Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Feljton

9. Oktobra 2018.
 

Nadan Filipović: Za i protiv Iva Andrića (feljton)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Koliko god se o Ivi Andriću pisalo kao o velikom književniku – nobelovcu i pravom velemajstoru pisane riječi, što zaista i jeste bio, toliko se malo pažnje obraćalo ili se naprosto izbjegavalo obratiti na neke detalje iz njegove paralelene karijere, a to je bila diplomatska karijera u Kraljevini Jugoslaviji, kao i o njegovu životu u kvislinškoj Srbiji u doba Drugog svjetskog rata. Baš neki na čudan način zanemareni, odnosno svjesno prešućeni detalji o meteorskom usponu jednog velikog pisca i diplomatskog karijeriste rođenog u katolicizmu odanoj obitelji, a kasnije deklarisanog Srbina, do kraja vjernog u službi velikosrpske hegemonije, a najposlije veoma moćnog državnog pisca u službi komunističke Jugoslavije, biće možda interesantno štivo onim čitateljima koji nisu znali za pojedine bitne detalje njegove biografije – piše na početku feljtona o Andriću publicista Nadan Filipović na njegovom blogu Bošnjačko oko.

Međutim, ima ih koji govore da nije red pisati o nobelovcu, o neupitnoj književnoj veličini, gorostasu pisane riječi, jer je to kao neki atak na njegovo djelo. Ovdje se i ne piše se o nobelovcu, neupitnoj književnoj veličini, gorostasu pisane riječi, i njegovom djelu, već o čovjeku koji je sve to zaista i bio, ali je prvenstveno bio čovjek koji ima svoj put, svoj životopis, svoju biografiju. U stvarnosti se radi o manje poznatim crticama iz biografije tog čovjeka i ponovnom otvaranju pitanja otkud u njemu tolika, neskrivena mržnja prema bosanskim muslimanima, islamu, i konačno, prema Bosni. Uostalom, o svakom se velikom i malom čovjeku može pisati, ali treba ići crtom istine. Svi smo mi griješnici. I veliki i mali. I grijeh je ako se ne napiše samo istina.

Ivo Andrić, zakoniti sin Antuna i Katarine Andrić, djevojački Pejić rođen je 9. oktobra 1892. godine u travničkoj mahali Zenjak, na kućnom broju 9. Kršten je isti dan u Crkvi Svetog Ivana Krstitelja, a podaci o činu krštenja se nalaze u knjizi krštenih pod rednim bojem 70, gdje je upisan kao Ivan Andrić. Andrićev krsni kum bio je Tadija Antunović, radni kolega Antuna Andrića i vlasnik kuće u kojoj je Ivan Andrić rođen. Čin krštenja obavio je travnički župnik Juraj Pušek. Punim, krsnim imenom Ivan Andrić bila je potpisana samo jedna njegova knjiga i to prvo izdanje pripovijetke “Put Alije Đerzeleza”, objavljene 1920. godine u Beogradu. Međutim, zbog toga je Ivan Andrić protestvovao kod uglednog izdavača  Cvijanovića sa izričitom napomenom da se tako nešto više ne smije ponoviti, te da se sva njegova djela imaju od tada isključivo potpisivati samo sa Ivo Andrić. Od tada on nije više Ivan Andrić, već Ivo Andrić. (Marko Ešegović, U gradu vezira i isusovaca, Svjetlo riječi, Godina 23, 271, Sarajevo, listopad, 2005)

Ivo Andrić je u jednom pismu upućenom francuskom piscu Klodu Avlinu (Claude Aveline) kaže “Potičem iz zanatlijske porodice koja je sa dolaskom Austro-Ugarske osiromašila i ubrzo izumrla”. (Rodna kuća nobelovca Ive Andrića, dokumenti, Travnik). Andrićev djed po ocu Antun potiče iz Sarajevskog polja, a po zanimanju je bio zanatlija koji je pravio  bosanske mlinove za kafu. Bio je oženjen Katarinom Pamuk, i sa njom je imao jedanaestoro djece koja su sva, prije ili kasnije, poumirala od tuberkuloze pluća. Od spomenute bolesti 1894. godine umro je i otac Ivana Andrića, Antun, koji je po zanimanju bio sudski podvornik. Ivanova majka, Katarina Andrić, zvana Kata, u svojoj je dvadeset i prvoj godini ostala bez ikakvih sredstava za život. Zbog toga  se obratila za pomoć sestri umrlog muža, odnosno Ivanovoj tetki Ani Matkovščik. Ana Matkovščik je bila udata za Ivana Matkovščika, porijeklom Poljaka, narednika u Austro-Ugarskoj vojsci i potom graničnog policajca. Živjeli su u Višegradu i nisu imali djece. Tetka Ana i tetak Ivan odlučuju preuzeti brigu o odgajanju dvogodišnjeg Ivana Andrića, koji je nakon 80 godina o tome govorio: “Mene su na rukama odneli u Višegrad”. Takođe je veoma važno istaknuti da je Ivan Andrić u jednom svom pismu prijatelju Milošu Vidakoviću koje je napisao kao jedanaestogodišnjak iz Višegrada kaže slijedeće “Ljudi su u kasabi brbljivi, brutalni i glupi, a život je smradan i pust, pun jada i komičnosti, Gogoljeve komičnosti…”. (Muharem Pervić, Portret umetnika, u “Znakovi pored puta”, 169-175, 1989, Rad, Beograd). Navodi iz ovog pisma možda i ukazuju da je već kao dječak počeo formirati mišljenje o bosanskoj muslimanskoj kasabi i njenim ljudima.

Godine djetinjstva je proveo u gradiću koji će kasnije obilježiti njegov književni rad. U Višegradu je Andrić završio osnovnu školu, a potom se 1903. godine, kao petnaestogodišnjak vraća majci u Sarajevo. Iste godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Nakon velike mature dobio je stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva “Napredak” i u oktobru 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom (Filozofskom) fakulteta Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu se druži sa kremom hrvatske inteligencije, a najviše sa Antunom Gustavom Matošem. Iz do danas nepoznatih razloga 1913. godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz historije, filozofije i književnosti. Ni u Beču se ne zadržava dugo i već 1914. godine prelazi na Filozofski fakultet Jagiellonskog Univerziteta u Krakovu. (Zadužbina Ive Andrića, Biografija Ive Andrića, 2005)

Ima onih koji kažu da je diplomirao u Zagrebu, ali to diplomiranje se nikada nije spominjalo, pa neki bolji poznavaoci njegove biografije čak tvrde da nikada nije ni diplomirao. Naime, o nekom eventualnom diplomiranju ili nekoj fakultetskoj diplomi nigdje nema nikakvog materijanog traga, niti se ta diploma ikako spominjala.

U jesen 1920. godine, sada kao Ivo Andrić, po svoj prilici bez završenog fakulteta, a mimo svih pravila i striktno poštovanih normi tadašnje diplomatske službe, biva postavljen za činovnika u Poslanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Njujorku. Međutim, kada je već pakovao kofere za put u Ameriki, Ministarstvo vanjskih poslova mijenja svoj plan i Andrića postavlja za vicekonzula u konzulatu u Vatikanu. Nakon kraćeg boravka u Vatikanu biva premješten za činovnika u Generalnomu konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu. Već tada se javno izjašnjava kao Srbin, jer neki koji su ga dobro poznavali tvrde da je kao pravi oportunist shvatio odakle puše “vetar” i da se isplati zaigrati prvo na srpsku, a kasnije na velikosrpsku kartu.

Nije ni malo sporno da se Ivo Andrić u periodu između dva svjetska rata, a kasnije sve do svoje smrti izjašnjavao kao Srbin. Skoro sav njegov književni opus, osim nekoliko pripovjetki koje su objavljene u ranoj mladosti, napisan je ekavicom i čistim srpskim jezikom. Kada se pogledaju njegova pisma vidi se da je on isključivo koristio ćirilično pismo.

S druge strane, svi dokumenti iz Andrićevih gimnazijskih i studentskih dana svjedoče o njegovu ranijem hrvatstvu. Tako naprimjer, originalni upisni dokumenti i prijavnice za prvi semester Mudroslovnog (Filozofskog) fakulteta Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu, a koje je potpisao lično Ivan Andrić, svjedoče da je on tada bio Hrvat, te da mu je maternji jezik tada bio hrvatski. (Biografija Ive Andrića, Zadužbina Ive Andrića, Beograd, 2008).

Takođe, i na prijavnici koju je popunio prilikom upisa na Jagiellonski Univerzitet u Krakowu, u rubrici o religijskoj pripadnosti stoji da je katolik, a u rubrici o narodnosti stoji da je Chorwath – Hrvat. (Archives of Jagiellonian University in Krakow).

Veoma je interesantan podatak koji je prezentirao Ivo Mužić u svome prilogu “Stepinac i masonstvo” (Nova tribina, IX, 1998, 17, 69). Naime prema Ivi Mužiću Ivo Andrić je davno izrazio svoje mišljenje prema kojem je “katolicizam prokletstvo za države i narode”. Možda bi se moglo nagađati da je spomenuti komentar bio njegov lični doprinos učvršćivanju povjerenja kod njegovih beogradskih poslodavaca i jasna verbalna potvrda njegove definitvne odluke o prelasku u “njihov tabor”.

No, o svemu tome Ivo Andrić nikada nije htio govoriti, a posebno je izbjegavao spominjanje fakultetske diplome, masonstva, te poznatog pisma Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u kojem se nedvosmisleno izjasnio kao Srbin. To njegovo pismo se nalazi u arhivi iste akademije. Njegovo uporno izbjegavanje očitovanja o svojim nacionalnim pripadnostima kasnije je poticalo dalje nejasnoće i kontroverze, ali se on ipak nije nikada odrekao svoga srpstva.

Dani u Berlinu

Nakon pada Stojadinovićeve vlade, u novoj vladi mjesto premijera dobija Dragiša Cvetković, a poziciju ministra inostranih poslova Dr Aleksandar Cincar-Marković, dotadašnji ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Ivo Andrić je tada opet postavljen za pomoćnika ministra inostranih poslova, a kasnijim ukazom namjesnika kneza Pavla od 28. marta 1939. godine Ivo Andrić biva postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Ivo Andrić je stigao u Berlin u nedelju 9. aprila 1939. godine da bi sutradan primio dužnost od dotadašnjeg poslanika dr Aleksandra Cincar-Markovića. Deset dana kasnije, tačnije 19. aprila primljen je u audijenciju kod kancelara njmačkog Rajha Adolfa Hitlera na nastupnom prijemu povodom predaje diplomatskih akreditiva. Tom prilikom Ivo Andrić se obratio Hitleru kazavši  da “smatra za naročitu sreću da mu je Kraljevsko namesništvo poverilo ovu časnu zadaću”. Tom je prilikom izrazio nadu “da mu blagonaklona podrška njegove ekselencije kancelara Adolfa Hitlera neće nedostajati u izvršenju njegove prijatne dužnosti”. U diplomatskom maniru je odao priznanje Adolfu Hitleru “koji sa toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu velikog nemačkog Rajha”. (Kosta Pavlović, Onakvi kakve sam ih znao, Otkrovenje, Beograd, 2004).

Na položaj opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu Ivo Andrić dolazi kao osoba od izuzetnog povjerenja beogradske vrhuške, kao iskusan diplomata, ugledan pisac, veoma dobar znalac njemačkog jezika i kulture, te kao ličnost izuzetne državne reprezentativnosti.

Za vrijeme službovanja u Berlinu Ivo Andrić stanuje u rezidenciji ambasade Kraljevine Jugoslavije u ulici Grossadmiral Prinz Heinrich br. 17.

Mislim da nije na odmet navesti određene Andrićeve analize aktuelnih unutrašnjih promjena u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. U zabilješkama Ivo Andrić predočava svoju viziju novog evropskog poretka po kome bi “periferijske zemlje“ (Holandija, Belgija, Švajcarska), ustvari “ostaci nekadašnjeg Svetog rimskog carstva”, trebale bile vraćene matici u svoj prirodni položaj, a tu su i planovi za preuređenje i “socijalno podešavanje“ balkanskih zemalja, s obzirom na “više interese životnog prostora Nemačke”, kao i zahtev da se „Engleska povuče sa evropskog kopna“.

Andrić nadalje zapisuje: “Već u početku rata lansirana je parola o prestarelim narodima i mladim narodima, a zatim o plutokratiji i o socijalističkom preuređenju sveta, a sada se lansira parola o novom poretku u Evropi“. “Iz svega gore izloženog”- piše dalje Andrić svome ministarstvu – “jasno se vidi kako Nemačka država preuzima vođstvo nad celokupnim nacionalnim i privatnim dobrima svojih državljana u svoje ruke i kako ona sve jasnije ide putem sve više  dirigovane politike i ka postepenoj etatizaciji nemačke privatne svojine. Celokupna ratna i privredna delatnost danas u Nemačkoj ima da služi jedinom cilju, a to je pobeda Nemačke.” (Miroslav Karaulac, Andrić u Berlinu, Vreme, 749, 12.maj, 2005)

On tada veoma dobro naslućuje i fatalni ishod ove potpune homogenizacije njemačke nacije. “Kada se radi o reparaciji versaljske nepravde, većina Nemaca je spremna da primi najveće žrtve i da postane dobrovoljan saučesnik u najstrašnijim nasiljima i najriskantnijim međunarodnim avanturama. Uglavnom, nemačke mase su i ovoga puta savršeno i poslušno oruđe u rukama vođstva i ceo nemački, zaista ogroman napor ostavlja utisak elementarne sile koja nije našla svoje mesto u svetu i tražeći ga nastoji da pomeri sve ostale narode sa mesta koje oni zauzimaju.“ (Miroslav Karaulac, Andrić u Berlinu, Vreme, 749, 12.maj, 2005)

Jugoslovenska sedmočlana delegacija u Beču, u palati Belvedere, 25. marta 1941. godine potpisuje pakt o pristupanju Kraljevine Jugoslavije silama osovine. Potpisivanju pakta prisustvovao je svakako i Ivo Andrić, koji je na fotografiji koja je tada napravljena stajao iznad  stola za kojim su sjedili potpisnici pristupanja Trojnom paktu. Istoga dana, nakon ceramonije potpisivanja Andrić se vratio u Berlin. (Kosta Pavlović, Onakvi kakve sam ih znao, Otkrovenje, Beograd, 2004). Napominjem, da nisam u prilici priložiti originalnu fotografiju na kojoj se vidi i sam Andrić, jer je on kasnije, neposredno prije uručivanja  Nobelove nagrade, na volšeban način “nestao” sa tih foto-dokumenata. Ja, međutim, tvrdim da sam video tu sliku i to u više navrata, kao i mnogi drugi.

Potpisi Cvetkovića i Cincar Markovića u Beču

Delegacija Kraljevine Jugoslavije koja je potpisala pristup paktu uhapšena je po povratku u Beograd. U noći između 26. i 27. marta 1941. godine izvršen je državni udar koji je dirigovan iz Engleske. Ukinuto je namjesništvo, a namjesnik knez Pavle je prognan iz zemlje. Pučisti su na vlast postavili maloljetnog kralja Petra II Karađorđevića koji je odmah od generala Simovića i formalno zatražio da ovaj kao mandatar izabere novu vladu Kraljevine Jugoslavije. Neosporno je da je potpuna izmišljotina da je Komunistička partija organizirala taj puč, koji je bio čisto “englesko maslo”.

Novi ministar spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije Momčilo Ninčić dao je Ivi Andriću uputstvo da sa svoje strane učini sve da se prevaziđe veoma opasna i prijeteća kriza. Instruirao ga je da ponudi Berlinu “sve ustupke koji ne bi narušavali osećaj nacionalne časti”. Međutim, definitivna odluka o kažnjavanju Kraljevine Jugoslavije već je bila donesena u Hitlerovom kabinetu i svaki novi diplomatski pokušaj bio je zaista potpuno uzaludan. Andrić je bezuspješno pokušavao biti primljen od bilo kojeg predstavnika njemačkog ministarstva spoljnih poslova. Petog aprila, šef protokola njemačkog Ministarstva spoljnih poslova vratio mu je diplomatski pasoš, što je faktički značilo da je Andrićeva diplomatska misija u Njemačkoj okončana. Šestog aprila, na dan napada na Kraljevinu Jugoslaviju, Ivo Andrić je obavješten da Nijemci smatraju nepoželjnim dalje prisustvo kompletnog diplomatskog osoblja jugoslovenskog poslanstva u Njemačkoj. Pošto su dobili dvadest i četiri sata na raspolaganje da spakuju stvari, Andrić i osoblje poslanstva upućeni su sa željezničke stanice Berlin vlakom za Konstanz, grad na Bodenskom jezeru i Rajni, u neposrednoj blizini švicarske granice. Narednih dana, u Konstanz je stiglo i diplomatsko osoblje, njih oko dvije stotine, iz drugih diplomatskih prestavništava Kraljevine Jugoslavije u zemljama okupiranim od Njemačke. Grupa jugoslovenskih diplomata nije upućena u Švicarsku, kako su zahtijvali, nego u obližnji Bad Schachen, gdje su ostali u konfinaciji od 19. aprila do 30. maja. Veoma je interesantna činjenica da je jedino Ivi Andriću bila ponuđena mogućnost slobodnog izbora destinacije povratka, ali on je tu ponudu odbio istovremeno tražeći istu privilegiju i za ostale diplomate Kraljevine Jugoslavije koji su se nalazili s njim u Bad Schachenu.

U međuvremenu, Gestapo je već tu, u hotelu u Bad Schachenu, počeo sa ispitivanjem pojedinih diplomata. Ta mučna situacija je potrajala sve do njihovog polaska za Beograd. Na željezničkoj stanici Lindau, 30. maja, 1941. godine  formirana je specijalna kompozicija sa vagonima za spavanje i jednim vagonom za ručavanje, koja će ih sve povesti na put u Beograd. Kada je 1. juna grupa jugoslovenskih diplomata stigla u Beograd, već na stanici, posle više sati zadržavanja putnika u vagonima, Gestapo je uhapsio 11 diplomatskih predstavnika koji su ponovo vraćeni u Njemačku. Šestorica od njih su zadržani i osuđeni zbog navodne špijunaže i veleizdaje, a petorici je dopušteno da se vrate u Beograd. (Kosta Pavlović, Onakvi kakve sam ih znao, Otkrovenje, Beograd, 2004).

Iz Berlina u Beograd

Po mišljenju jednog interniranog diplomate, Andrić snosi punu odgovornost za njihov prinudni povratak u okupiranu zemlju, mimo svih međunarodnih normi prema kojim su diplomate mogle slobodno napustiti zemlju u kojoj su bili akreditovani, te izabrati  zemlju u koju će biti upućeni. Kada je poslije duge neizvjesnosti, 28. maja, savjetnik njemačkog ministarstva inostranih poslova obavijestio Ivu Andrića da će grupa jugoslovenskih diplomata biti deportovana u Jugoslaviju, odnosno u već tada od Nijemaca instaliranu kvislinšku Srbiju na čelu sa Milanom Nedićem, Ivo Andrić je sazvao sastanak šefova diplomatskih misija da ih o tome obavijesti. Grupa diplomata koju je zastupao Radovan Šumenković,  generalni konzul Kraljevine Jugoslavije u Pragu, zahtijevala je kategoričan odgovor Nijemcima, sa obaveznom klauzulom da diplomate Kraljevine Jugoslavije mogu slobodno izabrati destinaciju svoga povratka. U pomirljivoj i uzdržanoj protestnoj noti, koju je na veoma traljav i nesiguran način sročio sam Andrić, stajalo je da grupa diplomata “i dalje tvrdi da ona ima pravo prema međunarodnom pravu i uzancama  slobodno otputovati u neku neutralnu zemlju”. Konzul Šumenković je zahtijevao da se u notu stavi da se grupa “odbija povinovati njemačkom naređenju” – klauzula koja je u Andićevoj kasnije upućenoj i premekanoj noti potpuno izostavljena. Ova grupa diplomata koju je zastupao konzul Radovan Šumenković smatrala je da je Andrić odlučnijim držanjem prema njemačkim vlastima mogao postići udovoljenje njihovom zahtjevu, kako je to, uostalom, pošlo za rukom i poljskim diplomatama koji su se našli u identičnoj situaciji i koji su dobili saglasnost da otputuju u Švicarsku. Sam konzul Šumenković, po povratku u Beograd, biva poslan na internaciju i prinudni rad u koncentracioni logor Dachau. U jednom pismu supruzi, koje je poslao iz ovog koncentracionog logora, napisano je: “Za sva naša stradanja, kriv je Andrić.” (Privatna arhiva Šumenković, pismo iz 1943).

Ivo Andrić je vrlo malo i u rijetkim prilikama govorio, a još manje pisao o vremenu svoga boravka i diplomatskoj aktivnosti u Berlinu. U jednom podsjećanju na to vrijeme, iz 1946. godine kazao je “Ovo sada govorim bez trunke svake osvetoljubivosti za ono što sam lično propatio od Nemaca i zbog Nemaca. Nemci i Nemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt. To je problem od kojeg će bolovati Evropa još sto i pedeset godina. Pa ni tada ne vidim rešenje.”

Godine okupacije proživio je povučeno u Beogradu, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića, u Prizrenskoj 9. Majka advokata Milenkovića, stara gospođa Kaja, jako je voljela Ivu Andrića, kako piše Vera Stojić u svojim “Sećanjima”. Vera Stojić piše “Više puta sam ga posećivala, u Prizrenskoj ulici, gde nam je gospođa Kaja spremala kafu i posluženje. U početku se gospođa Kaja odnosila prema Andriću veoma prijateljski, ali kada je Andrić 1945. godine pristupio komunističkoj partiji, ona ga je stala silno grditi što je on izneverio svoja stara shvatanja. A sam Andrić je meni ovako objašnjavao svoj ulazak u partiju: “da ne želi da spolja bude obavešten o događajima, nego da želi da iznutra saznaje o aktuelnim zbivanjima, da zna šta se radi”.

U novembra 1941. godine biva penzionisan, ali navodno odbija da prima penziju. Svo ratno vrijeme 1941-1944. godine proveo je u Beogradu, jazbini kvislinške tvorevine Srbije na čelu koje je bio njemački pijun Milan Nedić, jedan od najvjernijih sluga Hitlerove Njemačke. Isti Milan Nedić je već krajem 1942. godine zajedno sa Dragim Jovanovićem, šefom policije, napisao šefu SS-trupa Reichsfuhreru Heinrichu Himmleru pismo u kojem ga ponosno obavještavaju  da je Srbija prva u Njemačkom Reichu “definitivno rešila jevrejsko i cigansko pitanje”.

Taj beogradski ratni period predstavlja poprilično prešućivani dio života književnika i kasnijeg nobelovca Ive Andrića. Kako Vera Stanić u “Sećanjima” piše “Ja sam dobro upoznata sa ljudima s kojima se družio u ratu u Beogradu. Najviše se u ratu družio sa Markom Ristićem, a za vreme rata leti su zajedno išli u Vrnjačku Banju na odmor…”

Postoje određene indicije prema kojim je Ivo Andrić bio simpatizer pokreta generala (đenerala) Draže Mihailovića. O toj navodnoj ideološkoj bliskosti Ive Andrića i vođe četničkog pokreta, a sada moderno prekrštenog u “Treći srpski ustanak” može posvjedočiti i Dimitrije Đorđević u drugom tomu svoje knjige “Ožiljci i opomene II” (Srpska književna zuga, Beograd, 1995), gdje autor između ostalog kaže: “Brana Stranjković je bio prisutan kada je 1942. godine Ivo Andrić posećivao njegovog strica, profesora Dragoslava Stranjkovića, člana Dražinog Centralnog nacionalnog komiteta. Dragoslav Stranjković je naveo da je Andrić pisao Draži Mihailoviću na Ravnu Goru u kojem  kaže: “Vi ste naš novi Karađorđe.”

U tišini svoga iznajmljenog stana, pod stalnom zaštitom Nijemaca i srpskog kvislinškog režima, napisao je prvo “Travničku hroniku”, a krajem 1944. godine završava i “Na Drini ćupriju”. Oba romana objavljena su u Beogradu samo nekoliko meseci po završetku rata. Znači, vrlo brzo nakon strašnih četničkih pokolja, odnosno kasnije potpuno prešućenog genocida nad muslimanima u Bosni, a posebno u Istočnoj Bosni. Ivo Andrić tada dostojanstveno ulazi na velika vrata u komunistički tabor. Neko bi možda mogao primjetiti da su ulaznice u komunističke vrhove bili su po svoj prilicu upravo ti romani u kojim budući nobelovac na svoj prepredeni način upravo amnestira četničke zločine. Kako kaže Šukrija Kurtović u svom veoma oštrom kritičkom ogledu o Andrićevom pisanju o bosanskim muslimanima “Ti romani su trebali da budu opravdanje pokolja nad muslimanima. To je bio pokušaj stvaranja alibija za četničke zločince.” No, to je samo javo iskazano mišljenje Šukrije Kurtovića, koje je povezano s određenim političkim konotacijama, a sa kojim će se neki čitatelji složiti, a neki neće, ovisno kroz kakvu političku dioptriju posmatraju.

Poslijeratne godine – šta su drugi govorili o Ivi Andriću?

U prvim poslijeratnim godinama ovaj Andrićev dug i uspješan put u diplomatskoj službi bio je predmet mnogih kritičkih sudova i komentara koji su dolazili iz usta njegovih predratnih prijatelja iz beogradskih intelektualnih i građanskih krugova, kao i od njegovih kolega iz diplomatske službe. To je bilo vrijeme kada je beogradska čaršija anonimno, poluanonimno, te u raznim formama palanačkih tračeva “režala” na Andrića kao na svog protežea zato što se ovaj odmah prodao komunistima i postao njihov vjerni slugan. Svi osim komunista su mu zamijerali naglu promjenu tabora; od kraljevog opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika, do narodnog poslanika nove vlasti (1945–1953), predsjednika Saveza književnika Jugoslavije (1946–1952) i reprezentativnog “državnog pisca”, kojem su komunisti tepali da je “jugoslovenski Šolohov”.  Beogradski krugovi su mu posebno zamjerali njegovu kameleonsku prilagodljivost, lukavu kolebljivost i “mudro” povlačenje u situacijama kada se od njega očekivao jasan i odlučan stav. Jedan njegov kolega iz diplomatije u službenoj bilješci, pisanoj u prvim posljeratnim godinama, opisuje ga na slijedeći način: “Andrić je tip sposobnog rutiniziranog diplomate, ali istovremeno mekušca i beskičmenjaka. Lično pošten, ali bolesno ambiciozan i veliki karijerista. U odnosu sa ljudima je dostojanstven i vrlo taktičan. Službovanje reakcionarnim režimima ubilo je u njemu svaki ostatak bunta i prkosa. Njegova se uloga svodila uglavnom na ulogu nemog tehničkog lica, poslušnog činovnika koji izvršava volju vladajućih.”

Slično mišljenje o njemu izrazio je i Vladislav Ribnikar u razgovoru sa Vladimirom Bakarićem, u vrijeme zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Dajući karakteristike nekih naših predratnih diplomata za Andrića  kratko je kazao: “Pravi jezuita, ljigav, otmjen.”
Kada je Jovanu Dučiću iz kabineta ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića stigao zahtjev da svojim dokumentima priloži i svedočanstvo o položenoj maturi (koju Dučić nikada nije položio), on je to ozlojeđeno komentarisao na slijedeći način: “To je ujdurma onog jezuite Andrića”.

Isidora Sekulić

Tu kvalifikaciju jezuite daće za njega i Isidora Sekulić, predočavajući, u optužujućoj retrospektivi, Andrićevu prirodu Radovanu Zogoviću kada ju je ovaj posjetio početkom 1948. godine u njenoj kući na Senjaku u Beogradu. Isidora Sekulića za Andrića kaže: “I govorio je malo i oprezno, i postupao u svakoj prilici sporo i neodlučno, jer nikad nije znao šta sve može u govoru reći ili pri delanju učiniti.”

 

Milovan Đilas

U jednom intervjuu koji je u Americi dao poznatom publicisti i novinaru Bogdanu Radici, Milovan Đilas kaže “Ja sam Ivu Andrića spasio da ne ode na robiju. Tada se oko mene okretao kao umiljato janje. Sada me izbegava. Andrić je bio daleko teži krivac od mnogih drugih, koji su nestali. Rusi su objavili dokumente iz 1940/41. i tu se jasno vidi da je Andrić bio ne diplomat, nego je uvjerljivo zagovarao politiku kapitulacije pred Hitlerom, jer je vjerovao u pobjedu Osovine. Ja to nisam znao, ali sam ga cenio zbog njegova književnog talenta. Takvi su vam naši ljudi. Kad sam na vlasti, klanjaju se, a kad sam izvan vlasti, ostracizam! Andrić, kad me sagleda u daljini, okrene smer i pređe na drugu stranu ulice.“ (Milovan Đilas – razgovor s Bogdanom Radicom, Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti, Uspomene hrvatskog intelektualca, Knjiga druga, Munchen – Barcelona, 1984, 578)

Međutim, i sam Andrić umjesto da se brani, sam sebi upućuje niz samokritičnih prijekora. Tako mnogo godina kasnije u “Znakovima pored puta” kaže za sebe “Toliko je moj položaj u svetu neprirodan, u tolikoj su opreci ono što mislim kad sam sam, i ono što radim i govorim kad sam sa ljudima, da posle svakog dodira sa svetom padam kao pokošen i drhtim u bolu i u nesanici, dok kroz mene neprestano prolaze i ponavljaju se, kao slova svetlosne reklame, sve reči koje sam preko dana izgovorio. Vi kažete da nisam bio otvoren, da sam sve svoje pomisli i većinu svojih ličnih osećanja zadržavao u sebi, krio ih od ljudi sa kojima živim. Zato me optužujete zbog pritvorstva i neiskrenosti. Ali vi ne znate sa kakvom sam se budalom u sebi ja nosio, koliko sam se stideo njegovih ispada i postupaka koji su uvek bili u strašnoj suprotnosti sa onim što sam hteo da budem.”

Više svjetlosti na to ratno, ali i predratno vrijeme baca jedan dokument koji je do sada izmicao pažnji istraživača, a koji je ekskluzivno objavila beogradska “Politika”. Riječ je o originalnom dosijeu formiranom u Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove koji je bio pri predsjedništvu vlade generala Milana Nedića Naime, spomenuti dosije nedvojbeno pokazuje da je spomenuti nobelovac pripadao masonima.

Istoričar Nenad Petrović  je u Vojnoistorijskom institutu pronašao tipski dosije kakvi su otvarani za sve bivše diplomate i sve druge osobe osumnjičene za pripadnost masonima. U dosijeu se nalazi svojeručno pismeno izjašnjavanje Ive Andrića u vezi s njegovim članstvom u masonskoj organizaciji, kada je 1925. godine primljen u ložu “Preporođaj”, koja je u to vreme radila samostalno i odvojeno od Velike lože Jugoslavije.

Andrić u spomenutom svojeručno pisanom i uredno potpisanom izjašnjenju kaže “Tek jedno pola godine docnije loža je regulisala odnose s Velikom ložom Jugoslavije i ušla u njen sastav. U leto 1926. godine prestao sam da dolazim na sastanke, a u jesen iste godine premešten sam u inostranstvo i napustio Beograd”. Andrić dalje navodi da od tada nikad više ni pisanim putem, a ni posredno nije imao veze ni sa ložom čiji je član do tada bio, a ni sa kojom drugom. Dalje izjavljuje “Kao što to često u takvim društvima biva, ja sam automatski prestao da budem član, već tim što se nisam za godinu dana javio loži, ni učestvovao u radu, ni platio članarinu.”

Pozivajući se na dokument Vojnoistorijskog instituta, Nenad Petrović smatra da je ključna tačka u Andrićevom pismenom iskazu da je usljed svoje neaktivnosti “spontano” prestao biti član slobodnih zidara.

 Pokazalo se da je bivši diplomata, veliki “državni” komunistički pisac i kasniji nobelovac i ovde zaobišao istinu. Ono što dodatno stvara zamršenost jeste indicija da je poslije izlaska ili isključenja iz masonske lože “Preporođaj” Andrić ušao u masonsku ložu “Dositej Obradović”, takođe u Beogradu. O tome svjedoče podaci “Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera” nastao neodređenog datuma za vreme okupacije, gdje se pod brojem sedam navode podaci: “Andrić Ivo, bivši diplomat, poslanik u Berlinu u penziji, loža Dositej Obradović, adresa stana Prizrenska 9, Beograd”.

 Iz svega navedenog može se s pravom zaključiti kako je srpskim kvislinškim vlastima, ali i njihovim gazdama Nijemcima, bilo dobro poznato da je Andrić prešao iz jedne u drugu masonsku ložu, a titulisanje sa “poslanik u penziji” upućuje  na to da Andrić ni u toku ratnih godina nije izgubio svoje redovne prinadležnosti (penziju). Andrić je kao i ostali članovi mističnog masonskog bratstva ostao vjeran zakletvi. “Otkrio” je samo ono što se moglo o masonima saznati iz literature i što su oni sami strogo dozirano puštali u javnost. To je zakon šutnje i solidarnosti među braćom masonima od kojeg nobelovac nije odstupio.

Na pitanje šta je bio njegov motiv za stupanje u masonsku ložu Ivo Andrić se znao kao jegulja izvlačiti da je njegovo učlanjenje bilo samo iz radoznalosti i želje da se pripada kolu velikana.

Ivo Andrić u Beogradu, 1944. godina

Brza napredovanja u Titovoj Jugoslaviji

Ivan Mužić u svojoj izvanrednoj monografiji spominje Andrića među drugim hrvatskim mladim ljudima koji su nadahnuti jugoslovenskim unitarizmom postali masoni. Nakon rata Andrić je bio među onim masonima koji su se bez prisile stavili u službu FNRJ. (Federativne Narodne Republike Jugoslavije).

Posebno je interesantna činjenica da je, navodno (podatak se ne može pouzdano provjeriti, NF)  Ivo Andrić 1941. godine poručivao preko Gustava Krkleca da bi se rado preselio u Nezavisnu Državu Hrvatsku i stavio u službu poglavniku dr Anti Paveliću, na šta mu je doglavnik i tadašnji ministar bogoštovlja i nastave NDH dr Mile Budak opet preko Gustava Krkleca odgovorio da “poglavnik prima u diplomatsku službu i gore od njega, pa zašto bi onda odbio da Andrić bude ministar u vladi NDH”.

Općenito je poznato da su komunisti bez ikakva suđenja ili nakon neke imitacije pravde tokom zasjedanja hitnih vojnih ili prijekih sudova pobili hiljade ljudi samo zato što su kao niži ili viši činovnici radili za Kraljevinu Jugoslaviju ili za kvislinšku tvorevinu NDH ili kvislinšku Srbiju. Nemali broj diplomata Kraljevine Jugoslavije koji su u toku rata tavorili bez ikakva zaposlenja u Beogradu progutao je komunistički mrak, a samo neki sretnici među njima završili su na dugogodišnjim robijama.

A šta li je bilo s Ivom Andrićem nakon pobjede komunista i utemeljenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije?

Ivo Andrić već 1945. godine postaje član Komunističke partije i komunistički poslanik u Skupštini BiH, a kasnije poslanik Savezne skupštine FNRJ, predsjednik Društva književnika Jugoslavije, dobija privilegiju da se kao lični prijatelj druži s Josipom Brozom Titom. Komunistički prvaci utrkuju se ko će ga više obasuti što vrijednijim poklonima, daju mu se rezidencijalne vile na neograničeno korištenje, voze ga državne limuzine i šoferi, o njemu se u sredstvima javnog informisanja objavljuju hvalospjevi. Vera Stanić u “Sećanjima” piše “Moram reći da mu je pravi prijatelj bio i Rodoljub Čolaković, mislim da su se upoznali odmah posle rata. Takođe mislim da je Čolaković mnogo uticao da Andrić uđe u partiju…”. Naime, Andrić je već 1945. godine, kada je Rodoljub Čolaković bio predsjednik Prezidijuma Narodne Republike Bosne i Hercegovine, primljen u Komunističku partiju, te biran za viječnika Trećeg zasjedanja ZAVNO BiH-a i narodnog poslanika Republičke skupštine.

Sve u svemu, bivši diplomata u stalnoj službi svim režimima i vladama, čovjek koji je upisao Filozofski fakultet na Univerzitetu u Gracu i za osam mjeseci od momenta upisa odbranio doktorsku disertaciju, proteže beogradske filijale Gestapoa, generala Milana Nedića i Dragog Jovanovića u Beogradu u toku cijele okupacije, te član beogradskih masonskih loža, odjednom postaje komunistički državni pisac.

Njegove romane pune vjerske netrpeljivosti i antimuslimanskog otrova, a koji su “tempirani” da se pojave baš na kraju rata kao obavezna lektira svom pismenom stanovništvu komunističke Jugoslavije, komunisti, a među njima najviše 1943. godine preobučeni četnici,  propagiraju i nemilo štampaju u ogromnim tiražima, baš kao i kasnije Titova sabrana djela.

Dok su svi ostali jugoslovenski pisci, kao naprimjer Miroslav Krleža, Desanka Maksimović, Branko Čopić i mnogi drugi bili izloženi različitim kritikama i kritičko-ideološkim prikazima, malo ko se smio usuditi na bilo kakav način kritikovati pisanje od strane Države zaštićenog “državnog pisca” i budućeg nobelovca. Doduše bilo je stidljivih pokušaja određene blage kritike od strane Ivana Supeka i Skendera Kulenovića, no oni su od komunista odmah “dobili po prstima”, pa se zato ni drugi nisu ni usuđivali staviti ni jednu kritičku primjedbu na pisanje Ive Andrića.

Treba posebno spomenuti kritiku koju je iznio član Srpske akademije nauka i umjetnosti Stevan Dimitrijević, no niko nije smio taj tekst objaviti, već je spomenuti akademik hrabro odštampao taj kritički prikaz na šapirografu i dijelio ga po Beogradu, pa se i on odjednom ušutio iz samo njemu poznatih razloga. Akademik Dimitrijević je u toj svojoj šapirografiranoj kritici naveo da Andric “podplaćuje kritičare pijankama i pečenim fazanima na državni račun.” On dalje kaže da “Andrićeva dela kvare jezik i moral, te da za čitanje njegovih dela treba imati živce – fašističko-frankovačko-frankovske.”

Najdalje je otišao Šukrija Kurtović koji je napisao veoma detaljne kritičke prikaze romana “Na Drini ćuprija” i “Travnička hronika”, ali se niko u Bosni nije usudio taj prikaz objaviti, jer su to spriječili komunistički kadrovi. Zbog tih prikaza Kurtović je imao teških problema. Bio je izlagan različitim vrstama šikaniranja, te je na partijskim sastancima održavanim ne samo po Bosni i Hercegovini, već i šire, proglašavan za narodnog neprijatelja i reakcionarnim elementom.

Još bi se mnogo šta kazati o nekim “sitnicama” koje su sakrivane u službenim i uljepšanim biografijama i napisima o Ivi Andriću od 1945. godine do njegove smrti, pa i kasnije. Andrić se strogo pridržavao svoje devize-pratilje “u ćutanju je sigurnost”, te nikada nije govorio o svojim vlastitim djelima, o svome životu, a posebno je bio šutljiv kada bi mu iko postavio bilo kakvo pitanje o njegovoj činovničko-diplomatskoj karijeri i renegatskom položaju katolika, bosanskog Hrvata u čvrstom zagrljaju beogradske čaršije i velikosrpske političke klike iz čijeg se zagrljaja on nije nikada ni pokušao osloboditi.

I to je bio dio njegova života, pa zašto i to ne kazati?

Meša Selimović, Ivo Andrić, Darka Selimović i Milica Babić

“Posljedice naših djela hvataju nas za kosu, ravnodušne na to ako smo u međuvremenu postali bolji” (Nietzsche)

Kako se dobro zna naslov Andrićeve doktorske disertacije je “Die Entwicklung des geisitigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft” (Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine). Veoma je interesantan podatak da je taj Andićev “historiografski” uradak preveden na srpski jezik i tek prvi put objavljen u Beogradu 1982. godine u časopisu “Sveske Zadužbine Ive Andrića“.Ta vrlo rijetko spominjana i prosto prešućivana doktorska disertacija jednog nobelovca, bolje rečeno jedno vrijeme namjerno zaboravljani antimuslimanski i antiislamski tekst, ustvari predstavlja zacrtani put (načrtanije) ili temeljnu odrednicu na kojoj će se Ivo Andrić u svom književnom stvaralašću konzekventno nalaziti do kraja svoga života. Prema Andrićevim “naučno utemeljenim” tvrdnjama iznesenim u spomenutoj doktorskoj disertaciji Islam je bio glavna kočnica razvoja duhovnog života Bosne, te da je širenje Islama u Bosni uslijedilo samo kao posljedica širenja turske vladavine, tačnije silom ili usljed oportunizma. Andrić u doktorskoj disertaciji nedvosmisleno tvrdi da se je “Islam u Bosni razvijao u drugim klimatskim i društvenim uslovima nego kršćanstvo, pa je Islam ostao bez sposobnosti prilagođavanja, te je izopačio duhovni život Bosne i učinio ga izuzetnom pojavom” (pogledati stranicu 20 doktorske disertacije). On u svojoj doktorskoj disertaciji ne skriva žaljenje što je Bosna zahvaljujući islamu, islamizaciji i većinskom muslimanskom stanovništvu postala snažni bedem prema agresivnom kršćanskom Zapadu i germansko-mađarskom nadiranju i njegovu širenju na Istok.

Andrić u svojoj disertaciji pokušava naučno dokazati da su bosanski Muslimani lukav, lijen i veoma poročan svijet koji se svim silama odupire bilo kakvom civilizacijskom i kulturnom napretku. Njegova doktorska disertacija napisana je majstorskim, ali neko bi rekao jednim ulagivačkim stilom, valjda zbog toga što se austrijskoj komisiji za odbranu doktorske disertacije na Univerzitetu u Grazu, autor morao nekako “podvuči pod kožu” prezentirajući im svoje “veleumne” naučne dokaze o “zlu” koje se zove islam. Međutim, u tom cijelom djelu autor disertacije nadoknađuje očigledan nedostatak naučnih argumenata jedino bujnošću svoje mašte koje mu ni tada nije nedostajalo, a kojoj je dao puni zamah u svojim kasnijim romanima i drugim djelima.

Nadalje, potpuno simplificirano i neanaučno tvrdi da je tursko osvajanje Bosne “najezda jednog osvajačkog naroda, tuđeg po veri, duhu i rasi”, a islamizaciju totalno amaterski pojednostavljuje kazavši “Onaj deo naroda koji se nalazio na višem stupnju i bio imućniji prihvatio je veru napadača da bi saćuvao svoj posed”.

Kasnije u istoj disertaciji Andrić sam sebi skače u usta kazavši da on “ne može tačno i u pojedinostima utvrditi na koji se način proces islamizacije u Bosni odvijao”, te da “su se Osmanlije u početku svim snagama trudile da se prilagode autohtonim kulturnim prilikama i da asimilaciju prepuste vremenu, te da se islamizacija razvijala lagano i postepeno”, što nikako ne može zajedno stajati sa “najezdom jednog osvajačkog naroda, tuđeg po veri, duhu i rasi.”

On u tome svom amaterskom, malte ne rasističkom i potpuno neargumentiranom i nenaučnom raspredanju o islamizaciji “poziva u pomoč” i svog “ljubimca” Petra Petrovića Njegoša napisavši: “Njegoš koji uvek može da slovi kao najverniji izraz načina mišljenja i shvatanja u narodu, na svoj plastičan, sažet način opisuje proces islamizacije ovim rečima:

Postadoše lafi ratarima,

Isturči se plahi i lakomi”,

(stranica 29 “Gorskog vijenca”).

Andrić u disertaciji ničim na potkrepljuje tu svoju tvrdnju prema kojoj je prononsirani antimusliman Njegoš “najverniji izraz načina mišljenja i shvatanja u narodu”, misleći valjda samo na Srbe i Crnogorce. Pošto mu izgleda sam Njegoš nije bio dovoljan za podupiranje labavih “naučnih raspredanja” Andrić tada kao dodatno pojačanje svojim tezama koristi i određene tekstove neskrivenog antimuslimana fra Ivana Franju Jukića. Pri tome navodi da Jukić bosanske Muslimane karakteriše na slijedeći način “Oni su postali od zločestijeh hristijanah, koji svoje gospodstvo ne znajući drukčije uzčuvati, poturčiše se. Novi zakon osigurao im je imanjstva i bogatstva, oslobodio od harača i svakog danka, dopuštao svako dielo griešno, bez truda i rada mogli su gospodstvo provoditi.”citirajući spomenutog franjevca od riječi do riječi iz Jukićevog “Zemljopisa i povijesti Bosne”, Zagreb, 1851. godine.

Možda ima onih koji bi rekli: “Baš pravi citati za jednu doktorsku disertaciju?!”

Kada u disertaciji govori o duhovnom životu bosanskih Muslimana u Tursko doba Andrić na 191 stranici kaže: “Duhovni život te kaste skamenio se u oblicima tuđe religije i nepoznatog jezika. I na ovom području delovanje islama pokazalo se kao krajnje sputavajuće i neplodno.”

Ovi ničim argumentirani navodi koji zaista ne zaslužuju ozbiljan komentar premda potiču iz pera kasnijeg nobelovca, ipak tada nisu ostali bez jasne kritičke reakcije. Naime, jedan od članova komisije pred kojom je Andrić branio svoju disertaciju profesor dr. Heinrich Felix Schmid u svom dijelu referata o ocjeni kvaliteta spomenutog “naučnog” priloga na diplomatski način uglađeno, ali sasvim decidirano piše: “Jedna od autorovih teza, njegovo poricanje svakog za kulturu Bosne podsticajnog uticaja islama i Turaka, ne može ostati bez prigovora, bez ikakva obzira na mnogostruke argumente kojima Andrić pokušava poduprijeti ovu tezu; upravo na ovom području njegovom istraživanju postavljene su izvjesne granice usljed prostorne nedostižnosti i jezičke nedostupnosti turskih izvora.” (Referat o disertaciji Ive Andrića profesora dr Hajnricha Feliksa Schmida. Prilog uz prevod disertacije, Sveska Zadužbine Ive Andrića,Beograd, 1/1982, sveska 1, strana 241).

Nakon što je Andrićeva doktorska disertacija nakon dugih godina i namjernog čekanja da faktor vremena učini svoje, ali i činjenice da je tadašni politički momenat u bivšoj Jugoslaviji bio upravo pogodan za njeno objavljivanje u Beogradu, javili su se mnogi intelektualci koji su dali svoje mišljenje o tom, u suštini kvazinaučnom tekstuljku, koji je bio prevaziđen već u momentu odbrane te takozvane doktorske disertacije.

Meša Selimović i Ivo Andrić

Neki kritički osvrti na djela Ive Andrića

Mislim da nije neopravdano prezentirati neke ranije pokušaje kritičkog pristupa djelima Ive Andrića i analize muslimanskih likova u njegovim hronikama, romanima i pripovjetkama

Zoran Konstantinović smatra da “Andrić uopšte nije razumijevao islam kao religiju, kao zajednicu, kao ideologiju i kao civilizaciju.”

Redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti Predrag Palavestra još prije objavljivanja Andrićeve doktorske disertacije na srpskom jeziku piše: “Ovo nerazumevanje Islama možda i jeste razlog što Andrićeva doktorska disertacija nije objavljena na srpskohrvatskom jeziku i potpuno je nepoznata čitaocima, kao svako delo koje je stavljeno pod sumnju i osuđeno na ćutanje”.  Akademik Palavestra u svom izlaganju “Osam vekova srpske književnosti” oprezno kaže:”Tursko u njegovim pripovetkama i romanima nije puki dekor za univerzalnu dramu egzistencije, već sama ta drama, osvetljena iznutra. Tursko je izvor svekolikog očajanja hrišćanskog Balkana, kao što je praroditeljski greh bio početak biblijskog mita o izgubljenom raju. Tu je sažeto jezgro tragičnog balkanskog arhetipa o tamnom vilajetu, gde je svaka odluka pogrešna: ako uzmeš, pokajaćeš se; ako ne uzmeš, pokajaćeš se.”

Još dalje ide Muhsin Rizvić u razobličavanju ovog ranog Andrićeva kvazinaučnog priloga velikosrpskom šovinizmu kada kaže “Andrić se nije nikada vratio svojoj disertaciji da produbi svoja zapažanja kako mu je u referatu izričito sugerirao profesor Schmid jer i nije želio da se ona objavi, pošto bi time otkrio vlastite intelektualne težnje i emocionalno-moralne motive svojih književnih djela koja su kod Bošnjaka izazivale reakcije, nego ju je krio od javnosti i kritičara ne želeći čak ni da govori o njoj a kamoli da je uvrsti u svoja sabrana djela, tako da je ona, nakon kritičkog uvida u nju koji je godine 1974. učinio Radovan Vučković, štampana poslije njegove smrti.” (Muhsin Rizvić, Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, Ljiljan, Sarajevo, 1995, stranica 54.).

Možda bi se moglo kazati da je mnogima jasno je da je Andrić imao pravih razloga skrivati svoju disertaciju od javnosti jer je ona projekcija i temeljna odrednica njegove kasnije neskrivene subjektivizirane selektivnosti, loših predrasuda i opčinjenosti njegovim neskrivenim animozitetom prema Bosni, njenim muslimanima, islamu i svemu što je muslimansko. Svakako, u tekstu disertacije to je izražavanje odbojnosti prema svemu što je bosansko i muslimansko bilo maksimalno ublaženo nivoom intelektualne rasprave jednog znanstvenog rada.  Kada je, međutim, svoju mržnju i nipodaštavanje pretočio u svoja književna djela, pripovjetke, eseje, hronike i romane Andrić nije imao nikakvih moralnih, etičkih, intelektualnih, umjetničkih i estetskih kočnica u oslobađanju vlastitih negativnih osjećaja prema islamu, bosanskim muslimanima, a svakako i “večitim krivcima” Turcima.

Počelo je s pripovjetkom “Put Alije Đerzeleza”, u kojoj on ironizira i na komičan način razgoličuje mitskog junaka Aliju Đerzeleza, ali nijednom čitatelju neće promaknuti piščev, barem na tom mjestu izražen ljudski pristup u razumijevanju erotskih problema glavnog junaka. Samo se u toj priči, te u pripovjetci “Smrt u Sinanovoj tekiji” može govoriti o Andrićevom makar djelomičnom razumijevanju i suspregnutom neizražavanju odurnosti, odbojnosti ili čak odvratnosti prema bosanskim muslimanima, Turcima i islamu, dok su sva kasnija djela duboko impregnirana prethodno navedenim osjećajima produktivnog nobelovca.

U pripovjetci “Za logorovanja” glavni lik je seksualni manijak Mula Jusuf, koj je “donedavno bio muderiz u Sarajevu”. Oslikavajući Mula Jusufa Andrić kaže “Nosio se aljkavo i ružno. Jedino što je na njemu uvijek bilo uredno, to je njegova prebijela, vješto i pažljivo savijena ahmedija, u koju mu je tonulo tamnožuto i usko lice. Pričalo se kako su ga u Vlaškoj zatekli kraj zaklane žene. Mula Jusuf može da zahvali naglom uzmaku vojske, koji je na taj dan nastupio, da je stvar zaboravljena. Spominjala se i neka hrišćanka, sluškinja koje je lani nestalo. Istraga zbog nje je zapela i legla, ali dok je vođena, kretala se neprestano oko medrese. Kad je prolazio ulicama u vječnom nemiru kao da ga gone, žene su spuštale naglo mušepke, a djeca što sjede, s velikim komadima hljeba u ruci, na avlijskim vratima, samo bi se prevrtala u avliju. Sam je tražio da okuiše jaciju i izvijao glasom dižući glavu bijesno put nevidljiva neba i mlada mjeseca i opet ne bi mogao da spava.”

Dalje se nastavlja opis Mula Jusufa kao seksualnog manijaka i psihopatološkog ubice “Izobličen, mula je bjesnio. Suruk mu se zavalio sasvim na tjeme, a dah mu se pretvarao u šištavo kliktanje: Kh,Kh,kh! I opet je obli krv, sad na drugom ramenu, a onda zalipta iz grla mlazom. Djevojka se savi, pade i ispuni kut sobe, a mula dopade i pomiješa se vas sa njom”.

Stvarno bi se mnogi čitalac mogao upitati u kojim je dubinama svoje duše Andrić nalazio motive i inspiraciju za pisanje ovog zadnjeg pasusa u kojem Mula Jusuf siluje priklanu djevojku? Kako će ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

Slijedi opis Mustafe Madžara u istoimenoj pripovjetci, opis homoseksualnog manijaka, krvnika i koljača.

Andrić ovako piše o Mustafi Madžaru: “A u njemu, uoči boja pod Banja Lukom, u vrbaku kod Crkvine, probi potiskivana podsvijest. Izađoše mu na san neka djeca s Krima. To je bilo prije toliko godina, i nikad ih se više nije sjetio. Progoneći neprijatelja, bijahu zanoćili u nekom napuštenom ljetnikovcu na Krimu. Kad htjedoše da polijegaju, otkriše iza nekih ormana skriveno četvoro djece. Bijahu dječaci, plave podšišane kose, bijeli i gospodski odjeveni. Njih bijaše petnaest konjanika, većinom Anadolaca. Dokopaše ih među se. Tako su dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. Kad svanu jutro, djeca bijahu podbula i pomodrila i ni jedno nije moglo da stoji na nogama. Uto naiđe jači ruski odred i oni pobjegoše ne stigavši da pokolju djecu. Sad ih vidi sve četvoro. Čuje Ruse kako dolaze. Htio bi da uzjaše, ali mu se uzengija mrsi i izmiče i konj otima. Probudi se znojan. Vas se zapleo u kabanicu kidajući se i otimajući. Bilo je prohladno i smrklo se jače pred zoru. Prepasa se i uredi, sve pljujući od bijesa i gađenja nad podlim mučenjem podmuklih i neočekivanih snova.“ (Mustafa Madžar, 24-25).

Kako će ovo o Mustafi Madžaru pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

U pripovjetci “U musafirhani” Andrić opisuje jednu scenu kada fra Marko njeguje jednog teško ranjenog Turčina (ustvari bosanskog janjičara, znači bosanskog muslimana, a koje Andrić samo i jedino naziva Turcima, NF) kojeg su trojica kolega i saboraca ostavili fratrima da ga njeguju. Taj janičar Osmo (Osman) veoma teško je ranjen i mali su izgledi da će preživjeti.

I fra Marko šapuće Osmi na uho “Negom što se ti, bolan Osmo, ne bi pokrstio? Pa ako si za umiranje, da umreš ko kršteno čeljade, a ako ostaneš živ, da živiš kao čovjek, a ne kao nerazumna živina.” (U musafirhani, 17).

Očigledan je i zaista potpuno neskriven opis ovog nagovaranja kao izraz njegovog ogromnog kršćanskog prezira prema Islamu.  Prema fra Marku (u stvari Andriću), kršten čovjek je čeljade, čovjek, a musliman je nerazumna živina.

U pripovjetci “Rzavski bregovi” Andrić opisuje pojavu šuckora u Višegradu. Šuckori su bili kao neki turski plačenici regrutovani iz najgoreg kasabskog ološa. Jako je upečatljiva scena šuckorskog nasilja nad gazdom Nedeljkom Đukanovićem, u kojoj se Andrić kao i uvijek kompletno i slijepo opredjeljivao samo za srpsku stranu. On u toj pripovjetci svu mržnju bezvlašća u Prvom svjetskom ratu u Bosni nonšalantno stavlja samo na teret bosanskih muslimana.

“Nemojte ljudi…molio je tiho i ponizno, ali ga zasuše psovkama i vikom i stadoše da ga guraju kundacima pod konopac. Tada se on odjednom okrenu, isprsi, vas se promijeni, pocrvenje mu šija i nabrekoše damari, stište pesnice i stade da viče na njih s visoka kao ljutit domaćin i čovjek koji je toliko godina radio sa svijetom i sticao ugled, samosvijest i imetak.

–         Zar tako, psi nijedni!

–         Javaš, Nedeljko, naš je vakat došao!

–         Vaš? Phu!

–         Bezbeli; nema više Srbije!

–         Srbija je bila i biće opet, a vi ćete ostat Cigani ko što ste i bili.

–         Krmak, udri ga!

–         Kurvo vlaška! Murtatine!

–         Ko? Ja? Ja sam pošteno radio i sa Svabom i sa Srbinom i sa svakom vjerom, i svak me znao i priznavao, a vi ste bili i đubre ćete ostati. Phu! Psi vam majku balinsku.”

Znači, muslimanski šuckori, razularena balinska banda, prvo pljačka poštenog srpskog gazdu Nedeljka, pa ga guraju pod konopac da ga objese, a on se ne boji smrti, već im psuje majku balinsku.

Kako će ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

Kada se osvrće na Višegrad i višegradsku kasabu, nju opisuje u jednoj priči “Ljubav u kasabi”, pripovjetci koja je poslužila za uvod u roman-kroniku “Na Drini ćuprija”. Glavni lik, šumarski kapetan, bivši dragonerski poručnik Ledenik, Hrvat iz plemićke porodice, odrastao i školovan u Beču, u stvari skriveni Ivo Andrić, piše s visine evropske zapadne civilizavije pismo, gdje on između ostalog kaže:

“Otkad postoji u njoj nije nikad bilo mirna posjeda, sigurna mjesta, ni cijele vesele godine. Zatvoren vidik, mršava zemlja,divlja klima, česte pohare i ratovi, davali su već djeci kasablijski izgled, borben i manijački. Kad bi mladić dorastao, oženio se, stekao djecu i navršio dvadest petu godinu, on je već bio oboružan za život u kasabi i završen kao tip: mrk, pognut, žilav, oštra žmirkava pogleda, poslovan, ponajviše ćutljiv i zabrinut. Ostarivši tako rano, on poslije živi još pedesetak godina, i više, a da se gotovo ne mijenja. Tek što posijedi i pogme se jače. Za veselje ne znaju. Zajažena životna radost javlja se kao silovita strast i ispad, pojedinačni ili skupni. Ono što težak život i nemilosrdna borba još ostave u njima od čovjeka, smiruje se u vjerskoj ceramoniji ili ustaljenim i prostim formama familijarne privrženosti i trgovačke časti. Tako se rađaju, udaju, žene, stiču, žive dugo, teško i gluvo. I sve što sam ti pisao o ovdašnjim ljudima, urođenicima, nije samo prvi utisak, nego se potvrđuje iz dana u dan. Ja živim među divljacima, prljavim i neukim. Ovi ljudi ne samo što nisu civilizovani nego se, po mom tvrdom uvjerenju, neće nikad moći civilizovati, jer ono malo duha i razuma što imaju upotrebljavaju upravo zato da se otimaju svakom položaju civilizacije. I oni za koje mi izgleda da u sebi nose nešto duha, tako su zakopčani i sedam puta zakukuljeni, da bi samo čelikom mogao iz njih izbiti tu iskru. I o nečistoći, oskudici najnužnijeg komfora, čamotinji i grubosti koja me okružuje, dovoljno sam ti pisao. Ništa se ne mijenja ako ne nagore.”

Večina čitalaca bi mogla pomisliti da je to za Andrića Višegrad, da je to za Andrića Bosna, da je to njegova prava slika bosanskih muslimana, neciviliziranih urođenika, prljavaca, divljaka i neukih prostaka.

Kako će ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

Andrić svim silama nastoji i zaista uspijeva da na majstorski način oslika svoju sliku Bosne i da tu “razglednicu” u formi Nobelovom nagradom svepriznatih knjiga pošalje po cijelom svijetu, neka baš “ceo svet” zna kakva je po njemu ta zemlja Bosna i ko su u njoj bosanski muslimani.

Slijedi “Čorkan i Švabica”, pripovjetka u kojoj je Andrić kompletno raskalašio cijelu višegradsku kasabu koja je sva “povilenila” kada se u njoj pojavila golišava artistica koja kao akrobata hoda po žici:

“Uveče je igračica na žici ono što baca kasabu u zanos i plijeni sve što je muško, a kada iščezne iz platna nastaju strašne pijanke i pjesme i tučnjave.” A jedan koji je zbog te igračice “najviše ludosti i bruke počinio” bio je Čorkan “sin Ciganke i Anadolca, nesrećni bastard, on je bio i hamal i sluga i pomalo budala cijele kasabe. A kad pijanci navale na cirkus i silom izazovu igračicu da se popne na žicu, Čorkana su jedinog zadržali u hapsu, gdje ga je Ibrahim-čauš tukao odmjereno i strahovito volovskom žilom natopljenom u sirće dok ne istjera vas sevdah iz njega.”

Čorkan je po Andriću sin Turčina-Anadolca i Ciganke, kao kaže “hibrid” dva od Andrića prezrena naroda. Andrić bezdušno karikira Višegrad i višegradsku čaršiju, mjesto gdje je, kako sam kaže, u društvu muslimanske djece proveo veći dio sretnog djetinjstva i završio osnovnu školu. U najgorim bojama oslikava mjesto svoga djetinjstva i bosanski svijet iz kojeg je i sam ponikao.

Pa kako će i ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

U pripovjetci “Most na Žepi” Ivo Andrić na nekoliko mjesta kroz cijelu priču neskriveno karikira sve što je bosansko-muslimansko. Teško je navoditi sve te dijelove jer bi to zauzelo mnogo prostora, a oduzelo bi previše vremena ne samo autoru, već i čitaocima. Stoga je potrebno ograničiti se na neki od pasusa koji će sam za sebe govoriti.

Naprimjer:

“Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja će jesti njegovu zaradu. Mislio je na daleku brdovitu i mračnu zemlju Bosnu, koju ni sama svetlost islama nije mogla nego delimično da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljuđenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor. I koliko takvih pokrajina ima na ovom Božjem svetu? Koliko divljih reka bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode, i džamije bez ukrasa i lepote?”

Stiče se utisak da Andrić nikako ne može spomenuti Bosnu, a da uz nju ne veže mrak i nešto mračno. Ne može izdržati a da ne iznese svoje mišljenje da čak ni islam nije mogao cijelu Bosnu obasjati, nego je obasjao samo “delomično”. Za njega je Bosna zemlja u kojoj je život bez ikakve više uljuđenosti, štur i opor.

Kako li će i ovo pročitati i kakvo će mišljenje o Bosni na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

U pripovjetci “Mara milosnica” u kojoj je podlogu, likove i cjelokupnu atmosferu “posudio” iz memoarskih zapisa Dr. Josepha Koetscheta, ljekara Švicarca u turskoj službi. Radnja spomenute pripovjetke skoncentrirana je oko glavnog lika Veliudin-paše, zvanog Čerkez, koji je nekako baš pred austrijsku okupaciju Bosne 1878. godine došao iz Carigrada za zapovjednika turske vojske. On Veliudin-pašu oslikava kao pijanicu, silnika, čovjeka bez ikakvih moralnih normi, čovjeka koji kao Turčin prezire Bošnjake, prema njemu i nekim drugim hibridni i negativni proizvod tursko-islamskog uticaja, i to “zbog njihova besmislenog turkovanja”, kako piše Ivo Andrić.

Tu je prema Muhsinu Rizviću “podsvjesno progovorio Andrićev kompleks njegova dodvorničkog nacionalno-kulturnog renegatstva u Kraljevini Jugoslaviji i odnos prema njemu samom zbog njegova besmislenog srbovanja, ali koje koje je kao pragmatičnu osnovu imalo njegov lični razlog i interes.” (Muhsin Rizvić, Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, 1995, 105).

Andrić piše o Veliudin-paši kao čovjeku koji je “ne brinući se ni za što na svijetu do za svoje vojnike i svoje konje, bio nemilosrdan i nezobziran, i uzimao, kad je vojsci trebalo, jednako tursko kao i hrišćansko, a globio je sarajevske jevreje gdje god je mogao.”

Kada u priči dolazi do pobune protiv njega u medžlisu “zbog nekakvog begovskog sijena”, on je na tužbe da je pijanica, da je nasilan, da otima tuđe kratko odgovorio:

“Ja volim da pijem. Ali me pijana niko nije vidio. Kavge ne tražim, ali, šućur, umijem da se bijem. Nemam para ni veresije, ni kučeta ni mačeta. Boga se bojim, sultana služim, i evo, ko mi šta može.

Tu se okrenuo prema odličnim ljudima i pokazao im, prirodnim mirom starog konjičkog oficira, jedan neočekivano bezobrazan gest.”

Slikovita satanizacija bosanskih muslimana posebno je izražena u “Fragmentarnim varijantama uz Andrićevu tezu”. Tu Andrić očito do usijanja podgrijava mržnju u morbidnoj sceni silovanja baba Anušine unuke od strane jednog u priči anonimnog muslimanskog mladića i nekog Salčina s Bistrika, epileptičara i ubojice. Ta sekvenca vjerovatno spada u najbrutalnije i najmračnije seksualno-patološke prizore u svjetskoj literaturi. Tu pisac gonjen možda i nekim svojim izobličenim seksualnim porivima do najsitnije pojedinosti opisuje sadističko mučenje i manijačno silovanje jedne nevine hrišćanske (srpske) djevojčice.

“Mameći je komadom šećera Salčin ju je doveo do napuštenog kamenoloma. I dok je stajala s ustima punim šećera, mladić se baci na nju, obori je i iščeznu s njom u obrasloj rupčagi. Najprije se nije čulo ništa do prštanje šljunka i škripa njegova bensilaha; ali ubrzo djevojčica poče da jeca, pa da vrišti i zapomaže. Mora da joj je dlanom zaklapao usta, jer je vriska dolazila na mahove i isprekidano. A Salčin je jednako čučao na stijeni. Usta su mu bila otvorena, a listovi, na koje se navalio svom težinom podrhtavali su. Dugo je tako stajao i razgoračeno gledao u rupu pod sobom. Odjednom se zanese, ispusti neki mljaskav, tup zvuk, raširi ruke i pade u rupu pored njih. Ozdo se čulo kako krklja i bije nogama. Mala je bila potpuno umukla.”

Mnogim bi se čitateljima moglo učiniti da Andrić pokazuje neskrivenu unutrašnju skolonsot prema morbidnim scenama silovanja, mučenja i ubijanja. Neskriveno je njegovo opredjeljenje da glavne likove silovatelja, manijaka, ubica, sadista i duševnih bolesnika nalazi samo među bosanskim muslimanima i Turcima. U njegovim djelima nema ni jednog jedinog psihopatološkog tipa navedenih kategorija niti među pravoslavcima, niti među katolicima. Ispada da je Andrićeva poruka čitaocima sasvim jasna. U islamu je zlo. U islamu i muslimanima klija sjeme zla koje isklijava kao rezultat morbidne tipove njegovih priča i romana.

Pa kako će i ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitatelj koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

U pripovjetci “Anikina vremena”, opisuje Mula Ibrahima Kuku slijedećim riječima:

“Volio je da izgleda učevan i tajanstven, a u stvari je bio dokona dobričina i neznalica, i živeo je od ugleda svoga deda, čuvenog mutevelije Mula Mehmeda, čoveka mudra i književna, koji je živeo sto i jednu godinu.”

Dalje, u istoj priči, opisuje Nazifa kao “krupno i blesavo momče iz begovske kuće, mirna budala, mutava i gluva, koji je dvaput preko dana dolazio pod prozore i nerazumljivim mumljanjem dozivao Aniku nudeći joj pune pregršti šećera.”

Po Andriću izgleda da nema degenerika i maloumne osobe među hrišćanima, među pravoslavcima i katolicima. Sve je to najgore rezervisano samo za Turke (bosanske mulimane). Andrić neskriveno čitatelju sugerira da su begovske kuće legla i azili tih blesavih i mirnih budala, simbola begovske degeneracije i njihova ne samo materijalnog, već i duhovnog propadanja.

U pripovjetci “Kod kazana” dva janjičara sjede na zastanku kod fra Markova kazana. Jedan je “primitivni janičar Kezmo, a drugi je Mehmedbeg Biogradlija, otmen čovjek koji je učio škole i vidio svijeta i koji potpuno odudarao od neukog Kezme” Tu dvojicu “jarana” vezuju “piće i skitnja.” Kezmo oko ponoći zaspa, a Mehmedbeg i fra Marko počinju dijalog koji je osnova ove priče. To je dijalog potpunog nerazumijevanja i nepomirljivosti dva različita pogleda na svijet.

“Turčin je dugo pjevušio kroz nos neku žalosnu tursku melodiju. Otkako zna za sebe i prima Turke i muči muku s njima, fra Marko je oduvijek naročito mrzio i tu njihovu potrebu za pjevuckanjem i beskrajnim lelekom i cvilenjem; on je u tome vidio kao neki naročiti znak njihova nemira i prokletstva.”

O tom izaponoćnom dijalogu između Turčina i fra Marka Andrić piše:

“Ne znaš pope ništa. Ne razumiješ, pa Bog! Da si se nagledao ljepote kao ja! Ali otkud vam to? Imate oči tek da pronesete zalogaj mimo usta i da potrefite u vrata.”

Fra Marko odgovori: “Dobro da ti imaš. A veliku si sreću i ti vidio.”

Mehmedbeg će na to :”Nemoj da se ljutiš prijatelju, ali ovako je. Krst na očima, pa šta možeš da vidiš? Krst i krst. A ima da se vidi siroto moja, ima!”

Dugo su se tako raspravljali, pa probudiše usnulog Kezmu, koji ustade i pođe otčepiti kazan, a fratar pođe s cjepanicom u ruci put njega, a “Turčin segnu desnicom za pojas, izvadi malu pušku, nešto neugledno i sitno kao jareća noga i skresa fra Marka pravo u stomak.”

Grozni Turci, odnosno užasni bosanski muslimani, a jadni dobri i plemeniti fratri, koje ovi “Turci” mogaše ubijati kad god su poželjeli, a da za to ne odgovaraju. Opet muslimanski primitivac, opet muslimanski ubica, koji kao “s nokta” mučki i nizašta ubi dobrog fra Marka.

Pa kako će i ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

Andrić u pripovjetci “Olujaci” dalje nastavlja uopštavanje mraka, primitivizma, degenerisanosti i strašne ljudske ružnoće, bolje rečeno nakaznosti, u opisima jednog muslimanskog bosanskog sela. On piše:

“Sve u Olujacima dobro raste osim ljudi. Olujački čovjek je onizak, krivih nogu, širokih ali ne pravih leđa, nesrazmerno dugih ruku, široka lica sa spljoštenim nosom i sa crnim malim očima bezizrazna pogleda, velikog vrata koji je pri dnu proširen tako da s trupom čini  nerazdvojnu celinu……Usled neprestanog penjanja i spuštanja, na koje ih je osudio položaj njihova sela, oni imaju naročito držanje pri hodu: cela gornja polovina tela im je zabačena natrag. Oni su poznati kao sumnjičavi i tvrdi ljudi koji malo govore, retko pevaju, uvek rade, i stalno stiču. Pored toga postoji verovanje da sve što se u Olujacima radi mora biti obeleženo. Izgleda da nema Olujaka koji nije gušav ili sakat ili inače rovašen. ….Žene se ponajviše između sebe. “

Stvarno, kada se pročita ovaj tekst, jedina aluzija mnogima može biti samo majmun, i to onaj krupniji, naprimjer gorila ili najmanje orangutan. Krive noge, široka leđa, nesrazmjerno duge ruke, široko lice sa spljoštenim noson, crne male oči bezizrazna pogleda, veliki vrat urastao u trup, neprestano penjanje i spuštanje kao sa drveta; sve to zaista može samo asocirati na “čovjekova prethodnika” u evoluciji. Uz sve to Olujaci (muslimani) su sumnjičavi, tvrdi, uvijek rade, gušavi su, sakati su, rovašni su, znači obilježeni su, a uz sve to žene se samo između sebe i zbog toga su degenerici.

U pripovjetci “Svadba” Andrić nastavlja istim žarom i tempom. On opisuje svadbu Ciganina muslimana, Huse Kokošara (indikativno ime za sitnog lopova). Andrić je tog Ciganina prikazao kao ratnog dobitnika, novopečenog bogataša i pravog skorojevića. On ga uklapa u svijet Bošnjaka, svijet kojem je večina bosanski Roma pripadala, a koje su Bošnjaci lijepo prihvatili kao što su nažalost prihvatali svakoga ko je htio živjeti s njima i među njima, uvijek poštujući običaje i način života došljaka, čak nekada više nego li svoje vlastite adete. Pa nobelovac piše:

“Na džamiju izlazi mujezin, koji je pre rata prestao da okujiše zbog starosti i sipnje i sad doziva vernike glasom davljenika… a iz avlije preko puta Konaka dopire od ranog jutra ciganska svirka iz kuće koju je kupio Ciganin Huso, zvani Kokošar… Ciganin Huso je male i nakazne glave, sa ulupljenoim nosom ispod koga i nije bilo usne nego su se beleli široki gornji zubi. Huso je kupio gospodsku kuću Hajrovića, usred čaršije, i preselio se u nju iz Ciganske mahale. Pustio je Mejru koja više nije bila u skladu sa njim i sa svim što je oko njega i odmah iza toga isprosio je i privenčao devojku iz dobre turske kuće iz Dušća. “

Ova je priča bi nekome mogla sugerirati Andrićev rasizam prema Romima ili Ciganima, ali “olakšavajuća okolnost” je da su i ti Cigani bosanski muslimani i među njima u Andrića nema ni jednog Cigana hrišćanina.

Ćamil Sijarić i Ivo Andrić

Andrićevo ”lakirano” antibosanstvo i antimuslimanstvo

Andrić je 1934. godine na Kolarčevom narodnom univerzitetu održao predavanje pod naslovom “Njegoš kao tragični junak kosovske misli”. Spomenuto predavanje bilo je predloška za pisanje istoimenog eseja koji je odštampan 1935. godine u Srpskom književnom glasniku. U tom eseju Andrić produbljuje svoje stavove o sudbonosnom i kobnom uticaju turske vladavine na Bosnu. On napadno ističe i podvlači važnost “kosovskog zaveta”, odnosno “zavetne borbe protiv osmanlijskog carstva”, ali i u tom tekstu on namjerno izostavlja razlikovanje bosanskih muslimana od Turaka kao porobljivača i srpskog neprijatelja. On nameće “tursku kosovsku krivicu” na leđa bosanskih muslimana, te ih u cijelosti izuzima iz srpskojugoslavenske zajednice, s jasnim pozivom da se oni ostave izvan svih ljudskih prava i zakona.

Andrić za osmanlijsko carstvo kaže “da je ono uistinu oličenje pakla na zemlji i ovaploćen princip Zla.”

Za razliku od Njegoša, više nikako ne barata ni sa izrazom “poturice”, već sve muslimane stavlja pod zajednički imenitelj, a to su Turci. On sukob između kršcanstva i islama u to doba ocijenjuje kao “sudar dveju stihija, Istoka i Zapada, sudbina je naša htela da se ta borba uglavnom odigra na našim teritorijama i da prepolovi i podvoji našu nacionalnu celinu svojim krvavim zidom”.

Muhsin Rizvić taj Andrićev simplificirani pristup tumači tako da su po Andriću te “dve nacionalne celine bez razliku na veru i pleme” bili s jedne strane pravoslavlje pod turskom vladavinom, a s druge strane katolički svijet koji je uglavnom ostao izvan turske vlasti, dok je pod pojmom “krvavog zida” nobelovac mogao samo podrazumijevati Bošnjake, odnosno bosanske muslimane.

Andrićev najveći uzor bio je Njegoš i to on uopše ne krije, nego to čak stalno ističe. On ne krije da je uvijek bio na Njegoševu tragu u odnosu prema Turcima i bosancima koji su prihvatili Islam, a on ih je sve u svojim djelima nazivao samo i jednostavno Turcima. On čak 1947. godine bez ikakva zazora i osjećaja odgovornosti prema bosanskim muslimanima piše: ”Za sve nas (znači i za bosanske muslimane) koji smo se rodili na tlu nekadašnje osmanlijske ekspanzije ili vladavine Njegoš je najviši i nama najbliži  pesnički izraz svega što pokreće čoveka u njegovoj borbi za slobodu, hleb i prosvećenost, u njegovoj težnji da se oslobodi prokletstva i rđe nedostojna života i robovanja… Svuda nas je pratio Njegoš. Ali njegovo živo i životodajno prisustvo mi smo pravo i potpuno osetili tek u vremenima naše najveće nacionalne i društvene krize. U tim najtežim godinama narodnog i ličnog života, između 1941. i 1944. godine (valjda 1945), kada je valjalo svaku biljegu potvrditi, sve ispite polagati iznova i sve mere i račune proveriti, mnoga se mudrost pokazala laka i nemočna i mnogo osećanje slabo i varljivo. A Njegoš je tada porastao i bio viši i viši u nama nego ikada do tada. Otvorio je Gorski vijenac na zaboravljenim stranicama i otkrila su nam se nova mesta u novom značenju, koja otvaraju daleke vidike i bacaju jarku svetlost na sudbinu naroda i poziv čoveka. “

Možda će barem neko podijeliti moje mišljenje da je za bosanske muslimane Gorski vijenac  bio širom i stalno otvoren u periodu 1941-1945. godine, te i od ranijih vremena, upravo na stranicama o istrazi poturica, ali ne tada u Crnoj Gori, već na krvavim drinskim mostovima i prostranstvima Istočne Bosne, a i drugdje širom Bosne i Hercegovine.  Za Andrića koji je sve to upakovao u kitnjaste fraze i govor koji je bio prilagođen tadašnjoj komunističkoj stvarnosti tada “nije bilo zime”, jer ga niko nije smio upitati da li se te “zaboravljene i ponovo oživljene stranice” mogu odnositi na bilo što drugo, već na genocid proveden u Drugom svjetskom ratu nad bosanskim muslimanima.

No, nakon toga Andrić je izgleda dobio od nekoga iz vrha tadašnje Jugoslavije “išaret” da se prećutno odvoji od Njegoša kao svog ideala, pa mudri Andrić instiktom birokratskog slugana koji je vjerno služio i poslužio svim režimima odmah izabira Vuka Stefanovića Karadžića za novog uzora.

Samo jedan malo pažljiviji osvrt ne neke dublje analiza  Andrićevih djela  “Na Drini ćuprija“ i “Travnička hronika“ sasvim jasno ukazuju da u tim romanima (hronikama), kojim se zaista nikako ne može negirati visoki tehnički nivo i umjetnički kvalitet, jasno ukazuje da pisac po svom starom običaju na najpogrdniji način opisuje bosanske muslimane, a koje on proizvoljno i stalno naziva Turcima. Premda je bilo ljudi i glasova koji su se u doba komunizma usudili oglasiti i tražiti barem razjašnjenje zbog čega Ivo Andrić, rođeni Bosanac, koji je kako sam kaže odrastao u muslimanskoj sredini, svoje sunarodnjake muslimane naziva uporno Turcima. Njegov odgovor je bio da on kao pisac spomenutih romana taj naziv ne upotrebljava “u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni, ali od davnina uobičajeni naziv.“ Međutim, to traljavo i arogantno objašnjenje nikako ne može promijeniti utisak o piščevoj zloj namjeri  u pogledu Bosanskih muslimana.

Zaboravio je Ivo Andrić da je od davnina u Bosni “uobičajeni naziv“ za katolike “latini“, a  za pravoslavce “hrišćani“, ili kako se u narodu znalo u šaljivom kontekstu kazati “da su Bosanci Turci triju vjera“.

Nadalje, Ivo Andrić se iz petnih žila potrudio, i u tome  zaista uspio, bosanske muslimane toliko izolirati od drugih etničkih grupacija u Bosni i Hercegovini, pripisujući im samo i jedino  negativne moralne i psihološke karakteristike i kvalitete. Pri tome se strasno trudio bosanske muslimane rezom svoga skalpela (pera) što temeljitije izolirati od ostalog bosanskog naroda, te ih izdvojiti u jednu grupaciju koja bi po njemu trabala biti  sušta suprotnost svim drugim bosanskim etničkim grupacijama.

Na veoma sličan način i svojim karakterističnim “ob(j)ektivnim“ pristupom Ivo Andrić opisuje divlju i raspomamljenu psihu muslimanske mase u Travniku prilikom mučenja i vješanja pravoslavaca 1807. godine, koji su navodno aktivno učestvovali u Prvom srpskom ustanku pod Crnim Đorđem (Karađorđem) (Travnička hronika, strana 307 do strane 321).

“Još iste večeri dovedeno je na taj trg desetak krajiških Srba, seljaka, i pri svetlosti fenjera i lučeva pogubljeno, uz ciku i halakanje, jurnjavu i poigravanje ostravljenih Turaka. Glave pobijenih ljudi nataknute su na kolje. Cele noći do u Konzulat je dopiralo režanje gladnih, varoških pasa, koji su se odmah iskupili. Na mesečini se videlo kako psi zaskakuju uz kolac i trgaju komade mesa sa odsečenih glava“.

Andrić dalje piše “jer svaki od Turaka želi da doprinese odbrani svoje vjere i dobrog reda i svak je sa najboljim uvjerenjem i svetim ogorčenjem htio ne samo svojim očima nego i rukama da učestvuje u ubijanju i mučenju izdajnika.“ Nobelovac dalje kaže “Ljudi su išli na stratište kao što se ide u svetinju kod koje se nalazi čudotvorno ozdravljenje i sigurno olakšanje za svaku muku“ (Travnička hronika, strana 316).

“Čak su i dečaci od pedlja dozivali jedan drugog, trčali zadihani, mašući dugim turom, da bi svoje male noževe natopili u krvi pogubljenih i da bi posle vitlali njima i plašili mlađe od sebe po mahali.“

Mislim da nisu potrebni dalji komentari i analize ovih izabranih citata (a ima ih još dosta) jer oni sami po sebi govore o Andrićevu stavu i mišljenju o bosanskim muslimanima, ali još više i sve više o Andrićevom ličnom psihopatološkom profilu.

Andrić se “udružuje“ sa svojim likom iz “Travničke hronike“, francuskim konzulom Davidom (Andrić ga naziva Davila), u mržnji prema Bosni i muslimanima, tačnije prema tom “podmuklom, zlom i nerazumljivom svijetu“, te u vezi sa prethodno spomenutom izmišljenom scenom s odsječenim hrišćanskim nosevima kaže “I u najmanjim stvarima treba izbaciti svoju misao slobodno i potpuno, skresati ljudima u lice, pa neka se oni poslije grizu zbog nje, a ne zadržavati je u sebi i rvati se poslije s njom kao s vampirom.“

Andrić je zaista skresao u lice bosanskim muslimanima njegovo mišljenje o njima, kako u “Travničkoj hronici“, tako uporno i u romanu “Na Drini ćuprija“, kasnijoj obaveznoj školskoj lektiri za nove naraštaje, lektiri koja je bila usmjerena za podsvjesno, a nekad i svjesno produbljivanje vječite mržnje prema muslimanima.

Vjerovatno je to “državni zaštićeni književnik“ učinio iz razloga da se “ne rva s vampirom koji mu razdire grudi“. Pisati ovakve riječi o narodu s kojim je odrastao i kojeg u dubini duše veoma dobro poznavao i u dušu znao, mogao bi možda samo najvulgarniji šovinist i neobrazovani primitivac. No takve riječi zaista ne priliče jednom velikom iumjetniku, jednom nobelovcu, jednom bivšem diplomati, jednom masonu, i jednom doktoru nauka Univerziteta u Gracu.

Ako se okrenemo romanu “Na Drini ćuprija“ očigledno je da Andrić taj veličanstveni kulturno-historijski spomenik smatra za golemu narodnu (rajinu) nesreću, a na Mehmed Pašu Sokolovića gleda kao čovjeka izgubljenog za srpsku naciju, kao otpadnika ili renegata. Andrić perfidno laže da je na Drini ćuprija građena na muci i patnjama raje (naroda), te stalno provlači da su sve muslimanske građevine iz turskog doba ustvari rezultat kuluka i teških patnji srpske raje. On tako na 272. stranici romana „Na Drini ćuprija“ piše:

“Ako pomislimo šta nam je kroz stoljeća oduzimano, sve su ove građevine samo sitnica.“

On daje veoma slikovit opis tog turskog zuluma nad hrišćanskim narodom (srpskom rajom) : “Dodijalo Turcima, a pogotovu dodijalo hrišćanskoj raji celog višegradskog kraja, samo što nju niko ni za šta ne pita niti ona može svoje negodovanje da pokazuje. A evo ide treća godina da svet kuluči na novoj građevini i ličnim radom i konjima i volovima. I to ne samo ovdašnja raja nego i ona iz tri susedna kadiluka. Svuda Abidagini sejmeni na konjim hvataju seljačku pa i gradsku raju i doteruju je da radi na mostu. Obično ih iznenade na spavanju i pohvataju kao piliće. Po celoj Bosni putnik kazuje putniku da ne ide na Drinu, jer ko god naiđe hvataju ga, ne pitajući ko je ni šta je ni kuda putuje, i nagone da odradi bar nekoliko dana. Varoški hrišćani se otkupljuju mitom. Seoski momci su pokušavali da beže u šumu, ali sejmeni odmah uzmu iz te kuće taoce, često i žene, umesto odbeglih mladića…..Nad svima lebdi Abdagin zeleni štap. Na koga je on pokazao tim štapom, primetivši da dangubi ili ne radi kako valja, toga su odmah hvatali sejmeni, batinali na mestu, i posle ga krvava i onesvesla polivali vodom i slali ponovo na rad.“

Znao je veoma dobro i predobro visoko obrazovani i perfektno informisani Ivo Andrić da se vakufi (zadužbine) nikada nisu stvarali kulukom i na patnji običnog naroda ili raje. Znao je on veoma dobro da bi zadužbina zidana kulukom i na patnji raje bila prema propisima Islama i Kur’ana časnog bila pregolemi grijeh, a vakif koji bi primijenio kuluk ne samo da ne bi postigao svoj cilj, nego bi postao strašni griješnik. Apsolutno je sigurno da se Mehmad Paša Sokolović držao svih islamskih propisa, a postoji niz historijskih dokaza da je on kao vakif potrošio ogromni novac da podigne ćupriju u Višegradu. Prepredeni Andrić jedostrano citira zapis pribojskog igumana koji “realistično kako samo Srbi znaju biti realistični“ kaže da je zidanje ćuprije bilo “veliki zulum“ i “teška angarija“. Međutim, u istom tekstu baš isti pribojski iguman “sam sebi skače u usta“ i navodeći da su ogromne pare potrošene u zidanje mosta. Prema tome, da se rad ljudi koji su bili angažovani na zidanju mosta nije masno plaćao i da je to bio prisilni rad (kuluk), onda se ne bi potrošile tolike ogromne pare za njegovu izgradnju.

Uostalom, u vakufskim arhivama postoje originalni računovodstveni dokumenti ili liste isplate iz kojih se sasvim jasno vidi da se svaki majstorski, ali i najprostiji fizički rad prilikom gradnje mosta u Višegradu, kao i drugih vakufskih građevina jako dobro plaćao i da su se ljudi “utrkivali da ih zapadne raditi“, jer su dnevnice bile tako visoke da su mnogi poslije gradnje na Drini ćuprije uveliko rješili mnoge egzistencijalne probleme.

S druge strane, nema u narodnim pjesmama i pričama, znači niti u bosanskoj, kao ni u srpskoj narodnoj tradiciji pomena o bilo kakvom zulumu i patnjama naroda, nego baš nasuprot tome narodna tradicija ističe ljepotu te monumentalne građevine, a posebno korist koju su ljudi s obe obale Drine, a i šire, imali od gradnje mosta. Narodna tradicija s obe obale Drine ističe da ta ćuprija u Višegradu samo spaja i približava ljude, a ne da razdvaja, kako to Andrić tvrdi.

Andrić uvodi čitaoce u ovu hroniku iznošenjem legendi o gradnji Višegradskog mosta. On kaže “Podigao ga je veliki vezir Mehmedpaša (Sokolović), čije je rodno selo Sokolovići tu, iza jedne od ovih planina koje okružuju most i kasabu.“

Andrić iznosi svoju misao o Bosni kao “jednoj od srpskih zemalja“ i o Višegradskom mostu kao djelu srpskih majstora, a čija se gradnja nije mogla nikako realizovati bez žrtvovanja srpske djece i golemog turskog zuluma.

Pa tako nobelovac piše i svojim riječima “ulepšava“ tu takozvanu “narodnu legendu“:

“Zidao ga je Rade Neimar, koji je morao živeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno po srpskim zemljama (po Andriću je Bosna srpska zemlja, primjedba), legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, čak ni u sećanju. Znali su da je gradnju ometala vila brodarica, kao što je oduvek i svuda poneko ometao svaku gradnju, i noću rušila ono što je danju sagrađeno. Dok nije nešto progovorilo iz vode i savetovalo Radu Neimaru da nađe dvoje nejake dece, bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve dece po celoj Bosni. Obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede. Najposle su sejmeni pronašli u jednom udaljenom selu dvoje bliznadi, pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti (znači voljom velikog vezira Mehmedpaše Sokolovića, primjedba NF); ali kada su ih poveli, majka nije htela da se odvoji od njih, nego je kukajući i plačući, neosteljiva na psovke i udarce, posrtala za njima sve do Višegrada…..Neimar se Rade, kako kažu, sažalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrećna majkamogla da doji svoju žrtvovanu i zazidanu decu. Kao spomen na to već stotinama godina teče iz zida majčino mleko. Te mlečne tragove po stubovima stružu ljudi i prodaju kao lekovit prah ženama koje posle porođaja nemaju mleka.“

Jasno je da Andrić pun antimuslimanskog zanosa svojim nemilosrdnim perom rafinirano, uz golemu dozu jednostrane sentimentalnosti prema Srbima “ulepšava“ tu navodno narodnu legendu, za koju nisu nikada čuli ni najstariji stanovnici sa obje obale Drine. Njegova zla namjera i ciljevi i slijepom bi bili jasni, a to je simbolizam mosta koji je izgrađen na u stubove ćuprije zazidanoj i žrtvovanoj “srpskoj deci“, a sve voljom velikog vezira Mehmedpaše Sokolovića. Jedino je Rade Neimar imao dobro srce pa je ostavio dvije rupe na mostu kroz koje je jadna majka mogla dojiti svoje zazidane blizance Stoju i Ostoju.

Pošto nije mogao biti previše ubjedljiv u isticanju turskog zuluma i patnje jadne srpske raje Andrić se odlučuje za onu sadističku scenu nabijanja živa čovjeka na kolac. Ta scena je opisana zaista majstorski minuciozno i tako jezovito, da se svaki prosječni čitalac može samo upitati da li takvo pisanje dolikuje jednom piscu koji bi po vokaciji morao imati razvijen barem elementarni estetski osjećaj, odnosno osjećaj za ukus, te da li takvo pisanje dolikuje jednom razumnom čovjeku i intelektualcu širokog obrazovanja.

U romanu (hronici) “Na Drini ćuprija“ čovjek koji je kažnjen tako groznom i polaganom smrću je hrišćanin (pravoslavac) Radisav Herak iz sela Uništa, kako Andrić kaže “malog sela koje se gotovo celo za posljednjih četrdeset godina isturčilo“ (poturčilo, ali Andrić koristi veoma često Njegošev izraz isturčiti umjesto poturčiti). Radisava Heraka Andrić opisuje kao “čoveka tamnih i subverzivnih namera, živahna i neuhvatljiva, mrka lica i nemirnih očiju…Radisav je sejao za ovih jesenjih noći od jedne pojate do druge, uvlačio se kao šilo među seljake i sašaptavao se sa pojedincima. Braćo, dotužilo je i valja da se branimo. Vidite lijepo da će nas ova građevina iskopati i pojesti. I djeca će nam na njoj kulučiti, ako nas još bude. Sirotinji i raji ćuprija ne treba, nego Turcima; a mi nit dižemo vojske nit vodimo trgovinu; i skela nam je mnogo. Nego, nas smo se nekolicina dogovorili da idemo noću, u gluho doba, i da obaramo i kvarimo, koliko se može, što je napravljeno i podignuto, a da pustimo glas kako vila ruši građevinu i ne da mosta na Drini. Drugog puta nemamo, a nešto valja raditi.“

Treba znati da je Andrić ideju o uklapanju te strašne scene nabijanja živa čovjeka na kolac imao u svojoj glavi još od svojih mladanačkih dana kada je u “Sarajevskom listu“ u broju 127, godišta izlaženja 38, od 5.maja 1915, godine sasvim sigurno pročitao članak “Primjer francuskog divljaštva – mučenička smrt Sulejmana el-Halebije“. Vjerovatno je još tada spomenuti članak ili prepisao, ili ga je iskinuo iz spomenutih novina i čuvao sve do beogradskih dana 1941-1944. Baš iz spomenutog članka je “posuđen“ opis nabijanja na kolac jednog arapskog felaha od strane Napoleonovih vojnika u Egiptu Taj Arapin je pokušao atentat na francuskog namjesnika u Egiptu generala Jean Baptiste Klebera.

No, Arapin u Andrićevoj morbidnoj fikciji mijenja i vjeru i naciju i postaje Srbin Radisav Herak, a francuski vojnici, glasnici francuske kulture, koji su Arapina Sulejmana el-Halebija živa nabili na kolac postaju bosanski muslimani (za Andrića uvijek  Turci, NF). Ta je scena Andriću bila nužno potrebna da pomoću nje u cijelom kontekstu tog (ne)djela udari strašni i neprolazni pečat na dušu svakog nemuslimanskog čitaoca i da ga ispuni najdubljom mržnjom prema svemu što je muslimansko, islamsko i bosansko.

Zaista, kako li će će i ovaj jezivi tekst pročitati i kakvo će mišljenje o Bosni i bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

Ivo Andrić u Stokholmu na ceremonije uručenja Nobelove nagrade za književnost, 1961. godina

Nabijanje Radisava na kolac istovjetno kao nabijanje Sulejmana el-Halebije na kolac – Ivo Andrić se „poslužio“ tekstom iz „Sarajevskog lista“?

Smatram da nije na odmet upustit se u komparativnu analizu opisa nabijanja na kolac iz članka “Primjer francuskog divljaštva – mučenička smrt Sulejmana el-Halebije“ koji je objavljen u “Sarajevskom listu“, broj 127, godište izlaženja 38, dana 7.maja 1915. godine i Andrićevog opisa skoro iste scene u hronici-romanu “Na Drini ćuprija“

Da se ne bi kome učinilo da se ovde iznose neke podmukle neistine  o pokojnom nobelovcu Andriću, jasno je treba prezentirati autentični tekst iz gore navedenog članka.

“Pošto je Sulejmanova desna ruka posve izgorjela, tako da je ostala sama kost, počela se pripremati operacija za nasađivanje na kolac. Na zemlji je stajao jedan kolac od sedam-osam stopa duljine. Dok je Bartolomeo Sera svojim bodežom oštrio vrh kolca, Sulejman je stajao posve ravnodušno. Njegova je desna ruka bila posve izgorena i pretvorena u ugljen.

Krvnik ga povali na tle i razreže mu nožem veliku ranu na tragu. Poslije približi kolac ovoj rani i počne ga jednim maljem utjerivati u tijelo. Kad mu je kolac dospio u prsa, zaveže mu ruke, digne ga u zrak i kolac zabije u zemlju.

Dok se ova grozna kazna vršila, bijedni mladić, osim što se nije tužio, nije od sebe davao ni glasa. Naravno da mu je duša gorjela i da je osjećao najžešću bol, ali mu se na licu moglo vidjeti da ovo nije htio da oda. Kad je dignut u zrak, pogleda na narod, visokim glasom izrekne “Kelimei-šehadet“ (svjedočanstvo da je Bog samo jedan) i zamoli da mu se donese vode.

Jedan vojnik koji je čuvao stražu kod kolca htio mu je ispuniti želju. Bartolomeo Sera mu to zabrani rekavši “Sta to činiš? Ako mu dadneš vode, odmah će krepati!“

Sulejman je na uspravljenom kocu živio četiri sata. Gdjekada je učio neke citate iz Kur’ana, a pogled je upro u nebo. Da se iza odlaska Bartolomea Sere stražar nije smilovao i dao mu vode, možda bi još nekoliko sati živio.

Sulejman je umro čim je popio vodu. Iza njegove smrti otvoreno mu je bodežom na tijelu petnaest rana. Glava mu je pala na lijevo rame i tako je na kocu ostavljen četrdeset i osam sati.

Sulejmanov kostur je očistio vojnički kirurg Lerrey i onda je otpremljen u Pariz da se izloži u muzeumu.“

(Ovo je prijevod Saliha Bakamovića koji je objavljen u “Priča i stvarnost oko Ive Andrića, prvog južnoslavenskog nobelovca“, Bosanski pogledi, 1960-1967, Pretisak, London, 1984, stranica 235). 

Radi opšteg utiska o gore navednom članku “Primjer francuskog divljaštva – mučenička smrt Sulejmana el-Halebije“ objavljenom u “Sarajevskom listu“, broj 127, godište izlaženja 38, dana 7.maja 1915. godine,  a da bi se pokazala ta morbidna sličnost i maltene podudarnost sa istom sekvencom iz romana “Na Drini ćuprija“ treba i tu sekvencu citirati od riječi do riječi.

“Kada su Radisavu naredili da legne, on je oklevao jedan trenutak, a onda je ne gledajući Cigane ni sejmene, kao da ih nema, prišao bliže Plevljaku, gotovo poverljivo, kao nekom svom, i rekao mu tiho i potmulo: “Slušaj, tako ti i ovog i onog svijeta, učini dobro i probodi me, da se ne mučim kao pas.

Plevljak se trgnuo i viknuo na njega kao da se brani od tog suviše poverljivog načina razgovora: “Sikter, Vlaše! Zar si ti toliki delija da carsko rušiš a ovamo bogoradiš kao žena. Biće kako je naređeno i kako si zaslužio.“

Radisav obori glavu još niže, a Cigani mu priđoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Na grudima se ukazaše rane od veriga, potprištene i pocrvenele. Ne govoreći više ništa, seljak leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji.

Cigani priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuuše svaki na svoju stranu i široko mu raskrečiše noge. Za to vrijeme Merdžan (Cigan musliman, NF) je položio kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao seljaku među noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, oštar nož, kleknu pored ispruženog osuđenika i nagnu se nad njim da mu zaseče sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u telo. Taj najstrašniji deo krvnikova posla bio je, srećom, za gledaoce nevidljiv. Videlo se samo kako vezano telo zadrhta od kratkog i neprimetnog uboda nožem, kako se podiže do pasa, kao da će ustati, ali ponovo pade natrag i tupo udari o daske.

Cim je to svršio, Ciganin skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stede njime da udara donji, tupi deo koca, laganim i odmerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo telo u koje zabija kolac a zatim dvojicu Cigana, opominjući ih da vuku lagano i jednomerno. Telo raskrečenog seljaka grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se svijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Tišina je na obe obale bila tolika da se jasno razabirao i svaki udarac za sebe i njegov odjek negdje na strmoj obali. Najbliži su mogli čuti kako čovek udara čelom u dasku i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk ni vapaj ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je celo to rastrgnuto i mučeno telo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koga gaze ili drvo koje lome. Posle svakog drugog udarca odlazio je Ciganin do ispruženog tela, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uverio da nije povredio nijedan od najvažnijih živih delova iznutrice, vraćao se i nastavljao svoj posao.

Sve se to slabo čulo i još manje videlo sa obale, ali su svima noge drhtale, lica bledela i hladneli prsti na rukama. U jednom trenutku kucanje prestade. Merdžan je video kako se nesretniku pri vrhu desne plećke mišići ratežu i koža odiže. On priđe brzo i proseče to ispupčeno mjeto unakrst. Bleda krv poteče, najprije oskudno pa sve jače. Još dva – tri udarca, laka i oprezna, i na prosečenom mjestu stade da izbija gvoždem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovek je bio nabijen na kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozledio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Merdžan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično telo, zaobilazeći krv koja je curila sa mesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama. Dvojica Cigana okrenuše ukrućeno telo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Merdžan je gledao da li je čovek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je najednom došlo podbuhlo, šire i veće. Oči su bile širom otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obe usne ukočene u grču; iza njih su belasali stegnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića više nije mogao da vlada; stoga mu je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i pluća radila kratkim ubrzanim dahom.

Dvojica Cigana stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Merdžan je vikao na njih da paze da ne drmaju telom; i sam je pomagao. Uglaviše donji debeli dio koca u zemlju, zatim pozadi podupreše kratkom žiokom koju prikovaše za kolac.
Kad i to bi gotovo Cigani se izmakoše i pridružiše ostalima a na onom praznom prostoru ostade sam izdignut za čitav metar od zemlje, uspravan, ispršen i go do pojasa Radisav na kocu. Iz daljine se samo naslućivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri člancima, dok su mu ruke vezane na leđima.
Tad Cigani priđoše ponovo mučeniku i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. Bio je živ i svestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile na vratu kucale, oči su kolutale sporo ali neprekidno. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale pojedine reči:
– Turci,Turci.. – grcao je – … da paski skapavate… paski pomrete!… (Na Drini ćuprija, III izdanje, Svjetlost, Sarajevo, strana 45 ff.).

Slijedi dalje niz jezivih detalja i pojedinosti i na ovom dijelu knjige mnogi čitaoci su je odložili i više nisu ni otvorili.

Srpski i hrvatski nacionalisti preokrenuli su ovakav opisani čin kažnjavanja u simbol turske i muslimanske surovosti, kao ne znajući za činjenicu da postoje na hiljade historijskih dokumenata koji svjedoče da se nabijanje živog čovjeka na kolac mnogo češće prakticiralo u kršćanskim zemljama Evrope, a posebno u Austriji i Njemačkoj. Nabijanje na kolac u Turskoj carevini bilo je zaista rijetko prakticirano i to samo u slučaju kažnjavanja najtežih ubojica i zločinaca.

Najpoznatiji “nabijač na kolac“ u Srednjem vijeku bio je Princ Vlad iz Vlaške (kasnije transformiran u legendarnog Grofa Drakulu). Usput samo da napomenem da Princ Vlad nije bio musliman, već Vlah koji je sa Srbima i imao zajedničku pravoslavnu vjeru.

I dok je Ivo Andrić u okupiranom Beogradu i na ladanjima po Vrnjačkoj Banji pisao “Travničku hroniku“ i “Na Drini ćupriju“, uživajući punu zaštitu Gestapoa i kvislinške srpske policije, dotle su četnici u proljeće 1942. godine na Crnom Vrhu nedaleko Sarajeva na kolac nabili sarajevskog komunistu i ilegalca Mustafu Dovadžiju. (Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata, knjiga III, Sarajevo, strana 145).

Ivo Andrić i Zulfikar Zuko Džumhur

O ”Omerpaši Latasu”

Kada se analizira Andrićev roman “Omerpaša Latas“, jasno je da je nobelovac tu imao lagan posao, jer se nije ni malo morao truditi za sakupljanje građe za pisanje. O Omerpaši Latasu pisao je Dr Safvet-beg Bašagić (Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900), Hamdija Kapidžić (Omerpaša Latas u Bosni. Pacifikacija Bosne, Gajret, Kalendar za 1939. godinu, Sarajevo), Ademaga Mešić (Omer-paša Latas u Bosni, Novi Behar, 1927/1928), Ahmed Muradbegović (Omer-paša Latas u Bosni 1850-1852, Zagreb, 1944), Josef Kotscheta (Erinnerungen aus dem Leben Serdar Ekrem Omer Pascha, Sarajevo, 1885), Alfred Makanec (Kletva sarajevskih djevojaka. Familijarni i privatni život serdar Ekrem Omer-paše, Večernja pošta, 1928), Alfred Makanec (Omer-paša kao carski namjesnik, Obzor, 1929), Alfred Makanec (Omer-pašin brak sa Anom Simonis, Jugoslavenski list, 1933), Rudolf Zaplata (Privatni život Omer-paše, Jugoslavenski list, 1936), Rudolf Zaplata (Karlovački slikar portretirao je Omer-pašu, Politika, 1933), Rudolf Zaplata (Novi momenti iz života Omer-paše Latasa, Jugoslavenski list, 1937), Rudolf Zaplata (U starom Sarajevu. Kako je Omer-paša oteo ženu svog šurjaka, Politika, 1933), Rudolf Zaplata (U Omer-pašinom haremu u Sarajevu 1852. godine, Jugoslavenski list, 1933), Ferdo Šišić (Bosna i Hercegovina za vrijeme vezirovanja Omer-paše Latasa 1850-1852, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knjiga XIII, Beograd, 1938), te Vladislav Skarić (Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo, 1937).

Već u prvom odlomku ovog djela Andrić otvara opet i ponovo kompleks renegatstva kod Latasa kao čovjeka hrišćanskog porijekla. Omer-paša Latas je u stvari bio lički pravoslavac, ili lički Srbin, koji je bez traga bilo kakve prisile, a što znači svojom voljom, prešao na islam i stavio se u službu Carigradu i Turcima. Andrić na sedmoj strani romana Latasa opisuje kao “istinskog vojnika i upravljača, sa modernim naoružanjem i obučenim trupama, sa veštinom školovanog oficira, kao poturicu i karijeristu, sa revnošću najamnika i bezobzirnošću nevernika i tuđina.“

Na satanku sa sarajevskim ajanima, begovima, agama i viđenijom ulemom Latas ovako kaže:

“Ja ću svršiti sve ovo što zbog čega sam poslan ovamo. I vi se varate ako mislite da ćete sa mnom proći kao sa onima koji su prije mene dolazili u Bosnu radi istog posla. Ovo je drugačija naredba, a drugi je čovjek koji treba da je izvede. Ja znam, vi mislite da ćete i ovog puta, po vašem starom načinu, moći da naoko pristanete na sve, a zatim da mi iz busije činite tolike i takve smetnje i teškoće da ću se i ja zamoriti i na kraju vratiti nesvršena posla. A vi da se smijete iza mojih leđa! Ali znajte da ja znam da vi vazda govorite jedno a mislite drugo. Ponavljate: Peki, peki efendum!. A pogled vam govori: Bosna je ovo budalo, zemlja koja se povija ali ne mijenja! A ja vam opet kažem da ne polažem ništa na vaše riječi, da jasno čitam vaše misli, i da ću tu vašu Bosnu, ako bude trebalo, svu prosijati na sitna sita, tako da se neće znati ni ko je beg ni ko je aga, i da ni u snu nećete pomišljati na vašu samovolju i neposlušnost.“

Tako govori Andrić kroz Latasova usta o neprijateljstvu i “zulumu“ Carigrada prema Bosni i Bošnjacima. Pri tome ipak ne odstupa od svog istaknutog polariteta dva svijeta, kršćanskog, simboliziranog u poturčenom Latasu, i islamskog koji predstavljaju prvaci Bosne i Sarajeva.

Pa dalje Latas nastavlja:

“Kažite im da se ne uzdaju ni u svoju malu pamet ni u svoje plitko lukavstvo, jer im ovog puta neće pomoći. I neka mi ne prilaze sa svojim mitom, kao što su navikli da čine, jer šta će meni njihov mito kad, po ovlašćenjima koja imam, mogu da im uzmem glavu i sa glavom sve što imaju, pokretno i nepokretno…..I još nešto: neka se niko ne zaklanja za svoju vjeru, jer ja nisam došao ni da turčim, ni da kaurim koga, nego da ovu zemlju uredim tako da u njoj svak živi mirno u svojoj vjeri i da se pokorava carskom redu i zakonu….Ništa mi ne mogu njihove pogrde, kao ni njihovo oružje, ako do boja dođe; kao što me poslije nimalo neće ganuti plač ni molbe njihove siročadi. I neću otići odavde dok od njih ne napravim ili dobre i vjerne sultanove podanike, ili grobne humke po Bosni i Hercegovini.“

U ove njegove riječi utkana je sva akumulirana i zatajena mržnja bivšeg hrišćanskog austrijskog graničara prema svim Bošnjacima, a koja je debelo pokrivena službenom sultanovom naredbom. Taj govor jeste i jedna vrsta iskupljenja zbog Latasova vlastita poturčivanja i vjerne službe tradicionalnom srpskom neprijatelju. Taj govor je liječenje kompleksa poturčenog skorojevića prema svim bosanskim i sarajevskim prvacima ćiji su se preci u Islamu rodili i onima koji su se s Islamom stopili. To je govor i agresivni izljev “friškog“ poturčenjaka koji je nastupajući u sultanovo ime puštao svoje antimuslimanske reflekse na volju; iste one reflekse koje je u Carigradu morao stalno i veoma pažljivo prigušivati.

Đerdap, 1972: Desanka Maksimović i Ivo Andrić

Moralno pokroviteljstvo Ive Andrića nad izvršiteljima dva genocida nad bosanskim Muslimanima

Mislim da treba naglasiti da su Ivi Andriću “širom otvorili vrata“ renomirani izdavači poput Belfonda, Suhrkampa, Random Housa, Harpera Collinsa ili Carl Haser Verlag-a. Pri tom je roman “Na Drini ćuprija“ najčešće objavljivano Andrićevo delo, a odmah iza ovog naslova slijede “Prokleta avlija“ i “Travnička hronika“. Trenutno ne posjedujem pouzdane i provjerene podatake o objavljenim izdanjima Ive Andrića prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali znam da je 1995. i 1996. izdavanje Andrićevih radova doseglo vrhunac, sa ukupno trideset osam štampanih izdanja, dok je 1999. godine Ivo Andrić ponovo prisutan u čak devetnaest izdanja. Uglavnom, stotine miliona čitalaca širom svijeta stekli su svoje mišljenje o bosanskim muslimanima, Bosni i uopšte o islamu iz djela Ive Andrića. Možemo samo zamisliti kakav su to “lijep“, odnosno „lep“ utisak stekli.

Ivo Andrić je namjerno “zaboravio pažljivo pročitati ili uopšte i pročitati” kapitalno djelo njemačkog orijentaliste gospođe Dr Sigrid Hunke, pod naslovom “Allahs Sonne über dem Abendland, Unser arabisches Erbe“, (Allahovo sunce iznad Zapada. Naše arapsko nasljeđe), Deutsche Verlags – Anstalt, Stuttgart, 1960. godine. Gospođa Dr Hunke u spomenutom djelu na pravi naučno utemeljeni način pokazuje i dokazuje koliko je ustvari dubok i svestran pozitivni uticaj islama i muslimana na razvoj nauke i kulture Zapadnoga svijeta. Tog izuzetnog uticaja islama i muslimana na kulturu Zapada Ivo Andrić uopšte ne želi biti svjestan. Bilo bi malo vjerovatno da Ivo Andrić nije pročitao ovo kapitalno naučno djelo, a i ako ga je pročitao on iz njega nije ama baš ništa prihvatio, te je dosljedno do kraja života istrajao na svom antiislamskom, antimuslimanskom, a u suštini antibosanskom putu.

Taj vrsni majstor rečenice i kitnjaste fraze ustvari je bio pisac najcrnjeg mraka, pisac koji je uveliko produbio već postojeću bezrazložnu srpsku mržnju prema bosanskim i svim muslimanima i islamu, a sve to nonšalantno predstavljajući vječnim balkanskim antagonizmom primitivaca iznad kojih se on, kao vrhunski umjetnik i intelektualac visoko uzdigao.

Još je u svom “Pismu iz 1920“ napisao “Bosna je tamni vilajet“, te “Bosna je zemlja mržnje“, a te njegove definicije kasnije su zdušno zloupotrebili i drugi srpski nacionalisti, a posebno Vojislav Lubarda u svom “Gordom Posrtanju“.

Koliko je Ivo Andrić bio moćan i zaštićen može se vidjeti iz činjenice da niko u tadašnjoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, a pogotovo u Bosni i Hercegovini nije reagirao na njegovu olako izrečenu floskulu prema kojoj je „Bosna zemlja mržnje“. Svi su šutjeli, a on je nastavio pisati otrov i sijati sjeme mržnje prema Bosni i njenim muslimanima. Kroz slobodu pisanja tog velikosrpskog šoviniste može se procijeniti mračno stanje kulture i duha koje je vladalo u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji. Jadno je bilo to “bratstvo i jedinstvo“ i svakodnevno papagajski proklamirana jednakost svih naroda i narodnosti, kada je takvom velikosrpskom mračnjaku dato “zeleno svjetlo“ da može pljuvati po bosanskim muslimanima i otvoreno širiti mržnju protiv njih kao nekih nižih bića, a da pri tome niko nije smio otvoreno kazati ni jedne kritične riječi.

Ja lično uveliko dijelim mišljenje Nihad Kreševljakovića koji u svom ogledu “Ivo Andrić – markiz de Sad naše književnosti” kaže: “Ono što sam do sada u Bosni pročitao, doživio i čuo biće sasvim dovoljno da Andrića, koji je kao pisac možda veliki, nazovem malim čovjekom, otrovnim zrnom, kao bićem koje nije imalo ni trunke ljubavi prema rodnoj grudi”.

Akademik Muhamed Filipović se davne 1967. godine usudio izjaviti da je Ivo Andrić više nanio štete muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile. Za Filipovića Andrić nije samo antimuslimanski pisac, premda jeste i to, već je i subverzivno antibosanski, što je kudikamo konkretnija i opipljivija krivica, ravna gotovo izdaji domovine, a za račun tuđih, našem “bosanskom duhu”, stranih interesa. (Život, mart, 1967)

Ivo Žanić je rekao: “Andrićev roman Na Drini ćuprija, iako radnja nije dovedena do 1941. godine, bio je zapravo pripovjedačko-sugestivna anticipacija četničkog genocida nad Bošnjacima iz Drugog svjetskog rata“, a moglo bi se dodati i anticipacija i ovog zadnjeg (da li zadnjeg?) četničkog genocida nad Bošnjacima.(Muhsin Rizvić, 1996, 223)

Prema Enveru Kazazu nije slučajno da se je neki nama anonimni vojnik (četnik) vojske takozvane republike srpske pred stranim novinarima u Višegradu 1992. godine mahao knjigom “Na Drini ćuprija“ i na nju se pozivao kao na argument za pravdanje čina “svoje borbe“ i temeljni uslov svog ideološkog opredjeljenja, znači uništenja Bošnjaka (Egzistencijalnost /Povijesnost Bosne – Interpretacija u zamci ideologije, Zbornika radova skupa “Andrić i Bošnjaci“, BZK Preporod, Tuzla, 2000.)

Možda bi se moglo reči, ako je mržnja najgora bolest duše onda je taj prvoborac hristoslavizma i jedan od ključnih favorita velikosrpske beogradske čaršije i idejni pokrovitelj velikosrpske antibosanske i antimuslimanske ideje bio zaista hronični i teški bolesnik. On je za svoje sponzore, velikosrpske antibosanske i antimuslimanske nacionaliste, odradio zaista veliki posao, pa bi mu oni trebali zbog njegovih zasluga za svesrpsku ideju podići spomenik na Avali, veći od onog njihovog “neznanog junaka“.

Mnogim koji ovaj tekst čitaju biće jasno da ovo što je ovde napisano predstavlja samo mali dio primjera psihopatološke mržnje nobelovca Ive Andrića prema svemu što je bosansko, bošnjačko i muslimansko. Trebalo bi mnogo, zaista mnogo prostora i vremena da se sačini kompletan “dossier“ ovog sivog čovjeka koji je svoj nesumnjivi i ogromni talenat i potencijal kao zaista izvanserijski veliki pisac iskoristio da sije i posije strašni korov mržnje prema Bosni i bosanskim muslimanima, a po njemu Turcima. To sjeme koje je on posijao pokazalo je svoju pogubnost i u ovom zasada zadnjem po redu genocidu koji su Srbi proveli nad bosanskim muslimanima. Nad svim tim klanjima, masovnim ubistvima, hiljadama silovanih djjevojčica, djevojaka i žena, koncentracionim logorima, jamama, srušenim džamijama, poharanim haremima, spaljenim i opljačkanim gradovima i selima, nad Srbijom i takozvanom republikom srpskom utemeljenoj na genocidu, izgleda da “večno“ lebdi zloduh nobelovca koji naš narod nije klao kamom, već perom.

Iz arhive primijenjenog umjetnika Sulejmana Čelebića. S desna na lijevo: Ivo Andrić, Ljubo Jandrić, Zuko Džumhur, Ico Mutevelić i Sulejman Čelebić

Iz arhive primijenjenog umjetnika Sulejmana Čelebića. S desna na lijevo:
Ivo Andrić, Ljubo Jandrić, Zuko Džumhur, Ico Mutevelić i Sulejman Čelebić

A kako na lik i djelo Ive Andrića gledaju neki srpski kritičari?

U pokušajima stalnog izjednačavanja krivice u stilu “svi su podjednako krivi“ i reduciranju sudski dokazanog genocida nad bosanskim muslimanima na nivo najobičnijeg plemenskog sukoba, neki Srbi pozivaju u pomoč i svoga Ivu Andrića.

Nema baš puno realističkih primjera srpske kritike “lika i dela“ Ive Andrića. Tako je jedan od rijetkih kritičara Sveta Lukić u tekstu “ Ivo Andrić lično i politički“ 1994. godine zapisao: “U odbrani Andrića po svaku cenu oseća se balkansko, na prvu transmisiju tempirano strahovanje da jedina svetska književna veličina sa ovog terena ne bude zasenčena, da nijedan list ne padne na mramornu bistu. Pri tom je nevolja što je ideološki, komunistički član Partije Andrić postao u nekoj vrsti sporazuma o nepominjanju njegove prošlosti.“

U “Glasu javnosti“, Beograd, od 26. novembra 2000. godine Ljubica Pupežin je napravila intrevju sa beogradskim profesorom, kritičarom i književnikom Mihajlom Pantićem, a pod naslovom “Svi bi htjeli največeg“. U tom intervjuu spomenuti Mihajlo Pantić, želeći biti na silu duhovit, za Ivu Andrića kaže da je “Srpski pisac hrvatskog porekla potreban Muslimanima“.

Na pitanje; “Čiji je pisac Ivo Andrić?“, Pantić odgovara: “Andrić je, pre svega, srpski pisac. Ne samo svojim opredeljenjem za srpsku književnost, nego što je važnije, jezikom i tradicijom, činjenicom da njegovo pripovedanje izrasta iz epsko-mitskog narativa srpske kulturne baštine, iz Vuka i Njegoša.“

On dalje tvrdi da “na Andrića pretenduje i kultura bosanskih Muslimana. Njima je potreban iz razloga konstituisanja nacionalnog identiteta.”

Slijedi novinarsko pitanje “Neki bošnjački izučavaoci smatraju, međutim, da je Andrić Muslimane prikazao kao zle?”

Pantić daje slijedeći odgovor:”Andrić nije pisac s tezom. Da jeste, on ne bi bio veliki pisac. On je Bosnu video kao zemlju punu nesreće. I zar nije bio u pravu? Nije Andrić kriv što je svet predstavio onakvim kakav suštinski jeste. Prikazao je tragički mentalitet naših nevelikih etničkih razlika koje, umesto da neguju toleranciju, neprestano indukuju sukobe.”

Vjerujem da dijelite moju konstataciju da gornji tekst koji je tipičan primjer  (zlo)upotrebe “srpskog pisca” Ive Andrića ne zaslužuje posebno ozbiljan komentar.

Treba, međutim, jasno i glasno reči da je Andrić zaista bio politički pisac s tezom i to s dugo od javnosti skrivanom doktorskom tezom u kojoj je najavio sve što će u srpskoj službi i za Srbe odraditi. On je proglasio Bosnu zemljom punom nesreće, pa to Pantić “prevodi” na slijedeći način: “Ko biva “sukobe” ne indukuju Srbi, već te “sukobe” indukuje “tragički mentalitet naših nevelikih etničkih razlika koje, umesto da neguju toleranciju, neprestano indukuju sukobe.” Prema Pantiću nije bilo u Bosni, “zemlji punoj nesreće”, genocida nas muslimanima 1941 – 1945, te genocida 1992 – 1995. Ma kakav genocide” To su bili samo mali sukobi “inducirani tragičkim mentalitetom nevelikih etničkih razlika”.

Kad Pantić kaže: “On je Bosnu video kao zemlju punu nesreće. I zar nije bio u pravu?”, on parafrazira Andrića, a pravi se da nije svjestan da je Bosna prije ove srpske agresije i srpskog genocida bila zemlja puna i prepuna sreće, mira, slobode i mjesta za svakoga, zemlja u kojoj nije bilo nikome tijesno, zemlja koja je za svakoga bila u svakom pogledu otvorena, zemlja u kojoj su Srbi bili i previše maženi, tetošeni i paženi (zašto postoje svi materijalni dokazi). Tu zemlju punu sreće pretvoriše srbijanski Srbi i njihova “četnička peta kolona” u Bosni u sadašnju zemlju punu nesreće, upavši u nju sa namjerom da unište ne samo nju kao državu, već da genocidom unište i protjeraju širom svijeta što više bosanskih muslimana (za mnoge od njih i sada Turaka) u ćemu su, zaista, više nego li uspjeli.

Za nadati se je da mnogi mogu smatrati da “mlogo” gr(ij)eši i profesor i kritičar i književnik Mihajlo Pantić kada tvrdi da na Andrića pretenduje i kultura bosanskih Muslimana kojima je Andrić navodno potreban iz razloga konstituisanja nacionalnog identiteta.

Zapitajmo se koja je to kultura bosanskih muslimana kojoj bi taj izrazito antimuslimanski pisac trebao da baš pomoću njega bosanski muslimani još jednom konstituišu svoj nacionalni identitet. Mislim da se i beogradski profesor i kritičar i književnik Mihajlo Pantić neče ljutiti kada kažemo da je Ivo Andrić “Srpski pisac hrvatskog porekla nepotreban bosanskim muslimanima“.

U ovom nevještom tumačenju poznatog beogradskog profesora i kritičara i književnika Mihajla Pantića, sublimiran je srpski bjeg čak i pod skute jednog od svojih ideologa Ive Andrića, i grozničavo traženje u njegovim djelima alibija za strašne zločine koje nekažnjeno čine od Balkanskih ratova, a posebno za ova genocida koja su u Bosni napravili u perodima 1941 – 1945 I 1992 – 1995. Bojim se kazati da su to“zadnji genocidi nad našim narodom”, jer dok god živi velikosrpska i neskrivena antimuslimanska politika veliko je pitanje kada će se desiti njihov zadnji zločin.

Kako ocijeniti ovakve tvrdnje i objašnjenja uzroka “sukoba“ u Bosni od jednog poznatog beogradskog profesora, kritičara i književnika?

Tužno i žalosno. Ali eto, neka se i ovakvi tekstovi pročitaju i zapamte.

Ne mogu se oteti mome ličnom utisku da Andrićevih dugačkih prsta ima i u našem prisilnom iseljavanju iz Bosne, a ustvari bijegu ispred četničke kame, granata, snajpera, mina, Keraterma, Omarske, Manjače, logora u Hercegovini, bjegu od lica i sjena naših dželata i silovatelja, bijegu od onih koji su nas popljačkali i popalili, bijegu od onoga što će se lako opet ponoviti. Žalosno je da su zlo ideja i amanet Ive Andrića utkani su u psihogenetske kodove mnogih Srba, u odgoj njihove “dece“, što još uvijek veoma transparentno pokazuju ne samo izborni rezultati u Srbiji i takozvanoj republici srpskoj, već slavljenje Karadžića i Mladića i ostale koljačke bratije: Hajde, neka se neki Nijemac i pijan usudi slaviti Hitlera. Ma, ne smije, ni totalno pijan, jer zna da bi za taj „nestašluk“ dobio najmanje „peticu“ i to da odleži cijeli paket do zadnjeg dana.

Da li će se ikada naći neki “Ivo Andrić“ da opiše one koji ga svojataju baš onakve kakvi jesu u stvarnosti?

Ima i sada onih koji još žive sa zloduhom Ive Andrića u zagrljaju vlastite zablude

Ima, međutim, i nekih „vrlih“ Bošnjaka koji imaju svoje izrazito afirmativno poimanje Ive Andrića i njegova djela, Bošnjaka koji ga razumijevaju i tumače na svoj čudan način, tako da ga prikazuju kao za Bosnu i sve nas Bošnjake najdobronamjernijeg književnika.

Tako mlađa(h)ni Muharem Bazdulj u BH Danima, u tekstu “Najbolje priče najboljeg pripovjedača“, u broju 397, od 21. januara 2005. godine ovako piše:

“U geteovskom univerzumu svjetske književnosti Bosna, zahvaljujući Andriću, ima svoje mjesto. Makar je kao rijetko koji pisac bježao od podmuklog delovanja biografije, Andrićev je život neodvojiv od njegove literature. Lijepo je to opisao Miroslav Karaulac: “Dete katoličkih roditelja, dugogodišnji žitelj ortodoksne sredine, zanet islamom do mere da će jednoj prevoditeljki poveriti: ‘Islam je moja sudbina’, Andrić je najprestižniji proizvod i predstavnik te višeznačnosti ambijenta, bogatih sazvučja, tonova i boja, kakav je nudila Bosna.”

Pa dalje Muharem Bazdulj kaže: “I zbilja, sva je Bosna u Andrićevim pričama: razočarani ratnici, nesretne žene, dobri fratri, bogati trgovci, zaljubljene djevojčice, derviši, neimari, Jevreji, razbojnici, pustahije, popovi, šaljivdžije, begovi; sve je tu: hrabrost, bijeda, zlo, ljubav, ludilo, nesreća, bol, tuga, ali i radost, makar dram radosti, makar onaj što se dušom plaća.“

Svoj napis Muharem Bazdulj zaključuje usklikom: “Niko Bosnu nije tako dobro razumio kao Ivo Andrić, niko je nije volio više od Ive Andrića.“, valjda sa optimističkim očekivanjem da ćemo svi mi koji taj sugestivni izraz njegove euforije pročitamo početi misliti kao on.

Mora se svakome dopustiti da o bilo čemu ima svoje mišljenje, ali se sa tim mišljenjem možemo ili ne moramo složiti. Ja lično se nikada ne bih mogao složiti s ovim mišljenjem Muharema Bazdulja, koji je Ivu Andrića izgleda čitao koristeći neku svoju specijalnu dioptriju, dioptriju koja pomaže vidjeti samo i jedino razočarane ratnike, nesretne žene, dobre fratre, bogate trgovce, zaljubljene djevojčice, derviše, neimare, Jevreje, razbojnike, pustahije, popove, šaljivdžije, begove…., ali izgleda ne dozvoljava vidjeti baš ono što Andrić najviše i skriva i ističe, a to su: njegova doktorska disertacija i stavovi iz nje, Njegoš kao “tragični junak kosovske misli“, satanizacija bosanskih muslimana u “Fragmentarnim varijantama uz Andrićevu tezu“, Mula Jusuf, Mustaf Madžar, krštenje na umoru Osme, pisma dragonerskog poručnika Ledenika i njegove (Andrićeve) reminiscencije o Bosni, Corkan i Svabica, Veliudin-paša, Mula Ibrahim Kuka, janjičar Kezmo, muslimanski seljaci (majmuni) iz Olujaka, ciganin Huso Kokošar, otsječeni srpski nosevi i uši pred konzulima u vezirskom travničkom konaku, izgladnjele psine koje se u noči zaskaču na srpske glave nabijene na kolce, nabijanje Radisava na kolac, silovanje male djevojčice baba Anušine unuke, u na Drini ćupriju zazidane srpske bebe Stoju i Ostoju, njihova jadna majku kako ih doji kroz otvore na stubovima koje joj ostavi dobri Rade neimar, Omer-pašu Latasa taze poturicu, silovanje Ciganke na brdu poviše Sarajeva, itd.itd.

Kada se uzme u obzir detaljna analiza baš svih muslimanskih likova u Andrićevim djelima, zaključak Muharema Bazdulja može djelovati u najboljem slučaju veoma nadobudno i skoro nezrelo. Hajde da ne budemo sitničavi. Muharem Bazdulj je mladi i nadareni književnik iz Travnika, pa je možda sentimentalno vezan sa “sugrađaninom“ i “kolegom“ po peru Ivom Andrićem, kojim su se Travnik i Travničani dugo ponosili i s njegovim se uspjehom gizdali, pritom potpuno zaboravljajući da se nobelovac rodio u Docu kraj Travnika stjecajem sasvim puke slučajnosti. Takođe smatram da je Muharem Bazdulj jedan od rijetkih Bošnjaka u Travniku i Bosni i Hercegovini koji se na ovakav način dive Ivi Andriću i u hvalospjeve okivaju jednog od največih duhovnih zločinaca prema našem narodu i Bosni. Napominjem da to nije jedini članak Muharema Bazdulja u kojem on bezrezervno veliča svog “kolegu“ travničkog nobelovca. To je zasada kod mlađa(h)nog Muharema izgleda “kronična bolest“, nadam se ipak izlječiva, u stilu one “Kad porasteš kašće ti se samo!“ Možda je inficiran i izrekom sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića koji je još prije Drugog svjetskog rata rekao na jednoj misi „Omnia bona de Travnik“ (Sve dobro iz Travnika).

Mlađa(h)nom Muharemu Bazdulju pridružio se i pokojni fra Ignacije Gavran koji u „Bosna Franciscana“, volumen 23, godina 2005, na stranicama od 189 do 198, iznosi svoju neuvjerljivu “odbranu“ like i djela Ive Andrića, pod naslovom “Okrivljeni Andrić“. Naime, dobri stari fra Ignacije se upinjao oboriti sve argumente rahmetli Muhsina Rizvića iz njegove naučno utemeljene studije “Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu“. Da je takav odbranaški tekst napisao neki neuki i primitivni seoski paroh, ja na takvo pisanije i papazjaniju ne bih ni obraćao pažnju, no kada to napiše jedan 94-godišnji franjevac kojeg su neki smatrali “sinonimom franjevačke ljubavi prema Bosni“, onda to može biti samo razočaravajuće. Ovaj intelektualni radnik koji je nizom knjiga i novinskih rukopisa ovjekovječio bitnost franjevaca za Bosnu, koji je nesumnjivi doajen Franjevačkog samostana u Visokom, čuvar i pravi brižni otac biblioteke sa 60.000 naslova u spomenutom samostanu, osnivač “Lapidarija“ (spomen sobe) u kojoj se čuvaju mnogobrojni historijski ostaci i znamenja, baš on nije trebao pisati ovakav nepotrebni odbranaški tekst, koji vrvi neutemeljenim subjektivnim procjenama i “argumentacijom“ nedostojnom kakvog provincijskog klepetala, a kamo li intelektualca kalibra pokojnog Ignacija Gavrana. No, šta možemo. Izgleda da i nezrela mladost, kao i preduboka starost znaju poprilično pomutiti dioptrije i procjene.

Šta li nam je Ivo Andrić naišaretio u “Znakovima pored puta“?

Konačno je vrijeme da ovaj podugački tekst privodimo kraju. Možda su za tako nešto najbolja neka Andrićeva razmišljanja iz njegovih “Znakova pored puta“.

Kaže nam nobelovac: “Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savesti.”

“Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.”

Ostaje nam zagonetka zašto je to sve bilo baš tako u Andrićevom slučaju? Zašto li je on koji nije nikada rekao da ima razloga za takvo pisanje upravo tako pisao? Zašto je iz dubine duše neskriveno mrzio bosanske muslimane i islam kao vjeru, kulturu i civilizaciju? Da li je nekada u toku svoga djetinjstva ili mladenačkih dana doživio nešto teško i preteško od strane muslimana iz svoje okoline? Ko zna?!

A možda je svemu tome na neki način “kumovala“ i tuberkuloza pluća od koje je Ivo Andrić bolovao skoro cijeli život? Interesantno je da niko nije posvetio ozbiljniju pažnju na činjenicu da je Ivo Andrić cijeli život bio tuberkulozni bolesnik, a medicinska nauka i struka tuberkulozu pluća ne posmatraju samo kao jedno teško i kronično oboljenje organskog karaktera, već i kao oboljenje koje često može imati određene posljedice po mentalno zdravlje bolesnika.

Naprimjer, smatra se da je među tuberkuloznim bolesnicima mnogo veći broj neurotičara u poređenju sa zdravom populacijom. Tako su Dr Brodman i saradnici našli da preko 33% pacijenata sa tuberkulozom pluća pate od značajnijih psihičkih poremećaja. Nadalje, Dr Day je utvrdio da preko 30% pacijenata sa tuberkulozom pluća ima neki ili neke psihičke poremećaje. Dr Forester i Dr Shepard tvrde da najmanje 20% pacijenata sa tuberkulozom pluća pate od nekih duševnih poremećaja, kao što su psihoze i psihoneuroze. Dr Friedman i saradnici tvrde da su u svojim istraživanjima dokazali da mnogi od pacijenata sa tuberkulozom pluća pokazuju izražene opsesivne i kompulzivne karakteristike. Dr Holmes i saradnici opet tvrde da je večina pacijenata sa tuberkulozom pluća veoma osjetljiva, anksiozna, rigidna i emocionalno labilna.

I novija su istraživanja dokazala da je incidence psihičkih poremećaja mnogo veća kod pacijenata sa tuberkulozom pluća, svakako u poređenju sa zdravom populacijom. Tako su Dr Immerman i Dr Pankratova u svom kliničkom istraživanju utvrdili da su čak kod 64,7% pacijenata sa tuberkulozom pluća prisutni značajniji psihički poremećaji. Nadalje, Dr Bhatia i saradnici su utvrdili da čak 78% pacijenata sa tuberkulozom pluća ima asocirane psihičke poremećaje, a najviše stalnu anksioznost i depresiju.

Jedan doista interesantan, ali, po mom mišljenju, ipak nedovršen prilog ponudio je Dr Ivan Nastović, specijalist za kliničku psihologiju, doktor psihologije i psihoterapeut, učenik Leropolda Szondia, autor knjiga “Neurotski sindromi” (1980), “Ego-psihologija psihopatije” (1981), “Dubinsko-psihološki dijagnostički praktikum – Teorija i praksa dubinske psihologije” (1985), “Psihopatalogija Ega” (1988) i “Ego-psihologij psihopatalogije” (1989).

On je 2004 godine objavio knjigu s veoma interesantnim naslovom “Zapisi o nesanici Ive Andrića“, Prometej, Novi Sad. U spomenutoj knjizi DrNastović nakon retroaktive dubinsko – psihološkeanalize olako i maltene nonšalantno zaključuje da seAndrićeve nesanice ne mogu protumačiti piščevimindividualno-psihološkim doživljajima i njegovomintrovertnošću i melanholijom. Smatra da nesanice Ive Andrića nisu bile neurotskog tipa, već su bile ”podsticaj za kreaciju”. Dr Nestović zaključuje da je i sam pisac bio je toga svestan, pa kaže da se to najočitije vidi iz onog mjesta u njegovim zapisima, koje dr Nastović nije slučajno uzeo za moto ovog rada: “Sve što nisam nikad mogao u snu naslutiti ni na javi videti, kazala mi je nesanica svojim nemim i mračnim govorom“(Ivo Andrić). Neki kritičari smatraju da je Nastovićeva knjiga dragocjen prilog proučavanja dubinske psihologije nesanice, koja predstavlja jedan od središnjih problema savremenog čovjeka, koji živi u svijetu u kome je “strah svuda i nesanica opšta”. (Ivo Andrić)

Međutim, dr Nastović u svojoj potpuno simplificiranoj analizi Andrićeve kronične nesanice nije uopšte uzeo u obzir njegovu tuberkulozu, kao ni isoniazid koje je uzimao da spriječi aktiviranje spomenute bolesti. Mislim da se trebao samo malo potruditi i pročitati, ništa više, nego instrukcije za pacijente o sporednim efektima isoniazida, pa bi se jednostavno uvjerio da je jedan od najizraženijih sporednih efekata tog preparata upravo hronična insomnija, odnosno nesanica. Vjerovatno nehotimično, ali poprilično šlampavo dr Nastović je zaboravio razmotriti mogućnost nesanice uvjetovane isoniazidom, te uz isticanje nesanice, kako kaže, kao ”podsticaja za kreaciju”, on uporno gura i ističe Andrićevu introvertnost, melanholiju i depresiju. Međutim, ni te signifikantne znakove psihičkih promjena ni u jednom momentu ne povezuje sa njegovom kroničnom tuberkulozom. S druge strane, on je potpuno previdio mogući utjecaj tuberkulostatika, posebno isoniazida, kojeg je nobelovac konzumirao u velikim dozama i u toku dugih vremenskih perioda. Odavno je opšte poznato, ali ne i dr Nastoviću, da dugotrajno uzimanje isoniazida kod pacijenata sa tuberkulozom pluća može imati niz psiholoških i psihijatrijskih efekata. To su utvrdili i opisali u svojim naučnim i stručnim publikacijama Dr Herrag i saradnici, Dr Kass i Dr Shandera, Dr Sxhrestha i Dr Alao, Dr Prasad i saradnici, Dr Witkowsi i saradnici, Dr Djibo i Dr Lawan, Dr Ramos i saradnici, Dr Bourgeois i saradnici, Dr Pallone i saradnici, Dr Mengistu i Dr Maru, Dr Aspinall, Dr Duncan i Dr Kerr, Dr Jackson, Dr Waterstradt , Dr Pauleikhoff, Dr Lehmann-Grube, Dr Hunter, itd.itd.

Da zaključim ličnim mišljenjem da se nikako ne bi trebali zanemarivati hronična tuberkuloza i mogući efekti isoniazida na psihu svih tuberkuloznih bolesnika koji ga dugo koriste, a to bi trebalo da vrijedi i za Ivu Andrića koji je cijeli život spadao u tu grupu pacijenata.

 

Za kraj – još nekoliko pitanja bez odgovora

Da li je tuberkuloza pluća kod Ive Andrića mogla imatii da li je imala određene uticaje na njegovo psihičkozdravlje i emocionalni status, te da li je i taeventualno prisutna patopsihološka komponenta mogla uticati na minuciozno opisivanje niza morbidnihi sadističkih scena u njegovom književnom opusu?

Da li se i u tom tajnovitom i potpuno neistraženomstanju njegova fizičkog i mentalnog zdravljaeventualno mogu potražiti odgovori na pitanje otkud udubini duše tolika mračna odbojnost i mržnja premajednom čitavom narodu, njegovoj religiji i vlastitoj domovini Bosni?

Na ta pitanja vjerovatno nikada neće biti odgovora. Naime, medicinska dokumetacija o ukupnom stanju fizičkog i mentalnog zdravlja Ive Andrića pomno je skrivena od javnosti i mogučnosti sadašnje medicinske procjene i zato se samo o tome može nagađati.

Odgovor bi se, međutim, možda mogao potražiti u dole navedenim razmišljanjima koja je on izložio u zbirci pripovjedaka “Deca“.

Mali ljudi, koje mi zovemo ‘deca’, imaju svoje velike bolove i druge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaborav­ljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo dav­no izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.”(Ivo Andrić, “Deca”)

A poznata je takođe njegova izreka: “Nikad čovek da se izlečoslobodi detinjstva.”

O tim Andrićevim reminiscencijama o djetinjstvu dosta je pisao Dragutin Ognjanović, autor teksta “O zagonetci detinjstva Ive Andrića”.

Ako bi neki iskusan psihoanalitičar pošao od predpostavke da je Ivo Andrić veoma diskretno u tim razmišljanjima čitaocima makar dao naslutiti da on vuče neke nezarasle rane iz djetinjstva provedenog među muslimanskom djecom u Višegradu, onda je njegova osveta za te eventualne rane bila zaista strašna, da ne može biti strašnija. Ako bi taj psihoanalitičar uz sve to uzeo u obzir da je Ivo Andrić ostao bez oca kada je imao samo dvije godine, te da je djetinjstvo proveo u Višegradu dugo odvojen od majke, ne bi se mogao oteti utisku da je budući nobelovac bio nesretno dijete. On o djetinjstvu nije puno pisao, a još je manje govorio. Da li je u toku djetinjstva doživio neku traumu koja mu se urezala i uticala na njegov psihički razvoj, niko osim njega nije znao? Tu tajnu je odnio sa sobom u grob. Nadalje, svi psihoanalitičari zauzimaju stav da je veoma teško, odnosno praktički nemoguće analizirati nečiju ličnost izvan konteksta analitičke situacije, dakle jedino na osnovu nečije biografije, literature, postupaka i ponašanja.

Mnoge činjenice, međutim, ukazuju da je Ivo Andrić je bio ličnost bez čvrstog identiteta i moralno-etičkih normi, te je u cilju osiguranja sebi dobrih privilegija izabrao svjesno takav životni put, svjesno se stavljajući u službu velikosrpske politike, ili jednostavnije, u vječitom traganju za zaštitnicima kao kompenzacije za djetinjstvo provedeno bez roditeljske ljubavi i to u provincijskoj sredini koja mu je bila sasvim strana.

Možda je velika šteta što se ni jedan vrhunski psihijatar nije pozabavio mogučim porijeklom Andrićevih razloga za ovakvo pisanje o jednom bosanskom narodu među kojim se rodio, ali se nikada nije s tim narodom srodio, već se od njega iz samo njemu poznatih razloga potpuno odrodio i zamrzio ga o čemu svjedoči njegov književni opus. Svakako treba naglasiti da je formiranje karaktera vrlo kompleksno, a djetinjstvo uglavnom ima utjecaja na formiranje ličnosti. Na formiranje karaktera svakako utječu i drugi faktori kao što su naslijeđe, iskustva tokom života, interakcije sa drugim ljudima, itd. Moguće je da su neki događaji ili neugodna iskustva iz djetinjstva moglo djelimično ili u većoj mjeri utjecati na formiranje Andrićeve ličnosti, ali je to sada nemoguće provjeriti, te sve što je po tom pitanju rečeno zaista samo predstavlja iznošenje ničim čvrsto utemeljenih pretpostavki.

No, sve što je Ivo Andrić napisao o bosanskim muslimanima i Bosni, na neki način ipak trajno može posvjedočiti i o njemu kao čovjeku, srboljupcu – renegatu iz svoga naroda, iz svoje katoličke vjere i iz svoje domovine Bosne. Pa i nije čudo što mu Srbi s obje strane Drine, na čelu sa jednim novokomponiranim renegatom i popovskim rukoljupcem, grade spomenik u obliku cirkusa zvanog Andrić – grad.

Prilikom jednog nedavnog razgovora sa jednim od naših vrhunskih psihijatara, ta mi je liječnica i univerzitatski profesor psihijatrije ukazala na činjenicu da je analiza neke ličnosti praktički nemoguća bez konteksta analize u psihoterapijskoj situaciji. Kroz duži razgovor sa tom liječnicom spoznao sam da je ona, kao profilirana intelektualka širokog dijapazona obrazovanja i sama veoma detaljno studirala sva djela Ive Andrića. Njeno osobno mišljenje je da se kod Ive Andrića mogao razviti kompleks napuštenog djeteta. Naime, kako je rečeno otac ga je “napustio“ kada je umro uništen tuberkulozom, a majka je bila prisiljena prepustiti ga (napustiti ga) svojoj sestri u Višegradu. Tamo je Ivan Andrić, tek mnogo kasnije Ivo, odrastao u muslimanskoj sredini, a o tom njegovu periodu djetinjstva jako se malo zna. Gotovo ništa. Dakle, moglo bi se raditi o klasičnom kompleksu napuštenosti, najprije nakon prerane smrti oca, te kasnije nakon neminovnog separiranja od majke, bog sami zna kakvom djetinjstvu u jednoj maloj i njemu tuđoj sredini, a što je sve moglo inducirati intrapsihički konflikt koji je stvorio neprolazni kompleks. Taj možebitni kompleks, uvjetno rečeno, odnosno trajno konfliktno stanje kao izraz fiksirane pomjerene i prerađene konfliktne situacije, mogao je rezultirati upornim potiskivanjem koje je bilo praćeno golemom količinom psihičke energije, te onemogućiti prepoznavanje stvarnosti unutarnjeg konflikta. Ako je to bilo baš tako kako se sada samo može nagađati i predpostavljati, sve se to kasnije moglo trajno očitovati u definitivnom karakternom profiliranju Andrića kao renegata iz svoga naroda. Naime, hipotetski gledano, kod Ive Andrića je još iz djetinjstva mogla opstati i ostati trajno urezana jedna posljedična forma nerazvijene moralno-etičke sfere i jasno izraženog unutarnjeg rascjepa, a što je moglo imati bjeg od samog sebe i identifikaciju sa drugim, „jačim narodom“, kao roditeljem ili roditeljima koji će mu konačno pružiti punu zaštitu. Iz tih razloga je i moglo proizaći stalno vjerno služenje i poslušnost svakoj aktuelnoj vlasti, te težnja da uvijek ostane uz vlast, da nikada ne bude potlačen, da ne bude napušten od svojih stalnih zaštitnika i nezaštićen, a kakav je bio u toku svog po svim prilikama izuzetno nesretnog ranog djetinjstva.

Ovo su, međutim, samo natuknice iz jednog razgovora i razmjene mišljenja, te mislim da se ovaj prilog diskusiji ne bi trebao shvatiti kao neka nakaradna i uvredljiva posthumna psihoanaliza ili ne daj bože postavljanje kojekakvih dijagnoza čovjeku koji je zaista bio vrhunski svjetski književnik, ili bolje rečeno velemajstor najfinijeg književničkog filigrana.

Konačno, riječi iz “Znakovi pored puta“ koji su posthumno objavljeni 1976. godine ukazuju da Ivo Andrić i na tom mjestu daje naslutiti da je on bio duboko svjestan svega šta je u životu uradio, šta je propustio uraditi, te šta je napisao, a zna da se to što je napisao ne može više izbrisati.

Predlažem da se neke njegove riječi što pažljivije pročitaju, a ako treba da to čitanje nekoliko puta ponovi, te da se onda donese zaključak o njegovim “oproštajnim“ razmišljanjima.

Ono što je vredelo nešto u meni i na meni bilo je redovito izvan moje volje i moga znanja i saznanja. Ono što sam bio, hoteći da to budem, takvo je da u većini slučajeva, ne vredi mnogo, a ponekad čak ne služi na čast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi bilo da nije nikad ni bilo, ili da se bar može zaboraviti, kad se već ne može izbrisati. Tako mi se ponekad čini da je kod samog postanka mog duha i karaktera učinjena greška koju ništa više ne može popraviti. Ko sam ja koji delam i živim na svoju bruku i na svoju štetu, a ko je onaj drugi koji, ne poznavajući sebe, živi u istoj koži sa mnom, stideći se svog nerazdvojnog parnjaka. Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.”

Na kraju da još jednom, po ko zna koji put ponovim, da niko ne može, niti smije sporiti da je Ivo Andrić veliki pisac i zaista unikatni umjetnik pisane riječi. Ne mogu Ivi Andriću mali bošnjački ili drugi smrtnici osporiti pravo na njegovu umjetničku percepciju Bosne, te njegovo oslikavanje bosanskih muslimana onako kako ih je on vidjeo kroz svoju umjetničku dioptriju. Pa ko će bilo kojem umjetniku, a kamo li Ivi Andriću nametati propise kako bi oni tu Bosnu i bosanske muslimane u njoj trebali gledati i opisivati? Svaki umjetnik ima svoju percepciju, pa je svoju precepciju Bosne i bosanskih muslimana imao i nobelovac Andrić.

Međutim, valjda imaju pravo ne samo bosanski muslimani, već i drugi dobronamjerni čitatelji imati svoju percepciju nobelovca i jednu novu “dioptriju” za čitanje njegovih “djela” “dela” ili “nedjela”, svakako kako ih ko doživljava, a posebno u današnjim vremenima i sa današnje historijske distance.

Želim na kraju napomenuti da sam o Ivi Andriću i mojim opservacijama o njegovim djelima razgovarao s nekim ljudima koji su naše bivše jugoslovenske gore list. Mogu kazati da nema Srbina kome je moj stav bio ispravan i koji se i u ćemu sa tim stavom složio. Nemali je broj Hrvata koji su “na nož” dočekali ovakve projekcije djela Ive Andrića, jer je on za mnoge ipak ostao Hrvat, premda se on sam izjašnjavao Srbinom. Ono što ne bi niti jednom Hrvatu bilo moguće oprostiti, oprašta se jednom nobelovcu, oko čije slave ne prestaju čak i neukusna svojatanja.

No, u takvim diskusijama, ja na kraju obično postavim ovakvo pitanje “Kako bi Ti (Vi) reagirao (reagirali) da je isti pisac u istim djelima ovako pisao o Srbima (Hrvatima), kako je pisao o bosanskim muslimanima? Da li bi sve to mogao (mogli) svesti samo na pustu slobodu umjetničkog izražavanja i ništa drugo?”

Tada se obično ili ustaje od stola, ili padne na pamet da se zaboravilo na kakve neodložne obaveze ili se kaže “Eeee, ne može to tako u stilu šta bi bilo da je bilo…”, bez truna od traga želje da se porazgovara i dadu suvisli odgovori na gore spomenuta hipotetska pitanja.

Ono što je Ivo Andrić napisao o bosanskim muslimanima i Bosni više se ne može izbrisati, a uloge glavnih likova i opisanih naroda se ne mogu zamijeniti. Ivo Andrić ostaje slavni pisac, njegovi romani i ostala djela ostaju bestseleri, a Bosna i njeni muslimani čitateljima cijelog svijeta ostaju onakvima kakvim ih je nobelovac opisao.

Da li su oni stvarno takvi, kakve ih prikazuje nobelovac, to najbolje znaju i bosanski pravoslavci (Srbi), i bosanski katolici (Hrvati), i bosanski Jevreji, ali i svi ostali koji su u Bosni s bosanskim muslimanima dijelili stotine godina sudbine i kojim nikad u Bosni nije bilo ni tijesno, a ni tesno, upravo zbog bosanskih muslimana kao jedne vrste socijalnog pufera i jezička na terazijama mirnog zajedničkog života, od kojeg je još ostao suživot koji se pomalo transformira u udaljavanje jednih od drugih.

A bosanski muslimani su to najmanje htjeli.

Arhitektonski kič, ”prastari” Andrić – grad je zaista zasluženi spomenik renegatu srboljupcu, “grad” koji na muslimanskoj zemlji grade genocidlije i prekodrinski četnici na čelu sa Nemanjom, prodanom dušom i krmkom iz Laktaša

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

57 engleskih riječi koje trebate znati za rad na računaru

Већином старији људи, али богами и млађи, па чак и они који завршавају факултете не могу да се навикну на рад на рачунарима је...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Žakline Mančić

Žaklina Mančić   More   Pred osvit zore, nemirno more. Posmatram talase. Nervozno kvase krotko kamenje. Lupaju o stenje, ritmicno, ljuto. Daleko, napucini, Sunce se, čini, trudi da probije oblak. Nejak, izmučen z...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: Avlija

Denis Kožljan   AVLIJA   dokaz jednog vremena, svjedočanstvo koje traje, “Prokleta”samo u stranici davnih dana, sadašnjost sadržana u zrnu kafe i kocki šećera, porušenih zidova, slobodom okupana, u ...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Rijada Arifovića

Rijad Arifović   Šutnja   U sumrak na putu od pamuka sreo sam čovjeka koji je stihovima kovao sablje ukrašene čipkama riječima koje su mirisale na jabuke potapao španske lađe Ne rekosmo ništa šutnjom ispisas...
by Redakcija
 

 
 

Adisa Muhović: Čaj od dunje

Adisa Muhović   Čaj od dunje   Draga majko, voz je stigo u Njemačku i sa njim ja. Spavo sam sinoć na stanici, ali ne brini. Ljeto je i nisam nazebo. Znam da se sekiraš, ali nemoj, kad ti ja velim. Ovdje je sve no...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona