Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Feljton

19. Aprila 2020.

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (12)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Slobodna partizanska zona u Gornjem Bihoru

U prvom trenutku nijesmo ni znali da ima toliko vojnika. Poslije predaje i prikupljanja, skrenuli smo kompletnu kolonu sa njihovim komandantom „kolonelom“ u centar sela, na drugu stranu vrbičke rijeke gdje su već bili zarobljenici iz Petnice, njihovi sunarodnici. Kolona, koja se kretala od Dvorišta i koja se odvojila po izlasku iz Turijaka, sačekana je na vrhu sela u rejonu zaseoka Dužica i zarobljena. Nijesmo saznali razloge njihova odvajanja, ali u takvoj situaciji to nam i nije bilo važno. Kako je veče odmicalo, tako je i demoralisanje kod Italijana raslo. Bilo ih je između 500 i 600.
Situacija je zaista bila dramatična. Za nas je to bio ogroman broj zarobljenih Italijana, kojima ne možemo pružiti ni najelementarnije uslove za tu noć. Bez vode, bez hrane. S druge strane, mi smo bili više nego iscrpljeni, gladni, nenaspavani. Uz to, još se u većini naših sela vidjela vatra. Sve je iskrilo od požara.
Sve je utihnulo i noć zagospodarila. Sve je odavalo sliku mirne, neke čudne tišine, tuge koju je opasala mjesečina. Noć nam je, činilo nam se, prijetila nečim još gorim, ako ima nešto gore od toga. Bila je to noć strepnje, straha, nevjerice i potencijalno neprijatnog iznenađenja.
Mi smo bili udaljeni petnaestak kilometara od Berana, gdje su se nalazile velike vojne snage Italijana i četnika, pa su sve opcije bile moguće i realne. Da budem iskren, očekivali smo napad, i to pred svanuće.
Međutim, prema naknadnim saznanjima, u Beranama je vladala posve drugačija atmosfera od one kakvu smo pretpostavljali i koje smo se plašili. Naročito kod četnika. Oni su bili pod utiskom poraza Italijana i našeg žestokog otpora i kontranapada, pa je i kod njih zavladala strepnja šta će im donijeti noć. Jenostavno, oni nijesu očekivali naš kontranapad i, dok smo ih gonili, kod njih se pojavila panika koja se dalje širila od sela do sela. Kada su prešli lijevu obalu Lima i zaustavili se iza italijanskih snaga i utvrđenja, bili su sigurni da mogu da odahnu.

Pošto su saznali o svojim gubicima i velikom broju zarobljenih, Italijani nijesu ni pomišljali da se upuste u novu borbenu avanturu.
Prema zarobljenicima mi smo postupali vrlo korektno. Pošto su predali oružje, ulogoreni su svi na jednom mjestu. Saopšteno im je da budu disciplinovani, čega su se pridržavali. Među njima bile su i tri žene iz našeg kraja. Na pitanje šta će one sa Italijanima, dobili smo odgovor da nijesu smjele ostati u Rožajama. Izrazile su želju da i dalje budu sa njima, što im je udovoljeno.
Kada se sve smirilo, postavilo se pitanje našeg odnosa prema glavnokomandujućem, „kolonelu“. Jedni su bili za to da ga ne diramo, dok su drugi smatrali da ga treba likvidirati, s obzirom na sve nevolje koje su nam Italijani činili.
Negdje oko pola noći, poslije dugog vijećanja, pala je odluka da se strijelja, jer je kao „visoki oficir i veliki fašista zaslužio ovakvu kaznu“. „Kolonel“ je bio mlađi čovjek, starosti oko 35 godina. Visok, razvijen, veoma lijep kao pojava. Obučen u novo oficirsko odijelo, kao paradno, mada nije bilo vrijeme za paradu i pokazivanje. Izdvojen je i predat trojici boraca da ga strijeljaju. Određeno je mjesto za taj čin: bila je to lokacija usred sela, u jednoj šumici koja se zvala Jabuka, nedaleko od improvizovanog logora u kojem su bili zarobljenici.
Momcima je rečeno da mu prije strijeljanja skinu šinjel „jer bi bilo šteta da sa njim ode pod zemlju“, što je jedan od njih i uradio, prije nego što su pošli na strijeljanje. Iako je bio malog rasta, obukao je šinjel, koji mu je, na kraju, ostao kao uspomena.
Međutim, kada su borci krenuli da izvrše zadatak, stari Nuro Agović, burno je protestovao: „Ne slažem se sa vašom odlukom. Čovjek se predao i ne samo vi već niko, nema pravo da mu oduzme život poslije toga čina.“
Mada je Nuro bio najglasniji i najuporniji da se italijanskom oficiru poštedi život, njemu su se pridružili još neki, ističući „da nema stvarnog razloga za takvu kaznu, jer o njemu i njegovim vojnicima ništa ne znamo. Možda među njima ima pravih fašista, ali oni su se predali i treba da se do kraja držimo direktive Okružnog komiteta KPJ, koja je glasila: ako se Italijani predaju, ne treba ih ubijati“.
Nuro je toliko bio uporan da je na kraju uspio da promijenimo odluku.

Sjutradan smo donijeli odluku da se svim Italijanima dopusti da odu za Berane. Naravno, bez oružja i opreme koju smo zaplijenili.
Kapitulacijom Italije, četnici, muslimanska milicija i kvislinške snage Albanije, bili su moralno poraženi. To su oni i osjećali, pa im nadmoć u ljudstvu i oružju nije mnogo značila. Ali tako nijesu mislili pojedini ekstremisti, koji ionako nikada nijesu razmišljali svojom glavom iako su osjećali da je narod protiv njih.
A Italijani nijesu znali šta će sa sobom. Njihova situacija je bila najteža: kapitulacija ih je zatekla u tuđoj zemlji i na prostoru gdje se ne zna ko će ih prije prigrabiti – Njemci, partizani ili četnici.

***

Razoružavanjem italijanske vojske, razbijanjem muslimanske milicije i odbacivanjem četnika, Gornji Bihor, sa svojih 25 sela, postaje slobodna partizanska teritorija. Tako je područje od Turijaka na istoku, do Lima, pravcem Petnica–Lozna–Bioče–Srđevac, postalo partizanska teritorija. U Petnici, Loznoj, Godijevu i još nekim selima, odmah su održani veliki narodni zborovi. Za predsjednika opštine Petnica imenovan je Hasan Ramdedović, iz Lagatora. Hasan je bio pošten i ugledan čovjek i naš aktivni simpatizer. Za vrijeme italijanske okupacije imao je neku funkciju u opštini. Kasnije je ostao dosljedan liniji NOB-a.
Sredinom septembra kod nas dolazi andrijevičko-beranski partizanski bataljon. Ovoj formaciji pridružuje se jedan broj naših boraca u napadu na četnike u rejonu sela Babine i Dragosave. Četničke snage, potpomognute italijanskom artiljerijom iz Berana, uspješno brane ova sela. U tim akcijama, pored same rijeke Lješnice, 16. septembra, ginu braća Adrovići – Mahmut, student prava, i Sabit, đak skopske Medrese.
Pogibija Mahmuta Adrovića bila je veliki gubitak za partizanski pokret Bihora. Bio je, za sve nas, neiscrpan izvor intelektualne snage i svestrane energije. Imao je izvanredan uticaj na mase u našem kraju, a posebno na mlađe ljude.
Poslije akcija u Babinama i Dragosavi, bataljon se locira prema Loznoj, čime je paralisana muslimanska milicija na tom području. To nije bilo teško postići s obzirom na demoralizaciju koja je kod njih nastupila kapitulacijom Italije.
Na tom području, andrijevičko-beranski bataljon likvidirao je neke četničke aktiviste, koji su nastojali da ožive četničku organizaciju.

_______________________

Istaknuta slika: Četnici i Italijani / ilustracija



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (16)

Kako spriječiti „Tresku” da krči bihorske šume Iznenađen takvom namjerom Ministarstva, zatražio sam o tome mišljenje najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka za šumarstvo. Angažovali smo jedan slovenački eksperts...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (15)

Nova shvatanja i ideje mijenjaju stare navike U najtežem periodu izolacije Jugoslavije, nakon Rezolucije Informbiroa, kada su naši vojnici, skoro svakodnevno, ginuli na granicama zemlje, ja sam se, radeći veoma težak i odgo...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (14)

Mudro postupanje sa odmetnutim Bihorcima Bilo je oko dvadesetak vojnika, oficir i nekoliko ranjenika, od kojih su neki bili na konjima, a drugi su sa zavojima na nogama i zasukanih pantalona, išli pješice. Susret se odigrao m...
by Redakcija
0

 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (13)

Nakon odlaska Talijana počela njemačka ofanziva Četiri dana prije Mahmutove i Sabitove pogibije, bio sam sa Sabitom u Rožajama, gdje smo zamalo izginuli od albanske kvislinške patrole. Tih dana dobili smo informaciju da je...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (11)

Odbrana od združenog udara Italijana i četnika Iako nijesmo očekivali brzu intervenciju Italijana iz Berana, ona je ipak uslijedila. Negdje oko 15 sati, Italijani i četnici, u širokom zahvatu, frontalno su krenuli u napad....
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona