Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Historija

27. Marta 2016.
 

Prvi novinari i publicisti u Bosni i Hercegovini (II)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Prvi bh. listovi najčešće su objavljivali tekstove bez potpisa tako da nije jednostavno saznati prve saradnike prvih listova ali arhiv i literatura bilježe neke.

Prvi novinari i publicisti u BiH (I)

Nakon Ivana Frane Jukića, prvog publiciste u Bosni i Hercegovini koji je uređivao list Bosanski prijatelj, Nijemca Ignjata Soprona, vlasnika prve štamparije u Sarajevu koji je 1866. godine odštampao Bosanski Vjestnik, novinara Miloša Mandića, Salih-Sidki efendije Muvekita i drugih, podsjećamo na još nekoliko istaknutih imena među prvim novinarima i publicistima.

Urednik Mehmed Hulusi

Mehmed Hulusi, glavni urednik mostarske “Neretve”, prije dolaska u Mostar bio je upravni činovnik u Sarajevu, odakle je premješten za direktora Vilajetske kancelarije i urednika novopokrenutog lista u Mostaru. U njegovoj novinarskoj fizionomiji posebno se ističe dugogodišnje urednikovanje u vrijeme austrougarske okupacije u prorežimskim listovima na turskom jeziku “Vatan” i “Rehbar”.

On je rođeni Sarajlija (1843.), a školu je, osim u zavičaju, učio i u Carigradu. Po povratku je započeo činovničku karijeru. U Sarajevo je vraćen iz Mostara godinu dana prije okupacije. Na mjestu upravnog službenika u novoj vlasti, jedno vrijeme bio je kajmakan u Travniku. Od 1880. godine službovao je u okružnoj oblasti u Sarajevu, a tri godine kasnije postavljen je za mufetiša (nadzornika) vakufa u Privremenoj zemaljskoj vakufskoj komisiji i na mjestu predsjednika Zemaljske vakufske uprave ostao do smrti 1907. godine.

Među bosanskim muslimanima uživao je visok ugled, jer se – kako pišu njegovi biografi – “odlikovao inteligencijom, velikim iskustvom i dobrim poznavanjem zemlje, naroda i vakufskih stvari”.

U vrijeme muslimanske autonomne borbe potpuno je na strani vladinoj. Kad se u početku borbe pronio glas da je u ime vakufa prišao pokretu za autonomiju, on je to odlučno demantovao u listu “Bosnische Post”. Uz više domaćih i stranih odlikovanja, Hulusi je za dugogodišnje izdavanje i uređivanje listova u Bosni na turskom jeziku dobio od carigradske vlade počasni naziv “paša”.

Poliglota Jozef Alkalay

Svoje prve redakcijske poslove Jozef Alkalay obavljao je u “Neretvi” – zvaničnom glasilu Hercegovačkog vilajeta. Sedam godina prije pokretanja “Neretve”, 1869., on je premješten u Mostar, gdje je ostao sve do austrougarske okupacije. U ovom listu prevodio je turski tekst za izdanje na bosanskom jeziku. Njegov biograf Todor Kruševac kaže da mu je u prevodilačkom poslu pomagao Risto Aleksijević, učitelj u mostarskoj Srpskoj školi. Tvrdi se da je Alkalay prevodio turski najprije na njemački, a zatim na bosanski.

On je rođen 1847. godine u Sarajevu. Još kao dijete preselio je u Beograd, gdje mu se otac bavio trgovinom i odakle je otišao radi učenja kod rabinera Alkalaya u Temišvar. U zavičajni grad Sarajevo otuda se vratio kao znalac turskoga jezika, pa je primljen za činovnika vilajetske uprave. Osim turskog, vladao je arapskim, persijskim i jevrejskim, a od evropskih njemačkim, francuskim, italijanskim i španskim jezikom.

Iz Mostara se nakon austrijske okupacije ponovo vratio u Sarajevo. Tamo se zaposlio kao tumač u prevodnom odjeljenju Zemaljske vlade. Sve do smrti (1897.) povremeno je sarađivao u sarajevskom listu “Vatan” na turskom jeziku.

Uz štamparstvo i – novinarstvo

Svoju javnu djelatnost don Franjo Miličević počinje nastojanjem da se u Mostaru otvori štamparija. Njemu je to i pošlo za rukom i ta štamparija objavila je više knjiga, kalendara i drugih periodičnih publikacija još u tursko vrijeme. Tom svom štamparskom radu dodat će kasnije i – novinarski. Ovaj vid njegove djelatnosti doći će naročito do izražaja u periodu koji je izvan okvira ove teme posvećene prvim novinama u Bosni i prvim novinarima u njima. Posebno će to biti intenzivno razvijeno pod austrougarskom upravom. Od aprila 1885. godine on pokreće “Novi hercegovački bosiljak”, sedmični beletristički list, koji će proširivati političkim člancima i bilješkama. “Bosiljak” će, za kratko vrijeme, prerasti u političke novine “Glas Hercegovca”.

Na istovjetnim prorežimskim stavovima “Glas Hercegovca” se nalazio, uostalom, i sa još nekim drugim listovima slične provenijencije kao što su “Vatan”, pa “Rehbar”, a kasnije i “Bošnjak”.

Osnivač prve štamparije, pokretač i urednik spomenutih novina u Hercegovini rođen je 10. oktobra 1835. godine u Velikom Ograđeniku kod Mostara Marijan – po zaređenju Franjo Miličević. Stupio je u Franjevačko sjemenište u Širokom Brijegu. Tamo se zaredio 1856. godine, pa poslije upućen u Italiju da uči filozofske i bogoslovske nauke. Pet godina kasnije, pošto je završio školovanje, 1861. godine vratio se u domovinu. Nakon dužnosti duhovnog pomoćnika u selima Veljaci i Gradinići prešao je na rad u Dalmaciju. Tamo je boravio više godina za koje vrijeme je izučio tipografski zanat u štampariji Spiridona Artale.

U Mostar ga je pozvao biskup Kraljević s kojim se prethodno dogovorio da osnuju štampariju. Miličević je za to preduzeće odvojio 2.000 for. “nešto dijelom iz vlastitih ušteda a dijelom iz pomoći braće i sestre”, a pomogli su materijalno još i biskup Kraljević i austrougarsko ministarstvo. U Češkoj je nabavio slova i štamparski pribor, a iz Trsta ručnu mašinu za štampanje i sve smjestio uz biskupski dvor u Vukodolu. Štamparija je počela rad u septembru 1872. godine. Kako je s pozivom redovnika bilo nespojivo posjedovanje štamparskog preduzeća, on je od Svete Stolice zatražio dozvolu za privremeno istupanje iz reda, kako bi kao svjetovni svećenik mogao imati štampariju u svom posjedu. Takva njegova želja je i prihvaćena. U svojoj štampariji don Franjo Miličević izdavao je kalendare i udžbenike, a od 1883. godine i list. U redakcijskim i izdavačkim poslovima pomagao mu je i njegov sinovac Ivan Miličević Aziz, književni radnik i novinar. Ivan Aziz, koji je 1882. godine spjevao i štampao svoju prvu pjesmu o Agi Dviscu, sjeća se da je don Franjo Miličević pokrenuo u Mostaru 1883. nedjeljni list “Hercegovački bosiljak”, a dvije godine kasnije umjesto “Bosiljka” – “Glas Hercegovca”.

Pred kraj 19. stoljeća don Franjo Miličević napustio je štamparsko-izdavački posao, a posljednje godine života proveo kao župnik u Blagaju. Umro je u Mostaru 1903. godine.

Autentični baštinik bosanskog novinarstva

Bljesnuo je snažno, poput munje, jarko osvjetljavajući prostrano podneblje i široke horizonte Bosne, pa naglo i iznenada – iščeznuo. Pojava ove izuzetne ličnosti, raskošnog duha i rijetkog dara, i danas zrači dubokim tragom u kulturnoj povijesti naše zemlje. Obuzet uzvišenim pobudama, Mehmed Šakir Kurtčehajić visoko je zasvijetlio u gluhom dobu istorije, doprinoseći da ono bude manje nečujno, tajnovito i zakulisno. Traži od svojih zemljaka da otvaraju škole, da obrazuju djecu.

“Kod nas nema vjerozakona koji zabranjuje učenje. Učenom čovjeku oči se pretvore u dubine kojima sve krajeve svijeta pregleda, svakome mu se oruđe pretvori u grane koje cvjetaju i donose plod svake koristi svome rodu”.

Upozorava na novo vrijeme koje traži i drugačiji odnos prema svijetu i životu. Taj odnos on vidi u evropskim narodima i njihovom napretku u znanju. Tako 14. februara 1870. godine obznanjuje i svoje dosezanje “u uzroku za koji doznajemo kad se duboko razmislimo, a taj je uzrok što su gore spomenuti narodi svoje darove, to jest snagu govora i misli bogato iskitili dragijem kamenjem nauke, zanata, trgovine, a najviše trudom, a oni nazadni i mučno živeći narodi ne samo da su te darove lišili toga nakita, nego su i svoju prirodnu radinost izgubili”.

Listajući “Sarajevski cvjetnik”, čitajući osobito tekstove Mehmeda Šakira, čitalac ostaje zadivljen bistrinom njegovih misli, čistotom i bogatstvom jezika. Naši filolozi već su ukazali na jasnoću, jezgrovitost i izražajno bogatstvo stila i jezika kojim je pisao. Koliko je, poprilično romantičarski, vjerovao u snagu i moć pisane riječi, toliko je teže podnosio sve ograničenosti u težnji da dosegne više nego što je to izvodljivo samom pisanom riječju u novinama.

“Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna.”

Ali, isto tako, iz teksta u tekst, iz strane u stranu ovog lista i novinarskih i publicističkih napisa, on se uzdiže i izdvaja kao izrazito darovit čovjek, lucidan i ambiciozan, pronicljiv i dinamičan. Ličnost koja je svojom pojavom pobudila veliku znatiželju mnogih savremenika iz raznih krajeva Turske carevine. Brojna su bila pisma u kojima se čitaoci interesuju o ovom mladom čovjeku koji je umno pisao “na svom maternjem jeziku kojim se u mom zavičaju najviše govori”. Nepoznatom čitaocu Rašid-begu koji, hvaleći njegov stil i razboritost njegovih članaka, želi da zna više o autoru i njegovom obrazovanju, 30. marta 1869. godine ovako odgovara:

“Ja sam u dvadeset i trećoj godini. Šta sam mogao naučiti?” pita i u riječima njegovog odgovora kao da progovara čitava njegova generacija. “U našim krajevima nema škola gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić“.

Svoju nasušnu, strasnu želju za sricanjem znanja ispoljavao je od najmlađih dana, još u svom zavičaju, malom mjestu na Limu – Bijelom Polju, perifernoj kasabi Bosanskog vilajeta. Sin je kadije Mehmeda Emina, koji mu je pomogao da upozna glavne pojmove iz osnovnih znanosti. Mehmed Šakir bio je samouk, donekle upućen u orijentalne znanosti, mnogo je čitao, upijao znanja do kojih je dolazio. Priželjkivao je odlazak u Evropu radi višeg obrazovanja, za šta nije imao sredstava. Marljiv je i, kako se to kaže, od prirode obdaren, samoučki je akumulirao najnužnija znanja, ovladao turskim jezikom i rano stupio u državnu službu. Bio je, najprije, pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim kod suda novopazarskog sandžaka. Odatle je premješten, 1866., u vilajetsku upravu, a početkom (u januaru) 1868. godine postavljen za urednika “Bosne” u Sarajevu.

Putovao je, urijetko, bosanskim varošima, ali bosansku granicu – do jednom – nije prelazio. A kad ju je prešao, već teško obolio, više se nije vratio. Bolest je presjekla njegovu plemenitu misiju. Njegovo zdravstveno stanje nije moglo podnijeti teret istovremenog uređivanja dvaju listova (zvanične “Bosne” i “Sarajevskog cvjetnika”), oba nedjeljna i dvojezična, direktorskih obaveza u Vilajetskoj štampariji i funkcije predsjednika beledije – gradonačelnika Sarajeva. Zbog toga su neki brojevi “Cvjetnika” kasnili. Njegov kratki životni vijek završen je nepunih 28 godina nakon rođenja – 1872.

A 1. jula 1872. godine izišao je zadnji broj njegovog “Cvjetnika”. U njemu je i obavještenje urednika da bolest još nije minula “iako danima leži u postelji”. To su bile njegove posljednje riječi upućene čitaocima. Iako je objavljena bilješka slutnja na teško zdravstveno stanje Mehmeda Šakira, malo je ko mogao pomisliti da će to biti definitivni oproštaj i čitalaca sa “Cvjetnikom” i ovog lista sa mladim urednikom. Ophrvan tuberkulozom, u julu te godine otišao je na liječenje u Beč s nadom da izliječi tada neizlječivu sušicu. Tamo je ovaj velikan našeg novinarstva i naše kulturne povijesti proveo zadnje dane života. Na uredničkom mjestu u “Bosni” naslijedio ga je Salih ef. Biogradlija. Mehmed Šakir je umro u bečkoj klinici u septembru 1872. Pokopan je na Centralnom groblju u glavnom gradu Austrije.

Posljednje što je napisao bila je želja jezgrovito iskazana: da mu zavičaj procvjeta. Procvjetati su, uistinu, i njegovi bezbrojni autorski prilozi objavljeni na stranicama “Bosne” i, ponajviše, “Sarajevskog cvjetnika”. U njima se njegova ličnost može sagledavati iz više uglova – nacionalnog osvješćivanja muslimanskog življa, bosanske tolerancije među pripadnicima različitih vjerozakona, iz kulturno-društvenog, povijesnog, žurnalističkog. Ostavio je iza sebe novine – na sreću sačuvanih svih 170 brojeva. I u njima opsežno autentično djelo koje svjedoči o njemu i njegovom vremenu. Iza njega, u njegovim napisima, ostala su “kazivanja putova civilizacije i pričanja dnevnih događaja”.

Tekst “Prvi novinari i publicisti u BiH” u skraćenoj formi preuzet je iz knjige „Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini“, autora Fadila Ademovića, u izdanju Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH i Soros media centra.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. 


 

Preneseno: Media.ba



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Novi roman Stojane Garović-Magdelinić ”Tekla voda”

Лaбуд Драгић     О ДУХУ ПРИПОВЕДАЊА У ПРОЗИ СТОЈАНЕ ГАРОВИЋ МАГДЕЛИНИЋ   Roman TEKLA VODA  može se naći u Prosvetinoj knjižari GECA KON, Ulica Knez Miha...
by Redakcija
 

 
 

Draško Došljak: Nova proza Milije Pajkovića

Prikaz PROZA MILIJE PAJKOVIĆA   (Milija Pajković: „Varoš bez mane“, IGP „Pegaz“, Bijelo Polje, 2017, 252 str.)   Pred čitaocima je nova knjiga Milije Milanovog Pajkovića nakon prethodno objavljenog rukopisa ...
by Redakcija
 

 
 

Nova zbirka pjesama Zorana Hercigonje ”Bezimene pukotine”

Pročitajte novoizašlu tiskanu zbirku pjesama BEZIMENE PUKOTINE Zorana Hercigonje koja je dostupna i u elektroničkom obliku. Naslov: BEZIMENE PUKOTINE  nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. ...
by Redakcija
 

 

 

Dragan Stodić: Razgovor sa Slavišom Krstićem

LEPOTA SPAŠAVA SVET Slaviša Krstić iz Smederevske Palanke spojio je sopstvenu fotografiju i svoju poeziju u jednu umetničku celinu i predstavio je ovih dana i u Savremenoj galeriji u Požarevcu. Umetnik nastoji da Reč koju...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: STVARAOCI – IZMEĐU NERAZUMIJEVANJA I NEBRIGE DRUŠTVA

STVARAOCI – IZMEĐU NERAZUMIJEVANJA I NEBRIGE DRUŠTVA   Nijedno vrijeme nije bilo previše naklonjeno stvaraocima. Svima koji su čitali biografije poznatih pisaca, filozofa, pa i naučnka, poznato je da su mnogi, v...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona