Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Antropologija

16. Januara 2019.

Učešće Rožajaca u antifašističkom pokretu

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

UČEŠĆE ROŽAJACA U ANTIFAŠISTIČKOM POKRETU

 

NAPAD NA JUGOSLAVIJU

Drugi svjetski rat u Jugoslaviji, počeo je bez zvanične objave, nacističkim bombardovanjem Beograda i drugih velikih jugoslovenskih gradova 6. aprila 1941. godine.[1]

Fašističke sile koje su bile u punoj ofanzivi početkom Drugog svjetskog rata, isticale su međunacionalnu netrpeljivost u Jugoslaviji i koristile je u skladu sa velikodržavnim težnjama Hrvata, Srba, Albanaca, Bugara, Mađara…

Komadanje Jugoslavije, značilo je negiranje istorijske opravdanosti postojanja ove višenacionalne države. Na tlu okupirane Jugoslavije suverenu vlast posjedovale su isključivo okupacione zemlje. Sa pojavom narodnooslobodilačkog pokreta, suverenost okupacionih vlasti biva okrnjena neposrednom akcijom vojnih snaga ovog antifašističkog pokreta – jedinog na teritoriji Jugoslavije. Različiti nacionalistički i antikomunistički, u suštini kolaborantski pokreti, po svom neposrednom djelovanju nijesu mogli biti suvereni, već su bez izuzetka bili kvislinzi potpuno potčinjeni okupatorima, nezavisno od motiva nastanka.[2]

Uprkos tome što je Komunistička partija Jugoslavije jedina vodila oslobodilački rat protiv fašističke okupacije, danas je sveprisutna laž kako su se protiv fašista rame uz rame borile dvije vojske: četnici i partizani. To čak piše i na često korišćenoj vikipediji na srpskom jeziku.[3]

 

ULICA ADOLFA HITLERA U ROŽAJAMA

U aprilu 1941. godine Jugoslavija je okupirana od nacista i fašista, a rožajski kraj je od maja 1941. do oslobođenja 1944. godine pripadao italijanskoj okupacionoj zoni, u sastavu tzv. ”Velike Albanije” i pećkoj sreskoj prefekturi.[4]

Prefektura u Peći

Glavna rožajska ulica je nazvana ”ulica Adolfa Hitlera”.

Ta će ulica od oslobođenja Rožaja u II svjetskom ratu, kao i danas nositi naziv po onom koji je od nacističke propagande nazivan ”banditom, zločincem, lopovom, drumskim razbojnikom”, i koji je bio ucijenjen sa sto hiljada rajhs maraka u zlatu: Maršal Tito.

Lična karta

I dok se širom bivše SFRJ i danas ruše antifašistički spomenici i mijenjaju nazivi ulica, Rožaje je jedan od rijetkih gradova koji nije promijenio naziv glavne ulice.

Ulica Maršala Tita u Rožajama

Antifašistički spomenici na teritoriji opštine Rožaje su zapostavljeni i u ruševnom stanju, što se ne može smatrati za posebno loš odnos državnih i lokalnih vlasti prema antifašizmu jer su u lošem stanju i spomenici iz osmanlijskog i drugih perioda širom Crne Gore.

Mladi Rožajci rođeni poslije krvavog raspada SFRJ, rođeni u vremenu nacionalizma i populizma malo znaju o učešću Rožajaca u antifašističkoj borbi.

 

NACISTIČKA OKUPACIJA ROŽAJA

6. aprila 1941. godine bez objave rata nacistička vojska je napala Kraljevinu Jugoslaviju i za desetak dana je primorala na bezuslovnu kapitulaciju. Jugoslavija je podijeljena između Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i novoformiranih protektorata: ustaška NDH, tzv. ‘’Nezavisna Crna Gora’’, tzv. ”Velika Albanija”, tzv. ‘’Nedićeva Srbija’’…[5]

Okupacija Novog Pazara 1941. godine

16. aprila, dan prije kapitulacije Jugoslavije, nacističke jedinice su stigle u Novi Pazar.[6]

Okupacija Rožaja 1941. godine

15. maja nacisti sa saradnicima iz Novog Pazara došli su u Rožaje sa nekoliko kamiona vojnika. Poslije razoružanja žandarmerije i održanih propagandnih govora ispalili su nekoliko rafala iz ”šarca” i istog dana se vratili za Novi Pazar.[7]

 

USTAŠE I ČETNICI – BRAĆA PO ZLOČINU

Po principu ”zavadi pa vladaj” naci-fašistički okupator je zavadio jugoslovenske narode istovremeno sarađujući sa svima osim sa Komunističkom partijom Jugoslavije. Dok je ustaška NDH bila takoreći i ideološka kopija nacističke Njemačke, treba kazati da je tzv.

Četnici i fašisti: Pavle Đurišić i Alesandro Pircio Biroli

Jugoslovenska vojska u otadžbini na samom početku rata bila načelno protiv fašističke okupacije[8], ali su se četnici saradnjom sa naci-fašistima, zločinima nad civilnim stanovništvom, borbom protiv partizana i za homogenu tzv. ”Veliku Srbiju” izjednačili po svemu sa ustašama.

Četnici i ustaše

 

POKOLJ U DONJEM BIHORU

U ljeto – druga polovina jula – 1942. godine u Rožajama je formirana prva ilegalna ćelija KPJ. Formirao ju je Boro Vukmirović Crni[9], sekretar Okružnog komiteta KPJ u Peći.[10] Bora će strijeljati italijanski fašisti i balisti 1943. godine zajedno sa Ramizom Sadiku[11] čija će imena predstavljati poslije rata simbol bratstva i jedinstva srpskog i albanskog naroda i Narodnooslobodilačke borbe na Kosovu i Metohiji.

Komunistički pokret u Rožajama nije se mogao brzo razvijati kao u nekim drugim sredinama zbog antikomunističke propagande okupatora, straha stanovništva od napada četnika na Novi Pazar i Gornji Bihor, a posebno što su Rožajci u italijanskoj, odnosno velikoalbanskoj okupaciji vidjeli ne samo ključnu pomoć za odbranu od četnika već i mogućnost da u slučaju proboja četničkih snaga izbjegnu prema Peći kao jedinom pravcu gdje nije bilo prijetnje od četnika.

Četnici sa zastavom ”lobanja i kosti”

 

U knjizi “Genocid nad Muslimanima“ navedeni su spiskovi žrtava za veći dio oblasti u kojima su četnici ubijali bošnjačke civile. Što se tiče ostalih krajeva, Dedijer i Miletić su se zadovoljili citiranjem optužnice protiv Draže iz 1946. godine. U optužnici piše da su “januara 1943. godine četnici Pavla Đurišića ubili u srezu Bjelopoljskom oko 400 muškaraca i oko 1.000 žena i djece muslimanske vjeroispovesti“. Dedijer i Miletić citiraju optužnicu u vezi još jednog slučaja:
U februaru 1943. godine četnici (…) u srezovima Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom zaklali su 1.200 muškaraca i 8.000 staraca, žena i dece i opljačakali pa potom spalili 2.000 domova.
Navedena su dva izvještaja, koja se pripisuju majoru Pavlu Đurišiću, komandantu Limsko-sandžačkih četničkih odreda. U prvom, od 10. januara 1943, pored ostalog se kaže:
“Akcija na desnoj obali Lima u srezu Bjelopoljskom završena je…
Žrtve: Muslimana boraca oko 400
Žena i djece oko . . . . 1.000
Naše žrtve: 14 mrtvih i 26 ranjenih od kojih tri žene…
Drugi dokument koji se pripisuje Đurišiću navodi se da je poslat Draži 13. februara 1943. godine. Tu pored ostalog stoji:
“Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je (…)
Žrtve. – Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena.
Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i djece.“

Bez obzira na mogućnost da je Đurišić u izvještajima uvećao broj bošnjačkih žrtava, nesporne su historijske činjenice o genocidnoj namjeri četničkog pokreta u Sandžaku i Istočnoj Bosni.

Poslije velikog četničkog pokolja nedužnog stanovništva Donjeg Bihora, izvršenog 5. i 6. januara 1943. godine[12], dio preživjelog bošnjačkog stanovništva je izbjegao u Rožaje. Stanovništvo na području rožajske opštine pružilo je utočište izbjeglicama i smjestilo ih u svoje kuće. Zabilježeno je više primjera da su Rožajci usvojili djecu iz Donjeg Bihora kojima su četnici ubili oba roditelja i svu bližu rodbinu. Priče preživjelih Donjobihoraca o stravičnim zločinima nad djecom i ženama su dodatno oslabile mogućnost da se antifašistički pokret u Rožajama osnaži.

Zapaljene kuće u II svjetskom ratu (ilustracija)

ZLOČIN U BIJELOJ CRKVI I BUKOVICI

U maju 1943. godine lokalne rožajske bande u saradnji sa pojedincima iz Gornjeg Bihora pod plaštom osvete za četničke zločine u Donjem Bihoru i optužbi da su pojedini rožajski Srbi učestvovali u četničkim formacijama koje su izvršile zločine nad bošnjačkim civilima 33 donjobihorska sela napale su neborbeno pravoslavno stanovništvo u Bijeloj Crkvi i rožajskoj Bukovici; tokom zločina opljačkali veliki broj sitne i krupne stoke, zapalili više kuća i ubili 34 rožajska Srbina.[13] Savo Joksimović u knjizi ”Bataljoni narodnih odbornika” piše da je opljačkano 1300 ovaca, 140 goveda i 40 konja.

Zločin je naišao na jednodušnu osudu bošnjačko-muslimanskog stanovništva. Preživjelom pravoslavnom stanovništvu koje je ostalo bez kuća i mogućnosti da se vrati u svoja sela utočište su pružili rožajski Bošnjaci primivši ih u svoje kuće. Kako je zapisao rahmetli Zaim Azemović: ”Tako se kovalo bratstvo i jedinstvo, dijeljen prostor u sobi i zalogaj na sofri i spasavali se ljudski životi.”[14]


ROŽAJSKI ILEGALCI ODLAZE U ŠUMU

U ljeto 1943. godine u Rožajama je formirana partizanska četa, zvana još i ”rožajski odred” koji je tada brojao 25 naoružanih boraca.[15]

8. septembra dolazi do kapitulacije fašističke Italije što je ojačalo ideju komunističkog pokreta u Rožajama.[16] Ali čvrste prijateljske, rođačke i poslovne veze, dobri prijeratni i ratni odnosi između rožajskih Bošnjaka i kosovskih Albanaca bili su prepreka da se Rožajci suprostave italijansko-velikoalbanskoj okupaciji. A pogotovo zbog pružene vojne pomoći kosovskih Albanaca koji su dali značajan doprinos na odvraćanju četnika od prelaska demarkacione linije na Kacuberu avgusta 1943. godine.[17]

4. oktobra Žandarmerijska komanda iz Rožaja zatražila je od Prefekture iz Peći dozvolu za hapšenje i interniranje 12 pozadinaca iz Rožaja, među kojima je bio Mustafa pod rednim brojem 2. Zahtjev je odobren 9. oktobra, a rožajski pozadinci su 10. oktobra napustili Rožaje i priključili se partizanskim jedinicama u Beranama u Drugom bataljonu Druge proleterske brigade.[18] Željeli su da dadu svoj doprinos u zajedničkoj oružanoj borbi za slobodu svog naroda. Nijesu mogli više da čekaju ostale Rožajce koji su ratne aktivnosti sveli na odbranu svojih sela.

 

HODŽIN SIN MUSTAFA

Mustafa Pećanin

Mustafa Pećanin, rođen 1914. godine u siromašnoj porodici mula-Meda, hodže Kučanske džamije u Rožajama. Hodža je Mustafu najviše volio jer je rano ostao siroče bez majke.[19]

Mustafa je osnovnu školu završio u Rožajama gdje je bio odličan učenik. Svi su ga voljeli. Školske godine 1926/27. Počeo je školovanje u Velikoj medresi u Skoplju koju je 1925. godine osnovao kralj Aleksandar I radi školovanja siromašne muslimanske djece. Poslije osmogodišnjeg školovanja u Velikoj medresi Mustafa nije izabrao poziv hodže već se upisao 1934. godine na Filozofski fakultet u Beogradu, grupa francuski jezik i književnost. Pošto je apsolvirao na Filozofskom fakultetu, Mustafa 1938. godine odlazi u Francusku, u Pariz, radi specijalizacije. Tamo provodi nepune dvije godine. Za njegovu specijalizaciju siromašni hodža Medo, pozajmio je sedam hiljada dinara koje je vraćao u mjesečnim ratama po tri stotine dinara. Poslije specijalizacije Mustafa se vraća u zemlju, počinje da radi u Pančevu, a 1940. godine javlja se na odsluženje vojnog roka u Kosovskoj Mitrovici. Tek što je završio vojnu obavezu dolazi do nacističkog napada na Jugoslaviju te se poslije kapitulacije vraća u Rožaje.

Za Mustafu, kojeg je fotografisao Ćamil Topalović, kaže: ”Bio je jednostavan i tih, staložen, osjećajan, pronicljiv, oštrouman, nesebičan i uvijek priseban. Srednjeg rasta, lijepo razvijen, širokih pleća, nježnog lica sa širokim čelom, ispod kojeg su bistre oči zračile svojom dobrodušnošću i toplinom, nenamjetljivo je osvajao ljude oko sebe. Njegova velika skromnost nije mu dozvoljavala da govori o sebi…”[20]

 

BITKA KOD PRIJEPOLJA

Brigada u kojoj je bio Mustafa je neprestano je vodila borbe, jednu za drugom, i na putu za Srbiju došla je pred kraj mjeseca novembra do Prijepolja gdje su nacisti sa saradnicima angažovali svoje snage radi izvođenja operacije u tom dijelu Sandžaka i istočnoj Bosni.
4. decembra 1943. godine u rano jutro, nacisti i saradnici iz reda bošnjačkog naroda su otpočeli strahovit napad na Prijepolje. Iznenađenje je bilo veliko. Partizanske jedinice su bile izložene žestokom napadu neprijateljskih jedinica. Brzo je izvršen prodor do mosta na Limu u Prijepolju, gdje je ubijen partizanski stražar, zaposjednut most i onemogućen prijelaz jedinicama koje su bile na desnoj obali Lima. Pokolj je bio strahovit. Ginulo se na svakom mjestu. Lim je nosio mrtve i ranjene. Svi Rožajci su u toj borbi bili izuzetno hrabri, kao i drugi oko njih. Morali su se povlačiti ka Limu. Mustafa je ostao odvojen. Navaljivali su na njega zloglasne ubice. On se junački borio i ubijao protivnike oko sebe. Skočili su na njega ranjenog da iskale svoj bijes.[21]

O toj borbi Srećko Milošević je zapisao: ,,Ja nijesam uspio da se prebacim na Sokolicu. Njemci su zauzeli položaje ispred bunkera. Ostao sam u šumarku iza štale. Ja sam, u stvari, između njemačkih položaja. Neprijateljska kolona je udaljena desetak metara od mene. Čujem kuknjavu ljudi. Njemci ih hvataju i ubijaju po šumi. Prepoznajem glas Mustafe. Tuku ga i prebijaju. Poznali su ga Muslimani iz rožajskog kraja, učesnici u njemačkoj vojsci. Bio je u stalnom kontaktu sa narodom. Pošto mu je otac bio hodža, mnogi Muslimani su ga poznavali. Sada su iskalili sav bijes na njemu’’[22]

Ulica Mustafe Pećanina

Odlukom Skupštine opštine Rožaje od 30. septembra 1959. godine, osnovna škola u Rožajama nosi njegovo ime, kao i ulica u kojoj je proveo djetinstvo i mladost, a pred školom urađena je njegova bista rad slikara Hilmije Ćatovića.[23]

Bista ispred OŠ ”Mustafa Pećanin” u Rožajama

.

NEMA VIŠE DRUGE PROLETERSKE BRIGADE…

Samo jedan dan borbe odnio je oko šest stotina boraca, prekaljenih i hrabrih junaka, najboljih sinova jugoslovenskih naroda. Miodrag Milovanović Lune je zapisao 7. decembra 1943. godine: ,,Šta da pišem, nema više naše Druge proleterske brigade, nema herojske brigade, … Nema više junaka, dobrih i veselih drugova, krv moja, djelovi moga tijela, moji životi, sada ih više nema. Za jedan dan ih je progutao Lim, uništili su ih njemački krvožedni vuci. Tužno je i strašno posmatrati kako heroje, proletere i cvijeće našeg naroda, odnosi mutni Lim’’.[24]

U Prijepoljskoj bici toga dana su u talasima mutnoga Lima pali još i braća Ramo[25] i Hilmo[26] Rožajac, odnosno Zejnelagić, dok su Dedo Šehović[27] i Jaho Kurtagić[28] tri dana ranije poginuli u patroli. Od deset boraca rožajske grupe pet je ostavilo svoje živote u Prijepoljskoj bici, hrabro ginući žrtvujući svoj život za buduću slobodu svoje zemlje i mladih pokoljenja.

 

ROŽAJAC – NARODNI HEROJ

Milun Ivanović

U rožajskoj Bukovica 1910. godine u siromašnoj porodici Ivana Ivanovića rođen je Milun. Kao dijete sa svojim roditeljima odselio se u Srbiju. Nije imao sredstava da se školuje. Bio je samouk. Sa 11 godina je morao da se zaposli. Radio je tri godine kao najamnik zemljoradničke i šumske poslove. Sa 14 godina se zaposlio u rudniku uglja.

U toku bitke na Sutjesci, pred zoru, 7. juna 1943. godine zamjenik komandira čete Milun je jurišao na dobro utvrđene nacističke položaje. Kao uvijek bio je u prvim redovima, u jurišu ga je presjekao rafal nemačkog „šarca” i polomio mu ruku. Nakon ranjavanja, nije se htio povuči iz borbe, ali su ga drugovi natjerali da krene u bolnicu. Poveo ga je njegov drug, Italijan. Kada su sjeli da se odmore naišle su nacističke „štuke”, koje su bombardovale partizanske položaje. Jedna od bombi pogodila je mjesto gdje su se odmarali.

U borbi protiv njemačkih fašista i domaćih fašističkih sluga četnika i ustaša isticao se hrabrošću. Za narodnog heroja je proglašen 1953. godine.[29] Osnovna škola u Biševu nosi njegovo ime, a u školskom dvorištu je 1969. godine podignuta spomen-bista.

 

POGIBIJA PRVAKA ROŽAJSKIH ANTIFAŠISTA

Hivzija Ćatović

Hivzija Ćatović je rođen 1913. godine u Rožajama. Školovao se i živio u Skoplju do Drugog svjetskog rata.[30] Prijeratni komunista, više puta zatvaran. Poginuo je kod Berana 1944. godine, što će se negativno odraziti na jačanje oslobodilačke borbe u rožajskom kraju…[31]

Tek što se partizanski bataljon bio prikupio, razlježe se eksplozija bombi, praćena rafalima iz automatskog oružja. Truba zasvira – četnici izvršiše juriš! Četnici su, dok su se primicali, imali dobrog saveznika – maglu. Sada se magla digla kada je partizanima bila najpotrebnija. Treba se povlačiti. Pred njima je polje – brisani prostor. Da bi se povlačili, četnike treba zadržati prikovane u rovu… I baš kada su se ponadali da će se izvući, četnici rafalom pogodiše Hivziju Ćatovića. U ruci mu osta odšrafljena bomba.

Put ranjenog Hivzije potrča Milica Bašić, partizanska bolničarka, ali četnički rafal i nju pokosi. Pade. Sa zavojem u rukama pokuša da se dovuče do ranjenika, ali je snaga izdade.

Milka Arsenijević

Prema njima potrča Milka Arsenijević. Uhvati Hivziju pod miške i pokuša da ga izvuče ispod četničke vatre.

– Drugarice, ostavi me! Vidiš da ćeš i ti poginuti. Ne gubi uzalud svoju mladost! Ja sam gotov – nikakvi mi ljekari neće pomoći. Bježi! Bježi, drugarice! Ja ću se zamijeniti – reče Hivzija molećivim glasom, pogledajući bombu u desnoj ruci.

– Neću da bježim druže! Ja ti moram pomoći. Dva brata sam izgubila. Možda si ih poznavao… Arsenijeviće, Mirka[32] i Lekicu[33]. Oni nijesu bježali, neću ni ja… riječi ostaše neizgovorene, jer je pogodi četnički metak.

Hivzija baci pogled za partizanima koji odmicahu sve dalje. Pokuša da puzanjem izmakne bar malo dalje – ali ne uspje ni da se pomjeri. Noge su mu polomljene. Lijeva ruka klonula. Desna kao da je zdrava, ali… žao mu bombu uprazno baciti. Četnici su još predaleko.

Milica Bašić

Pogleda Hivzija mrtvu Milicu, koja bješe na par koraka od njega desno. Kao da je zaspala. Bila je miljenica! Svi su je voljeli zbog njene prijatne naravi, zbog njene požrtvovanosti, veselosti i predanosti. Prema svim borcima bila je drug. Hivzija okrenu glavu na drugu stranu i zagleda se u najljepše lice koje je vidio u životu, oslonjeno na njegovu razmrskanu nogu. Baš onda, kada je pričala o smrti svoje braće, ubili su je četnici. ”Na ovakvim primjerima treba da uče i moje muslimanke…” – pomisli Hivzija i sjeti male i siromašne varošice Rožaje na izvoru Ibra, u podnožju planina Hajle, Cmiljevice i Turjaka… Niko nikakvo dobro u prošlosti nije učinio tom narodu. Svim nenarodnim režimima i vladama, politikantima i korumpiranim hodžama, bili su potrebni materijalno i kulturno zaostali i vjerski zatučeni argati. Za njih su oni bili jeftina radna snaga, glasačka vojska. Iscrpljivana je najtežim radovima – drvosječe, splavari, prašioci i kosači. Radila su gladni sa pola snage. Živote su ostavljali na polju, mrtve ih nosio bistri Ibar.

U Rožajama, sa svom okolinom, do pred početak rata, nije bilo ni jednog visokoškolca. Do 1937. godine nije bilo ni jednog ljekara! Bolesti su harale. Neznanje je carovalo. Bilo je pet osnovnih škola – a više od 90% nepismenih, ali je zato, bilo sedam žandarmerijskih stanica sa oko 100 žandarma! Čuvali su državni poredak! Jedino preduzeće – pilana sa 45 radnika, od kojih jedna trećina službenika! Akcionarsko preduzeće ”Treska” i njegov gazda Pavlović, izvozilo je milione kubnih metara građe. Stotine miliona dinara, strpanih u džepove akcionara, bila je cijena koju su platili stotine bijedno plaćenih argata – sezonskih radnika. Bogatstvo toga kraja je odnošeno – a ni jedna škola nije podignuta, nijedna zdravstvena stanica, nijedan dom kulture, nijedna trafostanica! Ljudi su životarili u mraku i u mraku nestajali. Prolazili su političari, glavešine, sreski načelnici – divili se šumskom bogatstvu, zagledali kule starih begova, a nikome pogled nije pao na naherene, trošne udžerice iz kojih izlaze golotrba, bosonoga, ispijena, bolesna djeca. (…)

Razmišljao je o svom životu, koji je bio li lijep i težak. Sjetio se kad je, kao đak trgovačke akademije i u Skoplju, primljen u članstvo KPJ, kad je tamo formirao prvu partijsku ćeliju. Sjetio se drugova Strahila, Antona, Mina i drugih. Sjetio se provale u partijskoj organizaciji, hapšenja, Glavnjače, mučenja, sudskog procesa. Sjeti se i (…).

Iz tih misli trže ga ubod četničkog noža. Hivzija ispusti bombu. Zagrmje. Ču se jauk četnika.

Hivzija je ukopan sa svojim saborcem Tufom Softićem u muslimanskom groblju u Haremima.[34]

1970-tih godina posmrtni ostaci Hivzije Ćatovića su preniejti u Rožaje na groblju Top.

 

OSLOBOĐENJE ROŽAJA

U septembru 1944. godine na području Gornjeg Bihora formiran je Muslimanski partizanski bataljon, u koji je ušlo i 50 boraca iz Rožaja i okoline.

Dijelovi IX crnogorske brigade su prvi put u noći 29. na 30. septembar oslobodili su prvi put Rožaje. Saradnici okupatora zauzimaju Rožaje 4. oktobra 1944. godine, da bi partizani ponovo oslobodili grad 23. oktobra 1944, koga je okupator uz pomoć domaćih saradnika ponovo zauzeo 28. oktobra. Konačno je po treći put Rožaje oslobođeno 17. novembra 1944. godine u akciji jedinica IX crnogorske brigade i Muslimanskog partizanskog bataljona.

Prilikom prvog oslobodilačkog napada 30. septebra 1944. godine poginuo je u 28 godini života politički komesar III bataljona IX crnogorske brigade Radun Đukić kome je SUBNOR poslije rata podigao spomenik na brdu Top. Spomenik je u veoma lošem stanju.

 

ŽRTVE ANTIFAŠISTIČKE BORBE

Krajem 1944. godine stanovništvo sa rožajskog područja masovno se uključuje u NOB. Oko 500 ljudi iz Rožaja i okoline borilo se u redovima narodno-oslobodilačke vojske: IX crnogorske brigade, Komskog odreda, V crnogorske brigade, VII udarne omladinske brigade, Prve bokeške brigade i Artiljerijskog diviziona III udarne divizije.[35]

Neka mladi Rožaja znaju svoju prošlost da je u toku NOB-a 55 boraca iz Rožaja i okoline dalo živote za oslobođenje Jugoslavije od fašističkog okupatora i njihov saradnika; 65 boraca je teško ranjeno, ostalo je 87 ratne siročadi i bilo je 76 žrtava fašističkog terora.[36]

1971. godine na Gradskom trgu pored Centra za kulturu podignut je spomenik svim palim borcima u NOB-u, prema projektu arhitekte Šefćeta Pećanina i slikara Hilmije Ćatovića. Iste godine je u Biševu podignut spomenik palim borcima Narodno-oslobodilačkog rata sa prostora Biševa i Baća. Također je i Mjesna zajednica Bać podigla sličan spomenik ispred osnovne škole u Baću.

 

PORUKA

Mladi Rožajci svih nacionalnosti poslije radionice ”Rožajci u antifašističkom pokretu” dali su nekoliko prijedloga:

da Ministarstvo kulture mapira sve antifašističke memorijalne komplekse, spomenike narodno-oslobodilačke borbe i spomenike narodnim herojima narodno-oslobodilačkog pokreta u Crnoj Gori,

da spomenike na posebno urađenom multimedijalnom sajtu antifašističkog kulturno-istorijskog nasljeđa predstavi javnosti na našem zajedničkom bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom kao i na albanskom, romskom i engleskom jeziku,

da se u roku od najduže par godina svi antifašistički spomenici obnove,

da se zakonom zabrani promjena naziva ulica, trgova, škola i drugih ustanova iz vremena od 1945. do 1990. godine,

da se vrate stari nazivi poput ‘’Trg Ivana Milutinovića’’ u Podgorici,

a Podgorici da se vrati naziv Titograd… dobro to ne mora, 🙂

da Ministarstvo prosvjete u nastavnim planovima obaveže nastavnike istorije da svake godine svoje učenike odvode do antifašističkih spomenika u našoj državi gdje će im držati istorijski čas o antifašizmu,

jer ako zaboravimo, postoji velika opasnost da će se fašizam vratiti.

_______________________________

[1] Drugi svjetski rat je počeo napadom na Poljsku 1939. godine: https://bs.wikipedia.org/wiki/Drugi_svjetski_rat

Jugoslavija je napadnuta 6. Aprila 1941. godine:  https://bs.wikipedia.org/wiki/Aprilski_rat

[2] http://yuhistorija.com/serbian/drugi_sr_txt01.html

[3] Vidi link

[4] Zaim Azemović, ‘’Rožaje i okolina – kratak istorijski pregled’’, Rožajski zbornik, broj 1, str. 15, Rožaje 1982.

[5] Vidi link 

[6] Ćamil Topalović, ‘’Rožaje i okolina 1941-1945’’, Rožajski zbornik, broj 4, str. 5, Rožaje 1985.

[7] Isto

[8] https://www.noviplamen.net/glavna/cetnici-i-antifasizam/

[9] https://sh.wikipedia.org/wiki/Boro_Vukmirovi%C4%87

[10] Isto, str. 7

[11] https://sh.wikipedia.org/wiki/Ramiz_Sadiku

[12] https://sh.wikipedia.org/wiki/Pokolj_muslimana_Sand%C5%BEaka_i_isto%C4%8Dne_Bosne_1943.

[13] Zaim Azemović, ‘’Rožaje i okolina – kratak istorijski pregled’’, Rožajski zbornik, broj 1, str. 15, Rožaje 1982.

[14] Isto

[15] Ćamil Topalović, ‘’Rožaje i okolina 1941-1945’’, Rožajski zbornik, broj 4, str. 11, Rožaje 1985.

[16] https://sh.wikipedia.org/wiki/Kapitulacija_Italije

[17] ‘’Bitka na Kacuberu je počela 12. avgusta 1943. godine, u vrijeme ramazana. Mula Jakup je spremio čovjeka na Kosovo da traži pomoć u ljudstvu i oružju, našta su se albanska braća odmah odazvala i stigla na Kacuber, podižući moral kod lokalnih branitelja. A front koji je na Kacuberu otvoren uspješno je odoljevao i trajao sve do oslobođenja Rožaja od strane partizana. U tom periodu bilo je dosta pogibaoca i ranjenih, kao i uspostavljanja čvrstih prijateljskih veza koje su trajale do smrti ovih branioca.’’

Vidjeti više na: https://www.avlija.me/sjecanja/besim-agic-gazija-i-sehid-mula-jakup-efendija-kardovic

[18] Ćamil Topalović, ‘’Rožaje i okolina 1941-1945’’, Rožajski zbornik, broj 4, str. 12, Rožaje 1985.

[19] https://www.avlija.me/sjecanja/foto-prica-mustafa-pecanin-susret-vijeka-od-rodenja

[20] https://www.avlija.me/sjecanja/camil-topalovic-vijek-od-rodenja-mustafe-pecanina

[21] Isto

[22] Isto

[23] Polubrat Hivzije Ćatovića, rođen je 15. marta 1933. godine u Skoplju od oca Ilijaza, Rožajca, profesora Velike medrese u Skoplju, i majke Džemilje, djevojačko Zejnelagić, iz Rožaja.

[24] Miodrag Milovanović – Lune: Dnevnik, Vesti, Titovo Užice, 1979.

[25] Ramo Abdulaha Zejnelagić, trgovački radnik, rođen 1922. godine u Novom Pazaru

[26] Hilmo Abdulaha Zejnelagić, trgovački radnik, rođen 1924. godine u Novom Pazaru

[27] Derviš Dedo Šehović, sin hafiz Salih efendije koji je službovao kao imam u Novom Pazaru.

[28] Jaho Zuka Krtagića, radnik, rođen 1919. godine

[29] Vidi link 

[30] https://www.avlija.me/sjecanja/70-godina-od-pogibije-hivzije-catovica-1944-2014

[31] Iz knjige Sava Joksimovića: ”Bataljoni narodnih odbornika”, Izdavač: Savez boraca – Rožaje, godina nepoznata. Tekst iz odlomka ”Borba za Berane”, str. 263-268.

[32] Mirko Arsenijević, rođen 9. 10. 1915. godine u Beranama, član KPJ od 1941. student prava, kao gerilac zarobljen kod Plava 1942. interniran u ”Porto Romano” kod Drača. 23. septembra 1943. pobjegao iz logora. Stupio u Prvu makedonsko-kosovsku brigadu, kao komesar bataljona ”Boro Vukmanović”. Hrabro se borio u borbama na Kućevu, na Bukoviku, Demir kapiji, Bakarnom guvnu. Poginuo u borbama kod Debra. Proglašen za narodnog heroja 9. 10. 1953. godine. Vidi više na linku

[33] Aleksandar – Lekica Arsenijević, student, strijeljan sa još osam drugova, na Jasikovcu kod Berana, 17. jula 1941. godine.

[34] Savo Joksimović: ”Bataljoni narodnih odbornika”…

[35] Zaim Azemović, ‘’Rožaje i okolina – kratak istorijski pregled’’, Rožajski zbornik, broj 1, str. 16, Rožaje 1982.

[36] Isto, str. 17



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Redakcije časopisa ”Avlija” na odmoru od 1. do 31. maja 2019. godine

Čitajte, pišite, fotografišite, šaljite radove za objavljivanje na portalu avlije.me tek od 31. maja 2019. godine ______________________ Istaknuta slika: Fatima Ahmed Photography
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović: Presuda (Najbolja pjesma za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”)

Braho Adrović PRESUDA Zapamtiće zemlja,vazduh, voda Sve na svijetu ima svoju priču Trag će uvijek ostat od naroda Svi tragovi i tebe se tiču Kada dođe vrijeme i zanijeme ljudi I kamen će progovorit’ jasno Neki novi...
by Redakcija
0

 
 

Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”

– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najlj...
by Redakcija
0

 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 20. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 20. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona