Dušan Stijović
CVIJET DRAGOLJUB
Lijepo ime cvijeta Dragoljub – spomenak, dražesnog cvijeta iz roda potočnica (Tropaeolum majus L.- Tropaeolaceae), simboliše: ne zaboravi me, sjećanje i spomen, neću te zaboraviti… Jednom cvijetu data je velika moć da sačuva tu ljepotu ljubavi – da se ljubav u cvijet pretvori.
Kako bi život bio jadan kad bi osjećanje lijepog prevladala tuga. U zagušljivoj buci svakodnevlja kada nam se čini da je sve već viđeno i da smo često na klackalici prošlog koje ne možemo promijeniti i budućeg koje ne vidimo teško se pomiriti sa pomišlju da ćemo biti zaboravljeni zanavijek. Tada, nametne se misao po čemu ćemo biti upamćeni. Iz te vreće uspomena vadimo i obnavljamo nešto što ni tada od kad ga pamtimo nije moglo da zaživi, ali se ne zaboravlja.
Darujući cvijetu uspomene eto nade da će lijepo pratiti i naše sjeni. A, „Lijepo je, čini mi se, ono što se jednovremeno i ima i nema, više nema nego ima, što se ne da zadržati no se gubi, za čim se strepi dok se gleda i osjeća kako nestaje, a nestaje naizmjenično: čas ono čas mi… U osjećanju lijepog, dakle, uključeno je i malo straha i neprestanog opažanja prolaznosti i više žaljenja što baš ništa što nam je drago ne možemo zadržati. Lijepo nam je što smo živi i što znamo i ne pristajemo da smo smrtni, što smo u stanju da to mirno osjećamo dok slutimo da ćemo ga uskoro željeti – te je i ta buduća želja, uključena unaprijed, jedna od važnih komponenti lijepoga“[1]
[1] Mihailo Lalić, Dokle gora zazeleni, NOLIT, Beograd 1982, strana 146
