Hapšenje čelnika SDA
Zbog opšteg straha koji je vladao među svim Muslimanima u Crnoj Gori, mnogi su se ljudi potajno naoružavali. Među njima su bili i čelnici i članovi stranke SDA, pa su zbog pronađenog naoružanja i ostalih sumnjičenja u vezi sa ovim pohapšeni: Harun Hadžić, Umer Hadžić, Rasim Šahman, Erdžan Fetahović, jedan član SDA iz Biševa čijeg se imena ne sjećam. Iz Bijelog Polja uhapšeni su: Rifat Vesković, Ibrahim Čikić, i drugi. O iskopavanju oružja i njihovom oduzimanju iz Rožaja, pratila je i TV Crne Gore, čija je emisija bila javno prikazana na TV-u. Kancelarija stranke je bila zaključana i plombirana i niko nije smio više ni da govori o stranci. Njen rad je bio potpuno blokiran. Ja sam, međutim, shvatio u kojoj situaciji se našla stranka pa sam skinuo plombu, otključao kancelariju stranke i ušao u nju. Zatekao sam opšti haos u kancelariji, sve je bilo ispreturano, dokumentacija stranke bačena na patos, mnoga dokumenta su i odnijeta u SUP. Trebalo mi je dosta vremena da to sredim. Za vrijeme mog boravka u kancelariji niko od članova stranke nije smio da ulazi u nju, jedino je Safet Hadrović Vrbički tada bio uz mene, redovno dolazio u kancelariju.
Pet dana nakon hapšenja čelnika SDA, u moju kancelariju dolazi Zevdžo Hurić, predsjednik stranke iz Prijepolja i Nataša Kandić, predsjednica nevladine organizacije za ljudska prava iz Beograda. Nataša se interesovala o svemu što je vezano za hapšenje, zapisivala u svoj dnevnik i tada mi je rekla da će se ona preko međunarodnih organizacija za ljudska prava boriti za uhapšene, i za njihovo oslobađanje… U moju kancelariju dolaze tri člana glavnog odbora i traže od mene da napišem javno obavještenje u kome se stranka SDA odriče od svih uhapšenih, da više nisu članovi SDA, jer su uhapšeni kao teroristi i da bi se stranka spasila od odgovornosti. Ja sam to kategorički odbio, bilo mi je krivo što dojučerašnji aktivisti koji su bili najviše privrženi vrhu stranke sada traže da se odreknemo od njenih čelnika koji su po mom dubokom ubjeđenju uhapšeni kao politički krivci, a ne teroristi, jer sam znao da svi uhapšeni ni na kraj pameti nije bio terorizam. Imena ove trojice namjerno neću iznijeti.
Povodom ovog hapšenja poslao sam dopis predsjedniku države sa molbom da me primi na razgovor. Odgovor je bio pozitivan i nakon tri dana polazim za Podgoricu sa Ejubom Nurkovićem, i Avdom Fetahovićem iz Rožaja, a iz Bijelog Polja trebali su da pođu sa nama još dvojica članova Glavnog odbora stranke. Međutim, kad smo došli u Bijelo Polje na ugovoreno mjesto Bjelopoljci se nisu pojavili. Čekali smo ih skoro sat vremena, pa pošto nisu došli, nastavili smo put bez njih. Na razgovore sam pozvao i Ferida Šarkinovića iz Plava. U određeno vrijeme Ferid je došao i priključio nam se. Napominjem da sam za sve potrebe stranke koristio moje privatno vozilo bez ikakvih nadoknada, a vozio me moj sin Fuad.
O ovom razgovoru sa predsjednikom države Momirom Bulatovićem postoji interna službena zabilješka koja će biti sastavni dio ovog svjedočenja. Napominjem da sam u razgovoru sa predsjednikom istakao težak položaj Muslimana, a kao primjer naveo sam brutalno ponašanje policije u Petnici prilikom hapšenja jednog našeg člana. Tom prilikom policija je tukla Eminu Skenderović, studentkinju, sestru uhapšenog, kao i jednog dječaka, na šta je predsjednik reagovao, a pošto je razgovoru bio prisutan i ministar unutrašnjih poslova Pejaković, pa mu je predsjednik oštro saopštio da sa tim događajima nije upoznat i da se takve stvari nikada više ne ponove.
Za vrijeme mog rada u stranci redovno su me obilazile strane delegacije koje su se interesovale za rad stranke i uhapšenih. Prilikom dolaska tripartitne delegacije, ja sam im ukazao da sam svjedok nepoštovanja embarga na uvoz oružja i drugog potrebnog materijala za velikosrpske borce u Bosni i Hercegovini. Oni nisu u to povjerovali, pa sam ja izvadio snimljenu kasetu o kojoj sam ranije govorio, na kojoj se jasno vide kolone cistjerni i teškog naoružanja koje se sporednim putem preko grahovskih livada dovozi do Trebinja, a odatle se distribuira za potrebe velikosrpske vojske na svim bosanskim frontovima. Kad su primili kasetu, rekli su da će je pažljivo pregledati i prostudirati i da će svoje vlade obavijestiti o kršenju embarga.
Bilo je dosta delegacija iz Evropske unije o čemu sam obavještavao redakciju „Sandžačkih novina“ koje su o tim posjetama redovno pisale. U tim novinama ja sam napisao članak pod nazivom „Uhapšeni su nevini“ u kome sam isticao težak položaj porodica uhapšenih, kao i to da su uhapšeni isključivo kao politički krivci. Zbog tog pisanja sam pozvan u MUP Rožaje na informativni razgovor. Razgovor je sa mnom vodio isljednik Popović, koji je na kraju, ne imajući drugih argumenata optužio mog sina Fuada da posjeduje automasku pušku, dajući mu pritom navodni broj pod kojim se vodi ova puška. Odgovorio sam mu da su počeli da se primjenjuju Rankovićeve metode o navodnim posjedovanjima oružja na Kosovu. „Mislio sam da je to vrijeme prošlo, a vi se ovdje pokušavate služiti istim metodama. Moj sin nikada nije imao niti će imati bilo šta od naoružanja. Ja posjedujem pištolj sa dozvolom, i to je sve od naoružanja u mojoj porodici.“ Rekao je da će se razgovor nastaviti i da je pitanje dana kada ću ja biti uhapšen. Međutim, poslije ovog razgovora nisam više nikad pozivan u MUP Rožaje.
– nastaviće se –
Izvor: Radio Slobodna Crna Gora
