Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Feljton

19. Aprila 2020.

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (6)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Životna nužda pokreće ilegalnu trgovinu žitom

„… Borba će nam biti teška, možda lakša sa okupatorom nego sa domaćim izdajnicima“, istakao je Milan. „Zato se moramo svi maksimalno angažovati, i to svako u svojoj sredini. Mi sa četnicima, vi sa svojim izdajnicima. Pored toga, vaša je obaveza da radite na omasovljavanju NOP-a, jer je to jedini ispravan kurs u ovim složenim i mutnim vremenima. Nema nam drugog izlaza ni rješenja, i to treba uvijek isticati u razgovorima sa vašim rođacima, prijateljima, komšijama. Vi, ovdje prisutni, imate posebno težak zadatak i odgovornost pred svojim narodom i svim patriotskim snagama. Ni najmanje ne sumnjajući da ćete opravdati naše povjerenje, mi, iz Okružnog komiteta, u svemu ćemo vam pomagati“, završio je Milan.
Sastanku je prisustvovao i Jonuz Adrović, iz Donje Vrbice. Čovjek pedesetih godina, po zanimanju miner, radio na izgradnji cesta po Jugoslaviji. Milanov poznanik i kolega. Bio je po prirodi otvoren i slobodan u iznošenju svojih stavova, a pošto mu se ukazala prilika, polemisao je sa Milanom o ratnim prilkama na području Berana i Bihora. Jonuz je, između ostalog, zahtijevao da se partizani odmah obračunaju sa četnicima „poslije čega će se svi Muslimani pridružiti pokretu“. Rekao je još da su „za četnike Muslimani najveći neprijatelji, a pošto je Bihor uglavnom naseljen Muslimanima, to je vaša obaveza i odgovornost da se ovaj kraj sačuva od njihova terora.“
U odgovoru, Milan je rekao: „U ovakvim ratnim okolnostima, svako ima pravo na svoje mišljenje i svako misli da je u pravu. Ja Jonuza dugo i dobro poznajem i cijenim njegovo mišljenje. Zato ovo njegovo pitanje shvatite kao obavezu da se što bolje organizujete i pripremite za svako neprijatno iznenađenje. Ništa ne prepuštajte slučaju. Sve su opcije u igri, pa i napad četnika na vas, a mi ćemo sa svoje strane preduzeti sve da do toga ne dođe.“
Na kraju, proizišao je jednoglasan dogovor da udruženim snagama treba nastaviti borbu protiv okupatora i njegovih saradnika uz veću pomoć gerilskoj organizaciji i NOP-u Gornjeg Bihora od strane Okružnog komiteta i vasojevićke gerile.
Po završetku sastanka, Milan je zamolio nekoliko nas da odvojimo malo vremena za još jedan kratak dogovor. Pozvao je Asima, Sabita, Nadžipa, Eća, Sulja, Ćerima i mene. Pošto smo se izdvojili, Milan je rekao: „Naša namjera je da na ovom području formiramo organizaciju SKOJ-a koja će imati zadatak da organizuje otpor, razvija i širi ideje NOB-a. Mi ćemo se večeras dogovoriti o vašim budućim zadacima.
A biće, valjda, vremena da se, u drugačijim uslovima, dogovaramo i sarađujemo… Za sekretara vaše organizacije predlažem Rahmana Adrovića. Slažete li se“, upita. Svi rekoše da se slažu. Na kraju sastanka, drugarski i srdačno smo se pozdravili. Niko, naravno, nije mogao pretpostaviti da će ovo biti naš prvi i posljednji susret sa Milanom Kučom.
Naknadno su mi rođaci rekli da je Milanov prijedlog da ja budem sekretar SKOJ-a u Gornjem Bihoru, rezultat njegovog dogovora sa našim aktivistima.
U istoriji muslimanskog naroda Gornjeg Bihora, ovo je prva formirana komunistička organizacija. Iako je od ovog sastanka prošlo više od pedeset godina, odlično se sjećam mnogih detalja, kao da se to desilo prije nekoliko godina.(…)

***

Početkom rata, ljudi su preko rodbine, prijatelja i poznanika počeli da kupuju oružje, najćešće puške, i municiju. Neki su kupovali i puškomitraljeze. Išli su u udaljenija mjesta kako bi za novac, a kasnije i za žito i druge namirnice, došli do oružja.
Pored aktivnosti na organizacionom jačanju NOP-a, pred našu organizaciju spontano se postavio zahtjev stanovnika Gornjeg Bihora, s jedne, i pravoslavnog življa s druge strane, za slobodnom komunikacijom. Narodu nije bilo jasno kako to da jedni druge, u okvirima svoje a i druge nacije, ne mogu posjećivati, ne mogu kupovati, prodavati, posebno u uslovima totalne oskudice svega i svačega, a ponajviše osnovnih životnih namirnica. Nikome nije padalo na pamet da traži nešto više osim onoga bez čega se jednostavno nije moglo živjeti.
U Gornjem Bihoru, i prije rata, teško se dolazilo do elementarnih lijekova i medicinske pomoći. Neću pogriješiti ako kažem da su se stanovnici „sami liječili“. Svjedok sam da su nam umirala i mala djeca zbog neke bezazlene bolesti. A tek u ratnim uslovima. Lijekova i ljekara uopšte nije bilo, niti bilo kakve zdravstvene pomoći, osim što je italijanska vojska, ponekad, pružala prvu pomoć pripadnicima muslimanske milicije.
Na području tzv. Velike Albanije bilo je na prodaju dosta životnih namirnica. Mnogo toga dolazilo je iz Italije, mada sumnjivog kvaliteta. Ipak, nama je to mnogo značilo jer je trgovina sa Metohijom kako-tako funkcionisala i to preko Kule i Rožaja, a manje preko Čakora.
Područje okupacione Crne Gore, kako se tada zvalo, bilo je pod posebnim režimom. Okupator je strogo kontrolisao promet osnovnih životnih namirnica. Najkritičnije je bilo za hljeb. Samo da se preživi. Nešto sljedovanja Italijani su davali svojoj miliciji i najpouzdanijim saradnicima. Za narod toga nije bilo, pa su ljudi i sa tog područja tražili našu pomoć.
Pošto se na Kosovu i Metohiji žito moglo kupiti, i to ne po velikim cijenama, postavilo se pitanje kako ga prenijeti preko granice. Pojedinci su, uprkos režimu zabrane, počeli, ali vrlo oprezno, da ilegalno prenose žito iz Metohije radi prodaje. Neko noću a neko danju. Iako pod strogom zabranom, trgovina žitom funkcionisala je jedno vrijeme, dok nekoliko ljudi nije stradalo prilikom prelaska granice.
Na sve veće pritiske i zahtjeve naroda, a posebno na insistiranje Crnogoraca iz pograničnog područja da im se dostavlja što više žita, mi smo, rukovodeći se načelima pragmatičnog, formirali ilegalne partizanske desetine i time napravili prvi korak u cilju oružanog razbijanja straža i patrolnih odjeljenja muslimanske milicije i albanskih karabinjera koji su imali obavezu i zadatak da čvrsto zatvore granicu između Velike Albanije i okupacione zone Crne Gore.
Sredinom ljeta 1942. godine, albanski karabinjeri uhapsili su, usred dana, dva mladića crnogorske nacionalnosti, iz sela Zagrađe, koji su kod svojih pobratima Šemsa i Ćamila Adrovića i braće Hajrovića kupili žito. Međutim, u povratku, zarobili su ih albanski karabinjeri na albansko-crnogorskoj granici, između sela Donja Vrbica i Zagrađe. Jedan od njih zvao se Cvele Jevrić. Zaplijenili su im dva tovara žita i konje.
Odmah po njihovom hapšenju, braća Hajrovići su me obavijestili o ovom incidentu i zatražili pomoć oko njihovog oslobađanja, jer bi, u suprotnom, bili likvidirani.
Kao što sam napomenuo, takvih slučajeva bilo je i ranije. Ljudi su stradali ni krivi ni dužni, a pogotovu ako su bili druge vjere i nacije.

_________________________

Istaknuta slika: Na fotografiji piše: ”Učiteljski stanovi u Trpezima”



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (16)

Kako spriječiti „Tresku” da krči bihorske šume Iznenađen takvom namjerom Ministarstva, zatražio sam o tome mišljenje najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka za šumarstvo. Angažovali smo jedan slovenački eksperts...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (15)

Nova shvatanja i ideje mijenjaju stare navike U najtežem periodu izolacije Jugoslavije, nakon Rezolucije Informbiroa, kada su naši vojnici, skoro svakodnevno, ginuli na granicama zemlje, ja sam se, radeći veoma težak i odgo...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (14)

Mudro postupanje sa odmetnutim Bihorcima Bilo je oko dvadesetak vojnika, oficir i nekoliko ranjenika, od kojih su neki bili na konjima, a drugi su sa zavojima na nogama i zasukanih pantalona, išli pješice. Susret se odigrao m...
by Redakcija
0

 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (13)

Nakon odlaska Talijana počela njemačka ofanziva Četiri dana prije Mahmutove i Sabitove pogibije, bio sam sa Sabitom u Rožajama, gdje smo zamalo izginuli od albanske kvislinške patrole. Tih dana dobili smo informaciju da je...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (12)

Slobodna partizanska zona u Gornjem Bihoru U prvom trenutku nijesmo ni znali da ima toliko vojnika. Poslije predaje i prikupljanja, skrenuli smo kompletnu kolonu sa njihovim komandantom „kolonelom“ u centar sela, na drugu s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona