Ramona Adriana Vukelić, rođena 22. 11. 1979. godine u Resiti, u Rumunjskoj. Danas je udana i živi s familijom u Hrvatskoj, gdje voli pisati stihove na rumunjskom i hrvatskom jeziku.
Ti reci, Bože, kako dalje?
Pod stopala vremena,
Zgažena i smrvljena,
Bez tragova vidljiva,
Samo na lica oborena,
Pod stopala vremena!
Nije me vrijeme štedjelo,
Ni godine sklone mi nisu bile.
Pjesme su mi prestajale svirati,
Osmijeh na licu nije se više krio,
Nije me vrijeme štedjelo!
Razumio me nitko nije!
I zašto danas da se krije
Da samac, putnik bez adrese,
Zalutao sam puste ceste,
Razumio me nitko nije!
Cesta bez kraja čekala me –
Zalutao do nove zore,
Do novog grada bez imena,
Pod mjesecom i pod zvijezde
Cesta bez kraja čekala me!
Kamo da skrijem svoju bol?
Kud da udaljim svoju patnju?
Ne trebam ja na ranu sol,
Padao sam u dubok ponor,
Kamo da skrijem svoju bol?
Ti reci, Bože, kako dalje?
Ja samo tonem, jače i jače,
Kako da stranicu okrenem,
U tebi dalje da vjerujem
Ti reci, Bože, kako dalje?
Jesen
Ja sam jesenski cvijet,
Rođena sam kada
Pada lišče zlatno,
I magla gusta spušta se
I kapi kiše padaju polako.
Ja, došla sam na svijet
Jedne jesenske večeri
Dok žene u selu skupljale se
I ručne radove vrijedno vezale,
A muškarci su kartali do zore.
Moja me majka rodila
I s ljubavlju me odgojila
Da budem dobra i poštena,
Da budem ponosna i vedra,
U srcu svuda Boga nosila.
I kad me vjetar jesenski
Daleko od kuće jednom odnese,
Da pratim lišče zlatno
I prve kapi kiše jesenje,
Do stare kuće da pratim tragove.
Jer, kad jesen stiže, pokraj kamina,
Čeka me stara majka i stara violina,
Dunja žuta na kredencu je starom,
Moje knjige pod prašinom su na ormaru,
A slika iz djetinjstva je još na ganku!
Majko, doći ću, s dolaskom kiše,
Kad budu noći duže, da ti budem bliže!
I kada vani grmi i s neba sijeva
Da ti kažem, majko, tu sam kad me trebaš,
Od ove jeseni, mila, ostat ću kraj tebe!
