Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Feljton

19. Aprila 2020.

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (7)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Pazarišta su nicala po šumama i bespućima

Pošto smo saznali za zarobljavanje mladića, odlučio sam da odmah intervenišemo kako im se nešto ne bi desilo.
Kao rukovodilac SKOJ-a i Narodnog otpora u Gornjem Bihoru, imao sam ovlašćenja da mobilišem ljude za izvršenje određenih akcija. To se nepogovorno izvršavalo. Obavijestio sam najbliže drugove i pozvao da odmah sa puškama dođu na određeno mjesto (u to vrijeme svi naši članovi i većina aktivista imali su puške i dovoljno municije). Ubrzo se okupilo pet-šest momaka. Krenuli smo prema selu Laze, odakle su karabinjeri sa zarobljenim mladićima išli prema svojoj stanici u Petnici. Inače, u Lazama smo imali vrlo jaku grupu aktivista i hrabrih momaka.

Na samom lazanskom brdu sustigli smo karabinjere sa mladićima. Od komandira smo zatražili informaciju zašto su mladići zarobljeni. Dok su komandir i dva karabinjera zastali, ostali su nastavili put ne obazirući se na nas. Namjera im je bila da nas komandir zadrži a da ostali uteknu.

Komandir je odbio da razgovara sa nama. Ne oklijevajući, ultimativno smo zatražili da odmah oslobode mladiće i da im vrate zaplijenjenu robu i konje. Kad su odbili, rekli smo: „Ako smjesta ne ispoštujete ovaj zahtjev, biće pogibije“. Vidjevši da će se oglušiti o naš zahtjev, momentalno smo blokirali i izolovali komandira. Njegov puškomitraljezac hitro je zalegao u neki stari rov i repetirao oružje dok su naši odgovorili na tu provokaciju tako što su zauzeli borbene položaje.

Pošto je naša grupa postala brojnija jer su nam u međuvremenu pristigli Lazani, nastupili smo još odlučnije, riješeni da odmah otvorimo vatru ako ne izvrše naređenje. Vidjevši da nemaju izbora, komandir poče da zove jednog iz grupe onih koji su sa zarobljenim momcima zamicali u šumu: „Amire, Amire, vrati odmah te ljude“. Pozvani je čuo naredbu i kada su se vratili, rekoše: „Evo vam ih, a vi ćete, za ovo što ste danas uradili, odgovarati“.

Dvojica karabinjera pokušala su da nešto skinu sa natovarenih konja, ali smo im mi to zabranili. Uz prijetnju, malo posramljeni i nenaviknuti na ovakve situacije, žurno su nas napustili. Tek kada smo se vratili u Donju Vrbicu, vidjeli smo da su na konjskim tovarima bili i šinjeli karabinjera. Mladiće smo odmah ispratili, poželjevši im srećan put, a šinjele smo dali ženama da od njih naprave dječje pelene.

Kada je Komanda u Petnici saznala za ovaj slučaj, oštro je reagovala prijetnjom „da će sve nas i našu rodbinu od kazni zaboljeti glava“. Takođe, albanski oficiri uputili su, posebno, svakome od nas, preko svojih doušnika, poruku „da ćemo za ono što smo uradili platiti visoku cijenu“.

Nedugo zatim, pokušali su organizovati suđenje pred „Komsijunom“, u našem odsustvu. To je bio njihov glavni prijeki sud koji je izricao i najteže kazne, bez prava na žalbu. Pozivi za suđenje bili su nam dostavljeni na kućne adrese.

U takvoj situaciji, mi smo donijeli odluku da albanskim oficirima, karabinjerima i njihovom sudu poručimo „kako mi taj ilegalni, samozvani i okupatorski sud ne priznajemo, da se na suđenju nećemo pojaviti, ali i da njihove patrole više ne zalaze u sela Laze i Donja Vrbica, niti na granicu koju niko ne priznaje, jer će u suprotnom biti napadnute. Njihovu vlast ne priznajemo, a za sve zločine koje su počinili na prostorima Gornjeg Bihora, od početka okupacije, i koji su nama dobro poznati, ubrzo će odgovarati pred narodnim sudom.“

Pošto im je plan propao, pomenuti sud je neke osudio višemjesečnom zatvorskom kaznom, a druge novčanom. Inače, još od samog početka albanske okupacije, kod većeg dijela muslimanskog naroda osjećao se otpor protiv albanizacije i priključenja ovog kraja tzv. Velikoj Albaniji, a posebno su u tom otporu prednjačili naši studenti i učenici medrese.

Poslije ovog slučaja, uslijedila je naša sinhronizovana i dosta dobro organizovana akcija eliminacije graničnih policijsko-karabinjerskih patrola i otvaranje granice od Jaštaka do Turijaka, što iznosi oko 20-ak kilometara.

To je u narodu naišlo na bezrezervnu podršku i odobravanje. Shvativši da albanski karabinjeri više ne predstavljaju opasnost, otpočeli su slobodno da prelaze granicu, ali, za svaki slučaj, bilo je tu i opreza. Na nekoliko najpogodnijih lokacija počeli su se okupljati prodavci i kupci. Takođe, za kratko vrijeme, započeo je transport žita prema Crnoj Gori. Ono se i najviše tražilo, a dolazilo je uglavnom iz Peći, preko Kule i Rožaja. Transportovano je na konjima. Tvrdim da su pomenuta akcija sukoba sa albanskim karabinjerima, poruka koju smo uputili policijskoj posadi u Petnici i naša riješenost da oružano reagujemo ukoliko se na graničnim linijama pojave, razbili okupatorsku blokadu, sračunatu na izgladnjivanje Crne Gore. Kad ovo kažem, imam, prije svega, u vidu saznanja da su naši ljudi iz Gornjeg Bihora mogli da dođu do žita, a da je skoro potpuno onemogućeno dostavljanje žita i drugih namirnica prema Crnoj Gori.

Ubrzo je ovaj prostor, od Jaštaka do Turijaka, postao frekventan, podjednako i danju i noću, a mi smo, strahujući od upada četnika, kontrolisali granicu prema italijansko-četničkoj teritoriji. Najveća pazarišta bila su u dolini rijeke Proslop, pod Veljom stijenom, između sela Zagrađe i Gornja Vrbica i između Police i Donje Vrbice. Na ta, ali i na neka manja pazarišta, dolazilo se iz Berana, Rožaja, Bijelog Polja, Mojkovca, Kolašina i drugih bližih opština. Najviše se tražilo i prodavalo žito, pa tek onda ostale namirnice i stoka.

Do nas su i dalje redovno stizale prijetnje, sa obje neprijateljske strane, da će spriječiti i strogo kazniti sve one koji se bave trgovinom. U takvoj situaciji, plašila nas je mogućnost incidenta sa četnicima. Oni su bili faktička vlast u Beranama i okolini. Često su dolazili u grupama do pazarišta, kompletno naoružani, gdje smo se na bliskom odstojanju gledali. Mi smo se uzdržavali od sukoba sa njima a narodu sugerisali da se pazi svake, pa i najmanje, provokacije. Takođe smo znali da su i oni svjesni značaja ovih improvizovanih pijaca i potrebe međusobne trgovine.

Kako je vrijeme odmicalo, bili smo više nego prijatno iznenađeni kako je sve to funkcionisalo, iako se sve dešavalo u šumama i bespućima. Stotine i hiljade ljudi, danju i noću, sastaju se u cilju razmjene dobara i bez ijednog incidenta.

Tvrdim da je u tom ratnom periodu trgovina spasla i zaštitila stanovnike Gornjeg Bihora od ratnih razaranja i većih stradanja. Jer, nikome nije odgovaralo da se prekine dotur, prije svega žita, sa Kosova. Paradoksalno ali istinito, to je vrijeme kada su se stvarale i učvršćivale međuljudske i međunacionalne veze, kada su se ljudi ispomagali, razumijevali, zajmili novac jedni od drugih, davali robu na veresiju…

_________________________

Istaknuta slika: Na fotografiji piše: ”Škola u Azanama” / ilustracija



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (16)

Kako spriječiti „Tresku” da krči bihorske šume Iznenađen takvom namjerom Ministarstva, zatražio sam o tome mišljenje najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka za šumarstvo. Angažovali smo jedan slovenački eksperts...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (15)

Nova shvatanja i ideje mijenjaju stare navike U najtežem periodu izolacije Jugoslavije, nakon Rezolucije Informbiroa, kada su naši vojnici, skoro svakodnevno, ginuli na granicama zemlje, ja sam se, radeći veoma težak i odgo...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (14)

Mudro postupanje sa odmetnutim Bihorcima Bilo je oko dvadesetak vojnika, oficir i nekoliko ranjenika, od kojih su neki bili na konjima, a drugi su sa zavojima na nogama i zasukanih pantalona, išli pješice. Susret se odigrao m...
by Redakcija
0

 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (13)

Nakon odlaska Talijana počela njemačka ofanziva Četiri dana prije Mahmutove i Sabitove pogibije, bio sam sa Sabitom u Rožajama, gdje smo zamalo izginuli od albanske kvislinške patrole. Tih dana dobili smo informaciju da je...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (12)

Slobodna partizanska zona u Gornjem Bihoru U prvom trenutku nijesmo ni znali da ima toliko vojnika. Poslije predaje i prikupljanja, skrenuli smo kompletnu kolonu sa njihovim komandantom „kolonelom“ u centar sela, na drugu s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona