Moj zet ne razumije teoriju velikih brojeva. Smije mi se kada trčim na poštu platiti račun od nekoliko stotina kuna, kako bih izbjegla opomenu nekog distributera, a u crnoj konačnici i ovrhu jedine nekretnine.
Ništa mu ne znače ni brojni primjeri iz prakse u kojima se dug za neplaćenu uslugu popne za nekoliko nula. On misli da su te, računu pridodane nule, jedno veliko ništa. Ne razumije da se zaduženje od nekih 80 kn za nametnutu tv pretplatu može odjednom popeti na 1000 kn duga, a onda sve to raste geometrijskom progresijom. Nisi se ni okrenuo, a već si se našao na ulici. Sve po propisu i zakonu, uz suglasnost Ministarstva pravosuđa.
Tumačim mom zetu da je bolje dugovati kamatarima, jer će ti oni samo noge polomiti pa ćeš se ti lijepo oporavljati u okrilju doma svoga, uz svoje mile ukućane, a ovi legalni pljačkaši, otet će ti djedovinu, dom tvoj koji si ciglu na ciglu sam slagao i do zadnje lipe isplatio. Ako moramo birati, birajmo kamatare! Lome noge, ali dušu ne čupaju!
Zet se smije pa kaže da sam paranoična. Što bi mene netko iz doma za mali dug istjerivao i kuću na bubanj stavljao, kada se to ne radi ni onima koji milijarde duguju. E, tu sam ga čekala.
„To je teorija velikih brojeva. Hrvatski izum. Mogli bismo ga patentirati kao intelektualno dobro. Pokušat ću ti objasniti. Jesam li ja bogatija od onoga koji nekome duguje milijarde kuna? Jesam.
Za koliko sam bogatija od njega? Za onoliko milijardi koliko on duguje. Zašto? Zato što je moj račun na nuli, a njegov u minusu.
Hoće li mene legalno ovršiti za sitan dug? Hoće. A hoće li njega ovršiti za veliki dug? Neće. Zašto? Zato što je naša država milosrdna i duševna pa pomaže sirotinji, a tko je veća sirotinja od onoga koji duguje milijarde?
I pravo je tako. A mi bogataši, moramo se sami snalaziti.
Eto, zete, to ti je teorija velikih brojeva!
Ako si dužan, onda moraš biti jako dužan, milijune ili bolje milijarde pa će ti i naša milosrdna država svesrdno pomoći.
_________________________
Preneseno sa: Hrvatski glas Berlin
