Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Hrvatska

2. Februara 2017.
 

Marin Pelaić: TESTA DI CAZZO (III nagrada za najbolju priču u regionu za 2016. godinu)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Profesorica Maddalena Gagliardi ležernim je korakom ušetala u učionicu trećeg razreda splitske gimnazije. Začula se kratkotrajna buka nastala pomicanjem drvenih sjedalica i klupa, iza koje je uslijedila grobna tišina – već ustaljena akustična procedura nakon što bi profesor ušao u razred. Jedan od učenika je stajao pred pločom. Kao i ostalih dvadesetak, nosio je crnu košulju zataknutu u hlače bež boje, koje su pak bile uvučene u crne čizme. Uniforma Avanguardista, fašističke mladeži. I ostali učenici bili su jednako odjeveni. Bez takve se uniforme nije moglo postati ni ostati učenikom gimnazije u novom, talijanskom Splitu. Mladić je u lijevoj ruci držao fes, a desnu je neodlučno krenuo ispružiti u rimski pozdrav, koji je, kako su profesori od njih uvijek tražili, trebalo popratiti pokličem: „Viva il Duce!“[1] No, tek što je pomaknuo rukom, professoressa Maddalena ga zaustavi.

Lascia stare[2], reče odmahujući rukom, a potom sjedne za katedru.

Maddalena Gagliardi bila je profesorica talijanskog jezika, tek desetak godina starija od svojih učenika. U Split je stigla u rujnu 1941., zajedno s još osam talijanskih profesora koji nisu imali posla u rodnoj Kalabriji pa su poslani u različite krajeve Duceovog Carstva da rade na širenju talijanstva. Dio je otišao na grčke otoke, dio u Albaniju, dio u Dalmaciju. Maddaleni je ponuđen Spalato. Pristala je.

Grad joj se svidio na prvi pogled, čim ga je spazila s palube broda kojim je stigla. A ona se, pak, na prvi pogled svidjela učenicima. Ne samo zbog svoje mladosti i ljepote, već i zbog zanosa kojim je predavala, te brojnih drugih detalja. Točnije, „detalja“ – kao na primjer ovoga što nije inzistirala da je dežurni učenik pozdravi rimskim pozdravom kada ulazi u razred, a kako je bilo propisano školskim pravilima.

„Ruke želim vidjeti u zraku kad vas nešto pitam. Da pokažete da ste nešto naučili“, rekla je na početku prvog sata, ignorirajući ispruženu desnicu dežurnog učenika.

I njoj i učenicima rečeno je da se na današnji dan posebno svečano obuku. Bio je 15. travnja i gradska je vlast odlučila obilježiti godišnjicu uspostave vlasti u Splitu. Na prozore škole ovješene su talijanske zastave, a u razred, pored Maddalenine katedre, dovučen stolić na kojem je bila smještena Mussolinijeva bista. Još jučer ju je donio ravnatelj osobno.

„A gdje vam je Duceova slika?“, upitao je jučer začuđeno taj nadobudni ravnatelj, brišući rupcem znoj s čela, kada je zamijetio da se na mjestu gdje se trebala nalaziti Mussolinijeva slika ne nalazi ništa. „Zašto nije na zidu, kao i u ostalim učionicama?“

Mussolinijeva slika sa zida je nestala već njenog drugog radnog dana. Maddalena je bila ušla u razred i vidjela da na zidu nema ničega. Znala je da krivci stoje poredani pred njom. No, samo je bez riječi sjela za svoj stol, otvorila dnevnik i upitala: „Osim Ducea, koga još danas nema na nastavi?“

„No?!“, oglasio se opet u čudu ravnatelj kad je primijetio da Mussolinijev mrki pogled ne nadgleda učionicu. „Gdje je slika?!“

„Nadam se da nećete zamjeriti“, odgovorila mu je. „Ali… Znate…“

„No, profesorice Gagliardi, recite što je bilo!“, hrabrio ju je ravnatelj.

„Radi se o tome da sam ja… Pa, strašno volim našeg Ducea. Gotovo da sam zaljubljena u njega. A… A ovdje u Splitu nemam nijednu njegovu sliku. Sve su mi ostale kod kuće. Nisam si mogla pomoći i … I skinula sam je sa zida i odnijela kući. Oprostite mi. Znam da sam pogriješila.“

No, umjesto gnjeva, od ravnatelja je dobila osmijeh.

„Uvijek mi je drago kad čujem kolika je ljubav naših ljudi prema Duceu“, reče ponosno. „Valjda ćemo jednom i ove priproste Slavene naučiti pravim vrednotama. Kako bilo, ne brinite za ovo. Trebali ste me samo pitati. A ova bista koju sam donio je, vidim, stigla u pravu učionicu. Bit će vam bolja od slike!“

Tako je professoressa Maddalena pokraj svojega stola sada imala bistu s likom Ducea.

„Dežurni, da čujem“, reče ona, umočivši nalivpero u tintu. „Tko je danas odsutan s nastave?“

Dežurni učenik izgovori dva imena.

„Možda samo kasne. Upisat ću im imena kasnije. Otiđi sjesti“, reče mu.

Učenici čija su imena bila izgovorena nosili su jednake uniforme kao i njihovi kolege iz razreda. Zvali su se Jure i Vicko. Ili po novom, Giorgio i Vincenzo. Šetali su prema Rivi, gdje se trebala održati završnica svečane parade.

„A ča ako nas neko pita ča radimo tamo?“, upita najednom Jure.

„Došli smo vidit kako uređuju Rivu za paradu“, odgovori Vicko.

„Ali onda će nas pitat zašto nismo u skulu“, reče Jure. „Jer ionako bi kasnije svi đaci tribali doć na paradu.“

„Reć ćemo da su nas dva ranije pustili iz skule“, reče Vicko. „Uđi u ovu kaletu“, doda tiho odmah zatim. „Brzo!“

Jure i Vicko ulete u jednu od uličica. Pola minute potom putem kojim su se kretali prođe odred od desetak crnokošuljaša.

Camicie nere[3], šapne Jure.

„Je. Vidija san da idu u našen pravcu. Da smo ih sreli, morali bi ih pozdravit. I to po fašističku“, reče Vicko i prijezirno pljune nakon svojih riječi.

„Krcat ih je grad danas“, reče Jure. „Je li pametno da baš danas ovo učinemo, a?“

„Je, mora bit baš danas!“, reče odlučno Vicko. „Baš zato jer je danas ovi dan koji je, mora bit danas. I nas je dopalo najboje misto za to učinit. Ako neš ti, ima ko će… Osin ako se cili život ne misliš zvat – Giorgio!“

„Ajde na pizdi“, reče ljutito Jure. „Učinit ćemo to. Samo me pinku straj.“

„Samo prati šta ti govorin i učini kako smo se dogovorili. I sve će bit u redu.“

Dvojica prijatelja izađu iz uličice i nastave prema Rivi. Iz tog se smjera već čuo šušur. Tekle su posljednje pripreme za veliki skup koji će započeti paradom vojske i gradskih fašističkih organizacija. Vicko i Jure stigli su dok su se tamo još motali radnici koji su namjestili pozornicu i dok su građani znatiželjno promatrali što se događa.

„Sa’ me dobro slušaj. Kad obavimo ča jemamo, trčemo u onome smjeru onamo“, reče Vicko Juri pokazujući mu suptilno glavom na jednu od uličica. „Kad je prođemo, bitno je samo da se odma uključimo u gužvu. Kako smo u avangardistička odijela, ka i gomila drugih đaka, nema teorije da će nas pripoznat koji smo.“

„Razumin“, reče Jure.

Zaustavili su se na jednom mjestu i nastavili promatrali što se događa. Ono što su čekali dogodilo se za nekoliko minuta. Skupina radnika donijela je četiri metra visok portret Ducea, koji je prikazivao njegovu glavu sa šljemom; bio je to isti Mussolinijev lik koji je bio bojom nacrtan po zidovima brojnih kuća po gradu; isti Mussolinijev lik koji je visio na zidovima školskih učionica; isti Mussolinijev lik koji su iz jedne takve učionice ukrali i onda u more bacili Vicko i Jure. Upravo pod strogim pogledom tog četverometarskog portreta imala se odviti velika parada, proslava „oslobođenja“, kako su taj događaj danima prije najavljivali Talijani.

Che testa di cazzo…[4], promrmlja Vicko. Potom upita Juru: „Koliko ih jemaš u džepu?“

„Dvi“, reče Jure.

„U redu. Sve jasno?“

„Sve jasno.“

Vicko i Jure sitnim se korakom približe portretu.

„Sad!“, reče Vicko. Dvojica mladića u uniformi Avanguardista zamahnu rukom. Sljedećeg trenutka na licu četverometarskog Duceovog pojavile su se dvije crne mrlje, a onda se niz njegovo bahato lice počela slijevati tinta.

Dok su oni koji su se tu zatekli povezivali što se upravo dogodilo, Vicko svojom drugom bočicom tinte pogodi veliku talijansku trobojnicu koja je visjela pokraj bine, a Jure svojom „ofarba“ rimsku vučicu i tintom napoji Romula i Rema koje je dojila i koji su uz nju bili otisnuti na mramornoj tabli na zidu.

Pred zbunjenim pogledima promatrača, Vicko i Jure dadu se u trk. Oči sviju bile su zakovane za masu crnila u koju se pretvorilo Duceovo lice.

Arrestateli! Arrestateli![5], urlao je zapovijedi da ih uhvate jedan od lokalnih fašističkih časnika, pokazujući prstom prema uličici kamo su počinitelji otrčali.

Vicko i Jure su trčali dogovorenom rutom i bili na pedesetak metara od mjesta gdje su se kanili pomiješati s onima koji su se tu poredali da bi pratili mimohod, te tako infiltrirati među svjetinu. No, taman kad je pomislio kako sve ide kako je bilo planirano, pred Vickovim očima ukaže se karabinjer koji se stvorio iz jedne od uličica koje se križaju s tom kojom su bježali. Vicko i karabinjer se sudare i padnu. Karabinjer je bio zabezeknut. Nije imao pojma što se događa; bio je u patroli i sad je na njega natrčao neki mladić. Povici „Arrestateli!“ postajali su bliži, kao i udarci vojničkih čizama o tlo. Jure podigne Vicka s poda i udari karabinjera nogom, da ne ustane tako brzo. Dvojica mladića nastave trčati.

„Nećemo uspit ubacit se u gužvu, vidili su nas!“, reče Jure.

„Biž’mo prema skuli!“, odvrati Vicko. „Vidit će da smo ušli tamo, ma neće znat u koji razred!“

Vicko i Jure otrče prema školi. Bilo je kako je Vicko predvidio – karabinjeri i crnokošuljaši koji su ih pokušavali uhvatiti vidjeli su da ulaze u školsku zgradu, ali nisu mogli vidjeti kamo idu jednom kad su tamo utrčali.

Professoressa Maddalena upravo je recitirala Danteov „Pakao“ kad su na vrata učionice banula dva učenika koja nisu bila na satu od početka.

Buon girono[6], reče Vicko, trudeći se prikriti zadihanost. „Ispričavamo se na kašnjenju. Smijemo li ući?“, upita na talijanskom i zatvori vrata.

Maddalena ih htjede upitati gdje su bili i zašto kasne, ali u školskom dvorištu začuje buku – zvukove ubrzanih koraka, ljutite naredbe te koncu kroz prozor ugleda kako crnokošuljaši i karabinjeri ulaze u školu.

„Da da, u redu je“, reče ona. „Brzo, sjednite na mjesta.“

Premda je znala da će uskoro opet biti prekinuta, namjeravala je nastaviti recitirati Dantea. No, tada je ugledala kvaku od vrata učionice.

„Izvadite nalivpera!“, naredi iznenada. „Brzo, nalivpera i tintu! ODMAH!“

Učenici izvade pribor.

„Želim da uz pomoć naliv – ne, prstiju i tinte napišete na papir riječi VIVA IL DUCE! I to deset puta! SMJESTA!“

Učenici, premda nevoljko, krenu izvršiti zadaću.

Nekoliko minuta potom u razred uleti fašistički časnik u pratnji dvojice karabinjera.

„Ispričavam se, professoressa, što ovako upadam“, reče uz blagi naklon i usiljen osmijeh, „ali imamo hitan slučaj!“

„Hitan slučaj?“, upita ona.

„Da! Naime, dvojica bandita su upravo prolili tintu po slici Ducea, onoj koju smo posebno napravili za današnji dan! Zamislite – tintu! Bacili su bočice ne samo na Duceov lik, nego i na talijansku zastavu i rimsku vučicu, simbol naše civilizacije! Civilizacije, koje ovdje očito nedostaje!“, drekne crnokošuljaš.

„Razumijem vaš bijes“, reče Maddalena blago. „Za takvo što zaista nema opravdanja. I iskreno se nadam da će krivci biti uhvaćeni i propisno kažnjeni.“

„Bit će! BIT ĆE!“, vikne crnokošuljaš.

„Samo… Ne razumijem zašto ste došli ovdje“, reče ona.

Crnokošuljaš se okrene prema razredu.

„Vidjeli smo da su ušli u školu. Professoressa, recite mi… Je li neki od vaših učenika na nastavu stigao tek maloprije?“

Maddalena je šutjela. Crnokošuljaš se okrene prema njoj.

„No?“, upita.

„Ne“, reče Maddalena. „Svi su tu od početka nastave.“

„Jeste li sigurni?“, upita on.

„Da. Škola nije tako mala. Ne moraju biti u mom razredu.“

Cara professoressa“, reče crnokošuljaš uz ironičan smiješak i približi se Maddaleni. „Iskren da vam budem, čim smo ušli u školu, većinu ljudi sam poslao da provjeri potkrovlje. Da me hvataju i da pobjegnem u školsku zgradu – ma u bilo koju zgradu – ili bih se skrio u potkrovlje, ili tamo otišao pa se preko krova prebacio na susjednu zgradu. Međutim, onda sam primijetio jedan detalj…“, izrekavši ove riječi, okrene se i pokaže prstom na kvaku. „Kvaka ulaznih vrata vašeg razreda umrljana je tintom s vanjske strane. A kako sada vidim, i s unutrašnje. Obzirom da su počinitelji baratali tintom… Znate, pametna ste signorina. Možete sami zaključiti.“

Potom se okrene prema dvojici karabinjera.

„Pregledajte im ruke! Privedite dvojicu čije su ruke prljave od tinte!“

Karabinjeri krenu pregledavati učenicima ruke.

„Gospodine“, reče jedan nedugo zatim. „Svima su ruke prljave od tinte.“

Crnokošuljaševo se lice smrači. Krene sam pregledavati ruke i ubrzo se uvjeri u riječi koje je začuo.

„Zadala sam im zadatak da napišu tintom Duceovo ime. Zbog toga su svima ruke prljave. I otud tinta na kvaki – kad su se vraćali u razred s predaha.“

Crnokošuljaš potpuno poludi, a onda krene uzimati bočice tinte sa školskih klupa.

„Ti!“, prozove jednog od karabinjera. „Pokupi ih sve! Pokupi ih sve i sve ih baci u smeće!“. Skupljao ih je i on osobno, a kako ih je nespretno grabio, mnoge su se prolile i uprljale i njegove dlanove.

„Što me sad gledate, idioti?!“, drekne na dvojicu karabinjera kad su završili. „Otrčite u potkrovlje, pronađite ih!“. Zatim krene prema dnevniku. „Da vidimo tko danas nije ovdje! Ako je ta gamad operirala po gradu, znači da nisu mogli stići na nastavu… Što znači da su zapisani!“

„Gospodine, svi su na nastavi cijeli dan“, reče Maddalena dok je on proučavao dnevnik. Crnokošuljaš vidje da zapisanih uistinu nema. Iz očiju su mu frcale iskre prijezira, bijesa i frustriranosti.

„Ovako, dobro me slušajte!“, obrati se učenicima. „Možda oni koji su izveli ovaj zločin i nisu ovdje! Možda i nisu iz vašeg razreda! Možda svi kod kuća imate Duceovu sliku i ljubite je ujutro i prije spavanja, ali za svaki slučaj, zapamtite ono što ću vam sada reći!“

Potom uhvati zraka, ponosno izbaci prsa i položi dlan na bistu Mussolinija koja je stajala pokraj njega.

„Naš vođa Benito Mussolini najveći je čovjek na svijetu! Oslobodivši Dalmaciju od barbara, učinio je puno i za Italiju i za samu Dalmaciju! Nedopustivo je da ga šaka razbojnika i primitivaca vrijeđa! Zapamtite što ću vam reći – od ovoga trenutka, svatko, neovisno o spolu i dobi, tko na bilo koji način uvrijedi Ducea, makar iskaže sumnju u njega, ide u lance! A ako se netko drzne tintom oskvrnuti njegov lik, taj će na vješala! Capite?![7] VJE-ŠA-LA!!!“

„Gospodine“, prekine Maddalena šutnju koja je zavladala nakon prijetećih riječi. „Nadam se da to ne stupa na snagu odmah.“

Crnokošuljaš se iznenađeno okrene prema njoj, a onda primijeti da je, dok je govorio, tintom uprljani dlan držao na Duceovom licu. Naglim trzajem pomakne ruku s biste i sav crven u licu, od ljutnje i sramote, gunđajući psovke, izleti iz učionice svom snagom zalupivši vratima.

„Eto“, šapne Jure Vicku u klupi. „A mislija si da je Mussolini – testa di cazzo.“

__________________________

 

[1] Tal. „Živio Vođa!“ (odnosi se na Mussolinija).

[2] Tal. „Pusti, nije važno.“

[3][3] Tal. Crne košulje, tj. Crnokošuljaši

[4] Tal. Kreten, Idiot.

[5] Tal. „Uhitite ih!“

[6] Tal. „Dobar dan.“

[7] Tal. „Razumijete?!“

 

Marin Pelaić, rođen 1987. godine u Splitu, Hrvatska. Nakon završene osnovne škole, upisao V. gimnaziju „Vladimir Nazor“, koju je završio 2006. Iste godine upisao studij povijesti te engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, na kojem je diplomirao u rujnu 2014. godine stekavši titulu magistra edukacije iz navedenih predmeta. Osim povijesti, njegova velika strast je i književnost. Od dosadašnjih dostignuća, izdvaja pobjedu na natječaju „MetaFORA se smije 2016.“ za najbolju humorističnu priču, prvo mjesto na natječaju za kratku priču „Mjesto radnje: Makarska“ te treće mjesto na natječaju za najbolju kratku priču – satiru „Slavko Kolar 2014.“.

Kontakt: marin.pelaic(ET)gmail.com



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Novi roman Stojane Garović-Magdelinić ”Tekla voda”

Лaбуд Драгић     О ДУХУ ПРИПОВЕДАЊА У ПРОЗИ СТОЈАНЕ ГАРОВИЋ МАГДЕЛИНИЋ   Roman TEKLA VODA  može se naći u Prosvetinoj knjižari GECA KON, Ulica Knez Miha...
by Redakcija
 

 
 

Draško Došljak: Nova proza Milije Pajkovića

Prikaz PROZA MILIJE PAJKOVIĆA   (Milija Pajković: „Varoš bez mane“, IGP „Pegaz“, Bijelo Polje, 2017, 252 str.)   Pred čitaocima je nova knjiga Milije Milanovog Pajkovića nakon prethodno objavljenog rukopisa ...
by Redakcija
 

 
 

Nova zbirka pjesama Zorana Hercigonje ”Bezimene pukotine”

Pročitajte novoizašlu tiskanu zbirku pjesama BEZIMENE PUKOTINE Zorana Hercigonje koja je dostupna i u elektroničkom obliku. Naslov: BEZIMENE PUKOTINE  nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. ...
by Redakcija
 

 

 

Dragan Stodić: Razgovor sa Slavišom Krstićem

LEPOTA SPAŠAVA SVET Slaviša Krstić iz Smederevske Palanke spojio je sopstvenu fotografiju i svoju poeziju u jednu umetničku celinu i predstavio je ovih dana i u Savremenoj galeriji u Požarevcu. Umetnik nastoji da Reč koju...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: STVARAOCI – IZMEĐU NERAZUMIJEVANJA I NEBRIGE DRUŠTVA

STVARAOCI – IZMEĐU NERAZUMIJEVANJA I NEBRIGE DRUŠTVA   Nijedno vrijeme nije bilo previše naklonjeno stvaraocima. Svima koji su čitali biografije poznatih pisaca, filozofa, pa i naučnka, poznato je da su mnogi, v...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona