Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Feljton

18. Aprila 2020.

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (2)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Kako se odvijalo rušenje zatvora za komuniste

U geografskom pogledu, Bihor se nalazi na sjeveroistoku Crne Gore. Uobičajeno je da se dijeli na Gornji i Donji Bihor. Ja ću, skoro isključivo, pisati o Gornjem Bihoru.
Ovaj kraj, odnosno Gornji Bihor, smješten je između Peštera, Vlahova, Turijaka, Police, Lima, Lozne, Goduše i Korita.(…) Na ovom prostoru žive, izmiješani, Muslimani, Crnogorci i Srbi. Živjeli su tako vjekovima. Pojedina sela su nacionalno čista, druga izmiješana. Muslimani, kao najmlađa etnička zajednica, nastali su, uglavnom, islamizacijom srpskog i crnogorskog stanovništva. Uvidom u crkvene knjige, utvrđeno je da su Hadrovići nastali od Đuraškovića sa Ceklina, šire područje Cetinja. Predak Hadrovića zvao se Andro Đurašković, a islam je primio oko 1730. godine, napustivši rodno mjesto zbog straha od krvne osvete. Prešao je na tursku teritoriju, primio islam i dobio ime Hadro. Od tada do danas, Đuraškovići i Hadrovići stalno su se rođakali. Izostavljanje početnog slova H kod pojedinih Hadrovića, učinjeno je 1945. godine, kada su formirane nove matične knjige i birački spiskovi. Od Đuraškovića nastali su Đuranovići, Popovići, Kavarići, a nešto kasnije i Ralevići, Đuričani…
Hadrovići, u starevini, broje više od sto domaćinstava, a do danas taj se broj uvećao na oko pet stotina. Dosta ih se iselilo u Makedoniju, Bosnu, Tursku, na Kosovo. Muslimani Gornjeg Bihora, uglavnom, znaju svoju genezu. Skoro svi imaju crnogorsko porijeklo, znaju od kojih su plemena i kada su islamizirani. Ja nijesam u prilici da ih poimenice navodim, ali su razlozi za preuzimanje islama slični ili identični. Kod Muslimana Donjeg Bihora i jednog dijela Sandžaka, nešto je drugačija situacija, pošto je islamizacija vršena nad srpskim stanovništvom, u većini slučajeva.
Islamizacija Albanaca katolika odvijala se na područjima Rožaja i Peštera. U Rožajama odavno žive Muslimani čije je porijeklo od crnogorskih Kuča, a manji broj stanovnika vodi porijeklo od albanskog plemena Klimente. Klimente su se i do danas zadržali ali odvojeno po naseljima. To isto važi i za Muslimane čije je porijeklo od Kuča. Sada je to, doduše, sve promijenjeno, ali ova plemenska odvojenost bila je pravilo za ovo područje.
Prema podacima koji su nam bili dostupni, neka albanska plemena iz sjeverne Albanije naselila su se dublje u područje Sandžaka, tačnije prema Pešterskoj visoravni, do sela Ugla i dalje, gdje njihovi potomci i sada žive. Islamizacija je, formalno, bila dobrovoljna, bez neke posebne prisile, barem u našim krajevima. U materijalnom smislu, oni koji su prihvatali islam bili su privilegovani, što je znatno mijenjalo nabolje njihov položaj i status u odnosu na one iz njihova plemena i bratstva. Oni su postajali vlasnici većih zemljišnih posjeda, a Srbi i Crnogorci su na tim posjedima ostajali kao čipčije, uz stalne godišnje obaveze davanja prihoda od fruta posjeda.

U ravnici Vrbničke rijeke izgrađen je 1940. godine logor za komuniste i njihove simpatizere. Napravljen je po ugledu na slične njemačke logore koje je Hitler pravio od 1933. godine, kada je došao na vlast.
U Njemačkoj ih je bilo poprilično i svi su funkcionisali po jedinstvenom modelu hapšenja, progona i likvidacije komunista, a kasnije u prvom redu Jevreja i pripadnika drugih evropskih etničkih zajednica. Pričalo se da je Njemačka planirala da izgradi više logora za komuniste i u našoj zemlji. To se i dogodilo u godinama uoči samog rata, samo što su oni izgrađeni za potrebe Kraljevine i njenim novcem.
Pored postojećih zatvora, tamnica i kazamata, kojih je bilo širom zemlje, država je započela sa izgradnjom još tri veća logora: u Srebrenici (Bosna), Ivanjici (Srbija) i Donjoj Vrbici (Crna Gora).
Bio sam neposredni svjedok gradnje logora kod nas, u Donjoj Vrbici. Logor je bio smješten u jednom potpunom bespuću. Ali, za naše lokalne prilike, bila je to lijepa lokacija, pored rijeke, neposredno u podnožju velikih bukovih šuma zvanih Podvode. Od Berana, logor je bio udaljen 15, a od žandarmerijskih stanica Polica i Petnica 2-3 kilometra. Čim je započeta izgradnja logora, narod ga je nazvao komunističkim zatvorom. Čak su i žandarmi-čuvari sa zadovoljstvom pričali kako je ovaj logor specijalno namijenjen za mučenje komunista i njihovih simpatizera i da je najveći u Crnoj Gori. Objekat je, po svojoj materijalnoj vrijednosti, imao veliku cijenu. U njega je ugrađen ogroman materijal, sve od kvalitetne borove i čamove građe, koja je dopremana iz bosanskih pilana i fabrika drvne industrije, a ponajviše iz Zavidovića. Elementi su krojeni i sječeni u tim fabrikama. Table su bile velikog formata i sa duplim zidovima. Radi toplotne izolacije, između tih tabli nalazio se poseban izolacioni sloj od pilotine. Prozori su bili sa duplim staklima, što je u ono vrijeme na našem području bila prava rijetkost. Kuhinjska oprema takođe je bila kvalitetna. Barake, kojih je ukupno bilo 31, bile su dugačke oko sto a široke između dvanaest i četrnaest metara. U njima je bio dupli red kreveta na dva sprata.
Za smještaj žandarma i vojnika, koji su čuvali objekat, barake su po dužini bile manjih dimenzija i drugačijeg unutrašnjeg rasporeda.
Izuzev zaštitne ograde, za koju su se kopali temelji, svi ostali građevinski radovi bili su skoro završeni. Sve je to izgledalo kao jedan mali grad, projektovan i izgrađen po šemi kao i ostali logori u bivšoj Jugoslaviji. Kapacitet logora bio je 6000 zatvorenika, sa svim pratećim objektima, za posade vojnih i žandarmerijskih čuvara.
Inače, gradnja se odvijala pod nadzorom poličke i petničke žandarmerije, koje su bile najbliže, kao i uz pomoć njihovih kolega iz Berana i posade italijanske vojske koja je bila stacionirana u Beranama. Dogovor i odluku o rušenju logora započeli smo sredinom maja 1941. godine. Njima je rukovodio Mahmut Adrović. Sve je pripremano u strogoj tajnosti, potpuno samoinicijativno i samostalno. Iz sela Donja Vrbica i Laze, čiji su stanovnici jednoplemenici Adrovića, bilo je jezgro grupe koja je planirala njegovu likvidaciju.
Poslije niza dogovora, konsultacija i dilema da li napasti stražare i likvidirati logor, da li sačekati povoljnije prilike i odustati za izvjesno vrijeme, preovladalo je mišljenje da ne treba odugovlačiti i da logor treba srušiti ili zapaliti jer, ako ostane, on će, u svakom slučaju, koristiti okupatoru, a stanovništvu Gornjeg Bihora donijeće nevolje i probleme. Nakon odluke da se logor ruši i procjene da sa tim ne treba oklijevati, formirana je skupina od oko tridesetak mladih ljudi sa zadatkom da realizuje ovu planiranu akciju. Za rukovodioca, kao što sam napomenuo, izabrali smo Mahmuta, za kojeg su vlasti u Beranama i žandarmerije u Polici i Petnici znale da je na Beogradskom univerzitetu primljen u KPJ.

___________________________

Istaknuta slika: Na fotografiji piše: ”Škola u Lagatorima” / ilustracija



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (16)

Kako spriječiti „Tresku” da krči bihorske šume Iznenađen takvom namjerom Ministarstva, zatražio sam o tome mišljenje najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka za šumarstvo. Angažovali smo jedan slovenački eksperts...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (15)

Nova shvatanja i ideje mijenjaju stare navike U najtežem periodu izolacije Jugoslavije, nakon Rezolucije Informbiroa, kada su naši vojnici, skoro svakodnevno, ginuli na granicama zemlje, ja sam se, radeći veoma težak i odgo...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (14)

Mudro postupanje sa odmetnutim Bihorcima Bilo je oko dvadesetak vojnika, oficir i nekoliko ranjenika, od kojih su neki bili na konjima, a drugi su sa zavojima na nogama i zasukanih pantalona, išli pješice. Susret se odigrao m...
by Redakcija
0

 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (13)

Nakon odlaska Talijana počela njemačka ofanziva Četiri dana prije Mahmutove i Sabitove pogibije, bio sam sa Sabitom u Rožajama, gdje smo zamalo izginuli od albanske kvislinške patrole. Tih dana dobili smo informaciju da je...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (12)

Slobodna partizanska zona u Gornjem Bihoru U prvom trenutku nijesmo ni znali da ima toliko vojnika. Poslije predaje i prikupljanja, skrenuli smo kompletnu kolonu sa njihovim komandantom „kolonelom“ u centar sela, na drugu s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona