Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Hrvatska

31. Maja 2014.
 

Dražen Jergović: Nekad smo se igrali skrivača

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Nostalgija za danima djetinjstva već me dugo proganja. Sjećam se opuštenosti, sreće, kada poput većine djece nisam razmišljao ni o prošlosti, niti o budućnosti. Ono što se događa ovdje i sada bilo mi je najvažnije. Djetinjstvo u Sisku, kod bake i djeda, uveseljavalo me u potpunosti. Mlad, bezbrižan, radostan, uvijek okružen hrpom djece najrazličitije dobi i svakojakog ponašanja. Manji i mlađi su bili nešto skromniji i bojažljiviji, dok su već stasali klipani naočigled nametali svoja pravila, a nerijetko se i okrutno iživljavali nad svima oko sebe. Život u stambenoj zgradi, za ne povjerovati, ima i svojih prednosti. Mnogo dječurlije, različite ideje, uvijek se nešto događa, dinamično je… Imao sam tu sreću da sam svoje najsretnije dane proživio u predratno doba. Osamdesete godine prošlog stoljeća obilježile su moje odrastanje, ali i oblikovale mene kao osobu.

 

Moje društvo činili su uglavnom tri do pet godina stariji dečki i poneka cura različitih nacionalnosti, među kojima su se isticali: Goran, Predrag, Alen, Miroslav, Željko, Vedran, Boris, Katarina, Ivana i još neki. Najneozbiljniji od svih su bila prva dvojica. Imali su bujnu maštu i bezbroj najotkačenijih ideja za čiju primjenu im nije trebalo puno rekvizita i vremena. Bilo je to vrijeme kada se doista uživalo u životu, kada su igre djeca sama otkrivala i u nedostatku pametnijeg sama izmišljala. Bez računala, PlayStation-a, mobitela, interneta… Kako je samo svijet bio lijep, koliko smo tek cijenili prirodu i zabave na otvorenome. Ovo „zdravo“ razdoblje mojega života bilo je kasnije od velikog značaja. Moglo se svašta vidjeti, naučiti, u neprestanom kontaktu s vršnjacima, mlađima i starijima. Živjeli smo kao jedno, združena zajednica kojoj je najbitnije ostati skupa i uživati u igri na sve moguće načine, neopterećeni zbivanjima oko nas. Gotovo svakodnevno do kasno uvečer čula se dreka i vriska raspamećene mladeži, nekih već pred pubertetom. U to vrijeme ništa nam nije predstavljalo problem. Penjati se, padati, trčati, znojiti se, izgorjeti na suncu, biti izboden od komaraca… Sve smo izdržali zajedničkim snagama. Nikad nisam imao toliko prijatelja spremnih da ti pomognu, da te prihvate onakvim kakav jesi, bez vrijeđanja i poruge. Bili smo tu jedni za druge, a sve u svrhu stjecanja iskustva za odraslu dob. Kroz igre smo se profilirali i jasno, bez okolišanja, isticali svoje tenzije. Tada su poznate bile igre s autićima, „graničara“, natjeravanje lopte slično nogometu, „pikulanje“, ali ipak od svega ponuđenoga najradije smo se igrali „skrivača“. To sam od milja prozvao našim „festivalom uživancije“.

 

Začas smo se skupili u krug i popularnom brojalicom „eci-peci-pec“ odabrali tko će prvi žmiriti. Igru skrivača će svojim odbrojavanjem od nule prema sto prva započeti Ivana. Tako je jednostavno ispalo, pa ljutnji nije bilo mjesta. Krenula je prema tzv. „piku“. On je smješten na zidu zgrade s crvenom fasadom. Bio je to svojevrstan naponski ormarić zaštićen metalnim vratašcima, svježe obojana u kričavo žutu boju. Nismo se obazirali kad su nas roditelji upozoravali na opasnost od igre u blizini visokog napona. Srećom, nikada se nikomu od nas ništa nije dogodilo. Prekrižila je ruke u visini čela, naslonila glavu na njih i nevoljko zažmirila. Odbrojavanje je počelo, ali je išlo nekako kilavo. U to vrijeme nas preostalih dvanaestero razbježalo se uokolo poput rakove djece. Bilo nas je posvuda – u visokoj travi, iza betonskog zidića, s druge strane naše ulice, iza širokog stoljetnog jablana, na kroviću ispred ulaza u stubište, u krošnji obližnje lipe, ispod parkiranih automobila iz kojih je pomalo curkalo ulje, ostavljajući nam mrlje na majicama. No, kako je Ivana brojala, to je bilo uistinu presmiješno za slušati. Iako je već pohađala četvrti razred osnovne, uostalom kao i ja, ipak još nije znala najbolje brojati do prvog troznamenkastog broja. To je u njenoj izvedbi zvučalo nekako ovako:

„Pet, deset, petnajst, dvaespet, trist, četrst, pedeset, pedespet, seamdeset, šestdest, osamdeset, osamdesetpet, devest, sto. Tko se nije skrio, magarac je bio, a tko je iza „pika“ triput žmiri… Ja polazim!“

Nije se ona još pravo ni okrenula u desnu stranu i zakoračila prema naprijed, kad je Vedo poput munje sjevnuo do žutog poklopca, lupivši iz sve snage po njem uzviknuvši:

„Spas za mene!“

Vidno razočarana netom skončanom radnjom, krenula je Ivančica dalje u potragu za odbjeglim članovima čopora. I dok je tako blago odlutala prema glavnoj ulici, koja je našu četvrt razdvajala na dva podjednaka dijela, Bobo je skočio s drveta i sjurio se kao sumanut prema „piku“. Sada je već postajala opreznija pa se nije odmicala od mjesta spasa više od četiri ili pet metara u dalj.

„Bit će teško spasiti se“, pomislio sam.

Srećom, nakon par minuta njezinog gnjevnog kruženja, kao maca oko vruće kaše, dočekao sam i ja svoj trenutak zadovoljstva. Iako malen, debeljuškast i trom, uspio sam se relativno brzo ustati iz visoke trave i iznenađujuće brzo doteturao do „pika“ i to u trenucima dok se ova još nije stigla okrenuti na stranu iz koje sam dolazio. Iskoristio sam prigodu kad je Ivana zurila u suprotnom smjeru od moje putanje punog trka. Sav zajapuren i vidno uspuhan lupio sam svojom debelom šakom u žuta metalna vrata koja su još desetak sekundi odzvanjala od siline mog spasonosnog udarca. Katarina se ohrabrila dotrčati do „gonga“, ali je bila prespora pa je Ifana (kako smo ju poslije zvali) s veseljem uzviknula:

„Spas za Katu!“

I dok je dežurna tragačica zamaknula malo iza zgrade, jer joj je već bilo dosadno čekati kraj igre, preko ceste je u koloni do metalne mete dotrčalo preostalih osmero izbjeglica. Sedam muških i jedna cura spasili su se u zadnji tren. Obrušavanje osam ruku zaredom na „pik“ manifestiralo se odjekivanjem duž čitave ulice. Obližnji stanari, posebice oni u poodmaklim godinama, često su nas zbog ovakvog načina zabave poprijeko gledali.

 

Sumrak se polagano spuštao na naš „kvart“. Pošto se jedino Katarina nije uspjela spasiti, ona je bila sljedeća po redu za žmirenje, brojanje i traganje. Muški su u našoj družbi bili pravi kavaliri. Curama su vrlo rado prepuštali onaj gorči dio igre koji donosi određenu neizvjesnost u konačni uspjeh. Ona je imala ipak više uspjeha, tako da se ovog puta nismo uspjeli spasiti ni ja, ali niti Vedo, brat mu Želja te Miro sa sekom Julijom. I taman kad je bio red na Miroslava, susjeda iz prizemlja je, najviše zbog buke koja ju je iritirala, istrčala van na ulaz. Još s viklerima u kosi i u tigrastom ogrtaču, spremna na počinak, prosijedoj je ženi doslovce pukao film. Pojurila je prema nama i „razbucala“ nas kao prave nedorasle balavce. Morali smo ubrzo smisliti neku novu zanimaciju. Zaigran, potpuno sam zaboravio večerati, što uopće, s obzirom na moju blagu pretilost, nije bila tako loša spoznaja. Nas mlađe već su roditelji zvali kući jer je mrak postao ozbiljan, a vidljivost dobrano smanjena. Ali, tko bi djecu natjerao doma pored ovakvog društva. Što se mora, mora se. Bio sam mlad, ali poslušno dijete svojim drugim roditeljima. Mrmljajući, teškom mukom napustio sam zanimljivo cjelodnevno poprište maloljetničkih slobodnih aktivnosti. Tako sam provodio svoje dječačke dane s osebujnim društvancem, ali ne zadugo.

 

Pubertet je postupno činio svoje. Cure su „škicale“ po dečkima, oni počeli konzumirati prve cigarete, voziti se na ručno „sklepanim“ mopedima i odlaziti u grad. Sve se, očigledno, dogodilo u trenu i za mene prebrzo. Malo pomalo, primjećivao sam da su se neki iz ekipe počeli povlačiti i izdvajati na neku drugu stranu, stranu kojoj nisam znao ni ime ni razlog. Nismo više bili tako složni kao ranije, to je jedino bilo evidentno. Dojučerašnji najbolji prijatelji, kolege, susjedi sada su odjednom postali potpuni stranci. Nisam ih više poznavao. 1990.-a godina je bila u trećem tromjesečju, a ja sam osjećao da više ništa ne štima. Društvo se počelo osipati, a igra više nije bila prioritet. Politika je, na našu žalost, postepeno ulazila na velika vrata u naše mlade i nevine živote. Nešto se očigledno spremalo, ali ja nisam znao što. Nekoliko tjedana kasnije moji najbolji frendovi su podmuklo odlazili i napuštali me bez pozdrava. Događaji su bili planirani i odvijali su se u velu tajni. Nekad smo se igrali skrivača, a u samo tri mjeseca postali smo potpuni stranci koji se zasigurno više nikada neće sresti…

 

 

Dražen Jergović

Dražen Jergović

Dražen Jergović, rođen 8. siječnja 1980. godine u Zagrebu, gdje trenutno i stanuje. Osnovnu školu i opću gimnaziju završio u Sisku, a nakon završene srednje škole i dodiplomskog stručnog studija elektrotehnike na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, radi kao projektant u poduzeću koje se bavi poslovima zaštite okoliša. Ima mnoštvo hobija i različite interese. Osim pisanja, zanimaju ga glazba, fotografija i europski film. Član je Udruge umjetnika „August Šenoa“. U slobodno vrijeme piše humoreske, aforizme, grafite, parodije, priče, eseje, pjesme i sl., koji su objavljeni u mnogim časopisima, zbornicima i fanzinima u državama ex Yu.

Dosad je objavio dvije vlastite knjige: humorističko-satiričku zbirku „Rideamus“ (http://rideamus.weebly.com) i zbirku aforizama, grafita, parola… „Ključ (ne)uspjeha“

(http://kljuc-neuspjeha.weebly.com).

Kolumnist je u humoristično-satiričkom časopisu „Potepuh“ Hrvatska (http://potepuh.webs.com) i svjetskog magazina za političku satiru, karikaturu, humor i strip „MaxMinus“ BiH / Švicarska (http://www.maxminus.com).

Istaknuta slika: Foto ilustracija: http://b2bmarketingsmarts.com/?p=1475



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 
 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 

 

Diana Gluck: Bosa

Bilo  je to davne 1933/1934. godine kada je mala Bosa pohađala drugi razred osnovne škole. Poticala je iz jedne siromašne porodice. Bila je mala, krhka, zelenkastih očiju, nasmejanog lika, volela je knjigu, bila je dobar ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Svetlana Radosavljević: Baštovanka

Svetlana Radosavljević   Baštovanka   Bašta u proleće, u jesen, bašta u cvetu, bašta pod snegom. Sve su to bašte. A bašta u srcu Baštovanke je jedna i svakom od nas podjednako vredna. U srcu svake Baštovanke...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona