Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Feljton

19. Aprila 2020.

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (8)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Tragični porast mržnje rađa progone i ubistva

Tokom 1942. godine, situacija se veoma komplikuje. Međunacionalni odnosi su, po mojoj procjeni, najlošiji u istoriji naroda koji žive na ovim prostorima. Četnici javno ističu da poslije protjerivanja komunista i partizana dolazi na red totalno uništenje i istrebljenje Muslimana. Početkom 1943, u vrijeme Božića, desila se velika tragedija Muslimana Donjeg Bihora. Spaljeno je, opljačkano i otjerano cjelokupno stanovništvo iz 56 sela. Sve što nije uspjelo da se skloni, ubijeno je, izgorjelo ili zaklano. Jednom riječju, lavina mržnje, nasilja i zla sručila se silinom pogroma na nezaštićenu i nevinu nejač. Jedina krivica toga naroda bila je to što su islamske vjeroispovijesti. Tome je prethodilo brižljivo i podmuklo organizovanje i pripreme više mjeseci, kada su četničke snage u Crnoj Gori bile na vrhuncu svoje moći a uz apsolutnu podršku i saglasnost italijanske komande.
Izbjegli Muslimani privremeno su se sklonili u Gornjem Bihoru, Rožajama, Peći i ostalom dijelu Sandžaka. A četnici, koji su završili svoj najkrvaviji pir u novijoj istoriji sjeverne Crne Gore, povukli su se u svoje baze i, nedugo zatim, krenuli u identičan poduhvat put Pljevalja, Foče i dalje prema Bosni, gdje su, takođe, palili, klali, pljačkali i ubijali.
Januara 1943. godine, u našu kuću stigla je, kao izbjeglice, familija Biša i Hivza Čindraka, iz sela Mediše kod Bistrice. Ta porodica bila je kompletno partizanska.
Hivzo je bio predratni komunista. Školovao se u Srbiji prije rata gdje je primljen u KPJ. Bio je izuzetno aktivan u NOP-u i otvoreno je nastupao kao komunista.

Njegov brat Bišo, sestra Džeka, čak i majka Šehida, bili su partizanski aktivisti. Moji roditelji su bili u srodstvu sa njima, pa je po tom osnovu njihovo opredjeljenje bilo da se sklone u našu kuću.
Hivzo je u Bistrici pripadao jednoj vrlo jakoj partizanskoj organizaciji, u kojoj su najistaknutiji pojedinci bili Mališa Šćekić i Smajo Hadžibegović, poslije rata obojica nosioci Partizanske spomenice. Hivzo je za Smaja govorio da je svestrano obrazovan, (svršeni medresant kraljeve medrese u Skoplju, student Beogradskog univerziteta), da je neustrašiv, principijelan i pošten. Kao takav, dva puta je pregovarao sa četnicima o njihovoj predaji u pećinama Đalovića klisure.
Jednoga dana, upita Hivzo da li mu mogu pomoći da stupi u kontakt sa nekim od partizana. Tek tada, odlučio sam da mu kažem da sam ja sekretar SKOJ-a i aktivni gerilac, te da ću mu mnogo toga reći što on, kao predratni komunista i partizan, treba da zna.
Ova informacija prijatno je iznenadila Hivza i odmah je zamolio da ga povežem sa najistaknutijim funkcionerima Okružnog komiteta za srez beranski, što je, uskoro, i realizovano. Vrijeme je otoplilo, šume su ozelenjele. Češće se susrećemo, razgovaramo i dogovaramo o predstojećim akcijama. U aprilu, četnici vrše široku mobilizaciju i preciziraju sa Italijanima prioritete svojih i zajedničkih akcija.

Okružni komitet Berana pokušava da osujeti četničku mobilizaciju, te organizuje akciju rušenja mosta na rijeci Lješnica, u selu Bioče, kako bi presjekli saobraćajnicu kojom Italijani i četnici namjeravaju da krenu ka Bosni. Za tu akciju zatražili su našu pomoć. Mi smo izabrali osamnaest sposobnih mladića, dobro naoružanih i sa dosta municije i druge opreme za takav poduhvat.
Nekako istovremeno, izbjeglice iz Donjeg Bihora organizuju u selu Savin Bor veliki narodni zbor za dogovor i donošenje odluke o napadu na područja odakle su protjerani.
Saznavši blagovremeno za taj skup, mi smo odlučili da jedan broj naših aktivista prisustvuje tom događaju i, ako se ukaže prilika, da uzmu učešće kao aktivni govornici. Već na početku, prisutni su jednoglasno donijeli odluku da se pokrene široka akcija za oslobađanje privremeno zauzetih sela i povratak prognanog življa.
Hivzo Čindrak, nakon ovakve odluke, postavio je pitanje kako muslimanska vojska treba da se ponaša prema pravoslavnom stanovništvu koje živi u tim selima. „Treba da se dogovorimo o tome kako da postupamo, jer je ogromna većina nevina i bez krivice za četnička zlodjela. Po oslobođenju, mi moramo zajedno da živimo, bez obzira na to da li u jednom selu ili u selu do sela“, rekao je Hivzo. Međutim, većina je povikala uglas: „Postupićemo onako kako su oni postupali prema nama“.
Otvorila se rasprava o tome. Iskoristili smo priliku i izašli pred okupljene sa prijedlogom i stavom „da tako ne može i ne valja, jer ako su četnici krivi za ono što vam se desilo, nije cio pravoslavni narod. To treba odvojeno posmatrati i tako postupati. U svakom slučaju, narod treba da bude zaštićen.“
U atmosferi prepunoj gorčine i emocija, ništa nijesmo mogli da uradimo. Svi naši prijedlozi bili su odbijeni.

Vratili smo se sa skupa poraženi saznanjem da je teško, skoro nemoguće, bilo šta uraditi kako bi se međunacionalna i međukonfesionalna mržnja, bar malo, amortizovala, mada smo i prije polaska na ovaj skup bili svjesni da, u uslovima svježih rana i velike tragedije, teško šta u tom smislu može da se popravi. Jer, četnici su, zaista, napravili strašne zločine.
Potucajući se od nemila do nedraga, po raznim mjestima Sandžaka i Metohije, revoltirani zbog svoje tragedije i težine izbjegličkog života, Muslimani Donjeg Bihora organizuju oružanu akciju sa ciljem svog povratka. Za kratko vrijeme, uspjeli su da potisnu četnike na lijevu obalu Lima. Popalili su pravoslavne kuće, pljačkali i ubijali. Tako se eskalacija mržnje i međusobnog obračuna završila na najtragičniji način. Nakon izgona pravoslavnog življa sa ognjišta, potpuno je prekinuta komunikacija između Muslimana i pravoslavaca. Granice su zatvorene i niko se nije usuđivao da ih, bez velike nevolje i muke, prelazi. Ranije uspostavljena podjela teritorije na nacionalnoj osnovi i dalje je bila na snazi: italijansko-četnička i albansko-muslimanska teritorija. Četnici, iako su područje Donjeg Bihora očistili od Muslimana, nijesu napadali teritoriju Gornjeg Bihora. Prema informacijama koje smo imali, njima je bio prioritet da pomognu u uništenju partizana u Bosni, a nakon toga planirali su napad na Gornji Bihor, Rožaje i dalje, sa namjerom da taj prostor očiste od Muslimana.
Okupator je formirao posebne oružane jedinice koje su nazvali „bande“. Pripadnici ovih jedinica nijesu bili plaćeni, a u borbu su išli pod izgovorom „odbrane od Srba, četnika i partizana“. Bili su naoružani lakim streljačkim naoružanjem, sa dosta municije. Ove muslimanske formacije nijesu nikada imale oročene zadatke za neke veće pokrete, prodore i akcije. Tako su barem izjavljivali. Njima je, navodno, glavni cilj „da brane svoju teritoriju“. Tvrdili su da se ta njihova teritorija prostire do Lima i da će tu postaviti sjeverozapadnu granicu Velike Albanije.

________________________

Istaknuta slika: Na fotografiji piše: ”Škola u Dobrodolama”



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (16)

Kako spriječiti „Tresku” da krči bihorske šume Iznenađen takvom namjerom Ministarstva, zatražio sam o tome mišljenje najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka za šumarstvo. Angažovali smo jedan slovenački eksperts...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (15)

Nova shvatanja i ideje mijenjaju stare navike U najtežem periodu izolacije Jugoslavije, nakon Rezolucije Informbiroa, kada su naši vojnici, skoro svakodnevno, ginuli na granicama zemlje, ja sam se, radeći veoma težak i odgo...
by Redakcija
0

 
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (14)

Mudro postupanje sa odmetnutim Bihorcima Bilo je oko dvadesetak vojnika, oficir i nekoliko ranjenika, od kojih su neki bili na konjima, a drugi su sa zavojima na nogama i zasukanih pantalona, išli pješice. Susret se odigrao m...
by Redakcija
0

 

 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (13)

Nakon odlaska Talijana počela njemačka ofanziva Četiri dana prije Mahmutove i Sabitove pogibije, bio sam sa Sabitom u Rožajama, gdje smo zamalo izginuli od albanske kvislinške patrole. Tih dana dobili smo informaciju da je...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Rahman Adrović: Kad se vrijeme plašilo čovjeka (12)

Slobodna partizanska zona u Gornjem Bihoru U prvom trenutku nijesmo ni znali da ima toliko vojnika. Poslije predaje i prikupljanja, skrenuli smo kompletnu kolonu sa njihovim komandantom „kolonelom“ u centar sela, na drugu s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona