Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu najmiliju spizu – škampe na buzaru. Umjesto da kao svaki pošteni Dalmatinac, nakon dobrog objeda malo prilegne, on juri u teretanu. Pretjerano koristi nekakve muške losione pa mu ne bi trag izgubio ni da ga slijediš na dva kilometra daljine. I baš taj miris i pomisao na trag, dao mi je ideju.
Agencija za gubljenje vremena sastavljena od dokonih dama u godinama, kojoj sama pripadam, preuzela je na sebe njegovo praćenje. Nema boljih agenata od hokejaša, kako obijest naziva sve koji su prešli šezdesetu. Ne upadaju u oči, dio su gradskog folklora, a kakvugod scenu da odglume, sve se pripisuje njihovoj dobi. Ako hokejaši ne otkriju kojim se to stranputicama moj zete kreće, nitko drugi to neće otkriti.
Neću vas mučiti opisom prikupljanja činjenica. Odmah ću vam reći što sam otkrila pa vi sami prosudite bi li bilo bolje da je otišao u škuribandu, na stranputicu ili ovo, što se sad dešava u našoj kući.
Kandidirao se za izbore – ove naše lokalne. Želi postati gradonačelnik. I počeo je kampanju. Potajno. Marljivo obilazi sve gradske gostionice i dijeli obećanja. Uz poneki špricer. Svakome obećava ono što ovaj želi čuti. Prima i prijedloge. Sugovornika gleda čvrsto u oči, smiješi se blaženo i potvrđuje glavom. Čvrsto vjeruje da samo u gostionici može naći referenta za tekuća pitanja – ako se ta funkcija danas tako naziva. Skupio je već stotinjak pristalica. One girice koje su se jučer dijelile uz obično, seljačko vino na gradskoj rivi su njegovo djelo. Nema posebnog programa i tvrdi da su njegov program ljudi i njihov boljitak, a birači, svjesni kakvi već jesu, znaju što to znači.
Pokušavam ga odgovoriti od ćoravog posla, ali on zapeo. Kaže da ima sve uvjete kao i drugi kandidati.
„Na znaš engleski“, pokušavam ga nagovoriti, a kad kažeš standstill agreement to bolje zvuči, nekako stručnije, nego kada kažeš “čekaj magare da trava naraste, nemam para da ti platim.“
Zet ostaje uporan. Opet tvrdi da ima dobre šanse.
„Nemaš!“ nalazim argument. “Ime ti još javno nije vezano uz ni jednu financijsku aferu, ni jedan skandal, a to je, priznat ćeš, ozbiljan hendikep.“
Gleda me ozbiljno, a onda mu se lice razvedri, cmokne me u obraz i poviče: “Bravo, punice! Idemo sad poraditi na dobrom skandalu. Neka svi vide da ni tu nisam ništa lošiji od drugih!“
Preneseno sa: Hrvatski glas Berlin
