Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Historija

5. Septembra 2019.

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (II dio)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Moje prvo istupanje u Skupštini Crne Gore odnosilo se na oduzimanje rožajske teritorije velikiim dijelom i pripojene opštini Ivangrad, sadašnje Berane. U diskusiji sam između ostalog naveo da je to prva promjena opštinskih granica u novijoj istoriji Crne Gore, i da je to namjerno učinjeno da bi se pridobili glasači iz Berana da bi glasali za vladajuću stranku. Dobacivali su mi sa klupa poslanici pojedine nesuvisle riječi među kojima se naročito isticao jedan poslanik iz vladajuće stranke koji je glasno dobacivao: “OPA, OPA“, na šta sam mu odgovorio: „Nema tu gospodine nikakvo OPA, da su ušli u tvoju avliju i oduzimali dio nje ne bi se tako ponašao.“ Napominjem da se opštinsko rukovodstvo Rožaja nije adekvatno reagovalo na ovu promjenu granice koja je ostala do dana današnjeg takva – piše Radio Slobodna Crna Gora

U svim mojim diskusijama nastojao sam da afirmišem Muslimane-Bošnjake u Crnoj Gori predstavljajući ih kao miroljubive, tolerantne i kulturne stanovnike Crne Gore. Za Muslimane-Bošnjake u Crnoj Gori nastupilo je izuzetno teško vrijeme gdje je vladao strah i od fizičkog uništenja, jer je DPS tada bila pod velikiim uticajem Miloševića i njegove politike. Rat u Bosni i Hercegovini je uvelike bjesnio protivu Muslimana-Bošnjaka sa željom njihovog fizičkog uništenja od strane dijela bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Da bi zaštitio Rožaje i njegove stanovnike isticao sam kao pozitivan primjer suživota između Muslimana-Bošnjaka i onih koji to nijesu, pa sam kao primjer naveo da su rožajski Muslimani-Bošnjaci  dali veliki prilog za izgradnju crkve u Rožajama kao i to da naselje Šušteri kojega uglavnom naseljavaju pravoslavci dobilo vodu i to je jedino naselje zbog nadmorske visine moralo napajati sa pumpama. Da sam ja sa svojim učenicima izvodio radove i da smo kopali kanale za vodovodne cijevi za to naselje. Na ovo moje izlaganje došao je demant od Magdelinića iz Radeve Mahale koji su poslali dopis Skupštini u kome navode da za taj novac ne bi mogli da kupe ni brence za crkveno zvono. Kao odgovor na njihov demant poslao sam dopis koji je štampala „Pobjeda“ od crkvenog Odbora za izgradnju crkve u Rožajama u kome u naslovu stoji „MUSLIMANI GRADE CRKVU U ROŽAJAMA“, u kome doslovice piše da bez priloga Muslimana iz Rožaja crkva nikad ne bi mogla da bude izgrađena, u potpisu predsjednik Crkvenog Odbora Ilija Aleksić. Pročitao sam integralno novinski članak u Skupštini i dao ga na uvid predsjedniku Skupštine Ristu Vukčeviću. Sve sam ovo isticao kao pozitivan primjer suživota sa Muslimanima-Bošnjacima da bi umanjio mržnju koja je tada bila jako ispoljena prema muslimansko-bošnjačkom. Ima još mnogo toga što bih mogao ovdje da iznesem vezano za moje diskusije u Parlamentu, ali ću se ja ograničiti samo za one najvažnije, i to:

Odlazak u Trebinje

Budući da je trajao rat između Crne Gore i Hrvatske oko Dubrovnika, to su mnogi borci iz Crne Gore i ostalih djelova Jugoslavije bili ranjeni na tom frontu, pa je jedna grupa smještana u Herceg Novi, a jedna u Trebinje. Skupština Crne Gore je tada formirala parlamentarnu delegaciju za obilazak ranjenika sa dubrovačkog fronta. Ispred SDA bili smo određeni ja i Tahir Perazić. (…) Vučurević je uzvikivao: “Hajte, Crnogorci moji, hajte Crnogorci moji“. Ušli smo u njegovu kancelariju, a on je pred nama podnio ratni izvještaj. Izvadio je vojnu mapu „Trebinje 2“ i pokazivao nam raspored njegovih vojnih snaga s posebnim osvrtom na kote gdje je postavljena teška artiljerija. Objasnio je da su to sve dalekometni topovi koji neprestano tuku Dubrovnik. Objasnio nam je da je selo Slano osvojeno, da je u našim rukama, a sad se borba vodi za Ravno. Međutim, Zenge su ih tamo spremno dočekali, pa je najveći broj ranjenika bio upravo sa ratišta iz Ravnog. Još je naglasio da ga je “jutros zvao Alija Balija (Alija Izetbegović) i da je intervenisao da pustimo nekog fratra. Naravno, nisam ga poslušao.“ Raskokodakao se Vučurović i počeo da objašnjava koliko vojnih formacija imamo iz JNA, a koliko iz Crne Gore, naglašavajući da su glavne, udarne snage “moji Crnogorci“. Vjerovatno bi on još mnogo toga otkrio da mu nisu uspjeli dojaviti da se u delegaciji nalazi i jedan ”Turčin”, kako su nas tada zvali u Crnoj Gori, pa je prekinuo dalje izlaganje i odveo nas u bolnicu gdje su ranjenici. Imalo je ranjenika koji su sami sebe pucali u stopalo da bi došli u bolnicu, odnosno, pobjegli sa ratišta. Ljekari su nam objasnili da do samoranjavanja dolazi zbog nespretnog rukovanja sa oružjem, jer su to sve dobrovoljci i ima mnogo starijih koji novo naoružanje ne poznaju. Sada napominjem jednu važnu činjenicu, a to je: nas je pratila čitava bulumenta novinara i TV snimatelja, ekipa koja je imala svoje vozilo, pa su željeći da intervjuišu ranjenike pošli redom, a ne selektivno kako su kasnije radili. Najveći broj ranjenika izjavili su da su borci JNA i da su došli na ovaj front, a da uopšte ne znaju zbog čega. Najčešće su izjavljivali da ”ne znaju ni zašto smo ovdje, na koga to mi pucamo, koji nam je to neprijatelj, budući da je ovo teritorija Jugoslavije, a mi ratujemo unutar njenih granica, pa nam ništa nije jasno. Mislili smo u početku, da nas je napala Italija. Kasnije smo saznali da je ovo borba za Dubrovnik, a da su naši neprijatelji Hrvati. Mi smo borci sa petokrakama i šajkačama. Međutim, komanduju nam i oficiri koji umjesto petokrake imaju četničke kokarde. Svi dobrovoljci iz Crne Gore nosili su četničke kokarde, pa smo se plašili da ne dođe do međusobne borbe obzirom da su nas u JNA učili da su četnici naši neprijatelji koji su nam mnogo zla nanijeli u toku NOB-a. Mi smo zbunjeni i ne znamo uopšte šta se ovo dešava.”

Njihove izjave, iako su bile brojne i slične, nijedan novinar nije bilježio, niti su ih TV snimatelji snimali. Kada su vidjeli da ne znaju šta će, pristupili su selektivnom biranju sagovornika tako što su ranjenicima postavljali pitanje da li bi se ponovo vratili na front. Malobrojni ranjeniici su izjavljivali da će se poslije izlječenja vratiti na front. Na takve ranjenike odmah su se angažovali TV snimatelji i dopisnici sa foto-aparatima snimajući ih po nekoliko puta, a svi su novinari pisali njihove izjave da će se vratiti na front. Takav odnos novinara i TV-a donijeli su potpuno lažnu sliku i prezentovali je crnogorskoj javnosti kroz dnevnu štampu i na TV-u. Tako se istina sa dubrovačkog fronta zamagljivala, i istina nije prodirala u javnost. Pošto nam je mjesto sastajanja obje grupe poslanika bio određen Herceg Novi, to smo iz Trebinja prebačeni u oklopna vozila zbog borbenih dejstava. Da ne zaboravim jednu važnu činjenicu, a to je: kad smo dolazili u Trebinje, spuštali smo se niz nekakve grahovske livade, preko Grahova, pa smo tada zapazili jednu kolonu cisterni koje su išle za Trebinje i snabdjevali borce i ratišta širom Bosne i Hercegovine sa gorivom i teškom artiljerijom koju su vukli džems kamioni (GMS). Ovo je bio očigledan dokaz da embargo za Srbe u Bosni ne važi, već da ih sporednim putevima snabdijevaju sa gorivom i oružjem. Da bi imao dokaz za ovaj prekršaj embarga, zamolio sam našeg aktivistu inžinjera K. A. (ime poznato Redakciji), da on organizuje snimanje svih vozila koji preko Grahova idu za Bosnu, pa je on to izvanredno dobro i kvalitetno uradio i dostavio mi punu kasetu snimljenog materijala sa tog dijela gdje su prolazili kamioni i cisterne za Bosnu i Hercegovinu. Presnimio sam kasetu i pregledao je gdje na jednoj slici ide kolona od 5 džemsova koji su vukli tešku artiljeriju, a o cisternama za gorivo i da ne govorim, jer ih je previše. Sa mnogih cisterni nijesu čak ni skinuli crnogorske registarske tablice, niti ih pokrili, ali napominjem da je većina ovih vozila bila bez registarskih tablica. Jednu od tih kaseta ponio sam za Istanbul i lično predao Sulejmanu Ugljaninu, da je obavezno preko svojih veza, preda lično Aliji Izetbegoviću, koja će mu poslužiti kao dokaz da se embargo ne poštuje. U Herceg Novom smo prenoćili i sjutradan se vratili za Podgoricu.

– nastaviće se – 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (VII dio)

Formiranje Koordinacionog tijela SDA Budući da je Sulejman Ugljanin pobjegao za Tursku da bi izbjegao hapšenje, to je stranka SDA Sandžaka bila u potpunom rasulu i da bi se njen rad oživio i nastavio Ugljanin iz Ankare šal...
by Redakcija
0

 
 

Hadžem Hajdarević gostovao na Cetinju

ODRŽANA PROMOCIJA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIJA) HADŽEMA HAJDAREVIĆA NA CETINJU Piše: Božidar Proročić Juče je 12 septenbra u 19 časova u prostorijama JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” održana promocij...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na ”Arabeske od vode” Hadžema Hajdarevića

OSVRT  NA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIE) HADŽEMA HAJDAREVIĆA Piše: Božidar Proročić Hadžem Hajdarević poznati pisac iz Sarajeva već dugi niz godina čitalačku publiku uvjek iznova iznenadi i fascinira  svojom poezi...
by Redakcija
0

 

 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (VI dio)

SLUŽBENA BILJEŠKA Sa razgovora koje su vodili predstavnici stranke SDA za Crnu Goru sa predsjednikom Republike Crne Gore mr. Momirom Bulatovićem i njegovim saradnicima dana 09. 03. 1994. god. Razgovor se vodio u kabinetu pre...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (V dio)

Hapšenje čelnika SDA Zbog opšteg straha koji je vladao među svim Muslimanima u Crnoj Gori, mnogi su se ljudi potajno naoružavali. Među njima su bili i čelnici i članovi stranke SDA, pa su zbog pronađenog naoružanja i ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona