Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

21. Februara 2014.
 

Suada Džogović: Teza o sukobu civilizacija – produžetak hladnog rata

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Drnt. Suada Džogović

 

TEZA O SUKOBU CIVILIZACIJA – PRODUŽETAK HLADNOG RATA 

Ovaj rad posvećujem svom rahmetli Ocu akademiku Aliji Džogoviću uz molbu Uzvišenom Allahu da mu podari Džennet

 

  

Abstrakt

Suada Džogović

Suada Džogović

U ovom radu autorica kritički razmatra teoriju o navodnom sukobu civilizacija, osobito one teze koje je improvizovao američki politikolog Samuel Huntington u djelu Sukob civilizacija (Zagreb, 1998). U radu se, na temeljima povijesne dijahronije, povijesti i sinkretizma kultura, ekonomskih procesa i svjetskih ideja, te visokorazvijene ljudske svijesti oponira Huntingtonu i njegovoj tezi o budućem sukobu civilizacija koje on pretpostavlja kao sukob islama sa cijelim drugim svijetom. Naravno, ova teorija ima svoje porijeklo na Bliskom Istoku i latentnim produžetkom hladnog rata u projektima hebrejskog ustoličavanja na vrhu svijeta.

 

Ključne riječi: sukob civilizacija, islam i kršćanstvo, međunarodni politički i ekonomski odnosi, hladni rat, Samuel  P. Huntington, Zbigniew Brzezinski, teze i teorije, globalizam, perspektive globalizma, budući svijet i njegov univerzalni standard.

 

***

 

U povijesnoj dijahroniji svijeta bilo je sukoba od onih definiranih kao ratovi lokalnih razmjera, kao svjetski ratovi, ali i onih kao sukobi civilizacija i kultura. Svi ti sukobi vođeni su sa različitim interesima i ciljevima, mijenjali svijet i njegove kulture, i naravno ljudsku svijest, budeći misao o jedinstvu čovječanstva.

 

Harvardski profesor Akademije za međunarodne i područne studije Samuel Huntington je to znao, ali on je imao zadatak da prvi promovira etimon nekog smaka svijeta koji bi, navodno, bio rezultat globalnog sukoba na planeti Zemlji, a za to je našao krivca u islamu, kao da je islam netolerantna civilizacija pa joj se može pripisati svjetski strah od njegove biološke i fundamentalističke invazije.

 

Postoji sumnja da je Huntigton napisao knjigu Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka (Huntington, Samuel Phillips, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1997.) sa ciljem i po preporuci onih koji ulažu sve napore da zagospodare svijetom i time unificiraju svjetske različitosti u jedan civilizacijski sistem čiji bi oni bili gospodari i kreatori budućeg čovječanstva. To je stara politička demagogija, začeta još u vrijeme Mojsijevih putovanja po Bliskom Istoku i biblijskim zemljama. Huntigton je to znao, i kao stari osvjedočeni tumač ideologije zaključane u onom biblijskom sandučetu i skrivene negdje na Sionu, da opominje na osvajanje Vavilonske kule. Svoju ”novu Bibliju postavio je na temelje na kojima je začet i Stari Zavjet, dakle na pustinjama kojima je hodio Abraham da baš tu predvidi ratno bojište među civilizacijama. Dakle, fundamentaliste pod zastavom Muhameda, s jedne strane, i sve druge na ovom svijetu, sa druge strane.

 

Huntigton zna da je u dubini prošlosti bivalo i sukoba većih razmjera, dakle i sukoba civilizacija. Veliko Asirsko carstvo kretalo je u pohode do Nila, persijsko pod Darijem I i prema istoku i prema zapadu, Džingiskanovi Mongoli prema Kini, na jugu, i prema zapadnim azijskim stepama, protomongoli i protootomani prema Vizantiji i Europi, Sloveni, Huni i Avari također. Rimsko carstvo gospodarilo je Europom, a Europljani su prebrodili Atlantik da bi srušili carstva Maja i Acteka u prašumama Amerike i opljačkali njhovo blago i hramove, da bi se vraćali u doline Nila, Tigra i Eufrata da pljačkaju mumificirane faraone, pustošili piramide po Egiptu i sumersko-vavilonske grobnice po zemljama od Persepolisa do Fenikije.

 

Huntigton zna da pohod Aleksandra Makedonskog nije bio sukob civilizacija motiviran vjerskim faktorima. A bio je sukob, radi osvajanja zemalja po Mediteranu i Aziji, i naravno radi pljačke ogromnih bogatstava po tim zemljama. S takvim aspiracijama bio je i onaj rat Grka protiv Trojanaca.

 

Kakve li je knjige, i da  li je,  napisao o ”sukobu” kapitalizma i komunizma u nedavnoj prošlosti?

 

Ovim se diskursom apostrofiraju ne samo sukobi lokalnih opcija već i sukobi većih razmjera koje Huntigton ne definira već nagovještava jedini sukob civilizacija čiji bi kreatori neizostavno, i samo, bili kolektivni islam i Muhamedovi sljedbenci ”sa ognjem i mačem”. Ovakvu jednu floskulu izmislio je neki holivudski Huntigton, još prije Samuela Hutigtona, koji je, eto, sa filma skida i transformira u tezu i teoriju.

 

Samuel Huntigton, treba vjerovati, poznaje ne samo tekuću politiku već i povijest civilizacija i naroda, i sve one osvite civilizacija koje donose dobra čovječanstvu, pa treba biti optimista i očekivati mudrosti civilizacija a ne katastrofe. Zar Huntigton nije vidio ništa pozitivno u evoluciji čovječanstva, od onog pračovjeka koji je počeo koristiti bambusovu trsku da bio dohvatio bananu pa sve do današnje elektronske revolucije? Huntigton je sve to mogao znati, ali je njemu bila potrebna drugačija naučna afirmacija. Nemoguće je povjerovati da mu nisu bila poznata sva ona kolonijalistička paradiranja po Africi i Aziji, i oni konvoji brodova natovareni blagom iz Indokine i pacifičkih otoka. On zna da islam nije agresijom pregazio ni Atlantik ni Pacifik, niti misionari islama da bi leproznim Indusima držali opela na neizbježnoj smrti.

 

Čemu onda sva ta harvardska znanost?  Ona treba da brani i svoj svjetski autoritet, i znanost, i one kojima je strah od opće katastrofe postao sindrom. Dakle, problem je i psihologija, i nju treba uključiti u buduće izazove ratova i kriza koji će biti motivirani islamskom doktrinom.

 

Huntigton zna da je Francuska revolucija bila veliki svjetski sukob, ideološki i socijalni, čak sukob civilizacija u jednoj konfesionalnoj kulturi. Takav je bio i sukob u društvu carske Rusije, od 1909. do 1917. Ne sukob islama i neislama, već sukob unutar jedne civilizacije, dakle socijalnog i ideološkog karaktera. U Oktobarskoj revoluciji učestvovao je sav centralnoazijski islamski svijet, nemotiviran vjerskom pripadnošću već socijalnim izazovima. Također, takozvano ”arapsko proljeće” nije sukob islama i neislama, već sukob unutar arapskih društava.

 

Današnji sukobi na Bliskom Istoku, te na Dalekom Istoku, nisu sukobi civilizacija niti vjerskih ubjeđenja, naprimjer judaizma i islama, budizma i kršćanstva, već su sukobi drugih opcija, najprije ekonomskih i socijalnih.

 

Novostvoreni Izrael traži prostor i dominaciju u tom prostoru, zaboravivši da je jevrejski korpus opstao samo zahvaljujući islamu i njegovoj doktrinarnoj toleranciji. Jevreji su najviše stradali po europskim konclagerima, masovno, počevši od španjolskih Sefarda pa do Aušvica. Poznata su ponižavanja Jevreja i u literturi, naprimjer kod Valtera Skota (Ajvanho), Čarlsa Dikensa (David Koperfild), Balzaka, ruskih pisaca i dr. U islamskoj literaturi toga nema, na veliku čast. Španjolski Jevreji su našli utočište u Sarajevu. Hagada je očuvana u Sarajevu. Čak ju je u agresiji na Bosnu, sačuvao musliman. No, Izrael se nije muslimanima Bosne odužio za onaj humanizam koji je pružen Jevrejima iz Španjolske, niti za onaj iz doba fašističkih bestijanja po Europi.

 

Narodi Bliskog Istoka mogu živjeti i na onom vrelom pijesku, potrebna je volja a ne dolijevanje ratnog ulja na taj vreli pijesak. Ovo jeste metafora, ali svi oni koji su inspirirani Huntigtonom to treba da upamte.

 

Sukob oko nafte nije sukob civilizacija i zato se ne smije tako definirati. To je sukob interesa a ne kultura. To je drugačiji vid kolonizacije od one prije dvesta-trista godina. Kolonizacija pod afirmativom borbe protiv talibana, mudžahedina, ekstremista, protiv koncepta da svijetu, prvo Europi i Americi, prijeti opasnost od islamskog globalizma, od ideje o ujedinjenim islamskim državama i nekog budućeg islamskog vojnog saveza i njegovog mogućeg ”nuklearnog udara” – nije ni politički ni povijesno utemeljena. Međutim, trebalo je svim sredstvima pregaziti Irak, pa juriti one talibane po Avganistanu, i primaći se iranskoj nafti. A zato treba zaprijetiti i onoj Sjevernoj Koreji, da se mane svoje tehnologije i političko-ekonomskog šepurenja po Dalekom istoku.

 

Sibirski medvjed ćuti i čeka da krizu inicira drugi, a da se potom priključi pobjeđujućem, kao u svim prethodnim ratovima, i da sačuva ono što su njeni carevi pregazli konjicom – u granicama od Baltika do Kamčatke i na jugu do Bakua. Tamo su nafta i čelik, pa hoće li biti sukoba i sloma civilizacija!? To, naravno, nije tema znanstvenika Huntigtona već su njegova tema oni bosonogi Arapi i Avganistanci po sinajskoj pustinji i po klancima Kandahara.

 

Huntigton nije dao odgovor na ove, i mnoge druge, anticivilizacijske sukobe u minuloj povijesti čovječanstva. Njegova opsesija je islam, koji se širi zahvaljujući biološkom zdravlju i islamskoj etici i kulturi. Islam se afirmira i u Europi i na američkom kontinentu, ali ne po zakonima agresije niti bilo kakve prisile. Ljudi traže posao, ako ga u svojoj prvoj domovini ne mogu naći. Radeći najteže fizičke poslove, uče i tuđe jezike i prihvataju tuđu kulturu. Istina spontano, ali se miješaju sa drugima. Normalna simbioza, kao među biljkama u prirodi. Djeci daju imena iz drugih antropoloških sistema, jer ime je ”vakuf” – slobodno preuzimanje, a Bog je jedan, i za one koji vjeruju i za one koji ne vjeruju.  Kur’an zabranjuje prisilu. Ako danas u Europi ili SAD ima na desetine miliona muslimana, to ne znači da od njih prijeti civilizacijski sukob. Jednostavno, to je tendencija da se prirodnim putem svijet konsolidira kao jedinstven ljudski sistem i društvo koje teži ka socijalnoj i političkoj pravdi. Ideja o ljudskim pravima nije nastala u sukobu ili prevlasti civilizacija nego iz potrebe da tih sukoba nestane. Zato, i znanost mora biti angažirana u tom procesu, mora pretpostaviti da civilizacijskih katastrofa neće biti, čak i da ne bude ni onih unutar civilizacijskih razaranja onoga što je stvorila ljudska ruka i ljudski um. To je suština islama. Zato će ga biti i u Europi, i u Rusiji, i u Americi, i u Australiji. Tamo gdje je čovjek, gdje je život, gdje se vjeruje da je Bog sve i svuda.

 

Ako je Turska, ona kemalovska Turska, sekularno društvo, to ne znači da neće i druge islamske zemlje evoluirati uz elektronsku revluciju i obrazovni proces koji poznaje osvite civilizacija od onog prvog točka do današnjih satelita. Turska je uzoran primjer tolerancije  u svijetu, a to su naravno i sve islamske zemlje od Zaljeva do Malezije. Razlika je samo u kulturama i načinu pristupanja jednom Vrhovnom Subjektu. Čak i turski osmanizam ne može se knjiški definirati kao pohod neke azijske civilizacije. On je objedinjavao sve narode u svojem društvenom korpusu. Dao im je pravo na jezik, na vjeru i kulturu, knjigu i pismo, na rad, učešće u vlasti – kao i Turcima. Neturci su vodili vojske i ratove za zajedničku Osmansku imperiju. Opstali su hramovi na Atosu, i šire. Zato su sve optužbe na račun turskog antagonizma i netolerancije prema drugim civilizacijama samcati apsurd i iskrivljavanje povijesti.

 

Istina, Huntigton ne apostrofira posebno tursku civilizaciju opasnom po druge narode. To čine drugi, inicirajući strah od neoosmanizma i turskih pretenzija na ponovni povratak na Balkan i u Europu. Dakako, Turska se vraća u Europu, ali ne sa vojnim pretenzijama već kao ekonomska sila među sebi ravnim u europskoj zajednici naroda. Dakle, u europsku civilizaciju. Sa kime će se ta buduća europska civilizacija sukobiti!? Huntigton nije predvidio. Čini se da je Huntigton žrtva nečije buduće politike i hibridne svijesti kojom se ukazuje na  ”onog drugog” –  na onog koji nije ”Ja”,  na sve što je islamsko. Ovdje nema analize, nema izbora, već sve treba staviti pod jedan imenitelj. Ipak, na veliku dobrobit čovječanstva, sukoba civilizacija ne može biti. Jednostavno što su svi sukobi dijalektički bili inicirani interesima, pa su svi konflikti bivali u sistemu jedne civilizacije, dakle unutar nje. Sasvim prirodno, sve dok ljudska svijest ne nadvlada i taj sociološki faktor.

 

Islam nema projekte da inicira civilizacijske sukobe. Islam je tolerantna kultura, pa i pored propagandnih transparencija da je hermetična civilizacija, to jednostavno nije niti laička niti znanstvena istina. Islam svoju kulturu otvara prema svijetu, isto onako kako ju je otvarao od 12. do 15. stoljeća dajući krstaškoj i indulgentskoj i inkvizitorskoj Europi humanizam i renesansu. Dakako, islam je potreban Europi, s obzirom da posjeduje visoki stupanj tradicije i znanja, i s obzirom na duhovnost formiranu tokom minulih civilizacija na prostorima zemalja ”plodnog polumjeseca”. Islamska kultura prenosila je azijske duhovne vrijednosti preko Mediterana u Europu obogaćujući je u svim oblicima života. Zašto bi onda te vrijednosti inicirale neke sukobe konfesionalne netrpeljivosti? Istina, Vatikan ima i drugačije projekte koje finansira po cijeloj planeti, smatrajući to Božjim zakonom i negirajući sve druge vjerske kulture. Ta unifikacija je jednostavno nemoguća, i sa aspekta ljudskih prava i sa aspekta globalne politike o jedinstvu raznolikosti i očuvanja vrijednosti čak i paganskih društava.

 

Harvardski profesor ”visoke politike” na ovoj lijepoj planeti zloslutno predviđa buduće sukobe motivirane vjerskim principima, a ne predviđa da će budući čovjek imati drugačiju svijest, tehnološku, globalističku, oslobođenu predrasuda i antagonizama vjerskog sadržaja. U povijesti je bilo manje ratova radi vjere i vjerskih principa, jedino oni po Europi među katolicima i protestantima, dakle unutar jedne religije. Krstaški ratovi nisu bili vjerski motivirani, već su bili inicirani drugim interesima – pljačkanjem bogatstava po Bliskom i Srednjem Istoku. Opljačkan je čak i kršćanski Konstantinopolis. Posljednji vjerski rat zadesio je Balkan krajem XX stoljeća. Bio je to rat koji je pokrenula jedna preživjela i srednjovjekovna ideja o vaskrsu jednog davno preminulog carstva silom vatre i noža, silom etničkog čišćenja i uspostavljanja svetosavskih vjerskih zabluda na cijelom jugoistoku Europe. Bio je to rat unutar jedne konfesije zajedničkog porijekla, ali i rat protiv islama u Europi, koji je ta civilizirana Europa ”ćutanjem” i podsticala, dopuštajući da se dogodi i genocid. O tome Huntigtova kancelarija nije napisala ništa, niti je ukazala na činjenicu da taj ”sukob civilizacija” u Europi nisu izazvali niti islamisti, niti islamska civilizacija. Projekti o tom strašnom genocidu skovani su možda u sferi političkih naukovanja nekih zaduženih profesora da i ”znanstveno” potvrde smak svijeta pa za to treba krivicu uknjižiti na konto islamske civilizacije.

 

Šta reći za sukob na tlu Indokine i Dalekog Istoka (Vijetnam, Koreja)?  O tom ”sukobu civilizacija” Huntigton nije napisao knjigu. Nije imao znanstvene hrabrosti da zabilježi važne povijesne argumente, za koje su optuženi oni koji su prebrodili tolike razdaljine da bi vodili rat na tuđim teritorijama – daleko od svoje kuće, kao što ga vode danas po pustinjama oko Pamira i izvora nafte u njegovom regionu. Huntington niije ”zapazio” da neokolonijalisti, koje neki nazivaju imperijalistima, proizvode viškove ratne tehnologije i da im je, da ne bi ”tvornice stale”, u interesu da im ”neprijatelj” obrušava tu tehnologiju na bojnom polju (avione, bombe, i soldate Crnce), jer kako će, zaboga, proizvoditi druge i  umnožavati kapital. Huntigton zna čija je to ideja, a možda je i on kao savjetnik tog kapitala učestvovao u formulaciji zastrašujućih projekata o lokalnim i globalnim sukobima. U knjizi koju je napisao nema nšta o latentntnom antagonizmu bivšeg SSSR, Kine, Zapada, jer navodno to nisu civilizacije niti postoji bilo kakva netolerancija – niti politička niti ekonomska. Samo je islam civilizacija opasna za Zapad i njegove kulture. Mnoge indicije pokazuju da svijet teži ka globalnoj demokraciji i lokalnim samoupravama. To je projekat za cijeli svijet, sem za Harvard, jer je tamo sve ”idealno”.

 

Teza o sukobu civilizacija je latentni  poziv na produžetak hladnog rata, a kada zatreba i onog najstrašnijeg – atomskog, da bi se sačuvali stečeni interesi i stekli neki novi. Ali tada ne bi bilo onih koji bi mogli uživati u blagodetima tih interesa. Knjigu S. Huntigtona koja nije dobar nauk, ipak treba pročitati, da bi se razdijelilo dobro od zla, rečeno jezikom Zaratustre.  



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

SAMAD BEJ MEHMANDAROV, GENERAL PRED KOJIM SU VOJSKE PADALE

SAMAD BEJ MEHMANDAROV, GENERAL PRED KOJIM SU VOJSKE PADALE Piše: Božidar Proročić Samad Bej Mehmendarov (Azerbejdžanski:Sadıx Səməd bəy Mehmandarov bəy oğlu) rođen je 16. oktobra 1855. godine – 12. februar 1931 go...
by Redakcija
0

 
 

Nerkesa Kurpejović: Turcizmi u romanu Zuvdije Hodžića ”Gusinjska godina”

Nerkesa Kurpejović:   TURCIZMI U ROMANU ZUVDIJE HODŽIĆA “GUSINJSKA GODINA”, NJIHOVO PORIJEKLO I SEMANTIČKA KLASIFIKACIJA   Tema ovog rada je semantička klasifikacija turcizama u romanu Zuvdije Hodžića “Gusinj...
by Redakcija
0

 
 

Nataša Žurić: Brskovski groš u suzi Evrope

BRSKOVSKI GROŠ U SUZI EVROPE Piše: Nataša Žurić   Omrači se nebo. Krv, vihor ratnika, ukriše plač novorođenčeta. Ko si? Ja sam,  Autarijat, plahovita gorooko. Ilirski potomak. Napuštam tvoje doline. Ostaj poput...
by Redakcija
0

 

 

Alois Schmaus: „Ćor-Huso Husović“

Ranije se nije znalo da je kod muslimana nekada bilo profesionalnih guslara slepaca. kad sam prošle godine, septembra mjeseca putovao po Sandžaku, doznao sam uzgred, raspitujući se kod današnjih guslara za njihove učitelje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Veljko Đukanović: Prećutana istina

PREĆUTANA ISTINA   „Kad se pokopa istina, kad joj se ne dopušta da kao biljka prodre na površinu, ona ne miruje, tada sakupi svoju moć i probije se eksplozivnom snagom.“ (Emil Zola)   Piše: Veljko Đukanovi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona