Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Hrvatska

20. Februara 2014.
 

Marija Labak: Zadnji dan u domu (prva nagrada časopisa Avlija za najbolju priču 2013.)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U domu za nezbrinutu djecu u kojem sam donedavno radio bio je gluhonijemi dječak, Dejan. Dva su huligana, dva dječaka iz doma maltretirala Dejana skoro svaki dan. Ne fizički. Sjedali su pokraj njega, uvijek ga tražili po hodnicima. Smješkali mu se. On im se smješkao nazad, a oni su mu govorili sve same prostote, da mu je „majka kurva“, da je kreten i đubre, da je „otac kreten… mater kučka“. Stalno iznova, kao gadna litanija, kurva-mater s varijacijama je sve što su mu ta dvojica pričali, kroz blesavo smješkanje i tupavi cerek. On, gluh, smješkao im se natrag blaženo s izrazom odsutnosti na licu. Stalno se to ponavljalo. Nešto je ljigavo u tom činu, odvratno, nisko i jadno. Nisam im mogao naći ni propisnu kaznu. Ta dvojica su dolazili kod mene na razgovor, pokušavali smo ih spriječiti, bili su opominjani. Ali to se nastavljalo kad god su imali priliku. Prijekori i ukori nisu im ništa značili, imali su i veće prekršaje iza sebe. „On ništa od tog ne čuje“, rekli su mi. Zabavljalo ih je, cerekali su se i hihotali sami nad sobom. To što su oni radili nikome nije bilo smiješno. Pogotovo ne djevojčicama iz doma. Ipak, oni su nastavljali po svojem, skoro svaki dan.
Kako god bilo: posao u ovom gradu je bolji, radim u srednjoj školi, ne više u tom domu za nezbrinutu djecu o kojem pišem. I dalje kao pedagog.
Iskreno, volio bih da me Dunja zaustavljala. Da mi je govorila nešto tipa „ostani, nemoj ići, novac nije toliko važan, bitno je da smo zajedno“. Naravno, ja ne bih ostao: tješio bih ju da će sve biti u redu, da nas daljina neće spriječiti, da ćemo se viđati kolikogod često budemo mogli, da će sve biti u redu iako je bolno za nas oboje itakodalje. Ali, ona me poznaje, zna da ja ne bih ostao, racionalna je pa me ne zaustavlja. Nema tu romantičnog manevriranja gestama. Nema onog “nemoguživjetibeztebe”. Bit će joj teško, kao i meni, ali smo roblje vlastitog razuma i sterilne pragme i već je u glavi napravljena kalkulacija. Nema više toga.
Zadnje jutro koje smo dočekali zajedno (dok je Dunja spavala, ja sam ležao pored nje) gledao sam u madeže na njenoj blijedoj koži – leđa su joj bila kao negativ zvjezdanog neba. Njen se mačak ispružio na noćnom ormariću pored Dunjine glave. Jastučići su mu na zgrčenim šapicama bili kao neka blijeda malina.
Opet, kad promislim, Dunja i ja nismo više ono što smo bili nekad. Ne dere se na mene kada dođem kasno kući. Počela se privikavati na mene, miriti se sa mnom ovakvim kakav jesam – ne mijenja me – i zato što me prihvaća ovakvog kakvog jesam ne mogu ju više poštovati kao prije. Mogu joj lagati nešto i ona će samo će pomirljivo kimnuti glavom, pravit će se da mi vjeruje. Iako zna da lažem. Prije nije bilo tako. Postala je previše racionalna, previše mi sve smrdi na kalkulaciju.
Dva dana prije nego što sam otišao iz tog doma, tri su djevojčice dotrčale u moj kabinet i nagurale se nad moj stol, cijukale i upadale jedna drugoj u riječ: dođite brzo – gluhi Dejan – u holu – domar popravljao prozor – Marku i Dariju šamarčine – dođite brzo – krv iz nosa – plače – dođite brzo. Otišao sam u hol. Ona dvojica huligančića su sjedila na klupi krvavih noseva, Dejan pored njih gledao je tupo pored sebe, domar do Dejana buljio je u pod. Djeca su stajala u hrpicama pored i žamorila.
Prvo sam razgovarao s tom dvojicom, Markom i Darijem, pa s Dejanom i na kraju s domarom. Priče su im bile usklađene: opet su ona dvojica, standardno, prostačila Dejanu. Bili su u holu. Domar je tamo popravljao prozor i odjednom se više nije mogao kontrolirati – toliko je išamarao tu dvojicu da im je počela curiti krv iz nosa. Dok je ih je šamarao, Dejan je skočio na njega s leđa i udario ga u glavu – Dejan je branio onu dvojicu.
Dok je sjedio kod mene, oblikujući svojim dugim, blijedim prstima znakove, pitao sam se što on vidi u onoj dvojici što se vječno smijulje i krevelje. Pitao sam ga jesu li mu se ikad obratili znakovnim jezikom.
“Ne”, odgovorio je.
“Znaš li što ti govore svaki put kad su pored tebe?”, oblikovao sam rukama.
“Ne”, odgovorio je opet, ali je stao i zagledao mi se negdje u čelo. “To nije važno”, dovršio je.
“Ne govore lijepe stvari, Dejane.” On je samo kimnuo glavom.
“Trebao bi ih se kloniti, Dejane, već smo te upozorili”, nastavio sam.
“Zašto?”, pokazao je.
“Zato što ti uvijek govore samo ružne stvari.”
“Ali, ja ih ne čujem”, rekao mi je tijelom ono isto što su mi ona dvojica rekla cerekajući se. “Drago im je kad me vide, smiju se”, dovršio je.
Pomislio sam koliko je Dejan sâm u svojoj tišini.
Kako on živi u toj krvavoj, prokletoj, vječnoj tišini u kojoj je stvarnost hendikepirana i svedena na one dimenzije u kojima ona dva iskreveljena huligana uopće nisu ni po čemu loši – stoje pored Dejana i smiješe se.
Kako Dejan pristaje na tu svakodnevnu torturu ispod svakog dostojanstva, kako sudjeluje u vlastitom nasilju nad sobom. I ne želim ga žaliti jer mislim da je i on kriv za to, ali ga žalim još više jer je toliko slab.
Razumijem ga, ali cijeli mi se svijet činio toliko jadnim i žalosnim dok sam sjedio pred ovim dječakom u tišini, prelamajući ruke u znakove. Razumijem ga – to i je najgore. Razumijem ga na osnovu razumijevanja sebe, razumijem njegovo ponašanje na osnovu svojih sklopova razmišljanja i osjećanja. To je najgore u razumijevanju drugoga, osobito kad me drugi žalosti.
Kako se cijeli ovaj jadni svijet sveo na kompromis u kojem pristajemo na tako jadnu stvar, a zbog čega? Da netko stoji pored nas.
Domar me samo molio da nekako ne dobije otkaz. “Treba mi ovaj posao, moram od nečeg živjeti”, ponavljao je. Takav ispad nasilja – to je otkaz odmah. Ipak.
U očima ostalih djelatnika doma on je učinio ono što njima njihove metode nisu dopuštale. Netko je to učinio i moramo ga okriviti – naravno, nije u redu da je takvo nešto učinio, svi znamo. Ali, svima je bilo drago da je to učinio – to je bilo jasno, a nitko to nije izrekao naglas. Postojao je neki pritajeni konsenzus s domarovim šamaranjem – to je trebalo biti učinjeno. Ali se cijelo vrijeme nije učinilo, jer zbog toga slijedi otkaz.
“Moram od nečeg živjeti”, ponavljao je domar, “molim Vas”. Trebao sam odlučiti koja će biti sankcija za njega u dogovoru s ravnateljicom doma. Ona je samo ponavljala neke zakonske trivije, pričala o otkazu i rekla mi da o tome moramo odlučiti zajednički. Održali smo sastanak – svi djelatnici doma.
Mi postojimo samo kao kompromisi. Postojimo u tajnom dogovoru sa svojim tlačiteljima, s ljudima koje ne poštujemo. S ljudima koje ne poštujemo, a želimo njihovo poštovanje. Koji nas ne poštuju, a ipak nam dolaze da nas muče i da ih mučimo i da tako dugo živimo i dobro nam bude na zemlji.
Kao pedagog, nisam mogao riješiti sam tu stvar s domarom i odgovornost za propisnu kaznu nije bila samo na meni. Ipak, nekako su odlučili staviti to na moja leđa. Imao sam glavnu riječ na sastanku, nisu htjeli govoriti, svi su gledali u mene. Bilo je to zato što sam odlazio. Mislim da su u meni vidjeli izlaz iz svega bez posljedica. Preko mene se moglo izbjeći da iz toga ništa ne nastane, ne znam zašto, tako su se ponašali, kao da će to otići sa mnom, a oni će samo šutjeti. Domar nije dobio otkaz. Nije kažnjen.
Svjestan sam što to znači. Što bi se moglo dogoditi ako se pročuje što se dogodilo. Zataškali smo nasilje nad djecom. Kad sam zadnji dan izlazio iz tog doma, prolazio sam pored tržnice. Prodavali su borove na tržnici, bilo je tri dana prije Božića. Borova na stotine. Male, tamnozelene, nakostriješene zvjerke. Zaklane, prerezane u svojem jedinom koljenu svoje jedine noge, naslagane jedna do druge. Miris je oko njih bio težak, opojan, smolast – miris borova u hladnom zraku – prosta svježina.
Odmah zatim, dok sam hodao, balav oblak mirisa ribarnice. Smrad vode pune ljuskavih ribljih tjelesa i sluzavih, ljigavih nakupina. Klikeraste su riblje oči u akvariju gravitirale uz prozirno staklo, a usta su im se ritmično otvarala i zatvarala na zvuk nekog samo njima čujnog takta, vlažna, bijela i mekana, pornografski lascivna. Pitao sam se kako Dejan doživljava ovaj svemir mirisa na tržnici, pošto kažu da je osjetilo mirisa izoštreno kod gluhonijemih.
Stvarno bih volio da me Dunja zaustavljala. Ali ja ne bih ostao, naravno.

 

Marija Labak

Marija Labak

Marija Labak, rođena je u Đakovu 22. studenog 1989. godine. Pohađala je III gimnaziju u Osijeku te maturirala 2009. godine. Bavi se pisanjem i u nekoliko navrata su joj objavljene kratke priče u različitim zbornicima. Trenutačno studira na Filozofskom fakultetu u Osijeku, smjer Filozofija-Pedagogija.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 
 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 

 

Diana Gluck: Bosa

Bilo  je to davne 1933/1934. godine kada je mala Bosa pohađala drugi razred osnovne škole. Poticala je iz jedne siromašne porodice. Bila je mala, krhka, zelenkastih očiju, nasmejanog lika, volela je knjigu, bila je dobar ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Svetlana Radosavljević: Baštovanka

Svetlana Radosavljević   Baštovanka   Bašta u proleće, u jesen, bašta u cvetu, bašta pod snegom. Sve su to bašte. A bašta u srcu Baštovanke je jedna i svakom od nas podjednako vredna. U srcu svake Baštovanke...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona