Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Hrvatska

30. Septembra 2017.
 

Marija Juračić: Plovidba

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Često smo sanjali to putovanje. I uvijek bi ga nešto omelo. Uglavnom sam ja bila ta nepokretna ljenčina koja bi se izvlačila raznim isprikama. Sada se ti izvlačiš, kao da je ta činjenica da si umro nepremostiva. Kao da se dimenzije ovoga i onoga svijeta ne mogu dotaći. Ne vjerujem da te obična, ljudska smrt mogla toliko promijeniti. Hajde, ne izvlači se. Stvari treba pokrenuti i to brzo. Ja ću obaviti sve materijalno, a ti me prati duhom. Opet smo tim.

Krećemo  iz luke u 5 ujutro. Tramontana je lagana, ali dozvoljava brzinu kretanja od 5 NM. Imam kratke hlače, majicu s rukavićima, tenisice i šiltericu. Tebe ne vidim. Pretvorio si se u jutarnju maglicu i gubiš vrijeme igrajući se krilom jednog galeba. Malo me strah jer put je dug, a ja ću sama morati obaviti sve fizičke poslove, no uzdam se u vrijeme i čujem te kako mi govoriš: “Važno je prijeći jednu milju… onda još jednu pa…“

Jedrimo otprilike 500 m od obale da ne naletimo na nekog Čeha na luftmadracu, iako mi se čini da smo danas mi taj ludi Čeh na luftmadracu.  Smiješ se i govoriš da je ludost majka mudraca, da svaka budala zna što je moguće, a samo luđak to ne zna pa istražuje i tamo gdje nitko ne zaviruje. I tamo otkrije nešto.

Ima lijepih kuća i vrtova uz obalu, ali se ne zaustavljamo. Puštam oku širinu. Tvoj je vidokrug veći jer obuhvaća dva svijeta, ali o onom tamo ne smiješ pričati.
„Sve u svoje vrijeme“, kažeš,“ ne brini. Sama ćeš vidjeti.“

Sunce već grije, ali zbog stalnog hlađenja vjetrom, ne osjećam vrućinu. Kožu sam namazala smjesom maslinova ulja i lavande. Neće izgorjeti. Jedino me malo smetaju leđa jer sjedim uglavnom  u istom položaju. Prolazimo ispod Krčkog mosta koji je svoje noge ukopao u dubinu od 60 metara. Leđa je nadvio nad more i njihov je luk još uvijek najdulji armirano betonski luk na svijetu. Govoriš mi da su obećali ukinuti plaćanje mostarine kada se isplati gradnja mosta, ali to nije učinjeno. Pa zašto i bi kada je sve danas podvrgnuto tržištu? I sve što je besplatno nemoguće je pa tako i ova luda plovidba jedne žene  koja će jednom postati sjena i jedne sjene koja je jednom bila čovjek. Opet se smiješ mom razmišljanju pa pitaš: „A zar sada nisam čovjek?“

Upozoravaš me da pazim  jer to je put kojim znaju plivati medvjedi na otok.  Prometnica kroz Gorski kotar smanjila im je boravište pa migriraju na otok. Nisu ni ti medvjedi tako ludi.

Sunce je već visoko na nebu  kada se vežem za mrežu plaže u blizini Drage.  Sve je puno kupača pa ne upadam u oči. Plivam na kraj i pijem kapučino u kafiću na plaži. Imam kovanice u grudnjaku. Na barci jedem jabuke i nastavljam plovidbu. Gledam oko sebe, iako znam da mi to ne može pomoći, jer ne znam jesi li se ukrcao. Lahor koji osjetih na obrazu, nešto hladniji od vanjskog, me uvjerava da si tu i da možemo dalje. Vjetar je slabiji pa se sporije krećemo. Pred večer smo na domaku Senja. Mokra sam, ukočena i umorna. I ti si cijelo vrijeme šutio. Kažem da to nije fer, ali nije te briga. „Milja po milja… Važno je prijeći prvu milju… pa onda…“

Zalaz Sunca je prekrasan, uvala mirna. Iznad mene nazubljene stijene,  daleko od ceste, ne bojim se da bi mi netko nepoznat mogao doći. Zaslužila sam sok i hrenovke kuhane na plinskom rešou. U malom priručnom hladnjaku ima još soka i nešto hrane, ali dosta mi je to s malo kruha. Usidrena sam. Napuhavam luftmadrac, prekrivam ga mekanim ručnikom, gledam zvijezde kojih ima milijun i sjajne su, šaljem ti dobru misao. Spavam bez snova.

Rano me je probudila  svježina jutra. Puše. Velebitski kanal je preda mnom. Opak i opasan kada bura divlja i raste s rastom dana. Moramo krenuti pa važem mogućnosti. Za Kanal mi treba…
„Ne treba ti ništa“, čujem tvoj glas. „Pokušaš li tu ludost, završit ćeš kao tvoja Una.“
„Da, treba mi protutežina na boku. Uteg. Trebaš  mi ti.“ Osjećam suze, a on me nasmijava:
“Teško da bi ti moja sadašnja težina mogla pomoći. Čak i da bjesomučno skačem po palubi.“
Nervira me što ga ne vidim, a tako jasno čujem. I nervira me što je neozbiljan, kao da je prijelaz na drugu stranu samo tehničko pitanje koje nikakve nedoumice ne ostavlja iza sebe.

Treba proći kanal između otoka. Put je mnogo duži, ali sigurniji. Skraćujem glavno jedro. Prednje bi jedro samo skretalo jedrilicu s rute. Izvlačim odjeću iz mornarske vreće i u nju stavljam kamenje. Nije puno, ali nekakav uteg je. Popijem sok i pojedem nekoliko suhih smokava. Otok se ne čini daleko, ali je more strašno raskopano i diže se posolica. Nje se bojim, ali udarat će me u leđa. Krećem  mnogo istočnije nego što bih to napravila po lijepom vremenu.
Hrabro! Procjenjujem da solidno jurimo, ja i sjena koja me hrabri.  Koncentriram se na vožnju. Gotovo ne dišem. Ovo s burom nije igra, nego borba, a molim je da ne jača jer moje je jedro malo i ja sam malena u tom kovitlacu. Ne mislim na ništa. Samo na plovidbu i otok pred sobom. Znam da je s druge strane more mirnije, da su plaže pješčane. Osjećam napetost svakog mišića. Lagano se nasmiješim jer se sjetim napetosti mišića  moje izgubljene ljubavi. Osjetim kako mi  koža gori, a onda me jaki zapuh bure vrati na šahovsku ploču- četvrti kvadrant.  Ne gledam Goli otok, ne želim primiti njegovu negativnu energiju.  Gledam kako ući u sigurnije vode, skrenuti  ka sigurnoj luci.

Ti šutiš. Ne znam zašto. Bojiš li se za mene ili nakon jedne smrti slijede druge koje bi nas mogle udaljiti? Onda opet progovaraš i prigovaraš. Govoriš  da te nisam slušala kada si mi objašnjavao silu uzgona, to tajanstveno jedrenje uz vjetar.
Pokušavam se sjetiti i gotovo da me obuzima panika.
„Sama budala na razularenom moru.“
„Oblik kobilice napravit će svoje“, vičeš u vjetar. Ne razumijem, ali zatežem jedro i skrećem. Pali. Vjetar je jak, ali dijelom se razbija o otok. Dug je samo 22 km. Mogu ga prijeći i naći sklonište.

Uklizavam u uvalu. Čujem pijesak pod brodicom. Čujem tvoj zadovoljan smijeh i riječi:“ Bravo, malena, ovo nam je bila plovidba života.“

____________________

Priča je objavljena u Večernjem listu, u listopadu 2016.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Branko Ječmenica: Ja nisam ja

Бранко Јечменица Ја нисам ја За мене никад више ништа неће бити исто. Живео сам и умирао много пута до сада. Други људи мисле ...
by Redakcija
 

 
 

MEĐUNARODNI HAIKU KONKURS U OKVIRU FESTIVALA „SRPSKO PERO“ IZ JAGODINE

AN INTERNATIONAL HAIKU CONTEST HAS BEEN ANNOUNCED WITHIN THE FESTIVAL ”SRPSKO PERO” FROM JAGODINA   The festival Srpsko pero from Jagodina announces the haiku contest for the best haiku on the international hai...
by Redakcija
 

 
 

Svetlana Radosavljević: Osmeh iz Tutina

Наши стари су били мудри и о свему су бринули, зато смо трајали и одолевали свим недаћама. А ми, какви смо ми? Површни, свакодн...
by Redakcija
 

 

 

Kratak osvrt na magazin Diwan

Piše: Indira Jašarević Čandić Kako nas ratna razaranje i izbjeglištvo, stradanja i smrti mogu inspirisati i iznjedriti najbolje pisane riječi pretočene u knjige poezije, romane, priče, pokazuje novo izdanje Diwana koje...
by Redakcija
 

 
 

Značaj Al-Aqsa džamije za muslimane

U četvrtak uveče, 15. februara 2018. godine u Islamskom kulturnom centru ”Selimija” u Baru reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić i Nj. E. ambasador Države Palestine u Crnoj Gori Rabii Alhantouli...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona