Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

5. Februara 2019.

Veljko Đukanović: Prećutana istina

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

PREĆUTANA ISTINA

 

„Kad se pokopa istina, kad joj se ne dopušta da kao biljka prodre na površinu, ona ne miruje, tada sakupi svoju moć i probije se eksplozivnom snagom.“ (Emil Zola)

 

Piše: Veljko Đukanović

Ova misao Emila Zole podstakla me je na razmišljanje da li je svaka istina zaista dostupna, da li se može doći do nje i da li će ona kad tad izaći na viđelo. Što će se desiti ako se neka istina prećuti, ili se ne iskaže na vrijeme? Kakve će posljedice imati oni koji nijesu rekli istinu kada je trebalo? Da li svaku istinu treba reći, bez obzira na posljedice, jer pametan je onaj koji zna razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prećutati? Turgenjev je rekao da: „Istina  koja nije izrečena u pravo vrijeme gora je od laži.“ Na ova i slična pitanja pokušaću da odgovorim kroz analizu tri književna djela: bajke „U cara Trojana kozje uši“, pripovijetke „Ogrlica“, Gi de Mopasana i narodne epske pjesme „Ženidba Maksima Crnojevića“. Nije mi namjera da analiziram pomenuta književna djela u cjelini, već samo da ukažem na posljedice koje može imati prećutana/neizgovorena istina za one koji su istinu prećutali.

Smatram da je svako čuo za bajku „U cara Trojana kozje uši“. Kako i sam naziv bajke kaže, car Trojan je imao kozje uši, ali to je po svaku cijenu htio da sakrije. Svaki frizer koji je šišao i brijao cara vidio je kozje uši kod njega. Ukoliko bi kazao caru što je vidio, car bi ga ubio. Jedan frizer koji je trebao da ide kod cara vidio je da „svi putevi vode do pećine“ pa je odlučio da spasi svoju glavu, a caru je poslao svog momka. Na carevo pitanje što je neobično vidio kod njega, momak je mudro odgovorio  – da nije vidio ništa posebno. Na taj način je ostao živ i nastavio redovno da dolazio kod cara da ga brije i šiša. Očigledno je da u ovom slučaju istina nije smjela da se iskaže jer je govorenje istine caru u oči značilo očiglednu smrt. („Nije svaka istina za svačije uši.“ –Umberto Eko.)

U ovoj bajci misao Emila Zole dolazi do izražaja, jer istina ne može da miruje. Onaj koji zna nešto ne može to ostaviti samo za sebe, nego mora to nekome da kaže. To je ona osobina ljudi da ništa ne mogu sakriti i da ništa ne može ostati vječita tajna. Nesrećni momak nije smio kazati nikome tajnu koju je znao pa je počeo da se gubi i da vene. Kada je njegov gazda vidio da se nešto strašno dešava sa momkom, pokušao je da mu pomogne i pitao ga je što mu je na duši. Momak mu je rekao da ne smije nikome ništa kazati: „a da mi je da kome kažem odmah bi mi odlaknulo.“  Nije smio kazati ni gazdi, čak ni duhovniku, jer ni oni neće moći ćutati pa će se tajna brzo proširiti i stići do cara. Tada se majstor dosjetio kako da spasi momka – predložio mu je da pođe u polje, da iskopa rupu u zemlji i da tri puta kaže to što mu leži na duši. Momak je tako uradio, pošao je u polje, iskopao rupu u zemlji i tri puta rekao: „U cara Trojana kozje uši.“ Tek kada je to uradio, osjetio se oslobođen velikog tereta i otišao spokojan kući.

Niko tako vješto i na lijep način ne umije da nađe pravo rješenje kao narodni pripovijedač. Na mjestu đe je „zakopana“ istina, iznikla su tri izdanka zove. Čobani su napravili svirale, ali gle čuda – iz svirala izlazi neobična melodija: „U cara Trojana kozje uši.“ Ta istina se „probila eksplozivnom snagom“ i, naravno,  brzo došla do „kozjih ušiju“. Car je naredio da mu odmah dovedu momka, koji je morao da kaže caru kome je rekao da su u cara kozje uši? Trojan nije mogao da vjeruje u ono što mu momak priča sve dok se nije lično uvjerio. Na sreću momka bio je ostao još jedan štap zove “koji nije imao straha od cara”, već se iz njega prkosno čuo poznati glas; „U cara Trojana kozje uši.“ Otuda je i nastala izreka u narodu: „Istina će izaći na viđelo, pa da je u zemlju zakopana.“

Iz navedene bajke jasno se da zaključiti da nije uvijek najbolje reći istinu, ali i da se istina uvijek sazna, bez obzira na koji način je pokušali prikriti. Jasno se prepoznaje i razlog zbog čega se istina nije kazala, a to je strah za sopstveni život.

 

Drugo djelo u kojem istina nije rečena u pravo vrijeme je pripovijetka “Ogrlica”, francuskog pisca Gi de Mopasana. Da bi se jasno shvatilo o čemu je riječ ukratko ću se osvrnuti na sadržaj pomenute pripovijetke. Gospodin i gospođa Loazel žive jednim sasvim normalnim životom. On je pisar u Ministarstvu prosvjete i zarađuje dovoljno za život. Gospođa Matilda, njegova žena, žudi za raskošnim životom  dvorskim balovima. Znajući za tu njenu opsesiju, gospodin Loazel izmoli pozivnice za bal koji će se održati kod ministra i njegove žene. Za tu priliku gospođa Matilda kupi prekrasnu haljinu, ali nije imala ogrlicu koja bi odgovarala haljini pa je posudi od svoje prijateljice gospođe Forestje.

Na balu je Matilda blistala i privukla je pažnju prisutnih. Zaplet nastaje onog trenutka kada Matilda, po povratku sa prijema, primijeti da joj nema ogrlice. Šta sada da radi?. Da li da zove prijateljicu i kaže joj što se desilo? Nije znala što da radi. Ukoliko kaže prijateljici što se desilo, strahovala je od toga što će gospođa Forestje reći i kakvo će mišljenje imati o njoj. Vjerovatno će misliti da je nepažljiva, neodgovorna i da joj je jedino stalo do toga da izgleda lijepo. Odlučuje da ništa ne kaže prijateljici, najvjerovatnije zbog sujete, taštine i ponosa, a ne iz nekog straha. Pisac nam ne otkriva da su dijamanti na ogrlici lažni i da ogrlica ne vrijedi mnogo. Naravno, to ne zna ni gospođa Loazel i zato za ovu porodicu nastaje prava drama. Kako naći ogrlicu koja će biti ista ili slična  onoj izgubljenoj? Kada su je napokon pronašli trebalo je obezbijediti ogromna sredstva jer je ogrlica koštala pravo bogatstvo. Muž gospođe Loazel prihvata na sebe žrtvu. Daje ostavštinu koju je dobio od oca, ali treba naći još toliko. Zadužuje se kod prijatelja, uzima pare kod zelenaša po veoma nepovoljnim kamatama i na kraju kupuje ogrlicu koju vraćaju gospođi Forestje. Postavlja se pitanje: zašto ovo čini gospodin Loazel? U prvom redu zato što voli svoju ženu, neće da je ostavi samu i da dozvoli da ona izgubi svoj ponos, a možda i zbog toga što osjeća odgovornost jer su  njegovom zaslugom  pošli na bal. Što je sve prošao i preživio za tih nekoliko dana dok je obezbijedio novac za ogrlicu najbolje se vidi iz sljedećeg citata: “poslije nedjelju dana izgubiše svaku nadu. I Loazel reče, naizgled stariji za pet godina….”

Da bi vratili pozajmljeni novac narednih deset godina morali su da rade teške poslove koje ranije nijesu mogli ni da zamisle. Prvo su otpustili služavku, zatim su uzeli mali stan u potkrovlju. “Gospođa Loazel je radial teške domaće poslove, bavila se odvratnim kućnim radom. Prala je sudove, prala je prljavo rublje, košulje i  krpe, i sušila ga na užetu; svakoga jutra odnosila je đubre na ulicu, a donosila vodu. Obučena kao neka prosta žena, s kotaricom u ruci, odlazila je piljaru, bakalinu i mesaru, pa se cjenjjkala, podnosila uvrede.” Za sve ovo što se dešava gospođi Loazel i što mora da radi najbolje odgovara misao Džordža Čepmena: “Kad ponos ide prije, sram će slijediti poslije.” Iako ni kriv ni dužan ništa bolje nije prošao ni gospodin Loazel. “Muž je uveče svodio račune za nekog trgovca, a noću je često prepisivao rukopise, dobijao po pet para za svaku stranicu.”

Džon  Ruskin kaže da je većinom ponos u pozadini svih velikih grešaka. Da li je gospođa Loazel napravila grešku što nije kazala pravu istinu? Ispostavilo se da jeste. Međutim, postavlja se pitanje što bi bilo i da je kazala istinu svojoj prijateljici? Često se i sama to pitala, a pitala se da li je ta jedna noć bila vrijedna čitavog desetogodišnjeg truda: “ali bi ponekad, kad joj je muž bio u kancelariji, sjedjela pored prozora , pa bi mislila na negdašnje poselo, na onaj bal kad je bila tako lijepa i toliko uznošena.” Da istina ne može ostati sakrivena omogućiće jedan slučajni susret dvije nekadašnje prijateljice na Jelisejskim poljima. Deset godina neprekidnog teškog fizičkog rada od gospođe Matilde načinile su ženu koju gospođa Forestje nije ni prepoznala, jer se Matilda toliko promijenila i postarala: “Sada je gospođa Loazel izgledala kao ostarela žena. Raskrupnjala se , postala je surova, gruba, kao žene u sirotinjskim kućama. Loše očešljana, sa nakrivo opasanim suknjama i crvenih ruku, ona je glasno govorila i prala podove vrelom vodom.”  Kada je sve bilo gotovo, gospođa Loazel ne može a da ne kaže svojoj prijateljici da je ona “krivac” što Matilda sada izgleda ovako. U tom trenutku ona se osjeća pobjedonosno i zadovoljno: “I ona se smešila od radosti u kojoj je bilo ponosa i bezazlenosti.” Tek joj u tom trenutku gospođa Forestje otkriva pravu istinu i sažaljivo se obraća Matildi riječima: “O, jadna moja Matilda.”

Što bi se desilo u životu gospođe Matilde da je rekla istinu na vrijeme, ostaje nam samo da nagađamo. Život je čudan, nepredvidiv, neke situacije u životu prosto ne možemo izbjeći. Možda je gospođa Loazel zbog nečega morala proći kroz ovakav period života, na ovaj ili neki drugi način. Možda joj je takva sudbina jednostavno dodijeljena samim rođenjem.

 

U našoj najdužoj epskoj pjesmi “Ženidba Maksima Crnojevića” istina koja nije iskazana u pravo vrijeme ima katastrofalne posljedice. Ivo Crnojević prosi kćerku mletačkog dužda za svog sina Maksima. Sve bi bilo kako je zamišljeno da Ivo na samom polasku iz Mletaka ne kaže svome novom prijatelju – duždu od Mletaka da u hiljadu svatova i hiljadu Latina neće biti ljepšega junaka od Maksima. Pitamo se što je to trebalo Ivu da govori bez  ikakve potrebe, koji ga je đavo na to nagovorio. Odgovor je jednostavan: nije to trebalo Ivu, ali jeste Starcu Miliji, pjesniku-pjevaču od kojega je Vuk Karadžić zapisao ovu pjesmu, jer na ovom detalju Starac Milija gradi čitavu kompoziju pjesme.. Sve što se dalje dešava u pjesmi, dešava se kao posljedica ovog Ivovog obećanja:

“Prijatelju, dužde od Mletaka, / čekaj meme s hiljadu svatova, / od hiljadu manje biti neće, / čini mi se hoće biti više,  / kad prijeđem more u to polje / ti izvedi hiljadu Latina, / nek mi sretu u polje svatove, / neće biti ljepšega junaka / u mojijeh hiljadu svatova / ni u tvojih hiljadu Latina / od Maksima, od mojega sina, /sina moga, mila zeta tvoga!”

Kad je dao ovakvo obećanje Ivo nije ni slutio što se može desiti. Za vrijeme njegovog trogodišnjeg odsustva i trošenja blaga, njegov Žabljak napala je bolest i kraste su nagrdile Maksimovo lice, tako da je Maksim poslije bolesti bio veoma ružan. Evo kako pjesnik opisuje povratak Ivov u Žabljak i njegov susret sa Maksimom:

“Kako sjede u svilena stola, / oči mu se odmah otimaše, / te Maksima pogleduje sina. / Ta da vidiš jada iznenada!        / davno Ivan dvore ostavio / prosit snahu tri godine dana, / na njega mu bolest udarila / u Žabljaka u postojbinu mu, / mučna bolest one kraste velje / na Maksima kraste napanule / te mu bjelo lice nagrdile, / bijelo mu lice našarale      /  iza krasta lice pocrnjelo, / pocrnjelo i odrpavilo, / kunem ti se kako tamo kažu / grdnijega u hiljadu nema.”

U tom trenutku Ivanu nije bilo stalo do Maksimove bolesti, jer se sjetio što je obećao mletačkom duždu, a sada vidi da to obećanje ne može ispuniti. Pred njim se postavlja logično pitanje: Što sada da radi? Ako kaže istinu – što će novi prijatelj misliti o njemu? Misliće da je prevarant i lažov koji samo voli da se hvali kako bi na taj način zadivio Mlečane.  Ako ne kaže istinu nego pođe sa Maksimom, ovakvim kakav je, može doći do svađe i  borbe jer je dužd ispratio Iva riječima:  “Ako tako to ne bude prijo, / hoćeš doći, al ćeš grdno proći.” I sam Ivan je svjestan te mogućnosti i otvoreno kaže: “Ja se bojim kavge preko mora, / kad Maksima sagledaju moga.”

U ovakvoj situaciji reći istinu je prava pustolovina, ali kako kaže Fridrih Niče: “Još gore je ćutati, sve prećutane istine postaju otrovne.” Maksima niko ništa ne pita, kao da se ne radi o njegovoj sudbini, već ga pjesnik i tretira kao dijete i taj mu epitet ostaje skoro do samog kraja pjesme. Ivo se obraća za savjet svojoj ženi, ali ga ona kori, jer kako kaže: “Kog su dosad žene sjetovale.” Taj ženin prekor vrijeđa Iva i kod njega proradi povrijeđeni ponos i sujeta. On jeste napravio grešku, ali umjesto da je ispravi, on pravi još veću. Sofokle kaže da: “Svi ljudi prave greške, ali pametan čovjek se povinuje kada zna da je njegov smjer pogrešan i on popravi zlo. Jedini zločin je ponos.” Ivu ponos ne dozvoljava da kaže istinu što će na kraju dovesti do tragedije. On zabranjuje da se uopšte priča o   njegovom putu u Mletke i prosidbi, već prijeti:  “Ni sam bio, ni sam je prosio: / ko mi dođe da mi je čestita, / živu ću mu oči izvaditi.”  U pjesmi je Ivo prikazan kao čovjek koji ima bogatstvo, ima moć, ima funkciju, a to sve povećava njegov ego. Ne ponaša se jednako prema podređenima, kao prema onima iznad njega. “Isti ponos koji čini da se čovjek ponaša bahato prema podređenima, čini da se ponaša pokorno onima iznad njega, Takva je sama priroda ovog poroka, koji nije baziran na ličnoj zasluzi niti na vrlini, nego na bogatstvu, uticaju, beskorisnom znanju.” Možda ova misaoŽana de la Brijera, francuskog književnika iz 17. vijeka, najbolje oslikava stanje u kojem se Ivo našao.

Takvo stanje je potrajalo devet godina, i možda Ivo priželjkuje da se sve zaboravi, ali onda dolazi očekivani prekor od mletačkog dužda, što stavlja Iva na još veće muke, jer u pismu dužd ponižava i vrijeđa Iva (što je i opravdano i očekivano).   On traži od Iva odobrenje: “Da se tvoja snaha preudaje, / da mi sliku traži prema sebe, / a ti rđu traži prema tebe!” Pošto je satjeran u ćošak, Ivo se opet obraća svojoj ljubi, a ne Maksimu. Ljuba mu daje naizgled prihvatljiv predlog: “Od šta si se danas prepanuo? / Ako su ga kraste ištetile, / ako  bidnu glavni prijatelji, / zato riječ progovorit neće / svak se boji muke i nevolje.” / Poslije ovakve uvrede od strane mletačkoga dužda Ivu ponos ne dozvoljava da  “mu sjedi snaha isprošena”, već pravi grešku za greškom. Ne sluša savjet svoje vjerne ljube, ne sluša ni svojeg sestrića koji na osnovu sna predskazuje nesreću, umjesto Maksima kao mladoženju u Mletke određuje Miloša Obrenbegovića. Samim tim činom on je “Maksimu sreću izgubio”, kako kaže i nesrećna Latinka đevojka kad je saznala pravu istinu. Prilikom odlaska za Mletke, Ivo Milošu obećava da će mu pokloniti sve darove koje dobije od Mlečana i još će ga on bogato nagraditi, samo da mu prevede nevjestu preko mora. Prelako daje obećanja, a upravo ta obećanja, koja ne može ispuniti, dovešće do međusobnog pokolja svatova pri povratku u Žabljak.

Za vrijeme veselja u Mlecima sve protiče kako treba. Mlečani su zadovoljni “zetom” i bogato ga daruju. Ali upravo ti darovi će biti kamen spoticanja nesuđenog braka Maksima i Latinke đevojke. Pri povratku svatova, nadomak Žabljaka, razotkriva se prava istina. Latinka prihvata situaciju onakvu kakva jeste, ali kori svekra zašto nije kazao istinu jer svak može jada dopanuti, a ko je mudar i pametan sve će razumjeti:   “Mio svekre, Crnojević Ivo,  /          Maksimu si sreću izgubio, / kako s drugog zetom učinio. / Rašta, svekre, da od boga nađeš?/ Ako su ga kraste ištetile, / ko je mudar i ko je pametan, / tome, svekre, valja razumjeti; / i svak može muke dopanuti, / ako su ga kraste našarale, / zdrave su mu oči obadvije, / srce mu je baš kako je bilo.” /

Prije polaska svatova za Mletke, Ivo je zadao tvrdu vjeru Milošu da mu niko neće dirati dara kojim ga daruju Mlečani, ali Latinka ne da od zlata košulju, koju je vezla tri godine dana, kako kaže: “dok su moje oči iskapale.” A upravo tu košulju ne da ni Miloš, jer će mu to biti pohvala među braćom. Tu pjesma dostiže vrhunac i čitalac s nestrpljenjem očekuje kako će se situacija riješiti. Nesrećna đevojka nema kome da se obrati, pa doziva nesuđenog mladoženju da je uzme u zaštitu. Kori ga i pogrdno naziva čime kod Maksima izaziva bijes. Maksim je do sada bio “nejako dijete”, a sada je hitar kavgadžija, koji nema drugog izbora nego da ubije vojvodu Miloša i otme đevojku od đevera, što i čini. Poslije ubistva vojvode Miloša, nastaje opšti pokolj među braćom i propast svatova koje je Ivo okupio na veselje. Epilog je stravičan i tragičan: “Kada pade krasna poglavica, / a zgleda se mnoga porodica / u junake krvca uzavrela…/ … dok to polje magla pritisnula / od hitroga praha i olova, / tad s u tami mači povadiše  / te  se njine majke ojadiše,/ a sestrice u crno zaviše, / a ljubovce ostaš udovice, / a ogreznu krvca do koljena.”/ Kad je Maksim vidio što se desilo, jedino što mu je  preostalo jeste da svoju nesuđenu nevjestu vrati njenom ocu – duždu od Mletaka, da se odrekne prijestola i da se poturči. Zato poručuje duždu: “O moj taste, duždu od Mletaka, / kupi vojsku svu latinsku zemlju,/ te mi haraj bijela Žabljaka / i ti vodi milu tvoju šćeru / ni ljubljenu ni omilovanu – / mene prođe moja gospoština, / i država moja kraljevina, / hoću bježat preko zemlje duge, /hoću bježat caru u Stambola, / kako dođem, hoću s poturčiti.”

Kada sagledamo sve što se desilo, možemo konstatovati da je jedna, na vrijeme,  neiskazana istina, dovela do propasti glavnik junaka, kako na ličnom, tako i na kolektivnom planu. Ivo je izgubio ugled, porodičnu sreću, sin je pobjegao od njega i promijenio vjeru. Izgubio je vojsku, a samim tim i državu. Nije mu pomoglo ni sve blago kojim se hvalio i nemilosrdno ga rasipao. Kakav će mu biti život kada zna da je on vinovnik cjelokupne nesreće koja je zadesila i njega lično i njegovu državu. Maksim svjesno prihvata zlu sudbinu koja ga je zadesila, i umjesto da naslijedi oca na prijestolu i uživa u životu,  on bježi u svijet bijeli, da tamo negdje u tuđini tuguje i žali za svojom domovinom, krunom i srećom.  Latinka đevojka, kojoj pjesnik ni ime ne daje, je izgubila devet najboljih godina života, izgubila svoje snove i nadanja, vratila se kod oca da tuguje   nad zlom sudbinom i da se pita zašto se baš njoj to  dogodilo.

Koliko samo otrovi u jednoj prećutanoj istini.

Vjerovatno će neko reći da se sa ovakvim sudbinama možemo sresti samo u književnim djelima, a ne i u stvarnom životu. Ivo Andrić upravo misli suprotno: “Na svakoj knjizi koja znači dobro umjetničko djelo moglo bi se napisati: oteto od života, moga i vašega.”

 

 

Cetinje, januar 2019. g

 

VELJKO ĐUKANOVIĆ rođen je 1962. godine u Lastvi Čevskoj, opština Cetinje. Osnovnu i srednju školu završio je u Nikšiću. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na grupi: Srpsohrvatski jezik i književnost naroda i narodnosti Jugoslavije. Živi na Cetinju i radi kao profesor crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi “Lovćenski partizanski odred”, čiji je direktor bio 1998 – 2011. godine.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Munevera Sutović: Sandžak

Munevera Sutović   SANDŽAK   Umire se u tebi Nije to više junačka smrt Pogleda uprta u zemlju U to malo parče zemlje otcijepljene Pa je ne prisvoji ni mjesec ni sunce Niti je na grudi privi neka zemlja Gordost  star...
by Redakcija
0

 
 

Al-Aksa kroz historiju

Al-Aksa kroz historiju     Kada je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, primio naredbu od Allaha da vodi muslimansku zajednicu u pet dnevnih namaza, njihova kibla je bila u Jerusalemu. Za muslimane, grad Jer...
by Redakcija
0

 
 

Lotfi Zadeh – naučnik svjetske slave

LOTFI ZADEH NAUČNIK SVJETSKE SLAVE Piše: Božidar Proročić Azerbejdžan je država koju su proslavili brojni pisci, pjesnici, državnici, intelektualci naučninici. Jedan od najpoznatjih ne samo u Azerbejdžanu i Americi, v...
by Redakcija
0

 

 

Važno je da razumijemo jedni druge

NAŠA KULTURA, TRADICIJA, OBIČAJI I NAVIKE SE PROŽIMAJU  O kulturnim stvaraocima sa sjevera uradio sam mnoge emisije u okviru serijala „Mostovi“ koji sam svojevremeno baš zbog toga pokrenuo, kao i desetak dokumentarnih ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

U Rožajama izložba fotografija ”Aladža džamija u Foči” autora Andreja Andrejevića

Izložba 40 fotografija Aladža džamije u Foči autora dr Andreja Andrejevića biće otvorena u galeriji ‘’Magaza’’ Centra za kulturu Rožaje u četvrtak, 25. aprila u 18 sati i trajaće do 4. maja 2019. godine   ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona