Danijela Danilović, rođena 15. svibnja 1988. godine u Gračacu (Hrvatska). Osnovnu školu ”Nikola Tesla” završila u rodnom gradu gdje je kao odlična učenica upisala i srednju školu (smjer ekonomist).
Godine 2007., na Odjelu za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru upisuje preddiplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Godine 2009., uručena joj je Rektorova nagrada u znak priznanja za izvanredne rezultate postignute na studiju u akademskoj godini 2007/2008. Na diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti (nastavnički smjer) upisuje se 2010. godine. Uspješno diplomirala 2012. godine na temu iz usmene književnosti.
DIPLOMA
.
Kao mala sanjala sam da sam balerina,
pjevačica i djevojka što harfu svira,
princeza bez princa, manekenka na pisti…
Zahtjevi moji nikada ne bjehu isti.
A onda je nastupila katastrofa –
poželjeh biti jedna profa.
Novi grad, novi ljudi, puste knjige…
Moje sanje zamjeniše brige.
Dobih diplomu, al’ suze bjehu skupe –
sjedoh ja ponovno u školske klupe.
PRIZNANJE
.
Papir je često prazan.
Olovka samo mrtvo leži.
I dok čeznem za slovima,
misao mi stalno bježi.
U potpunu miru
(zamišljam) –
tinta je već na papiru.
Sve ti priznajem,
ruka sama piše,
lepršavo se amo-tamo njiše.
Sada joj je teško reći da stane –
olovka ispisuje sretne dane.
I onda opet sve stane –
na stolu prazan papir i olovka leže.
Istinu ti priznati sve mi je teže.
VUK
.
U blizini porušenog grada
pustim livadama tumaraju stada.
Strašan prizor, srce slama,
stada bez čobana, posve sama.
Za njima se zvijerka ljuta vuče,
pred obiljem sline joj cure.
Ne vide opasnost, nikuda ne žure,
a meni srce snažno tuče.
Da viknem? Neka se mene boje!
K’o serviran ručak na pladnju mu stoje.
ZRAKA MALA
.
Jutros je rano u zoru
zraka mala tapkala po stolu.
Šetala je po knjizi, olovci i papiru,
a onda završila na djedovu šeširu.
I tu je stala
zraka mala što je sjala.
Dugo je sanjala na miru
najljepše snove na djedovu šeširu.
A onda je naišao oblak i zraku skrio.
Rastadoše se šešir i prijatelj mu mio.
GIGANTSKI MRAVINJAK
.
Tamo ispod onoga stabla skrivena u hladu
promatram žamor i vrevu dolje u gradu.
Sve se nekako brzo odvija, kreće;
mnoštvo njih poznanike svoje sreće.
U rano jutro oživi taj gigantski grad
kada svi nekamo žure baš kao i sad.
Ljudi su u njemu mravi i ništa više;
tek kada se navečer povuku u svoj mravinjak
u gradu postane tiše.
