Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Feljton

18. Aprila 2020.

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (3)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Opštenarodna akcija na demontiranju logora

Napravili smo detaljan plan napada, eventualno brzog povlačenja, podijelili uloge i zaduženja, predvidjeli moguće ishode akcije i s tim u vezi ponašanje grupe i pojedinaca. Izabravši povoljno vrijeme, krenuli smo prema logoru jedne majske noći. Pregazili smo rijeku i odmah naišli na stražu. Nijesmo očekivali da brzo budemo primijećeni, iako smo logoru prilazili polako i vrlo oprezno. Oni su, ne oklijevajući, odmah otvorili vatru, više iz straha i nasumice, i tako alarmirali sve posade u logoru i oko njega. Predvidjevši takav ishod, odmah smo se povukli dublje u Bukove strane. Kada smo se svi sakupili na dogovorenom mjestu, održali smo sastanak. Zaključili smo da sjutradan pođemo, sa oružjem, do logora i da zatražimo od stražara da napuste objekat. Mahmut, kao vođa grupe, određen je da razgovara i, ako se ukaže prilika, pregovara sa predstavnicima žandarmerije.
Sjutradan, oko podneva, pošli smo iz različitih pravaca u nekoliko manjih grupa prema logoru. Nastojali smo da ostavimo utisak kako se spontano okupljamo. Pred logorom žandarmi nam rekoše kako je neko sinoć pokušao da ih napadne, ali su oni brzo reagovali i onemogućili namjere napadača.
Na takvu priču odgovorismo da su i seljani koji žive blizu logora čuli pucnjavu. „Nikome u ova vremena nije prijatno kada u noćnim satima čuje rafalnu paljbu“, reče neko od naših. Izrazismo čuđenje i nevjericu da neko ima toliko hrabrosti da ih napadne. Stražari odgovoriše kako su uvjereni da su napadači, koje su na vrijeme primijetili, imali zadatak da ih napadnu i da uđu u logor.

„Boga mi“, reče Mahmut, „neko se očigledno nije šalio. Ovo je ratno vrijeme i sve je moguće, pogotovu u ovoj pustinji. Ja bih vam predložio da napustite ovaj objekat. Država je kapitulirala i zašto vi sada čuvate ovo? Za okupatora? Čuvajte svoje glave, to vam je najpreče.“
Na ove Mahmutove riječi, jedan od njih reće: „Mi za ovo odgovaramo i od toga živimo. Logor ne smijemo napustiti kako nam vi predlažete, već se zna ko i kako će o tome odlučiti.”
„Evo, nas je dvadesetak iz ovog sela“, nastavi Mahmut, „i zajedno sa drugima iz susjednih sela pružićemo vam garancije da ćemo ove objekte čuvati i sačuvati. Predlažemo vam da napustite logor i da se povučete u svoje stanice. Shvatite, to je u vašem ličnom interesu. Poslušajte. Ovako rizikujete svoje živote i to za račun okupatora.“
Tog trenutka sa nama je bilo oko tridesetak žandarma.
Na te naše prijedloge i sugestije, oni se malo zamisliše. Neki se udaljiše, a drugi počeše nešto da se među sobom dogovaraju. Poslije izvjesnog vremena, rekoše: „Ako vi preuzmete objekat na čuvanje i svu odgovornost oko toga, mi prihvatamo vaš prijedlog.“

Kada smo potvrdili da prihvatamo svu odgovornost za čuvanje logora, žandarmi, za nekoliko sati, napustiše objekat. Potpuno neočekivano što nam tako olako i brzo ustupaju logor, pojavi se kod nas dilema šta dalje raditi. Neki naši drugovi glasno izjaviše kako sumnjaju u dobru namjeru žandarma koji se tako jednostavno povukoše. Da bih prekratio sve naše nedoumice, predložio sam da odmah održimo sastanak u najširem mogućem sastavu, kako bismo novonastalu situaciju riješili. Na sastanku, kojem je pored nas prisustvovao i jedan broj starijih ljudi i uvaženih domaćina iz našeg i susjednih sela, bilo je bezbroj prijedloga i ideja. Jedni su bili za to da se logor demontira, da se sav građevinski materijal raznese po kućama, drugi su predlagali da se objekat zapali, treći da se do daljeg čuva i da se vidi šta će vlast uraditi. Iako nam se, u prvom momentu, učinilo da je prijedlog o demontaži loš, ponajviše zbog toga što je objekat bio veličine jedne male varoši, zbog čega je nemoguće, za kratko vrijeme, sav taj materijal odnijeti, ipak je odlučeno da se taj prijedlog prihvati i da se po selima ljudi zamole i nagovore da se barake demontiraju.
Prvi razgovori i pokušaj nagovora seljaka da u tome učestvuju, nijesu urodili plodom, jer većina nije povjerovala da nam je logor prepušten i odbijali su svaku pomisao da krenu sa nama na posao demontiranja. Iako smo objašnjavali kako je taj logor napravljen za komuniste, koji su naša jedina šansa da u oslobođenoj zemlji Muslimani budu ravnopravni sa drugim narodima, strah od odmazde bio je jači. U takvoj neizvjesnosti ušlo se u treći dan od odlaska žandarmerije, a mi smo i dalje samo razgovarali i nagovarali svoje komšije da se krene u odlučnu likvidaciju logora. Za to vrijeme, žandarmi se nijesu pojavljivali, niti je bilo nagovještaja da će se pojaviti, iako su njihove stanice bile blizu. To nas je hrabrilo i davalo nadu da ćemo uspjeti da nagovorimo ljude da se logor demontira.

Paralelno sa ovom akcijom, nastojali smo, preko svojih pozicija, doći do saznanja šta smjeraju žandarmerije.
Svjesni da je čekanje najgore rješenje, donijeli smo odluku da mi, koji smo sve ovo „zakuvali“, počnemo sa demontažom baraka. Nas oko tridesetak mladića, počelo je skidati vrata, prozore i nositi ih svojim kućama. Na našu radost, posao je napredovao brzo i lakše nego što smo očekivali.
Sljedećeg dana raznosili smo kuhinjski namještaj. Peći su bile francuske proizvodnje, obložene šamotom i emajlom. Za tadašnje vrijeme, po kvalitetu i dizajnu, djelovale su, u odnosu na one koje smo mi koristili, nestvarno. Bilo ih je u svakoj baraci bar po desetak.
Raznoseno je sve što pojedincima i njihovom domaćinstvu može koristiti. Ubrzo nam se priključio znatan broj seljaka.

Četvrtog dana, kada je na objektu bilo najviše naroda, iz pravca Berana pojavi se jedna manja kolona italijanskih vojnika. Kod Galjanovog mramora i Stepenice malo su zastali. Odatle do logora ima oko 1500 metara vazdušnom linijom. Posmatrali su kako narod na zaprežnim kolima i magarcima raznosi materijal.
Kada je narod primijetio vojsku, nastala je uzbuna i panika. Mnogi su očekivali da će Italijani otvoriti vatru. Počela je prava bježanija prema gustoj bukovoj šumi, koja se nalazila u pravcu odakle su se pojavili Italijani.
Međutim, Italijani su pomislili da je narod krenuo prema njima te su se munjevito okrenuli i povukli prema Beranama. Kada su vidjeli da Italijani odlaze, ljudi su se oprezno vratili i nastavili započeti posao.
U namjeri da ih navedemo da započnu totalnu demontažu, zapalili smo jednu manju baraku, vodeći računa o tome da kontrolišemo vatru. Kada su vidjeli plamen, prisutni su zamolili da to ne činimo „jer je pametnije da ih oni demontiraju“.
Narednog dana, poljana na kojoj se nalazio logor bila je potpuno čista. Za pet dana, logor je demontiran. Sve je raznijeto po selima Gornjeg Bihora.
Napominjem da su i stanovnici Police masovno nosili građevinski materijal, iako na početku nijesu u tome učestvovali.

__________________________

Istaknuta slika: Na fotografiji piše ”Škola u S. Boru” / ilustracija



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (16)

Kako spriječiti „Tresku” da krči bihorske šume Iznenađen takvom namjerom Ministarstva, zatražio sam o tome mišljenje najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka za šumarstvo. Angažovali smo jedan slovenački eksperts...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (15)

Nova shvatanja i ideje mijenjaju stare navike U najtežem periodu izolacije Jugoslavije, nakon Rezolucije Informbiroa, kada su naši vojnici, skoro svakodnevno, ginuli na granicama zemlje, ja sam se, radeći veoma težak i odgo...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (14)

Mudro postupanje sa odmetnutim Bihorcima Bilo je oko dvadesetak vojnika, oficir i nekoliko ranjenika, od kojih su neki bili na konjima, a drugi su sa zavojima na nogama i zasukanih pantalona, išli pješice. Susret se odigrao m...
by Redakcija
0

 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (13)

Nakon odlaska Talijana počela njemačka ofanziva Četiri dana prije Mahmutove i Sabitove pogibije, bio sam sa Sabitom u Rožajama, gdje smo zamalo izginuli od albanske kvislinške patrole. Tih dana dobili smo informaciju da je...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (12)

Slobodna partizanska zona u Gornjem Bihoru U prvom trenutku nijesmo ni znali da ima toliko vojnika. Poslije predaje i prikupljanja, skrenuli smo kompletnu kolonu sa njihovim komandantom „kolonelom“ u centar sela, na drugu s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona