nije pošteđen iskušenja i gorčine smrtnog časa, ni ubogi ni uzmožni. Na kamenu kneza Tvrdisava Brsnića iz Bujakovine stoji uklesano slovo proste istine i neumitne pravde:

Počten vitez –

ovdje jadan dojde…

Blaga tuga provijava kroz natpis iz Svitave:

Rodih se

u veliku radost,

a umrijeh

u veliku žalost.

Ne samo ironije, nego i pravog crnog humora ima na stećku Juraja Ivanovića iz srednje Neretve:

A se piše na krstu Jurja:

Da je znati svakomu čoviku

kako stekoh blago

i š njega –

pogiboh…

Ne stećku Radosava Mrkšića iz Miruša u Travuniji izrečena je jedna oštra misao koju teško može bez svetogrđa podnijeti bilo kakav nadgrobnjak. To je osuda smrti poslane od nekoga u kome je otjelovljena nepravda, od sile koja može biti samo opaki, crni i nemilosrdni bog, zbog koga mogu biti izrečene i ovako sarkastično poentirane riječi:

Stah,

boga moleći,

i zla ne misleći –

i ubi me grom!…

Ali, smrt dolazi ponekad u pravi čas, kao posljedica i zasluga, kao otkupljenje za nepravedno djelo što ga je neko učinio. Ubistvo ne dolikuje pravednom čovjeku, boriti se smije samo u pravednom ratu, u onome koji se vodi protiv rata, protiv zla. U samoodbrani . Dabiživ Drašković kažnjen je u času u kome je odlučio da sudjeluje u nekom krvoproliću, u kome nije trebalo da se nađe:

Kada htjeh pobiti –

tada i umrijeh…

Život je isprepleten sa tisućama zamki i tajni i u njemu nije lako prosuditi šta je dobro, a šta zlo. Odgovornost sudija je zato tim teža i veća. Ako vrhovni sudija može da pogriješi u procjenama grijeha koje čine ljudske duše, zemaljski suci su tim prije i više skloni zabludama u ocjeni težine prestupa, o zločinu i kazni, te je time i njihova uloga delikatnija. Vlast na zemlji je kratka i privremena i pred velikim sudištem poslije smrti sve ćemo polagati račune. O toj temi, o sudištima i sucima, izrečena je drevna mudrost na kamenoj sudačkoj stolici u Hodovu:

Pogledaj

ovaj kamen –

Čiji li je bio?

Čiji li je sade?

Čiji li neće biti?

Najstarija žarišta lapidarne pismenosti nalazila su se u starom Humu i u središnjoj, banskoj Bosni. Jedan natpis u Humcu na Trebižatu uklesan je u ktitorsku ploču već krajem X ili početkom XI vijeka, a uklesao ga je župan Krsmir Eretović. Nekoliko natpisa iz okolice Trebinja potječu iz sredine i kraja XII vijeka. S kraja istog vijeka sačuvani su natpisi Kulina bana, sudije Gradiše i kaznaca Nespine u okolini Visokog i Zenice, u centru ondašnje bosanske države. Kao treći centar pismenosti ove vrste može se označiti okolina Vidoške (današnjeg Stoca), u kojoj je prvi epitaf pronađen tek s početka trinaestog stoljeća, ali se tu razvijala lapidarna epigrafika tokom čitavog srednjeg vijeka da bi svoju kulminaciju dostigla u XV stoljeću. Najveći broj natpisa u ovom području pronađen je u Boljunima, jugozašadno od Radimlje i Stoca, čija nekropola sa svojih dvadesetak natpisa izbija na prvo mjesto na čitavom bosansko-humskom području. Zanimljive oaze tekstova u kamenu postoje takođe u okolini Blagaja, sjedišta humske vlastele, gdje je prvi natpis, ktitorski , zabilježen već krajem XII vijeka, zatim u dolini Lašve, kojom je nekada vladao tepčija Batalo, te u bosanskom Podrinju, od Foče do Vlasenice i Srebrenice, glavnog rudarskog centra zemlje. U najnovije vrijeme registriran je veći broj epitafa na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine, što je još jedan novi dokaz o velikom kulturnom uticaju zračenom iz centra i u najudanjenija područja zemlje, pa i ona u kojima je prisustvo neprijateljski raspoloženih i agresivnih Ugra bilo vrlo često. Najpoznatiji dijaci i kovači koji su pisali i klesali natpise u kamenu jesu: Prodan i Miogost u središnjoj Bosni, Veseoko Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Grubač i Krilić u okolici Stoca, Nikola Dragoljević i Dragoje dijak u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni, i drugi, manji ili više danas poznati.

Postavljanje stećaka nastavljeno je i u doba turske okupacije, ali sa raspadom i nestankom Crkve bosanske sve više je iščezavao i ovaj zanimljiv običaj i kult u spulkralnoj kulturi Bosne. Izvjesni ikonografski motivi i simboli sa stećaka jedno vrijeme su se zadržali na nadgrobnjacima katolika i pravoslavnih koji su nekada pripadali patarenskoj sljedbi, da ubrzo prepuste mjesto pravovjernim oblicima obilježavanja mrtvih. Snažan uticaj stećkovske tradicije naročito dugo se zapažao na muslimanskim nišanima, kako u arhitektonskom oblikovanju tako i u izvjesnim simbolima reljefa, a na nekim su epitafi muslimanskim pokojnicima napisani u potpunoj tradiciji kako u stilu i jeziku tako i u pismu (bosančicom). Takvi spomenici sa starim simbolima mogu se danas vidjeti na sarajevskim grobljima, kao i u sarajevskoj okolici (Bulozi i drugi). Zato nije nikakav paradoks da se poneki primjerak stećka nađe i danas ne samo u grobljima pravovjernih Hristovih sljedbenika nego i u starim grobištima pristalica Muhameda, koji je u vrijeme propagande za prelaženje na islam proglašen za onoga što je najavljen u Evanđelju (Inđilu kod musilmana), za patarenskog Paraklita(Utješitelja).

Velike zasluge u otkrivanju stećaka i ostalih lapidarnih spomenika imao je saradnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu Ć. Truhelka, koji je i nekoliko desetina godina objavio najveći broj epigrafa, od kojih su većina epitafi. Još 1890. Godine V. Jagić je upozorio na važnost ovakvog napora, naglašavajući: „Ako ćemo da sudimo po epigrafici, za Bosnu i Hercegovinu se može reći – koji ste bili posljednji, bićete prvi! Jer, nema slovenske zemlje iz koje bi u novije vrijeme izišlo na vidjelo toliko slovenskih natpisa, koliko iz ove zemlje… Stari ćirilski natpisi ostaće svakako, da li s bogumilstvom ili bez njega, to će riješiti budućnost – vrlo znamenita pojava u životu našeg naroda ovih krajeva“. (Einige Worte ueber bosnische Inschriften auf Grabsteinen, Wissenschaftliche Mitteilungen aus BiH, Wien 1895). Jagićeva predviđanja su se do kraja ispunila. Natpisima na stećcima bavili su se mnogi učenjaci velikog renomea, među njima K. Jureček, a u najnovije vrijeme mnogi lingvisti, istraživači stare književnosti i umjetnosti, medijevalisti iz naše zemlje: V. Ćorović, A. Solovjev, J. Šidak, Đ. Sn. Radojičić, A. Benac, M. Vego, S. Ćirković, Š. Bešlagić, B. Hrabak, i mnogi drugi. Potvrđeno je da su pored vlastela i vlasteličića i ostalih žitelja pod stećcima pokopani patareni raznog ranga i hijerarhije Crkve bosanske, kao što su djedovi, gosti, strojnici, te ostali krstjani i krstjanice i obični vjernici poznati kao mrsni ljudi. To ne isključuje mogućnost da pod stećcima ne leže i pripadnici drugih religija, naročito pod onim nagrobnjacima gdje su pokopani bivši patareni, što prihvatiše poslije propasti Bosne druge religije, posebno islam. Na žalost, od velikog broja epigrafa ostao je samo manji dio, jer su tokom vjekova uništavanjem stećaka uništavani i natpisi na njima. Približno tačan broj znaćemo uskoro, kada M. Vego završi svoj korpus, od kojeg su do sada izašle tri sveske pod naslovom Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1962 – 1964).

Posebnu vrstu pisanih spomenika predstavljaju manuskripti poveljadarovnica pisama državne kancelarije, oblasnih gospodara i pojedinaca, počevši s povljeom Kulina bana iz 1189. do posljednje povelje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića iz 1461. i sličnih dokumenata pojedinih značajnih feudalaca do kraja XV vijeka. Okovane zakonima uobičajenih formula i šablona, povelje i slični rukopisi u prvi mah mogu da djeluju stereotipno, hladno, pa i dosadno. Dubljim poniranjem u njihovu sadržinu otkrićemo tek tada dijelove koji imaju veću vrijednost nego što ga pruža goli dokumenat, pronaći ćemo zrnca još nepoznate zlatne žice, pa i čitave partije poetski nadahnutog teksta, čak i onda ako dijak i nije išao za književnim rezultatom i poetskim kićenjem. Sadržinom su bogate povelje humskih knezova XIII vijeka, a naročito su zanimljiva pisma kneza Črnomira i općine Popovo – u njima se otvoreno i gnjevno govori o nedosljednosti i prevrtljivosti Dubrovčana, na koje su poruke i naslovljene. Sačuvane su iz tog vremena i četiri povelje Mateja Ninoslava. Prekid u djelovanju bosanske banske kancelarije traje od sredine trinaestog do dvadesetih godina četrnaestog stoljeća, do dolaska Stjepana II Kotromanića na bansku stolicu, a slično je i sa djelatnošću u Humu, u kome je šutnja i mnogo duža. Povelje bana Stjepana II i njegovog brata Vladislava odlikuju se bogatstvom naracije, koja je naročito došla do izražaja u darovnici izdatoj Vlatku Vukosaviću za „njegovu vjernu službu“, u kojoj mu je poslužio sa tri junačka djela što ih učini u raznim prilikama, a naročito u sukobu sa mladim kraljem Dušanom kada se s njim sukobio u Raškoj. Iz nje potiču proklinjanja „bezbožnih i poganih babuna“, u koje se ubraja i sam bosanski ban. Opis tih junačkih djela umnogome podsjeća na slične opise u deseteračkim narodnim pjesmama koje su nastale mnogo kasnije. Veoma je upečatljiva povelja istog bana kojom daruje Dubrovnik Stonskim ratom i Prevlakom, „sve do zgorenja svijeta“, do strašnog sudišta, najavljenog u bosanskoj Apokalipsi. Za vrijeme kralja Tvrtka domaći dijaci dolaze u sjenu logoteta Vladoja – on u kraljevsku kancelariju uvodi stil i jezik raških povelja, što je naročito jako izraženo u prvim dijelovima dokumenata – intitulaciji i arengi, svečanom uvodu u kome se iznosi opća motivacija akta, povezana sa vjerskim shvatanjima tog vremena po kojem je vlast dar božji, potreban da se prenosi i na druge. Naročito je izrazita arenga u Tvrtkovoj povelji od aprila 1378. kojom obnavlja trgovačke veze sa Dubrovčanima. Svojom rječitošću i poetskim nadahnućem izdvaja se posebno darovnica kralja Dabiše vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1392. To je jedan od najljepših tekstova našeg jezika srednjeg vijeka. Zanimljive su i neke povelje pojedinih oblasnih gospodara, a među njima se ističe darovnica braće bjeljaka i Radiča Sankovića, kojom nakon smrti kralja Tvrtka, otkidajući se polako od autoriteta centralne vlasti, daruju Župu konavaosku gradu Dubrovniku, kao njihovu drevnu baštinu, silom otetu od strane raške i humske gospode. Nisu nezanimljive povelje i pisma Pavlovića, Kosača i Hrvatinića, kao ni hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana, odnosno Ahmeda Hercegovića. Od ostalih vrsta pismenosti koja se njegovala na dvorovima zanimljivi su takođe trgovački ugovori (kao onaj što je kralj Tomaš sklopio sa knezom Nikolom Trogirarinom), rodoslovi (od kojih se izdvajaju dva: prvi, nepoznatog dijaka iz Polimlja, kojim izvodi porijeko kralja Tvrtka iz nemanjićke loze, kako bi se dokazalo njegovo pravo na kraljevsku krunu i, drugi, rodoslov što ga jedan od bivših dvorjana na dvoru vojvode Radoslava Pavlovića izreče u dubrovačkoj kancelariji, kako bi dokazao pravo Juraja Bogišića – Hvalovića na nasljedstvo od svog srodnika Braila Tezalovića). Neka vjerovna dokumenta mogu nam pomoći da dobijemo odličan uvid u odnose i naravi ljudi jednog dalekog doba, kao što su na primjer vjerovnice Jelene Grube. Srednjovjekovnih ljetopisa Bosna nema, što ne znači da ih nikada nije ni imala. Kao i mnogi drugi spomenici pismenosti i književnosti i bosanske kronike nestale su u tami vijekova. Zahvaljujući podacima nekih historičara iz kasnijeg doba mi ipak danas znamo za imena dvojice ljetopisaca. Dubrovčanin Jakov Lukarević, koji je djelovao na razmeđu XVI i XVII stoljeća, spominje ljetopisca Manojla Grka (kao „ducis Harvoia Harvatich cronista Emanuele Greco“), a iz ljetopisa jednog drugog bosanskog ljetopisca, Milića Velimislića („Milich Velimiseglich, cronista di Bosna“) uzeo je podatke o događanjima u Humu što su se dogodili oko 1171. godine (J. Luccari Copioro ristretto degli annali di Rausa libri quatro, Venezia 1605). Ljetopis Fra Nikole Lašvanina sačinjen je najvjerovatnije i na osnovu neke medijevalne bosanske kronike što ju je ovaj kronista imao u rukama, u originalu ili u prepisu.

Od književnih djela, za koje se zna da su sigurno postojala u Bosni, spominje se na prvom mjestu Povjest o Aleksandru (ili Aleksandrida) još u XIV stoljeću. (S. Nazečić, Književnost Bosne i Hercegovine, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2, Zagreb MCMLVI). Na jedan kasniji rukopis iz Roudnica u Češkoj, pod naslovom Aleksandar Velik upozorio je V. Jagić, objasnivši njegov tekst i davši komentar o njemu. Pretpostavlja se s pravom da su na dvorovima prepisivani i drugi rukopisi ondašnje lijepe literature, koja je kao lektira dopunjavala apokrifne tekstove. Pa i samih apokrifnih pripovijesti moralo je više biti, što potvrđuju i pojedine priče što danas pripadaju narodnoj, usmenoj književnosti, sa izrazitim elementima doketizma, i drugim karakteristikama neomanihejskog učenja, onemogućavanog vijekovima u pisanoj književnosti. Postoje posredno svjedočanstva o lirskoj epskoj poeziji – njegovala se na dvorovima, ali i u narodu. Poznate su bile neke pjesme o Radosavu Pavlovići, a jedna pjesma, bugarštica, o vjernoj službi, toliko zagovaranoj i cijenjenoj u Bosni, pod naslovom Kako se Nikola Radanović odvrgao od svoga gospodara, odnosi se na oblasne gospodare iz Srebrenice, Dinčići – Kovačeviće. Do danas je sačuvana, pretrnjevši razumljive redakcije od dubrovačko-dalmatinskih prepisivača, ali je u njoj u osnovi ostala bosanska fraza i leksika. Sličan slučaj je i sa drugom bugaršticom, poznatom pod naslovom Razbolje se Đerzeleze, nastaloj takođe u drugoj polovini XV vijeka i modificiranoj kasnije, prema ukusu prepisivača i pjevača. Na dvorovima kraljeva i najkrupnijih feudalaca postojale su grupe glumaca, svirača i igrača, koje su često puta nastupale ne samo da zabave svoje gospodare nego su odlazile i na razne feste u Dubrovnik. Pojedine tvorevine iz njihovog repertoara ulazile su u narod, mapćene i prenešene s usta na usta. One su uticale na stvaranje umjetničke književnosti dubrovačkih literata XV i XVI stoljeća, au Bosni su postajale dio bogate narodne književnosti, koja će dati tada i kasnije najljepše primjere pripovijedaka, poslovica, a naročito lirskih pjesama i balada, što će u XIX vijeku, kada se za njih saznalo, proslaviti našu narodnu poeziju u svijetu.

Dugo vremena književni historičari, a naročito književni kritici u svim južnoslavenskim zemljama, gledali su na staru književnost skoro sa prezrenjem, nalazeći da je prevodna, da je pisana na jeziku koji narod ne razumije, da je svojim vjerskim domišljanjima i pretjerivanjima nezanimljiva, pa i dosadna. Tek u novije vrijeme izvršena je kritička valorizacija te i takve literature, čime se došlo do novih rezultata. Pobijedilo je shvaćanje da su i primjeri pismenosti dragocjeni prilog svakog naroda u njegovom razvoju i razultati koji ulaze u fond kulturnog naslijeđa. U Srbiji je došlo do novog vrednovanja hagiografija i biografija, koje su historijski materijali, ali i književni dokumenti. Bosna doduše nema nijedne hagiografije, ni biografije – takva literatura protivila bi se moralu koji je propovijedan od strane Crkve bosanske, čiji vjernici nisu smjeli da veličaju zasluge vladara kao predstavnika materijalne vlasti, niti svetaca, jer nije postojao kult svetaca u onom obliku u kome se pojavljivao u istočnoj ili zapadnoj crkvi. Srednjovjekovna Bosna nije ostavila svojim potomcima ni druga originalna djela književna (neznatan broj bio je poznat u susjednim zemljama). Ali, nema potrebe da se preskromno i stidljivo krije ono što je u njenoj prošlosti zaista stvoreno kao kulturna vrijednost, i predato u riznicu zajedničke jugoslavenske kulture, kao njen integralni dio. Treba znati da je prvi fresko-portret naslikan u Stonu, staroj prijestonici Humske zemlje. Neka se zabilježi da je prvi i najstariji ćirilički natpis zapadno od Makedonije uklesan u Humcu, kod Ljubuškog. Zašto se ne bi upamtilo da je prvi i najljepši naš ćirilički spomenik crkvene književnosti napisan negdje u Humu ili na dvoru Kulina bana u Bosni? Dobro je da se nove generacije upoznaju s činjenicom da bosanski glagoljski rukopisi, pisani poluoblom glagoljicom, spadaju među najstarije i najvažnije glagoljske spomenika hrvatsko-srpske recenzije uopće. Pravo je da povelja Kulina bana s kraja XII stoljeća, najstariji spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku u južnoslavenskim zemljama, ne bude više jedini reprezentant bosanskog kulturnog nasljeđa u južnoslavenskoj književnosti srednjeg vijeka.

Središnja južnoslavenska zemlja može da se ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jednoj i jedninoj ogromnoj univerzalnoj organizaciji u to vrijeme, čiji je pokret išao za tim da sruši misterij države i njen vlasti u kojoj je carevala strahovlada nad narodima, misterij što ga je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se i njena apokrifna i heretička književnost, zacrtana pojavom Tajne knjige, a završena Početijem svijeta, u knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda dobra nad zlom i potreba da se zlo savlada pravednim životom i radom.

Neki bosanski srednjovjekovni tekstovi ne prelaze konvencionalne oblike i okvire pismenosti svoga doba, i po tome mogu biti reprezentanti prosječnosti i osrednjosti. Ali izvjesni primjeri, kao neke povelje Stjepana Kotromanića, Dabišina povelja Hrvoju Vukčiću, povelja braće Sankovića Dubrovniku, ili neke glose, kao ona dijaka Grigorija, ili anonima iz Srećkovićeva evanđelja, ili Stanka Kromirjanina iz Batalovog fragmenta, oveći broj epigrafa, kao što je onaj zapis sužnja Vrsna Kosarića, epitafi Stipka Radosalića, Radoslava Mrkšića, Juraja Ivanovića i mnogi drugi, ili epigram na sudačkoj stolici u Hodovu, po mišljenju mnogih znalaca, predstavljaju po novim, savremenim mjerilima koja ne odbacuju primitivne civilizacije kao barbarske, nego u njima nalaze ljepote što ih je tek valjalo otkriti razvijanjem istančanijeg senzibiliteta – antologijske književne vrijednosti. Da je to zaista tako potvrđuju i neke antologije stare naše književnosti, objavljene posljednje decenije u Novom Sadu, Zagrebu i Beogradu – u njima se prvi put javljaju i srednjovjekovni bosanski tekstovi, mada ne u mjeri koja bi bila adekvatna stvarnim vrijednostima književnog stvaralaštva ove zemlje u datom periodu. Naravno, zato nisu krivi samo sastavljači ovih izbora i antologija – izvori koje su imali bili su veoma oskudni, a nekad i nepristupačni.

avlija.facebook (Custom)

Preneseno sa: www.makdizdar.ba



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Habib Mandžić: U sebi nosim raj

Habib Mandžić U SEBI NOSIM RAJ Ovo je prvi izjavio mudri perzijski pjesnik Omar Khayyam. Njegova izjava zapravo glasi ovako: “Ja sam raj i pakao.” Njemački pjesnik Johan Christoph von Schiller veli: “U tvoj...
by Redakcija
0

 
 

Marija Juračić: Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu

Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu   Prije nekog vremena raspravljala sam s prijateljem, pjesnikom, o značenju riječi fanatik. Odnosila se na knjigu Amosa Oza „Kako izliječiti fanatika“. Prijatelj, sociolo...
by Redakcija
0

 
 

Larisa Mahmić: Odnos prema drugom u Selimovićevom romanu ”Derviš i smrt”

Larisa Mahmić   Odnos prema drugom u Selimovićevom romanu Derviš i smrt     Meša Selimović, zajedno sa svojim prijateljem Ivom Andrićem, drži titulu jednog od najpoznatijih književnika sa prostora bivše Jugo...
by Redakcija
0

 

 

Ahmet Ademagić: Moje djetinjstvo oko bioskopa i u bioskopu od 1952. do 1962. godine

Ahmet Ademagić MOJE DJETINJSTVO OKO BIOSKOPA I U BIOSKOPU OD 1952. DO 1962. GODINE   Riječ hobi je engleskog porijekla, što znači zanimanje koje je zbog zabave i rekreacije, a ne zarade. Kao na primjer skupljanje pošt...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Zukanović Razija: Poslijeratna stvarnost kroz fotografije Velije Hasanbegovića

Jasno je da je život prolazan i da samo ono što se zabilježi ostaje kao trajni zapis postojanja nekog čovjeka, društva, grada, perioda… Umjetnost je potrebna društvu možda čak i više nego što je potrebno  društvo ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona