Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Historija

18. Januara 2019.

Husnija Kamberović: Džemal Bijedić u historiji Bosne i Hercegovine

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

DŽEMAL BIJEDIĆ U HISTORIJI BOSNE I HERCEGOVINE

Džemal Bijedić u historiji Bosne i Hercegovine[1]

Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917. godine. Porodica Bijedić porijeklom je iz Crne Gore, ali su u drugoj polovici 19. stoljeća prešli u Hercegovinu: Džemalov djed Bajram-aga (1848-1928), živio je u mjestu Jasen, nedaleko od Trebinja, gdje je rođen Džemalov otac, Adem (1888-1918). S obzirom da je rano ostao bez oca, Džemal je odrastao uz djeda i amidžu. Nakon završene realne gimnazije u Mostaru, upisao je studij prava na Univerzitetu u Beogradu i tamo je u predvečerje Drugog svjetskog rata stupio u SKOJ, a u Mostaru je u decembru 1939. primljen u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Uz taj partijski aktivizam, uglavnom ilegalan, u slobodno vrijeme bavio se različitim aktivnostima. Zna se da je svirao bubnjeve u KUD Abrašević. Bio je aktivan u sportskom klubu Velež. Zbog pripadnosti komunističkom pokretu od 1938. do 1941. četiri puta ga je mostarska policija hapsila, a u zatvoru je provodio od nekoliko dana (1938. je proveo u zatvoru tri dana) do mjesec dana, koliko je proveo u zatvoru u junu-julu 1941. godine. U januaru 1940. Džemal Bijedić je izabran za sekretara Mjesnog komiteta SKOJ-a u Mostaru (to je prvi mjesni komitet u tom gradu), a sredinom 1940. izabran je za sekretara Oblasnog komiteta SKOJ-a za Hercegovinu. U to vrijeme on je boravio u Mostaru i radio u jednoj mesnici kao blagajnik, kako bi zaradio nešto novaca za studij, a u Beograd je mogao odlaziti samo na ispite.

Drugi svjetski rat ga je zatekao u Mostaru. U Mostaru je jugoslavenska vojska jednostavno raspuštena, mada je, odmah nakon 27. marta 1941. Bijedić sa još jednom grupom partijskih aktivista razgovarao sa jugoslavenskim oficirima kako bi dobili naoružanje, ali je to bilo bezuspješno. Ubrzo je u Mostaru uspostavljena vlast NDH, koja je odmah pozvala sve omladince od 16 do 25 godina na mostarski stadion. Odazvao se i Džemal Bijedić, tada sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a. Bijedić kaže da su tu bili i neki formulari u koje je trebalo upisati nacionalnost kojoj pripadaju. Ističe da su se skojevci dogovorili da ne odgovaraju da su Hrvati nego ili Srbi ili neopredijeljeni, čime su htjeli izraziti svoj otklon od ustaške vlasti. Bijedić, također, veli da mu se čini da je od 800 muslimana samo njih pet odgovorilo da su po nacionalnosti Muslimani. Nakon toga su uhapsili nekoliko omladinaca, među njima i Džemala Bijedića. Bijedić je bio u zatvoru u Mostaru od 7. juna do 7. jula 1941, a nakon toga je prešao u ilegalu.[2]

Nakon strijeljanja sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Mostar, Jusufa Čevre – koga su ustaše strijeljale 1. avgusta 1941, Džemal Bijedić je sa skojevskog prešao na partijski rad, a ubrzo je izabran za sekretara Mjesnog komiteta KPJ u Mostaru, da bi kasnije postao sekretar Okružnog komiteta KPJ za južnu Hercegovinu, koji je djelovao na neoslobođenoj teritoriji. Postoje određene nejasnoće oko tačnog datuma Bijedićevog postavljanja za sekretara Mjesnog komiteta KPJ u Mostaru. Avdo Humo je u svojim sjećanjima tvrdio da je nakon strijeljanja Jusufa Čevre za sekretara Mjesnog komiteta postavljen Muhamed Grebo,[3] a da je Bijedić na tu poziciju postavljen tek u aprilu 1942. nakon Grebina odlaska u partizane.[4] Međutim, prema nekim drugim podacima, nakon Čevrina strijeljanja za sekretara Mjesnog komiteta najprije je postavljen Muhamed Avdagić, a dva mjeseca nakon toga Džemal Bijedić.[5] To znači da je Bijedić sekretar Mjesnog komiteta postao koncem septembra ili početkom oktobra 1941. godine. Za čitavo to vrijeme on je u Mostaru živio u dubokoj ilegali, ali je bio vrlo aktivan. Posebno se angažirao u akciji oslobađanja grupe Hrvata iz Ljubuškog koji su se nalazili u mostarskom zatvoru, te oslobađanju sekretara Okružnog komiteta KP Hrvatske u Dubrovniku Vinka Morđina Crnog.[6]

Bijedić je u Mostaru ostao do sredine 1942. godine. Za to vrijeme bio je vrlo aktivan u organiziranju ilegalnog partijskog rada u gradu, te slanju dobrovoljaca u partizanske jedinice na slobodnu teritoriju. Početkom 1942. i sam Bijedić je napustio Mostar i uputio se prema Bjelašnici i Igmanu. Danilo Štaka, koji je tada bio na Igmanu, tokom juna 1942. je prebacio Bijedića sa Igmana preko Vrela Bosne u selo Bare i povezao ga sa Savom Tošićem, koji ga je dalje prebacio do Sokolović kolonije. Odatle ga je Gojko Bojanić prebacio u Sarajevo, gdje je, u stanu blizu katedrale, živjela njegova sestra Adila.[7] Otprilike u isto vrijeme u Sarajevo je došao i Avdo Humo, član Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. U svojim je memoarima opisao kako mu je bilo drago kada je vidio da u Sarajevu borave dvojica Mostaraca koje je ranije poznavao – Džemal Bijedić i Adem Buć. „U prvi mah sam se pitao po čijoj su direktivi došli u Sarajevo i da li da ih zadržim ili vratim u partizane. Kolebao sam se i slušao kako Bijedić iznosi situaciju u Hercegovini koja je nastala poslije italijansko-četničke ofanzive i o četničkim pučevima u Hercegovini (…) Ispričao mi je kako su se on i Adem Buć našli na Igmanu sklanjajući se od četnika. Pošto je igmanska grupa imala vezu sa Sarajevom, on se jednog dana našao sa (Reufom) Galoševićem, koji mu je rekao da je Vatro Vrdoljak, kurir za Mostar, postao policijski agent. Bijedić je bio otišao u partizane nekoliko mjeseci ranije. Poznavao je situaciju u Mostaru, rukovodstvo Partije i sekretara Mjesnog komiteta, i zbog toga su on i Buć sišli sa Igmana i došli u Sarajevo da bi obavijestili sekretara Mjesnog komiteta o Vatri Vrdoljaku. U Sarajevu je Bijedić zatekao svoju rođaku preko koje je uputio pismo sekretaru Mjesnog komiteta u Mostaru Ljubi Brešanu. Rekao sam mu da on i Adem Buć ostanu zasad u Sarajevu dok ne saznam kakva je situacija,“ zapisao je Humo.[8]

Humo dalje piše da je, nakon što se upoznao sa stanjem u gradu Sarajevu, odlučio formirati novi Mjesni komitet, a za sekretara postaviti Džemala Bijedića.[9] Prema ovom Huminom svjedočenju, Bijedić je za sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo postavljen tokom jula 1942. godine.

U svojim sjećanjima Džemal Bijedić bilježi da se, nakon što je prenio poruku o Vatri Vrdoljaku kao policijskom agentu, namjeravao vratiti na Igman, ali je tada „u stan moje sestre došao Avdo Humo, koji je tada kao član Pokrajinskog komiteta došao u Sarajevo sa zadatkom da ponovo organizuje rad Mjesnog komiteta. Jer posle provala u aprilu 1942. godine ostalo je samo nekoliko članova Partije u gradu. Avdo mi je saopštio da je dobio zadatak da formira komitet i da je zbog toga istog zadatka doveo sa sobom još nekoliko drugova. Poslije nekoliko dana formiran je Mjesni komitet u kome sam ja dobio dužnost sekretara. U početku je bilo vrlo teško. Nisam poznavao dobro Sarajevo, a ostalo je samo nekoliko članova Partije. Trebalo je početi sve iznova.“[10] Ipak, ubrzo je Komunistička partija obnovila svoju organizaciju, a Bijedić je posebno jako puno radio na stabilizaciji stanja u SKOJ-u, podvlačeći pitanja organizacije, konspiracije i tačnosti u radu, s obzirom da je već bilo nekoliko „provala“ u sarajevskoj partijskoj organizaciji. Prema nekim sjećanjima, Bijedića su u Sarajevu neki skojevci zvali „drug Dugački“, zbog njegove visine. Alija Hubana, skojevski aktivista u Sarajevu, mnogo godina nakon rata prisjećao se svoga prvog susreta sa „drugom Dugačkim“, koji je bio „visok, mršav, dugog ispijenog lica i lijepe crne valovite kose.“[11] Osim toga, Bijedića su u Sarajevu zvali i „Crni.“

Bijedić je u Sarajevu jedno vrijeme imao lažnu legitimaciju na ime Ante Jukić. Bahra Đukić je kasnije opisala da je ona nabavila domobransku uniformu, a njena majka oficirske oznake koje su iskorištene za lažnu legitimaciju kako bi se omogućio Bijedićev lakši boravak u Sarajevu.[12]

No, tokom decembra 1942. i januara 1943. došlo je do niza „provala“ u sarajevskoj partijskoj organizaciji koja je doživjela prilično velike udarce. U februaru Sarajevo je napustio Avdo Humo, a u aprilu i Džemal Bijedić. Ne mjesto sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo postavljen je Esad Čengić, a Muhamed Šabanović je kasnije opisao da je on obezbijedio Bijedićev bezbjedan izlazak iz grada. „Mislim da je to bio četvrtak ili petak u posljednjoj dekadi aprila 1943. godine. Rosi (Mehmed Džinić, sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a) i ja smo sačekali Crnog na mostu kod Vrbanje. On se dovezao biciklom, obučen u neko dosta nošeno odijelo, tako da je izgledao obično i neupadljivo. Krenuli smo sva trojica, naoružani. Prošli preko gotovo puste Grbavice, pokraj tadašnje klaonice. Tu se Crni pozdravio sa Rosijem i predao mu bicikl. Nas dvojica smo nastavili kroz Hrasno, ispod željezničkog mosta, preko nekih dasaka na plitkoj Miljacki, izbili na Čengić Vilu i Ilidžansku cestu. Tako smo zaobišli sve punktove gdje su bile vojničke i druge prepreke i gde su se tražile propusnice za izlazak iz grada. Sa Crnim sam se dogovorio da ga, opreza radi, ostavim u selu Otesu u ljetnoj kući moga djeda, a da sam odem kod Bosiljčića po mogućeg kurira koji će ga odvesti sa Ilidže na krajnji punkt. Tako je i bilo. Kroz nepuna dva sata, pošto sam u Otesu ostavio Crnog, kao svog školskog druga, kod nane i djeda, srdačno sam se pozdravio s njim i gotovo pred samom žandarmerijskom karaulom na Ilidži „predao“ ga Savki Bosiljčić, koja ga je zatim odvela u Tošiće. Savka je inače često, spretno, kao mljekarica, obavljala kurirske zadatke sa Ilidže do moje kuće u Sarajevu“.[13]

Nakon napuštanja Sarajeva, Bijedić se ubrzo sa Šestom istočnobosanskom brigadom našao na Sutjesci sredinom juna 1943. godine. Prošavši golgotu Sutjeske on se sa istočnobosanskim partizanskim jedinicama probijao prema istočnoj Bosni, gdje je, uglavnom, proveo ostatak rata (najvećio dio je proveo u okolici Tuzle – na obroncima Majevice i oko Gradačca).

Iz Drugog svjetskog rata Džemal Bijedić je izašao sa činom majora Jugoslavenske armije, a zatim je, odmah nakon oslobođenja Sarajeva u aprilu 1945, počeo raditi u odjeljenju OZN-e za Bosnu i Hercegovinu, da bi već početkom 1946. bio imenovan za pomoćnika ministra unutrašnjih poslova u Vladi NR Bosne i Hercegovine. Sa mjesta pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Džemal Bijedić je 13. septembra 1948. imenovan za generalnog sekretara Vlade NRBiH. Ovu je dužnost obavljao od 1. oktobra 1948. do 19. februara 1949. godine.[14]

Nakon odlaska sa mjesta generalnog sekretara Vlade NRBiH Džemal Bijedić se puno angažirao u Upravi za agitaciju i propagandu CKKPBiH,[15] te kratko vrijeme bio pomoćnik predsjednika Komiteta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Vlade FNRJ u Beogradu, a zatim se vratio u Mostar i veoma aktivno politički djelovao, najprije kao predsjednik Oblasnog odbora Narodnog fronta Hercegovine (1949-1950), zatim kao sekretar Oblasnog komiteta Komunističke partije Bosne i Hercegovine za Hercegovinu (1950-1952),[16] a potom i kao predsjednik Narodnog odbora sreza Mostar (1955-1958). U međuvremenu je od 1953. do 1955. bio sekretar Glavnog odbora SSRN Bosne i Hercegovine. Na izborima za Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine 3. decembra 1950. Bijedić je izabran za narodnog poslanika sa područja sreza Mostar.

Bijedićeva aktivnost u prvim poslijeratnim decenijama može se svrstati u klasične poslove jednog komunističkog aktiviste. U vrijeme dok je obavljao dužnost pomoćnika ministra unutrašnjih poslova i generalnog sekretara Vlade NR Bosne i Hercegovine, Bijedić nije bio u poziciji da značajnije utječe na politička i društvena kretanja. Mogli bismo zaključiti kako je u to doba on više izvršitelj političkih odluka nego njihov kreator. To se počelo mijenjati nakon što se 1950. vratio u Mostar na dužnost sekretara Oblasnog komiteta KP BiH za Mostar. On je tada još uvijek dosljedno provodio generalnu partijsku politiku, ali je od početka 1950. kao sekretar Oblasnog komiteta Komunističke partije, a kasnije kao predsjednik Sreskog narodnog odbora, bio u poziciji i značajnije utjecati na kreiranje političkog ambijenta u Hercegovini.

Bijedić se u Hercegovinu vratio u vrijeme teritorijalno-političke reorganizacije i uvođenja oblasnih ustanova 1949. koje su trebale biti posrednik između republičkih i sreskih institucija vlasti.[17] Ubrzo su se, međutim, oblasne institucije pretvorile u prave „male vlade“, jer su na čelu tih institucija bili dosta utjecajni i moćni politički aktivisti. U takvom ambijentu je Džemal Bijedić kao sekretar Oblasnog komiteta Komunističke partije za Mostar jačao i izgrađivao svoju političku poziciju, i to dosljednom provedbom partijske politike, ali uz veliki stupanj političkog pragmatizma.

Odlaskom sa pozicije sekretara Oblasnog komiteta SK Mostar, Bijedić je ušao u Izvršno vijeće NR Bosne i Hercegovine, čiji je predsjednik bio Đuro Pucar Stari. Već na prvoj sjednici novoizabranog Vijeća Džemal Bijedić je 30. januara 1953. izabran u Odbor za prosvjetu, čiji je predsjednik bio Cvijetin Mijatović. On je 1. jula 1953, kao član Izvršnog vijeća NR BiH, zajedno sa Avdom Humom, potpredsjednikom Izvršnog vijeća NRBiH, prisustvovao Devetoj sreskoj konferenciji SSRN u Mostaru.[18] Od konca 1953. novoizabrani predsjednik Izvršnog vijeća je bio Avdo Humo, a među članovima više se ne navodi Džemal Bijedić, ali je stalno bio član CK SK Bosne i Hercegovine. Nije dovoljno jasno zašto je izostao iz sastava Humine Vlade, ali je poznato da je tokom 1955. on bio član Izvršnog vijeća, pa se može pretpostaviti da je u pitanju bio samo angažman na drugim zadacima koji su okupirali njegovu aktivnost.

Na skupštinskim izborima koncem 1953. Džemal Bijedić je izabran za poslanika u Republičko vijećesa 9361 glas (od 9964, koliko ih je izašlo na izbore u tom izbornom srezu, a bilo je upisano 12 256 glasača). Zanimljivo je da je u vrijeme kandidiranja Džemal Bijedić prvo bio predložen za poslanika u Saveznoj skupštini. Na sjednici Izvršnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Posušje, 11. juna 1953. predloženo je da Džemal Bijedić bude kandidat tog sreza i sreza Ljubuški za Saveznu skupštinu, i to ukoliko prije toga ne bude kandidiran u ime Mostara. Konsultacije u Ljubuškom u vezi s tim prije sjednice sreskog Izvršnog odbora SSRN obavili su predsjednik sreskog odbora Petar Oreč i Ante Primorac. Ante Ramljak je kandidaturu Džemala Bijedića obrazlagao uvjerenjem da Bijedić „najbolje poznaje probleme ovog područja i najviše je pomogao ovom srezu u zadnje vrijeme, te […] je […] najzaslužniji da bude narodni poslanik za ova dva sreza u Saveznoj skupštini“, s čime su se suglasili i ostali članovi.[19] No, u toku kasnijih konsultacija Bijedić je, ipak, izabran u Republičku skupštinu u izbornom srezu Mostar.

Koncem jula 1955. Bijedić, koji je dotad bio član Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, izabran je za predsjednika Sreskog narodnog odbora novog Mostarskog sreza, a za potpredsjednike su izabrani Muhamed Grebo, dotadašnji sekretar Gradskog komiteta SK za grad Mostar, Dušan Grk, dotadašnji sekretar Sreskog komiteta SK Stolac i Franjo Šimić, predsjednik dotadašnjeg Sreskog narodnog odbora sreza Mostar. Dušan Grk je tada izabran za predsjednika novoga Sreskog odbora SSRN novoga Mostarskog sreza.[20] Novi srez je zvanično počeo funkcionirati 1. septembra 1955. godine. Istodobno s dužnošću sekretara Sreskog narodnog odbora, Bijedić je i dalje bio član Sreskog komiteta SK Mostar. Na tu je dužnost izabran 1955, a i na Drugoj sreskoj konferenciji održanoj 1956. ponovo je biran u Sreski komitet SK Mostar.

Početkom juna 1958. Bijedić je prešao na rad u Sarajevo na dužnost člana Izvršnog vijeća NR Bosne i Hercegovine. U tom novoformiranom Izvršnom vijeću, kojim je predsjedavao Osman Karabegović, Bijedić je izabran i u Odbor za unutrašnju politiku, kojim je predsjedavao Uglješa Danilović, a 18. novembra 1958. izabran je i u Odbor za organizaciono-pravna pitanja, kojim je predsjedavao Šefket Maglajlić.

U to vrijeme Bijedić je dvije godine (školske 1958/1959. i 1959/1960.) bio predsjednik Savjeta Univerziteta u Sarajevu, a bio je i prvi predsjednik Savjeta Instituta za istoriju radničkog pokreta u Sarajevu, što ga je Izvršno vijeće NRBiH imenovalo 2. oktobra 1958. godine.[21]

Ali, već u maju 1960. on je imenovan za sekretara Saveznog izvršnog vijeća za zakonodavstvo i organizaciju, [22] naslijedivši na toj dužnosti dr. Leona Gerškovića.[23] Bio je to prvi Bijedićev skok na neku od saveznih funkcija u Beogradu, i to izravno u saveznu Vladu, kojom je tada, još uvijek, predsjedavao Josip Broz Tito, a članovi su bili tada najistaknutije jugoslavenske političke ličnosti, poput Edvarda Kardelja, Aleksandra Rankovića, Mijalka Todorovića, Koče Popovića, Borisa Krajgera i drugih.  Bijedić je na sjednici Savezne narodne skupštine 30. juna 1962. ponovo imenovan za člana SIV-a i saveznog sekretara za rad, naslijedivši na toj dužnosti Ljupču Arsova, koji je izabran za predsjednika Narodnog sobranja NR Makedonije.[24] Na sjednici SIV 18. jula 1962. Bijedić je, također umjesto Arsova, imenovan za predsjednika Savezne komisije za sprovođenje propisa o raspodjeli čistog prihoda privrednih organizacija i ustanova.[25] U to je vrijeme član SIV-a bio još jedan Mostarac – Avdo Humo, koji je od 30. juna 1962. odlukom Saveznog izvršnog vijeća obavljao i dužnost predsjednika Savezne komisije za nuklearnu energiju, naslijedivši na toj dužnosti Aleksandra Rankovića.

Bijedić je u aprilu 1963, nakon što je usvojen novi jugoslavenski Ustav i pokrenuta kampanja za nove savezne izbore, skupa sa još nekolicinom funkcionera Saveznog izvršnog vijeća (Svetislav Stefanović, Veljko Zeković, Krste Crvenkovski, Sergej Krajgher, Danilo Kekić, Slavko Komar, dr. Marijan Brecelj i Nikola Džuverović) razriješen dužnosti saveznog sekretara za rad,[26]da bi na izborima  16. juna 1963. u izbornoj jedinici Visoko bio izabran za poslanika u Republičko vijeće Skupštine SR Bosne i Hercegovine.[27]

Ubrzo nakon izbora, Džemal Bijedić je na sjednici Republičkog vijeća 25. juna 1963. godine izabran za predsjednika Republičkog vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine.[28] Premda neki smatraju da je Bijedić poslije 1962. politički marginaliziran i to na izravan zahtjev Aleksandra Rankovića, možemo vidjeti da je on vrlo kratko vrijeme bio djelimično „neraspoređen“, jer je prestao obavljati dužnosti sekretara u SIV-u, ali je i dalje bio član SIV-a, a njegova karijera u republičkoj skupštini ipak ukazuje da se radilo samo o pomjeranju sa savezne na republičku razinu vlasti i to na veoma odgovornu političku dužnost, koja je po snazi utjecaja bila znatno viša od pozicija koje je imao u Saveznom izvršnom vijeću. Na sjednici Izvršnog komiteta CK SK Bosne i Hercegovine 8. maja 1965. predloženo je da Džemal Bijedić bude izabran za potpredsjednika Skupštine SR BiH, s tim da i dalje ostane i na funkciji predsjednika Republičkog vijeća.[29]Nakon toga, Bijedić je 12. maja 1967. izabran za predsjednika Skupštine SR Bosne i Hercegovine. Time se pokazalo da ovaj povratak iz Beograda na republičku razinu vlasti nije bio znak da se Bijedićeva politička karijera kreće silaznom putanjom. Naprotiv, njegov angažman u Skupštini Bosne i Hercegovine označio je dostizanje najviše moguće državne pozicije na republičkoj razini, i to baš u vrijeme kada su republike jačale svoj položaj u okviru jugoslavenske federacije.

Bijedić je na poziciji predsjednika Skupštine SR Bosne i Hercegovine ostao sve do sredine 1971, kada se ponovo vratio na jugoslavensku razinu, ovoga puta na dužnost predsjednika jugoslavenske Vlade. Na toj dužnosti je ostao sve do pogibije 1977. godine.

 

***

 

Džemal Bijedić je svoju političku djelatnost usmjerio na dva ključna pitanja: ravnopravnost Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federacijii afirmaciju jugoslavenske države na svjetskoj političkoj sceni, na čemu je posebno aktivno radio od 1971, kada je postao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Radi afirmacije ravnopravnog statusa Bosne i Herrcegovine u Jugoslaviji Bijedić se zalagao za brži ekonomski i politički razvoj Hercegovine i njezinu integraciju u bosanskohercegovačke okvire, afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta i integraciju Bosanske krajine u bosanskohercegovačke okvire. Ti procesi su se odvijali paralelno i sinhronizirano. Naime, Bosna i Hercegovina je sredinom 1960-ih godina pokrenula proces integracije svojih regija kako bi sama postala dovoljno stabilna i na taj način se izborila za ravnopravnu poziciju u jugoslavenskoj federaciji. To se provodilo kroz integraciju zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke okvire otvaranjem procesa skidanja hipoteke ustaštva sa tog kraja s ciljem da se Hrvati iz zapadne Hercegovine uključe u novu društvenu realnost.

Ključno je na ovom mjestu istaknuti kako je radi mijenjanja stanja u zapadnoj Hercegovini krajem 1950-ih dio političkih aktivista inicirao aktivnosti na izgradnji tolerantnijeg i obzirnijeg odnosa prema krajevima većinski nastanjenim hrvatskim stanovništvom, te da je ta aktivnost pokrenuta upravo u vrijeme Bijedićevog povratka na političke dužnosti u Mostaru. U prvom planu radilo se o izmjenama strukture nastavničkog kadra, što je posebno bilo važno za zapadnu Hercegovinu, gdje su dugo vremena nakon Drugoga svjetskog rata većinu prosvjetnih radnika činili Srbi i Crnogorci.[30] „Političkoj aktuelizaciji tog pitanja doprinosila je i činjenica što se dio tih kadrova, Srba i Crnogoraca, nije znao, a ponekad nije ni htio, prilagoditi situaciji kakva je vladala među stanovnicima zapadne Hercegovine u vezi s nacionalnim opredjeljenjem, zbog čega je dolazilo do politički nepoželjnih nesporazuma i sukoba.“[31] Također je ukazivano na potrebu veće elastičnosti prema vjerskim osjećanjima stanovništva i izražavana potreba da se „raščisti sa prošlošću.“ Česta obrazloženja kako su Hrvati iz zapadne Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata većim dijelom bili vezani za ustaški pokret, te kako su i poslije rata bili neprijateljski raspoloženi moraju se odbacivati. „Ne mogu se vječito svi ljudi, ili većina, a naročito omladina, jednog širokog i mnogo naseljenog područja vezati za grijehe iz rata, a ima, istina rjeđe, takvih slučajeva. To u najmanju ruku vrijeđa, stvara apatiju ne samo prema nosiocima takvih shvatanja, već prema socijalizmu kao sistemu, i nije čudo da se, pored ostalog, i zbog toga poneko nađe u nama neprijateljskim redovima.“[32]

Radi postizanja ključnog političkog cilja (skidanje hipoteke ustaštva sa zapadne Hercegovine i inegracije tog prostora u političke i privredne okvire Bosne i Hercegovine), Izvršni komitet CK SKBiH je na sjednici 22. septembra 1965. donio odluku da se pripremi jedna analiza političkog stanja u zapadnoj Hercegovini. „Smisao analize je da se daju politički odgovori na karakteristične političke manifestacije u jednom dužem vremenskom periodu u Hercegovini, posebno njenom zapadnom dijelu. Radi sprovođenja ovog zaključka Izvršnog komiteta određena je grupa u sastavu: Uglješa Danilović, Ivo Jerkić i Ismet Kreso, koja je trebala napraviti koncepciju izrade analize i sa njom upoznati Sekretarijat IK CK SKBiH.“[33] Za izradu analize predloženo je da se angažiraju osim političkih aktivista i niz ekonomista, profesora, politologa, među kojima Mile Alilović, Jakov Arapović, Božo Bevanda, Dragan Blažević, Ante Budimir, Esad Ćimić, Salko Ćurić, Branko Dželetović, Milorad Ekmečić, Jure Galić, Petar Jukić, Mile Kondža, Ante Miljas, Viktorija Matijević, Petar Oreč, Ferdo Palac, Mahmut Pehlivanović, Ante Ramljak, Mate Šalinović, Marko Šunjić i Ante Vrdoljak.[34] Komisija je od novembra 1965. do februara 1966. proučavala stanje na širem prostoru Hercegovine i o tome napravila opširnu analizu, koja je razmatrana na Mostarskom savjetovanju 30. septembra 1966. godine.[35]

Josip Broz Tito i Džemal Bijedić

Afirmacija nacionalnog identiteta Muslimana je bila važna karika Bijedićevom razumijevanju intergracije Bosne i Hercegovine. U vrijeme kada su se o tome vodile velike debate on je bio predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i s te pozicije imao snažan utjecaj na čitav taj proces. Odlučno je odbacivao koncept jugoslavenstva i koncept bosanstva kao opcije nacionalnog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana, zalažući se za opciju muslimanstva. On se nikada nije stidio toga što je Musliman. Kada je u aprilu 1976. umrla Bijedićeva majka, ukop je obavljen po svim vjerskim običajima.

Još jedan važan Bijedićev angažman vezan je za obnovu Bosanske krajine nakon zemljotresa 1969. godine. U vrijeme kada je savezna Vlada otezala sa izdvajanjem velikih sredstava za obnovu Krajine, a pojedine republike na tome nastojale što više zaraditi prodajući prikolice za smještaj stradalih porodica, Bijedić je kao predsjednik Skupštine jako puno učinio da Bosna i Hercegovina najviše pomogne obnovu tog kraja. To je tada značilo čvršću integraciju Krajine u bosanskohercegovačke okvire.

Bijedić je uz kampanju za političku integraciju posebno naglašavao nužnost ekonomske integracije. Vidljivo je to i iz njegovog predavanja političkom aktivu pokrajine Kosovo u Prištini u decembru 1967. godine. Bijedić je govorio o razvoju Bosne i Hercegovine i privrednoj reformi započetoj 1965. godine. On veli kako je poznato da Bosna i Hercegovina ima status nerazvijenog dijela zemlje na razini Jugoslavije, ali taj problem nerazvijenosti Bosna i Hercegovina vidi i kroz vlastiti neravnomjeran razvoj pojedinih regija, s obzirom na postojanje nerazvijenih regija unutar nerazvijene Bosne i Hercegovine. Kako bi prevazišla tu zaostalost Bosna i Hercegovina se odlučila za razvoj velikih privrednih organizacija, pri čemu su se Željezara Zenica, Energoinvest i Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu pojavljivali kao nosioci tog razvoja, te modernizaciju i rekonstrukciju puteva, što je podrazumijevalo saobraćajno uvezivanje svih regiona u Bosni i Hercegovini, čime će se, kako se vjerovalo, značajnije razvijati i nedovoljno razvijene regije Bosne i Hercegovine. „O ovom problemu razvoja nedovoljno razvijenih područja u Republici raspravljali smo u više navrata na sjednici CK SK, na nekoliko sjednica skupštinskih tijela i na niz drugih foruma (…) Kod nas između pojedinih regiona i opština postoje vrlo osjetne razlike u razvijenosti, a naročito u ekonomskom pogledu (…) Razvoj u svim područjima nije bio usporen i stagnantan za ovih 20 godina, ali je obojen neujednačenošću. Zbog toga je tretman ekonomski nerazvijenih područja u Republici određen u konstelaciji širih regiona, ne od opštine do opštine, već od regiona kao, na primjer, Bosanska krajina, Hercegovina i jugoistočni dio Bosne itd.“ Bijedić je najavio velika ulaganja u privredno zaostale regione Republike, i to argumentirao odlukom da se 75% sredstava koje će Republika dobiti iz Fonda federacije, uloži u te regije, kao i odlukom da se 80% ukupnih planiranih investicija usmjeri za razvoj poljoprivrede u tim regijama. Prema Bijedićevim proračunima to je činilo 85% ukupnih sredstava planiranih ulaganja do kraja 1970. i 1972. godine.[36]

Slično je Bijedić govorio i na savjetovanju CK SKBiH organiziranom 8. i 9. maja 1968. godine. Na savjetovanju je bilo riječi o aktivnostima SK povodom pojava nacionalizma, šovinizma, djelovanja konzervativnih snaga poraženih na IV plenumu CK SKJ i drugim vidovima neprijateljske djelatnosti, te nekim obilježjima političke situacije u Bosni i Hercegovini. Na ovom savjetovanju Džemal Bijedić je govorio o integracionim procesima u privredi, ocjenjujući taj proces uspješnim, mada je isticao da ima i mišljenja koja dovode u pitanje potrebu integracije uopće. Zaključio je da takvih mišljenja ima malo, ali su prisutna i o tome treba voditi računa, jer ona „predstavljaju za Savez komunista najveću smetnju u zauzimanju i sprovođenju jedinstvenih stavova. Na taj način mi postajemo nejedinstveni u akcijama, što ne smije biti karakteristika Saveza komunista kao prvorazrednog političkog faktora od njegovog postanka pa do danas.“ Navodio je da ima i onih koji smatraju da se integracijom privrednih preduzeća u Bosni i Hercegovini provodi proces zatvaranja republike. Bijedić je  odmah odbacio takva shvatanja, ističući da se radi upravo suprotno – „ovdje se (…) radi (…) o racionaliziranju sadržine i metoda integracije.“ Kao primjer on je naveo integraciju preduzeća iz Bosne i Hercegovine sa onima izvan ove republike (Smederevo, Skopje, i niz drugih preduzeća).[37]

Uz političku i ekonomsku integraciju, Džemal Bijedić je afirmaciji Bosne i Hercegovine doprinio i zalaganjem za kulturnom i naučnom integracijom. Kao primjer može poslužiti njegovo zalaganje na polju razvoja naučnih i kulturnih institucija. Džemal Bijedić je bio prvi predsjednik Savjeta Instituta za istoriju, što ga je Izvršno vijeće NR Bosne i Hercegovine imenovalo 21. oktobra 1958. godine. Osim Bijedića članovi Savjeta su bili još Pašaga Mandžić, Nisim Albahari, Safet Filipović, Milka Čaldarević, Sergije Elaković, Dušan Misirača, Moni Finci, dr. Esad Pašalić i Hasan Grabčanović. Dvije godine je (školske 1958/1959 i 1959/1960) bio predsjednik Savjeta Univerziteta u Sarajevu, a znatno je podržao i formiranje Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine sredinom 1960-ih godina, smatrajući to jako važnim u procesu afirmacije i ravnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji. Raspravljujući u junu 1966. u Skupštini SR Bosne i Hercegovine o osnutku Akademije nauka i umetnosti on je istakao kako je to važna institucija za napredak republike. „Republika, po Ustavu, predstavlja okvir jedne prirodne integracije – ekonomske, političke, pa i duhovne. Praksa nam obilato pokazuje da ovakva integracija, opet, ne znači dezintegraciju na planu federacije. Naprotiv, ova dva procesa se dopunjuju. Bosna i Hercegovina ima svoja specifična stremljenja, svoju prošlost, svoju istoriju, svoju kulturu, svoje želje za napretkom. Drugim riječima, svoje specifičnosti, kao što imaju i ostali naši narodi i republike“, rekao je Bijedić u Skupštini SR BiH u junu mjesecu 1966. diskutirajući o zakonu o osnutku Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. „Djelujući kao naučna institucija, bosanskohercegovačka Akademija nauka i umjetnosti preuzeće posebnu odgovornost za stanje nauke i za njenu komunikaciju sa proizvodnjom i proizvođačem na ovom području, jer naučni pristup je garancija ne samo racionalnog razvoja nego i sigurna potvrda republičke vrijednosti koja će na taj način dobiti svoj najpotpuniji izraz.“ Ovo je Bijedićevo zalaganje za osnutak Akademije nauka i umjetnosti, u vrijeme kada je obavljao dužnost predsjednika Republičkog vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine, bilo posebno važno jer su u drugim dijelovima Jugoslavije postojali otpori osnutku ove naučne institucije, ali je tadašnje bosanskohercegovačko političko vodstvo uspjelo u svojoj namjeri smatrajući Akademiju jako važnom institucijom u stjecanju ravnopravanosti Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji.[38]

Bijedić je dao određeni doprinos i formiranju Univerziteta u Mostaru. Mada nije u operativnom smislu bio angažiran na stvaranju Univerziteta, njegova podrška je bila jako važno. Mostarski Univerzitet je bio važna karika u afirmaciji Hercegovine, ali i Bosne i Hercegovine u cjelini. U vrijeme formiranja Univerziteta u Mostaru Bijedić je bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Skupština općine Mostar je 14. februara 1975. usvojila Zaključak o poduzimanju pripremnih radnji za osnivanje Univerziteta, a 16. maja 1975. formiran je Inicijativni odbor sa zadatkom da kreira koncept budućeg Univerziteta. Početkom 1976. formiran je niz fakulteta (Ekonomski, Mašinski, Pravni), koji su skupa sa Pedagoškom akademijom, Duhanskim institutom i Istraživačko-razvojnim centrom HEPOKA-a 20. decembra 1976. potpisali sporazum o integraciji u Univerzitet. Nakon Bijedićeve pogubije Skupština Univerziteta je 11. februara 1977. donijela odluku o davanju imena „Džemal Bijedić“ Univerzitetu u Mostaru, a 14. februara 1977. na svečanoj sjednici u velikoj sali Narodnog pozorišta zvanično je proglašen Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru.[39]

U Bijedićevoj političkoj karijeri rad na integraciji Bosne i Hercegovini i razvoju njene „republičke državnosti“ nije bio suprotstavljen njegovoj borbi za Jugoslaviju. On je smatrao da su to dvije strane jednog te istog procesa. Kada je Bijedić dobio mandat da sastavi saveznu Vladu, političke okolnosti u Jugoslaviji su bile veoma zategnute među pojedinim republičkim elitama. Bijedić je svoju pažnju usmjerio na stabilizaciju političke situacije, ali se najviše bavio ekonomskim pitanjima. Na početku njegovog mandata veliki troškovi života, inflacija, rast kreditnog zaduženja zemlje i česte devalvacije domaće valute su bili naslijeđe koje je Bijediću ostavio dotadašnji premijer Mitja Ribičič, s kojim se Bijedić morao uhvatiti u koštac. U vrijeme Bijedićeve Vlade, premda se stalno pričalo o krizi, Jugoslavija je još uvijek bila ekonomski stabilna zemlja. Godinu 1976., a to je posljednja godina Bijedićeve Vlade, Jugoslavija je završila sa platnim suficitom od 330 miliona dolara, deviznim rezervama od blizu 3 milijarde dolara, stopom rasta industrijske proizvodnje od 3 odsto i tako dalje. Tada je jugoslavenski dinar bio jedina valuta iz komunističkog svijeta koja je na zapadnom tržištu novca bila blizu konvertibilnosti. Ubrzo nakon Bijedića vanjski dug zemlje je drastično porastao, ekonomska situacija se znatno pogoršala, osjetila se naftna kriza, Jugoslavija se suočila sa vožnjom par-nepar i nedostatkom brašna, ulja i ostalih namirnica. To je vodilo daljem pogoršanju političke situacije.

Kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Bijedić je više od bilo kojeg drugog predsjednika Vlade, osim Josipa Broza Tita, bavio vanjskopolitičkim temama. Međutim, on nije bio ključni kreator niti idejni tvorac jugoslavenske vanjske politike, jer je to polje bilo rezervirano isključivo za šefa države, dakle Josipa Broza Tita, ali je bio jako važna ličnost u koju je Tito imao veliko povjerenje i koji je često po Titovim zamislima krčio puteve kojima je potom on sam išao. Bijedić je autoritativno zauzimao stavove iz oblasti vanjske politike bez obzira što neki, čak i u njegovoj Vladi, nisu s time uvijek bili saglasni. U vrijeme svoga mandata, Bijedić je obišao veliki broj zemalja, uključujući i najveće sile svijeta: Sjedinjene američke države, Sovjetski savez i Kinu. Posebno je aktivan bio u kontaktima s nesvrstanim zemljama i zemljama Bliskog i Srednjeg istoka.

Ali, i u vrijeme kada je bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća on nije zaboravljao na Bosnu i Hercegovinu. Pokazuje to slučaj njegovog ponašanja prilikom otvaranja hidroelektrane Mratinje na Pivi 1976. godine.  Naime, Bosna i Hercegovina se gotovo čitavu deceniju, počevši od 1966, sporila sa Crnom Gorom oko izgradnje te hidrocentrale. Sredinom 1960-ih godina i Bijedić je, kao republički funkcioner, bio u grupi tadašnjih bosanskohercegovačkih lidera koja je imala primjedbe na način kako Crna Gora pravi hidrocentralu, a potom je došao u situaciju da baš on kao savezni premijer mora tu hidrocentralu pustiti u pogon.

Problem izgradnje hidroenergetskih postrojenja na Drini dugo je bio predmet političkog nadmudrivanja između Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, pri čemu je izgradnja HE Mratinje bila posebno važna. O tome su delegacije triju republika dugo i često pregovarale, a na kraju je Crna Gora počela gradnju hidroelektrane uprkos činjenici da je Bosna i Hercegovina postavila određene uvjete kako bi dala vopodoprivrednu saglasnost. Tokom 1967. gradnja se intenzivno odvijala, ali početkom 1968. još uvijek oko 10.000 ljudi iz živopisne doline Pive, koja je trebala biti potopljena kako bi postala akumulaciono jezero hidroelektrane Mratinje, nije znalo gdje će biti iseljeni i koliku će naknadu dobiti za svoja imanja.[40] Osim toga, troškovi izgradnje su bili jako visoki, što je bilo očito već početkom 1969. godine. Novine su prenijele stav Izvršnog odbora Investicione banke iz Podgorice da je izgradnja hidroelektrane bila „greška“, ali je, uprkos tome, i uprkos visokim troškovima, gradnja nastavljena.[41]

Početkom 1976. hidroelektrana Mratinje je bila završena, a Crna Gora je akciju oko puštanja u pogon te hidroelektrane tako pripremila da ju je predsjednik SIV-a Džemal Bijedić trebao pustiti u pogon. Rato Dugonjić, predsjednik Predsjedništva SR BiH je s tim u vezi pisao Bijediću pismo skrećući mu pažnju da to ne čini, jer to nije u interesu Bosne i Hercegovine. „Ne znam, pisao mu je Dugonjić, možeš li ti kao predsjednik Vlade da obiđeš činjenicu da o tom objektu nema dogovora i da ne kažeš čija je to krivica.“ Branko Mikulić je također dodao da je on o tome sa Bijedićem razgovarao dva puta, a Bijedić mu je, prema Mikulićevoj interpretaciji, odgovorio „da mu je nezgodno da izbjegne ovu obavezu [tj. puštanje u pogon HE Mratinje] zato što ga je drug Tito odredio. Ako mi se pruži ikakva prilika danas ću drugu Titu reći da nam nije drago što je Džemu odredio da otvori Hidroelektranu Mratinje“, pisao je Mikulić.[42]

Bijedić je na kraju, ipak, pustio hidroelektranu Mratinje u pogon 13. jula 1976, na Dan ustanka naroda u Crnoj Gori. Sarajevsko Oslobođenje je o tome donijelo informaciju, ne propustivši dodati kako se radi o drugom velikom objektu koji se za samo mjesec i pol otvara u Crnoj Gori (naime, 29. maja 1976. svečano je puštena u promet pruga Beograd-Bar). Oslobođenje je pisalo da se radi o hidroelektrani na Pivi, koja ne znači nešto puno po kapacitetu (proizvodit će 850 kilovat-sati električne energije godišnje), koliko po „dramatičnosti njene gradnje, po žrtvama koje su učinjene – više od 20 graditelja položilo je ovdje svoje živote, a izgradnja je trajala gotovo deceniju i stajala oko 250 milijardi starih dinara.“ Oslobođenje je tekst intoniralo tako da se pokažu teškoće u gradnji ove hidrocentrale, borba sa kamenom i istakne ugradnja ogromne količine betona (potrošeno je onoliko betona koliko je ugrađeno u čitavu stambenu izgradnju u Nikšiću poslije Drugog svjetskog rata), što je podrazumijevalo i izgradnju fabrike betona na licu mjesta i tako dalje. U tekstu se ukazivalo i na silne probleme sa ovom hidrocentralom („kada su bile montirane prve mašine, došlo je do iznenadnih poplava, pa se rok završetka morao odgađati: jednom se nekoliko hiljada kubika kamena srušilo sa visine od oko 400 metara i potpuno zaravnilo tek iskopane temelje brane, ali srećom i instinktom smjenovođe, oko 50 radnika je uspjelo da pobjegne u tunel i da se spasi“).[43] U svom govoru Bijedić je najviše pažnje posvetio općim pitanjima izgradnje Jugoslavije, njezinoj međunarodnoj poziciji, te na kraju, gotovo samo protokolarno, svima „čestitao veliku radnu pobjedu“ i zaželio uspjeh u radu Hidroelektrane.[44]

Premda, dakle, kao jugoslavenski premijer nije mogao izbjeći obavezu otvaranja ove hidrocentrale, pogotovo što je to učinio na izričit zahtjev Josipa Broza Tita, koji je malo prije toga u svom Plavom vozu otvorio i prugu Beograd – Bar, Bijedić nije mogao posve zanemariti svoju vezanost za republičku vladajuću elitu u Bosni i Hercegovini. Time je Bijedić i praktično iskazivao svoju podjednaku privrženost i Bosni i Hercegovni i Jugoslaviji.

 

IZVORI I LITERATURA

Izvori:

 

Arhiv Bosne i Hercegovine (ABiH), Sarajevo

Fond Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine (SSRN)

Fond Rato Dugonjić (RD)

Arhiv Federacije BiH, Sarajevo

Fond Branko Mikulić

Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona (AHNK), Mostar

Fond Narodni odbor sreza Mostar (NOS) Mostar,

Fond Sreski komitet Saveza komunista (SK SK) Mostar

Arhiv Jugoslavije, Beograd

Fond CK SKJ

Arhiv Muzeja Hercegovine, Mostar

Fond Džemala Bijedića

Hrvatski državni arhiv (HDA), Zagreb

Fond Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske (dalje: CK SKH) (1220)

 

Novine:

Borba, 1968, 1969

Oslobođenje, Sarajevo, 1962, 1963, 1968, 1976

Sloboda, Mostar, 1953.

 

Literatura:

 

Dragan Bartolović, Džemal Bijedić i njegovo vrijeme, Mostar, 1985.

Alija Hubana: „Moj prvi susret sa drugom ’Dugačkim’“. Glas antifašista, Sarajevo, mart 2003.

Avdo Humo, Moja generacija, Sarajevo, 1984.

Husnija Kamberović, Hod po trnju. Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća, Sarajevo, 2011.

Husnija Kamberović, Džemal Bijedić. Politička biografija. (Drugo, dopunjeno izdanje). Sarajevo, 2017.

Vera Katz, „Administrativno-teritorijalno uređenje u funkciji organizacije vlasti u Bosni i Hercegovini (1945-1953).“ Historijska traganja, br. 1, Sarajevo, 2008

Sarajevo u revoluciji, knj. 3, Sarajevo, 1979.

Esad Tihić, Posavsko-trebavski NOP odred, Beograd 1983.

Univerzitet u Mostaru, Mostar 1977.

 

[1]Ovaj rad predstavlja sažetak knjige: Husnija Kamberović, Džemal Bijedić. Politička biografija. (Drugo, dopunjeno izdanje). Sarajevo, 2017.

[2] Arhiv Muzeja Hercegovine, Fond Džemala Bijedića, Komunisti i skojevci Mostara u danima ustanka.

[3] Avdo Humo, Moja generacija, Sarajevo, 1984, 612.

[4] A. Humo, Moja generacija, 740.

[5] Dragan Bartolović, Džemal Bijedić i njegovo vrijeme, Mostar, 1985, 59.

[6] D. Bartolović, Džemal Bijedić, 68-69.

[7] Sarajevo u revoluciji, knj. 3, Sarajevo, 1979, 268.

[8] A. Humo, Moja generacija, 741-742.

[9] A. Humo, Moja generacija, 745.

[10] AMH, FDžB, Komunisti i skojevci Mostara u danima ustanka.

[11] Alija Hubana: „Moj prvi susret sa drugom ’Dugačkim’“. Glas antifašista, Sarajevo, mart 2003, 32-33.

[12] Esad Tihić, Posavsko-trebavski NOP odred, Beograd 1983, 175; Sarajevo u revoluciju, knj. 3, 423.

[13] Sarajevo u revoluciji, knj. 3, 513-514

[14] AMH, FDŽB/k1-III-9.

[15] AMH, FDŽB/k1-III-16

[16] U to je vrijeme organizacioni sekretar Oblasnog komiteta bio Franc Novak, a predsjednik Oblasnog narodnog odbora u Mostaru je bio Radovan Papić. Godine 1951. predsjednik Oblasnog odbora je bio Ivo Jerkić.

[17] Vera Katz, „Administrativno-teritorijalno uređenje u funkciji organizacije vlasti u Bosni i Hercegovini (1945-1953).“ Historijska traganja, br. 1, Sarajevo, 2008, 125-178.

[18] „Sa konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Mostarskog sreza“, Sloboda, br. 26, 2. jula 1953, 1-2.

[19] Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABiH), fond Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine (dalje:  SSRN), nesignirano, Sreski odbor SSRN BiH Posušje – Glavnom odboru SSRN BiH, 15. juna 1953.

[20] „Izabran je Sreski narodni odbor novog Mostarskog sreza“, Sloboda, br. 28, Mostar, 27. juli 1955.

[21] Arhiva Instituta za istoriju, Sarajevo, obavijest Izvršnog vijeća NRBiH br. 8170/58 od 21. oktobra 1958. o imenovanju Savjeta Instituta.

[22] AMH, FDŽB/K1-III-34:

[23] AMH, FDŽB/K1-III-33.

[24] „Zasjedanje Savezne narodne skupštine. Usvojeno šest zakonskih predloga“, Oslobođenje, 1. jula 1962, 1.

[25]„Imenovani novi predsjednici sekcija Savezne privredne komore“, Oslobođenje, 19. jula 1962, 1.

[26]„Sjednica Saveznog izvršnog vijeća. Izvršena naimenovanja i razrješenja saveznih sekretara i drugih funkcionera“, Oslobođenje, 19. april 1963, 1.

[27] AMH, FDŽB/k1-III-62; „Džemal Bijedić i Vaso Radić posjetili Visoko“, Oslobođenje, 15. maj 1963, 3; „Poslanički kandidati za Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Republičko vijeće“, Oslobođenje, 19. maj 1963, 10; „Na mitingu u Visokom govorio Džemal Bijedić“, Oslobođenje, 9. juna 1963, 10; „Poslije izbora za savezne i republičke poslanike. Prethodni podaci o glasanju za poslanike Republičkog vijeća“, Oslobođenje, 18. juna 1963, 3.

[28]„Prvo zasjedanje novoizabrane Skupštine SR Bosne i Hercegovine“, Oslobođenje, 26. juna 1963, 1.

[29]Arhiv Jugoslavije, CK SKJ, IV BiH, k. 24.

[30]AJ, CK SKJ, II BiH, k1/5, Stenografske bilješke sa III plenuma CKSKBiH održanog u Sarajevu 20. juna 1957. Na ovom savjetovanju Bijedić donekle ralativizira ovaj utjecaj Crnogoraca ne negirajući tu činjenicu. On kaže da je bio u Ljubuškom i da su komunisti u tom kraju prigovarali što su učitelji Crnogorci. Bijedić kaže da je tu bilo 8 učitelja, a da je jedan Crnogorac, te je on odgovorio na te prigovore na slijedeći način: „tu prije rata nije bilo ni škole a sada je osmoljetka i sada ovdje sjedi Crnogorac koji je došao čak iz Crne Gore da im uči djecu“. Bijedić kaže da mu je tamošnji šef UDB-e kazao kako se ljudi zapravo i ne bune zbog tog učitelja Crnogorca, nego ga pomažu.

[31]Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona (AHNK), Narodni odbor sreza Mostar (NOS) Mostar, k. 137, Neki problemi školstva i kulture sa aspekta međunacionalnih odnosa.

[32]AHNK, NOS Mostar, k. 137, Referat o stanju i odnosima u zapadnoj Hercegovini, Mostar, 16. januara 1959.

[33]AJ, CKSKBiH, IKCKSKBiH, K. 2/24, Zapisnik sa sastanka IK CKSKBiH, 22. septembar 1965.

[34]AHNK, Sreski komitet Saveza komunista (SK SK) Mostar, k. 137, Prijedlog radnog programa za izradu analize o društveno-ekonomskom stanju i odnosima u Mostarskom srezu s posebnim osvrtom na zapadni region, bez datuma.

[35]AHNK, NOS Mostar, k. 137, Osnovne društveno-ekonomske karakteristike Mostarskog sreza, s posebnim osvrtom na neke idejno-političke probleme u zapadnoj Hercegovini, Mostar, septembar 1966.; O Mostarskom savjetovanju opširnije vidjeti u: Husnija Kamberović, Hod po trnju. Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća, Sarajevo, 2011, 150-179.

[36]AMH, FDžB, Predavanje političkom aktivu pokrajine Kosovo, Priština, decembar 1967.

[37] Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), fond Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske (dalje: CK SKH) (1220), D-2569; „Savjetovanje komunista Bosne i Hercegovine. Komunisti u preduzećima i komunama – pokretači i usmjerivači integracionih procesa“, Oslobođenje, 10. maj 1968, 2.

[38]AMH, FDžB, Akademija BiH samoupravna institucija; Dž. Bijedić, Samoupravljanje, 51-53. Postojali su otpori i za osnivanje drugih institucija u Bosni i Hercegovini koje su bile pokazatelj republičke ravnopravnosti (studija TV i slično). Vidjeti, na primjer, izlaganje Branka Mikulića u domu JNA u Beogradu, 28. februar 1972. (AFBiH, BM, br. 155/72)

[39]Univerzitet u Mostaru, Mostar 1977.

[40]„Neizvesnost u dolini Pive“, Borba, 3. januar 1968, 2.

[41]„Učestalo demantovanje izjava“, Borba, 24. februara 1969, 2; „Još jednom o HE Mratinje“, Borba, 26. februar 1969, 2. Na skupštini Investicione banke održanoj 26. februara 1969. podržan je njen rad i konstatirano da su ključni objekti koje banka finansira izgradnja pruge Beograd-Bar, podizanje Aluminijskog kombinata i Podgorici i izgranja pristupne dionice auto-puta Bratstvco-jedinstvo od Bežanijske kose do novog mosta kod Beograda. Za ta tri objekta banka je planirala izdvojiti oko 500 miliona dinara u 1969. godini, kako je kazao direktor banke Momčilo Cemović. Ovdje se ne spominje hidroelektrana Mratinje, ali su sigurno sredstva izdvojena i za tu namjenu. („Skupština Investicione banke u Titogradu. 500 miliona za veće objekte“, Borba, 27. februar 1969, 5).

[42]ABiH, RD, Pismo Rate Dugonjića upućeno „drugovima Stojanoviću, Renovici, Pozdercu, Rakiću, Dizdareviću, Mihaljeviću, Kosovcu, Gačiću, Makiću i Drašku Popoviću“, bez datuma.

[43]„Uz Dan ustanka crnogoskog naroda – velika radna pobjeda. Struja iz orlovskih gnijezda,“ Oslobođenje, 13. jula 1976, 3.

[44]Oslobođenje, 14. jula 1976, 3.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Al-Aksa kroz historiju

Al-Aksa kroz historiju     Kada je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, primio naredbu od Allaha da vodi muslimansku zajednicu u pet dnevnih namaza, njihova kibla je bila u Jerusalemu. Za muslimane, grad Jer...
by Redakcija
0

 
 

Istorija Rožaja do 1912. godine (sa sajta muzeja ”Ganića kula”)

Tekst koji slijedi je prenijet sa zvanične stranice Zavičajnog muzeja ”Ganića kula” u Rožajama: Rožaje, opština na sjeveroistoku Crne Gore – u planinskom kraju izvorišne oblasti rijeke Ibra, predstavlja is...
by Redakcija
0

 
 

Rožaje: Šerijatska dozvola za sklapanje braka iz 1907. godine

Osmanski dokument: Šerijatska dozvola za sklapanje braka između Nedžmije kćerke Osman efendije iz Rožaja i Nurudina sina hadži Ahmeda iz Novog Pazara             Prijevod dokumenta sa osmanskog na bosanski jezi...
by Redakcija
0

 

 

Primjer socijalne politike Osmanske države u Novopazarskom sandžaku

Autori: Dr. Yasin YAYLA, Novi Pazar / mr. Nesip PEPIĆ, Tutin  / Akos.ba     Primjer socijalne politike Osmanske države u Novopazarskom sandžaku Mjeseca jula 1865. godine donesena je uredba za administrativnu podjelu Bos...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

31. mart – sjećanje na masovna ubistva Azerbejdžanaca 1918. godine

31. MART DAN SJEĆANJA GENOCIDA NAD AZERBEJDŽANOM I AZERBEJDŽANCIMA Piše: Božidar Proročić   Ćutati o zločinima je isto što i činiti zločin. Evropa je kroz svoju ne tako daleku istoriju bila svjedok ratova, stra...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona