Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

16. Avgusta 2019.

Božidar Proročić: Razgovor sa Brahom Adrovićem

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

RAZGOVOR O KULTURI SA BRAHOM ADROVIĆEM KNJIŽEVNIKOM IZ BERANA

Razgovarao: Božidar Proročić

Gospodine Adroviću, rođeni ste u Donjoj Vrbici, (Bihor) kraj iz kog su potekli mnogi poznati pisci. Šta je za Vas značila knjiga u djetinstvu i odkuda toliki dar i želja za pisanjem?

Braho Adrović: Rođen sam u Donjoj Vrbici, predivnom selu okruženom zelenim runima četinara planine Turjak na istoku,visoravan Bukova strana na jugozapadu i Lazanskim brdima na sjeveru kojim krivuda džada, odnosno regionalni put što povezuje Berane i Petnjicu sa Rožajama i svijetom. Selo je svo u zelenilom obraslim brežuljcima i zaravnima po kojima je prosuto oko stonjak kuća okruženih baštama punih šljivika, jabuka, krušaka, i oraha..a kroz selo ,iz tri pravca polako se spuštaju tri rječice:Proslop, Trpeška i Agovska  rijeka koje se pri dnu sela sastaju i prave Vrbičku rijeku-lijevu pritoku Popče koja se uliva u Lješnicu a ova u Lim.Vazduh je čist i przračan kao duša, pa imate utisak da vam se pri prvom susretu sa ovim mjestom,naročito s proljeća kada se sve rascvjeta, da vam se plućna krila šire od blaženstava i čistote, te da ćete poletjeti u nebesko plavetnilo, da poput planinskog orla kružite nebom i uživate u rajskoj ljepoti. Takva su manje-više sva bihorska sela. Nekada su bila puna ljudi, žena i djece, puna ratara na njivama i poljima, puna stada ovaca, puna stoke… Puna života… Danas skoro ničeg nema više, pa se čovjeku namjerniku, pogotovo nama koji smo ovdje rođeni i gdje smo proveli djetinstvo, učini da je Bog stvorio rajsku ljepotu i ostavio je da sama čami u samoći, skrivenu od očiju svijeta i samim tim,ona mu se učini njoš nestvarnijom. Pa, kako čovjek koji voli život i umjetnost da ne progovori?! Kada su u pitanju knjige u djetinstvu nijesam imao dovoljno ni svesaka, a nekamoli knjiga. Na sreću imao sam divne učitelje i nastavnike: Dmitra Stojanovića, Dušana Folića, Dragomira Đuraškovića, Mika Kastratovića, Stevana Cimbaljevića, Ibrahima Pačariza. Imao sam i starijeg brata Đula koji je prvo završio Učiteljsku školu, a potom i književnost i jezik na Filozovskom fakultetu. On je, još kao srednjoškolac, a pogotovo kasnije u posebnoj svesci sa čitkim rukopisom pravio siže svake pročitane knjige sa preciznom i jasnom fabulom i sl. i svakog odgledanog filma. Ja sam, naravno, to sa pažnjom čitao, a i ugrabio da ponešto pročitam i iz tih njegovih knjiga.U njegovoj biblioteci pronašao sam i više primjeraka časopisa ,,Stvaranje” i čitao pjesme prije svega crnogorskih pisaca. Potom su došli pisci iz čitanki, narodne pjesme i na kraju ozbiljna poezija. Nekako spontano, još kao učeniku šestog razreda osnovne škole, nastavnik Stevo Cimbaljević mi je tražio da nešto napišem i ja sam to uradio i ta dva moja rada, ne sjećam se o čemu sam pisao, a ta dva moja rada su se našla na školskim Zidnim novinama.To je za mene bilo tada mnogo važno. Kao učenik prvog razreda srednje škole u Nikšiću poslao sam jednu pjesmu pisanu rukom, jer nijesam imao pisaću mašinu, i ona je objavljena u tada najpopularnijoj reviji za mlade u Jugoslaviji koja se zval ,,ČIK.” Ta pjesma je imala samo četiri stiha i glasila je, naravno ,,LJUBAV: Ja volim opasno/Iz lude potrebe/Da zavolim svakog/Kao samog sebe/.Tako je počelo tada i evo do sada.Kao što znate objavio sam četrnaest knjiga poezije i jedan roman. Kada su me iz Međurepubličke zajednice za kulturu iz Pljevalja zvali tadašnji sekretar, Kemal Šećerkadić i Ismet Šljuka, da me obavijeste da mi je izašla prva knjiga poezije ,,Biti živ”, čiji je recenzent  i urednik bio poznati književnik iz našeg kraja, koga tada nijesam lično poznavao, Ćamil Sijarić, mnogo sam se obradovao. Vidjeti nešto svoje ukoričeno u izlogu knjižare! Pa to je uspjeh i sreća, mislio sam. Sada se teško ičemu više mogu obradovati… A kako mi je bilo drago, kasnije kada sam iz te knjige beranskim gimnazijalcima recitovao svoje ,,Limske refrene ljubavi” i kad su jednoj gimnazijalki zasuzile oči, ili kasnije na ,,Pivskim književnim susretima” u Plužinama, kada mi je nakon mog nastupa koji je propraćen burnim aplauzima, kada sam sjeo, iza leđa meni nepoznata djevojka počela da naglas recituje stihove iz te iste zbirke. Eto, tako to nešto spontano krene i evo traje do danas… A dokle će ne znamo! Na svoje opredjeljenje, da pokušam da se bavim pisanjem, naravno, uticale su i invormacije o velikom piscu, Ćamilu Sijariću, koji je tada bio dobio jednu prestižnu književnu nagradu za roman ,,Bihorci”. U tom periodu pojavljivale su se i prve knjige poezije Ismeta Rebronje, a počeo je da objavljuje i Reffik Ličina. Kada mi je izašla ta prva knjiga jedan beogradski novinar (Vukota Ćorović) je uz moju fotograiju i dvadeesetak redaka teksta u tada vrlo čitanim ,,Večernjim novostima” za mene napisao ,,Bihorski Ćamil Sijarić u stihu.”. I to je bilo potsticaj. I to je bilo priznanje… Uporediti se u bilo čemu sa Ćamilom Sijarićem!?

Od rane mladosti počeli ste da pišete, još kao student u ,,Studenskoj riječi”. Kako su izgledali ti počeci u novinarstvu i medijima?

Braho Adrović: Kao student Pedagoške akademije u Nikšiću ja sam  napisao nekoliko vijesti koje sam poslao za tada jedini list koji je izlazio u Crnoj Gori – ,,Pobjedu”  i one su objavljene pod mojim imenom. Kasnije sam od našeg Beranca, Slobodana Vukovića, koji je tada radio u ,,Pobjedi”  dobio pismo u kome mi je tražio da mu i dalje šaljem sve vijesti iz oblasti kulture sa Pedagoške akademije i iz Nikšića. I ja sam nastavio .Oni su to po malo dorađivali i objavljivali .Objavio sam i nekoliko vijesti i u beogradskoj ,,Politici” i postajao sve ,,važniji”  i kao ,,novinar” kod kolega studenata. U to doba bila je veoma aktivna literarmna sekcija Srednje tehničke škole ,,Tvrtko Bijećiš” kojom je rukovodio jedan divan profesor, Branislav Milatović. Oni su nas zvali na sastanke literarne sekcije gdje smo čitali svoje radove. Ova škola je tada izdavala i školski list na šapirografu,,Tehničar” i tu smo počeli da objavljujemo svoje radove.U to vrijeme nas nekoliko studenata, Janko Brajković, Slobodan Drašković, Dragoljub Đokić Dušan Govedarica, Jovan Gazivoda, Stoja Grbović i drugi formirali smo Književni klub,,Vladimir Mijušković” ,čiji je prvi predsjednik bio Janko Brajković, a ja sekretar. Apetiti su nam brzo porasli pa smo pored književnih večeri na kojima smo čitali naše radove ubrzo u nikšićkom Grafičkom preduzeću ,,Kole”  štampali zajedničku zbirčicu pjesama ,,Kaktusi” koja je za većinu nas tadašnjih bila veoma značajna kao naše prvo ,,ukoričenje” Sada mislim da je to najznačajniji i skoro jedini kvalitet te knjižice.

Negdje u to vrijeme pokrenuti su i Prvi nikšićki književni susreti, koji su bili velika jugoslovenska književna manifestacija. Iz Organizacionog odbora te manifestacije koji su uglavnom činili profesori Pedagoške akademije i predstavnici Opštine, mene i Janka Brajkovića su zadužili da zovemo mlade pisce iz Crne Gore i mi smo na prvoj večeri u prepunoj bisokopskoj sali imali čast da sa njima čitamo svoje pjesme a da u publici sjede i takva imena kao što su Mihailo Lalić, Mak Dizdar, Brana Petrović, Vito Nikolić, Gojko Janjušević, Dušan Baranin, Milovan Vitezović i mnoga druga koja su nam bila poznata iz čitanki..Tada nas je snimala i tadašnja TV Titograd a novinar je bio Rajko Cerović. Tada sam i dobio i prvi književni honorar koji je za mene bio velik. Od tada mi smo u svojim očima postali ,,pravi pisci” i skoro svake nedjelje smo nastupali na knjževnim večerima u gradu i u mjesnim zajednicama,pa onda počeli  i da organizujemo putovanja u Podgoricu, Trebinje, Bijelo Polje, Prijepolje, Ulcinj… U Titogradu sam tada, na Susretu mladih pisaca i dobio prvu nagradu!. Tada su u Nikšiću počele da izlaze Nikšićke novine, a ja sam u specijalnom broju posvećenom Nikšićkim književnim susretima objavio neekoliko šaljivih dosjetki sa Susreta.

Naravno, da nam to nije bilo dovoljno. Sa grupom studenata sa Ekonomskog i tehničkog Fakulteta iz Podgorice i tada Više pomorske škole iz Kotora, pokrenuli smo list studenata Crne Gore ,,Studentska riječ” čiji je prvi glavni i odgovorni urednik bio, Slobodan Drašković. Prvi broj smo štampali u Grafičkom preduzeću ,,Kole.” List je bio skromno tehnički opremljen a sigurno i tekstovi su bili skromni jer nijesmo posjedovali skoro nikakvih značajnijih novinarskih  iskustava. Mladost je takva: hoće i ono što ne zna. Kasnije smo nekoliko brojeva štampali u ,,Obodu” na Cetinju i u ,,Pobjedi.” Kada je tehničko uređivanje lista prepušteno Mikiju Gligoroviću, tehničkom uredniku “Pobjede”, list je dobio ljepši tehnički izgled a i broj saradnika se stalno povećavao. Jedno vrijeme nakon Slobodana Draškovića, list smo vodili Janko Brajković, koji je bio glavni a ja odgovorni urednik. Iz tog perioda zapamtio sam kao naš veliki uspjeh, što je jedan primjerak lista ,,Studentske riječi”  uručen  i predsjedniku Jugoslavije ,Josipu Brozu Titu. Kada sam vidio fotografiju gdje on drži broj lista u kome je objavljeno i nekoliko mojih tekstova, bio sam više nego oduševljen ,a kakvi smo tada bili ,,novinari” govori i činjenica da ni tu fotografijau nijesmo objavili u svom glasilu. Ko zna je li i sačuvana? Vjerovatno u dokumentaciji prvog urednika lista, nažalost sada pokojnog Slobodana Draškovića.

Rad u ,,Studentskoj riječi”  sam brzo napustio pošto sam iz Nikšića prešao u tadašnji Titograd i počeo da prvo honorarno, a potom i stalno, radim u ,,Pobjedi. ” Kako smo počeli da objavljujemo i neke tekstove koji su u to vrijeme izazovali određene reakcije, od mene je traženo da ako želim da ostanem u Pobjedi, napuštim rad u ,,Studentskoj riječi” što sam i učinio iako sam za ovaj list sve više bio emotivno vezan. U ,,Pobjedi”  sam radio skoro desetak godina. Prvo u Redkciji u Podgorici ,a potom kao dopisnik tog lista iz Berana, sa obavezom da pokrivam i područja plavske, andrijevičke, i rožajske opštine.

Nakon ,,Pobjede”  prešao sam na mjesto dopisnika Televizije Crne Gore gdje sam radio punih 25 godina.

Počeci u medijima kao i svi počeci su teški .Da bih se zaposlio u ,,Pobjedi” morao sam punu godinu dana da volontiram uz plaćanje po objavljenom tekstu. I kasnije, maltene, svako slovo i svaka rečenica je bila propraćena od strane budnih očiju urednika, redaktora, korektora…I moralo se početi od najsitnijih novinarskih poslova i zadataka,a ozbiljnije forme novinarstva :reportaže, intervjui i komentari i izvještaji sa važnijih događaja ,bili su po pravilu rezervisani za starije, afirmisanije kolege. Ipak, čini mi se, da je sve bilo previše oprezno i obazrivo, ali mnogo, mnogo, ljudskije i ozbiljnije, nego što mi se čini danas .Objaviti svjesno nešto što nije tačno,bilo je skoro nezamislivo. Danas je to skoro bi se moglo reći svakodnevna pojava .No, i u periodu kada sam ja bio novinar nije sve bilo ,,zlatno” pogotovo od početka devedesetih godina i takozvanog ,,događanja naroda”. U mojoj redakciji sam izazivao sumnju što ja drugačije javljam, od ostalih kolega. Pa oni su objavili da je na nekom mitingu bilo deset hiljada protestanata a ja oko 5.000.,čudili su se. Kako on (da ne pominjem imena) piše to i to, a ti ne. Odgovorio sam da se ja idejno razlikujem od njega, što je izazvalo nejasnu začuđenost urednika. Na Vidovdan samo što je novinar Radija Slaviša Đorđević koji je bio dobar prijatelj sa načelnikom državne bezbjednosti u Beranama prvi od mene javio da su neka djeca kod Rožaja kamenovala autobus koji je protestante vodio na veliki Miloševićev miting na Kosovu, bio sam pod nekom vrstom suspenzije skoro punih mjesec dana! Bila su to teška vremena i svi smo bili sumnjivi jedni drugima. Čudim se kako smo sve to pregrmili.

Bilo je i na neki način šaljivih događaja. Primjera radi nakon mitinga za ,,skidanje”  starog opštinskog rukovodstva u Beranama morao sam hitno za Podgoricu. Usput sam pisaao izvještaj u kolima.U posljednji čas, pred sami početak dnevnika u pola osam predao sam izvještaj. U tom trenutku zvali si iz iz Televizije Novi Sad da preuzmu izvještaj. Tehničari iz našeg studija su to brzo odradili i trebalo je još da izdiktiraju imena reportera, snimatelja i montažer. Moj ime i prezime su jedva uspjeli da ,,ukopčaju”  ili nijesu mogli da shvate da novinar musliman izvještava sa tako ,,važnog skupa.” Kad su iz naše tehnike još saopštili da je snimatelj Slobodan Milošević (a stvarno se tako zvao) sa druge strane žice (iz Novog Sada) su već zapomagali: ,,Dajte, Crnogorci, ne za..bavajte!” Počinje nam Dnevnik. Mislili su da se neko  neumjesno šali na račun tada moćnog Slobodana Miloševića!

Imate bogato iskustvo u radu sa medjima od ,,Pobjede” TVCG (čiji ste novinar bili 25 godina) preko ,,Arene” ,,Vjesnika” i ,,Tanjug-a” kako bi ste novinarstvo i medije opisali nekada i sada da li je bilo više profesionalizma i odgovorniosti medija prema javnosti nego sada?

Braho Adrović: Kao što sam rekao u odgovoru na prethodno pitanje bilo je mnogo odgovornije i ozbiljnije, a na momonte možda i pretjerno obazrivo pa i bojažljivo, ali ipak mnogo bolje nego sada iako su uslovi za rad ,mislim na tehničke uslove, bili neuporedivo lošiji. Ono što je sigurno,u ,,Pobjedu”  tada nije mogao ući skooro niko bez određenih provjera i volontiranja od po nekoliko mjesci, a ponekad i godina. Plate su bile, čini mi se, nešto bolje, dnevnica je bilo više. Naročito dok je glavni i odgovorni urednik bio Milo Kralj. Ja sam izvještaj morao da diktiram preko telefona iz Pošte, ako su u pitanju dnevni događaji, a tekstove sam kucao na staroj pisaćoj mašini na kojoj nekada nijesu postojala ni sva slova. Fotografije smo slali poštom, ili autobusom za Podgoricu, pošto smo prethodno morali da čekamo dan-dva pa i tri dana da nam ih urade u fotografskoj radnji. Kada sam ja u pitanju slično je bilo i u Televiziji. I u njoj sam radio praktično od pošetka njenog samostalnog rada kao televizijske kuće. Kao dopisnik iz Berana nikada nijesam imao stalno kameru i snimatelja nego su jednom ili dva puta nedjeljno dolazili iz Podgorice i ja sam se trudio da za dan uradim što više priloga sa terena da bi ,,pokrivenost” nekoliko opština bila što više zastupljena, što je naravno išlo na uštrb kvaliteta. Što je najgore, rijetko sam bio u prilici, sem kada su u pitanju najosjetljivije teme, da sam montiram svoje priloge, a to je u televizijskom novinarstvu bilo skoro nezamislivo. No TV Crne Gore je u to doba imala zaista prave stručnjake za svaku tehnološku liniju pa i za montažu i oni su to po mojim telefonskim preporukama dosta dobro radili. No, to nikada ne može biti kao kada sami nešto radite .Zbog toga nijesam imao mnogo tzv ,,ozbiljnih” emisija. Ipak, rad u toj TV kući mi je ostao u prijatnoj uspomeni. TV Crne Gore imala je i dobrih novinara, izvanrednih snimatelja, dobrih reditelja, montažera, tonaca i stručnjaka i ljudi.

Uz rad u ,,Pobjedi” i Televiziji, povremeno sam saradjivao i sa raznim listovima,a najdraža mi je bila saradnja sa Zagrebačkom ,,Arenom” i ,,Vjesnikom. ” Kod njih sam praktično, počeo prvo da objavljujem značajnije reportaže, a honorari su bili mnogo bolji nego u Crnoj Gpri ili nekoj od beogradskih redakcija. Junakinja jedne moje reportaže u toj, tada veoma popularnoj nedeljnoj reviji je proglašena ,,Pothvatom godine ”  a takođe i reportaža o beranskim planinarima koji su spašavali zavijane stočare na Pešterskoj Visravni ,,Nezboravni juriš smjelih” kojim povodom su i junaci reportaže  ja kao autor teksta i predstavnik Planinarsko smučarskog društva bili nekoliko dana gosti Arene u Zagrebu.U Areni sam objavio još nekoliko veoma zanimljivih reportaža, a u ,,Vjesniku”  sam objavio tek nekoliko izvješta sa Festivala ,,Jugoslovensko rodoljublje danas ” koji je organizovan u Beranama i ti izvještaji su bili dobro plasirani. U ,,Tanjugu” sam samo povremeno slao vijsti jer se dešavalo da prvo pošaljem vijest svojoj redakciji u Pogorici a potom Tanjugu, a da urednik prvo dobije tu moju vijest iz Beograda, nego onu koju sam prvo izdiktirao našem daktilo birou, i to mi je stvaralo neugodnosti. Ipak, ,,Tanjug” je bio prava škola za prave vijesti. Saradjivao sam dosta i sa beranskom ,,Slobodom”  i nekim drugim glasilima ,ali ,,Arena ” mi je najbolje plasirala i najbolje plaćala tekstove. Da tada ,,Vjesnik”  i ,,Arena”  nijesu imali svog stalno zaposlenog i dobrog dopisnika (Kostu Čakića) u Titogradu, sigurno bih se kod ovog lista zaposlio u stalni radni odnos.

Objavili ste više zbirki poezije za koju ste nagrađivani. Zastupljeni ste u mnogim antologijama i izborima poezije. Šta je to u čemu ste nalazili motiv i inspiraciju za vašu poeziju?

Braho Adrović: Piscima je ,čini mi se, uvijek teško da nađu adekvatan odgovor kada treba da govore o inspiraciji,motivima i  slično u svojim knjigama, pa i meni. Upravo stoga čini mi se umjesnim da parafraziram riječi turskog nobelovca Orhana Pamuka,koji otprilike kaže da,,da ja govorim o stavrima koje svi znaju, a ne znaju da znaju” .Ja nipak inspiraciju tražim,odnosno nalazim u životu, u svom životu ,i životu oko sebe, što bi rekli realisti. Ima ljudi, pisaca, stvaralaca, koji mogu izmisliti maltene šta zamisliš, ali meni književno djelo ako nema osnovu ili dodir sa stvarnošću, da bar djeluje prirodno i moguće, nije pravo djelo. Ja sam jednog pisca kod rečenice da je jednom njegovom junaku izniklo drvo-grančica iz grla, maltene tog trenutka prestao da čitam. Nije to ono Vukama Otaševića: “Kad bi moglo majko moja sveta/Da i čovjek raste iz drveta/. Ovo je već nešto drugo. Ovo je čista poezija i čisti ljudski život. Dakle inspiracija mi je život u meni i oko mene, sa svim vrlinama i manama vrline veličam i preuveličavam, mane diskretno, nikada uvredljivo, kritikujem. I to je sve. Najvažnija je ljubav prema životu u svim njegovim dimenzijama i naravno ljubav prema pisanju. Nikada ne znam kada ću početi, a kada prestati da pišem. Jednostavno, desi se ili ne desi. Dogodi se ili ne dogodi. Nekad uspješnije ,nekad ,manje uspješno, a nekada uzalud pokuašavam da pišem. Odustajem, pa onda, kasnije opet… Jovo nanovo! Što se tiče nagrada-bilo ih je; Prva nagrada na susretu mladih pjesnika u  Titogradu, druga u Nikšiću. Prvo mjesto na susretu pisaca ,,Pjesnici sa Lima o Limu” u Bijelom Polju, nagrada ,,Mirko Banjević” za najbolju knjigu poezije za zbirku ,,Ljudi i neljudi” prvu nagradu za najbolju humorističko satiričnu pjesmu na Festivalu humora i satire u Danilovgradu, prva nagrada za stvaralaštvo o mladima ,,Krilata Seošnica” i prošle godine na konkursu književnog časopisa ,,Avlija” moja pjesma ,,Presuda” iz upravo objavljene knjige ,,Čovjek i vrijeme” proglašena je najboljom pjesmom u 2018. godini. Uz ovo dobitnik sam i najvećeg opštinskog priznanja Nagrade ,,21. jul” u Beranama. Nagrade su značajne i podsticajne za svakog stvaraoca, ali, nijesu garancija kvaliteta. Dešavalo se da na konkursu za knjigu poezije ,,Blažo Šćepanović” ja i Oskar Davičo ne dobijemo nagradu, a da ona ode u ruke pisca čija je to jedina knjiga koju sam tada i do sada čuo i vidio. Ja sam se tada nervirao zbog Oskara Daviča. Ne zbog sebe, jer sam bio mlad.

Kako vam danas izgleda kulturna scena u Crnoj Gori i koje manifestacije u kulturi izdvajate kao najznačajnije?

Braho Adrović: Kulturna scena u Crnoj Gori je sve razruđenija, sve bogatija i sve raznovrsnija sa sve manje pravih kriterijuma i istinskog vrednovanja i rangiranja po kvalitetu.To je moj utisak ,ali ja nijesam kompetentan da sve to ocijenim jer jednostavno nijesam u prilici da pratim sve što se dešava .To što se plasira preko medija ne može biti prava slika i mjera stvari u kulturi, jer uprkos  činjenici da sada već ima toliko televizija, novina, časopisa i portala sve to nije dovoljno da bi se donio kompetentan sud. Ipak, činjenica da imamo svoje filmove ,svoje festivale ,svoj sinfonijski orkestar ,muzičku akademiju, fakultete dramskih i likovnih umjetnosti, svoju kinoteku ,profesionalna i amaterska pozorišta ,muzičke talente i da dalje ne nabrajam, govori mnogo o napretku i u ovoj oblasti. Kada je književnost u pitanju stanje je slično.Nikada se nije izdavalo više knjiga, nikada nije bilo više promocija ,književnih manifestacija, ali nijesam siguran da imamo mnogo pravih knjiga i pisaca.Možda je moj takav utisak i zbog činjenice da sada prakično,sa izuzetkom Podgorice i par drugih gradova skoro da nema pravih klasičnih knjižara, a biblioteke nemaju sredstava da obogaćuju svoj knjižni fond novim izdanjima. Što je najgore, nemamo makar jednog književnog kritičara koji bi pratio kopletnu književnu produkciju i davao kompetentne kritičke osvrte pozitivne ili negativne-svejedno. Postojeća, novinska kritika ne pruža ni osnovne informacije koje treba da sadrži kritika.U suštini ,po mene se nekoliko podataka iz biografije pisca, citat ili dva od recezenata  i na tome se po pravilu, sve završava. No,najgore je što se veoma, veoma malo čita.Više se ne čitaju ni klasici književnosti, a o sitnoj ,,boraniji”  da se i ne govori. Sve je to učinilo da i oslabi interesovanje publike za književne susrete, promocije knjiga i slično. Ipak,mislim da je veoma dobro što Ministarstvo kulture svake godine raspisuje konkurs za nova djela i nove produkcije u svim oblastima kulture.Tu bih posebno pohvalio i konkurs za razvoj kulture na sjeveru zahvaljujući kome su se pojavile knjige manje afirmisanih stvaralaca, došlo je do novih produkcija u centrima za kulturu, pojavljuju se nove inicijative za kulturne manifestacije i sl. Nekome se može učiniti da ima mnogo tih manifestacija, a nije tako. Književni susreti gdje uz afirmisane autore učestvuju i manje afirmisani ,su veoma stimulativni za mlade koji tek počinju da pišu ili to tek žele. Niko od jednog književnog festivala ne može doživjeti neku veliku afirmaciju, ali nekada i međusobno upoznavanje stvaralaca znači mnogo.

Što se tiče mene,učestvovao sam na većini književnih manifestacija u Crnoj Gori i regionu.Trenutno,se ipak, izdvajaju ,,Ratkovićeve večeri poezije” i ,,Nikšićki književni susreti”. Na ,,Pivskim književnim susrteitima” odavno nijesam učestvovao ,tako da ne mogu kompetentno svjedočiti. Nekada,do početka devedesetih u okviru Budva-grad teatar postojao je kameni presto-kako li se zvao. Ja sam dva puta učestvovao.U zadnjih dvadesetak godina, bar po onome što pročitam u novinama, to je sve drugo nego manifestacija gdje gostuju pisci iz Crne Gore.U posljednjih dvije decenije gostovalo je čini mi se pola Beograda i to je dobro, ali se domaći autori ne smiju zaboravljati. Uostalom vidite koliko je za to isto vrijeme crnogorskih pisaca u gradovima i sredinama iz kojih je Budva ugošćavala pisce i uopšte stvaraoce i nagrađivala ih ugošćeno u tim sredinama! Ukoliko nijesu spremni,da se tako izrazim da pljuju po Crnoj Gori, mogu se na prstima jedne ruke izbrojiti… Sa tim treba nastaviti, ali se mora znati da postoji i nekakvo ,,dobro iz Crne Gore”  i obavezno se mora ponuditi, pa ko voli neka izvoli,a ko neće nek traži nešto treće-veće.

Ja imam svega dvadesetak pjesama koje se mogu podvesti pod dječje, ali do sada nijesam dobijao pozive na učešće ,,Pod starom maslinom, ” a čini mi se da ta manifestacija nije loša.Ima jedna simpatična maniestacija pisaca za djecu ,,Krilata Seošnica ” koja se zahvaljujuči entuzijazmu praktično jednog čovjeka, profesora Nurkoviča održava ,koliko sam obaviješten uz određenu neveliku pomoć Ministarstva. Književni susrti Miroslav Đurović u Bašči se organizuju u kontinuitetu od preko dvije decenije,ali se,čini mi se i ta manifestacija ,svjesno.nesvjesno tanji, da se tako izrazim. U Rožajama je veoma značajna muzička manifestacija ,,Zlatna pahulja. ”Šteta što su ugasili ,,Zlatne staze”  za pjevače tinejdžere. Bijelo Polje pored,, Ratkovićevih večeri poezije”  ima još nekoliko veoma značajnih manifesstacija. No čini mi se da se često pogubimo pa čim se neka maniestacija malo afirmiše ,hoćemo odmah da bude svjetska .Za većinu manifestacija dovoljno je da okuplja stvaraoce iz Crne Gore i sa prostora ex YU. Ohrabrujuća je književna manifestacija sa puno svježih ideja Zavičajne staze sa konkursom za priču inspirisanu Bihorom, rodnim krajem velikog pisca sa ovih prostora Ćamila Sijarića.U Beranama smo uz pomoć Ministarstva kulture bili pokrenuli ,,Polimske književne staze” ali se i taj festival sa promjeenom opštinske vlasti promijenio i spao sa Radovana Zogovića, Mihaila Lalića, Radonju Vešovića i Vukmana Otaševića, na neke lokalne pisce i pisce koji strogo pripadaju jednoj političkoj opciji, što je bar u kulturi pogubno. Centar za kulturu u Petnjici ove godine sa skromnim finsijskim sredstvima organizuje ,,Prve Petnjičke književne susrete” gdje će biti promovisana tri nova epa Avda Međedovića, koja su snimili poznati stručnjaci sa Harvarsdkog univerziteta sa ciljem da riješe tzv ,,Homerovsko pitanje. ” Najavljeno je i učešće dobitnika ,,Njegoševe nagrade” Milorada Mija Popovića, i to je nešto što obećava. Ipak,i dalje nešto , čega vjerovatno ni mi stvaraoci nijesmo svjesni ,,škripi” .Podgorica bi na primjer, morala imati jedan godišnji Sabor pisaca, kao što su svojevremeno likovni umjetnici imali obavezne godišnje izložbe slika. To bi bilo važno, makar da se pisci sretnu međusobno .Nešto škripi i u organizaciji sajmova knjiga. Koliko znam organizuju se dva, a i jednom i drugom nešto hvali .Najgore je što nema publike.Ministarstvo kulture i Ministarstvo prosvjete bi morali obavezati makar sve profesore književnosti i bar po jedno odjeljenje maturanata iz svake škole da obiđu sajam i vide kako to izgleda. Da osjete miris knjige,ako ništa drugo. I profesionalni političari, iako ne čitaju mnogo knjige, bi morali da se pojave. Da svojom pojavom makar sugerišu da je knjiga nešto važno kad se oni tako važni na Sajmu pojavljuju. Sve je to vezano. Ili neka se i oba sajma ukinu,što svakako ne bi bilo dobro. Ipak,najvažnije je da se dosta knjiga objavljuje, da će nekad neko ipak nešto pročitati i dati svoj sud. No ,pojavi se po neka dobra pjesma, po neka priča, pa i roman. Nezavisno da li su nagradjene ili ne. Nagrade su uvijek bile ovakve kakve su, klanovske, izlobirane i rijetko ,,pogode ” pravoga. Pogotovo one značajnije.

Danas se jako puno piše. Izdaje se jako veliki broj knjiga. Da li imate utisak da kvantitet nadmašuje kvalitet?

Braho Adrović: Odmah da Vam kažem mladi kolega, mnogo se piše i mnogo objavljuje,ali je malo dobrih romana ,malo dobrih priča, malo dobrih pjesma. Haj,vidi nekog od ovih ,,izvikanih ” pjesnika, nauči makar jednu njihovu pjesmu napamet, da ti legne na dušu ,da te ugrije, razveseli ili rastuži… Teško. Ipak ima i dobrih pisaca i dobrih knjiga .Primjera radi nedavno smo u Petnjici i Beranama organizovali književno veče Ibrahima Hadžića, rožajskog pisca koji živi u Beogradu.U Crnoj Gori njegovo ime je više poznato kao ime nekada kultnog Školskog programa Televizije Beograd. Da je pjesnik i to izvanredan, šira publika je mogla da sazna tek prije dvije godine kada mu je sa pravom dodijeljena nagrada ,,Risto Ratković. ” A njegova knjiga poezije ,,Maternji jezikk” koju sam upravo ovih dana pročitao, napisana na lokalnom rožajskom govoru je izuzetno vrijedno književno djelo. Naprosto me oduševilo, kao što me je i oduševio i roman Enesa Halilovića iz Novog Pazara ,,Ako dugo gledaš u ponor” .Ima dakle ,i dobrih,samo treba ,,probrat” što  bi rekli staropodgoričani.

Učesnik ste manifestacije ,,Bihorsko kulturno ljeto” i provomisali ste časopis za kulturu ,,KAZIV-art”. Koliko je važno da se kroz ovakve manifestacije očuva kulturna baština Bihora ali i sjevera Crne Gore?-

Braho Adrović: ,,Bihorsko kulturno ljeto” je takođe, jedno malo kulturno osvježenj i ohrabrenje na kulturnoj seni u Crnoj Gori. Čak i po malo čudo, s obzirom sa koliko malo sredstava raspolažu. Ipak, po malo ih pomaže Ministarstvo kulture. Ponekad i Fond za manjine. Ali, zaista treba pohvaliti to što se u kulturi tamo događa. Samo, bojim se da zbog nedostatka sredstava i tamo ne počnu sa redukcijom programa i daljim racionalizacijama i ne daj Bože improvizacijama. Samo Festival zavičajne staze sa konkursom za priču inspirisanu Bihorom iznjedrio je nekoliko novih imena, upravo sa područja Bihora za koja se ranije skoro i nije znalo da išta pišu. U tom kontekstu, veoma je interesantna pojava takozvanog ženskog pisma, što je ranije bilo rijetkost. A u Petnjici skoro svake godine po jedno žensko ime je među nagrađenima. Nagrade, dakako, nijesu pogotovo kod nas, sigurna potvrda kvaliteta, ali čitao sam te priče i one, svakako imaju književnih i drugih kvaliteta. Inače, prvi broj književnog časopisa ,,Kazivart” je svakako za pohvalu. U Petnjic i (Centar za kulturu) izdaju i godišnjak ,,Bihorski glasnik” što sve govori da se i na polju kulture u Petnjici dešava nešto što zaslužuje svake pohvale. Tim prije što se tamo ne zatvaraju u usko opštinske i nacionalne i druge okvire, što kultura ne trpi.

Autor ste četiri dokumentarna televizijska filma (,,Mlinarica” ,,Vječiti gubitnik Selmo” ,,Krila Berana” i ,,Beranska gimnazija”), brojnih reportaža (koje su imale izuzetan uspjeh). Ko su bili junaci vaših filmova i reportaža i šta je to po čemu su oni bili specifični?

Braho Adrović: Rekao sam Vam da u Televiziji Crne Gore nikada nijesam imao sve  tehničke uslove za ozbiljniji rad, a i mjesto dopisnika iz četiri opštine je tako da to praktično i nije dozvoljavalo, sve da sam i imao idealne uslove. Ipak,sa Batom Dukajem kao režiserom,čini mi se da sam napravio veoma zanimljivu polučasovnu televizijsku priču ,,Mlinarica” o ženi koja je na svoju inicijativu oženila svoga muža drugom djevojkom, jer oni nijesu mogli više da imaju djece i da se to posrećilo .Dobro se slagala sa svojom ,,podrugom” i nastavila da se bavi poslom mlinarice u vodjenici nedaleko od zajedničke kuće u Vinickoj kod Berana. Dokumntarni film  ,,Vječiti gubitnik, Selmo” je neobična priča o čovjeku kome je otac poginuo kao ,,djurumlija ” u Galiciji još dok su na ovim prostorima vladale Osmanlije. U Drugom svjetskom ratu, kao prvoborac izgubio je dva brata prvoborca, a za vrijeme Naato intervencije na Kosovu bomba je pogodila autobus u kome je bila njegova supruga i poginula. Poslije rata pradlagan je za ministra, a umjesto namještenja odveden je na Goli Otok !Još dva puta je po tom osnovu hapešen. Dva puta je hapšen i kao partizanski ilegalac i sve to preživio.,,Krila Berana ” su priča o Aero klubu Berane koji je bio jedan od najboljih na prostorima čitave Jugoslavije, a isto tako i nekada čuvena ,,Beranska gimnazija” koja je iznjedrila toliko akademika ,naučnih kulturnih i javnih radnika, književnika, novinara… da se je od njenih nekadašnjih đaka mogao otvoriti univerzite svjetskog glasa.

Imali ste brojne promocije vašeg stvaralaštva širom Crne Gore kao i van njenih granica. Bili ste ove godine u Luksemburškom gradu Rumelanž na poziv zavičajnog kluba ,,Bihor.” Kako izgleda susret sa našom dijasporom i koliko su Bošnjaci-Muslimani privrženi da upoznaju i sačuvaju svoje kuturno nasleđe?

Braho Adrović: U Liksemburgu sam tri nputa gostovao: jednom na Danima Bošnjačke kulture, jednom na međunarodnom festivalu kulture ,,Klae ” i kao što ste rekli,imao sam jedno autorsko veče u organizaciji Zavičajnog kluba ,,Bihor ”u Rumelanžu. I odmah da vam kažem da se u Luksemburgu osjećam  u neku ruku kao kod svoje kuće. Samo na jednoj književnoj večeri u tom gradu je otkupljeno mojih knjiga u vrijednosti od blizu 400 eura. Skoro istovjetno je bilo i na mojoj autorskoj večeri u prostorijama crnogorskog konzulata u Frankfurtu. Zanimljiva su mi bila i književna gostovanja u Perniku u Bugarskoj, Skadru u Albaniji. Nije sve u prodatim knjigama. Više od svega, oduševila me prisnost naših ljudi, neka neodoljiva topilina koju osjetite, pažnja i poštovavanje. To se ne može kupiti. To sam posebno osjetio u Luksemburgu i Frankfurtu gdje sam prvi put gostovao. I uglavnom su u publici ljudi iz Crne Gore, pretežno sa sjeveroistoka Crne Gore i iz Bihora ponaosob. I uopšte,kada bi naši ljudi iz Crne Gore bili jedni za druge tako dobri, kao što su dobri kada ih sretnete negdje van granica Crne Gore, čini mi se da bismo bili najbolji narod na svijetu.Tu mislim na sve građane Crne Gore i Bošnjake-Muslimane, i Crnogorce i Srbe. To se ne da tako lako opisti. To je nešto posebno, iako i tamo vjerovatno možete da sretnete nekog ko je malo drugaiji. Ali u 90 odsto slučjeva tu se osjetite u svakom pogledu ispoštovanim, bliskim. Možda i više nego što su neki od njih u objektivnim mogućanostima. Ali želja, želja je više nego vidljiva. A to je dovoljno.

JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” Cetinje uradila je puno na afirmaciji i prezentaciji povezivanju pisaca sa sjevera Crne Gore sa Prijestonicom. Da li smatrate da je to pravi potez da se pisci međusobno povežu ali i da se prezentuju njihova djela?

Braho Adrović: Naravno da mislim. Mislim da bi trebalo stvoriti materijalne pretpostavke da to bude i obavza Prijestonice. Sticajem okolnosti ja sam prvi put i to od Vas i vaše biblioteke dobio poziv i rado sam se odazvao. Imao sam i određenu dozu bojazni da neće biti dovoljno posjetilaca ,ali nijesam mogao odbiti poziv jer kako sam i rekao one večeri Cetinje doživljavam ne samo kao crnogorsku prijestonicu nego i neku vrstu prijestonice crnogorske poezije uopšte.Vi ste ove godine na planu povezivanja Sjevra i Prijestonice učinili puno i samo tako treba nastaviti. To bi trebalo da čini i Podgorica, i Budva i drugi gradovi. Jer, ako se ne poznajemo,ne možemo se na pravi način ni razumjeti a da ne kažem da se ne možemo cijeniti,voljeti i uvažavati, kao ljudi i kao stvaraoci. I da zaključim, moje veče u Biblioteci i čitaonici ,,Njegoš ” na Cetinju mi je bilo jedno od najprijatnijih autorskih večeri i to prije svega zbog predivne publike u kojoj je bilo puno pravih intelektualaca koji znaju šta je književnost i koji to ,očigledno,cijene. Ja sam naprosto bio fasciniran cetinjskom publikom i vjerovatno i pomalo zbunjen tako da nijesam uspio da u svojim knjigama pronađem pjesmu vezanu za Cetinje, zato te molim da je objaviš,ako je moguće u prilogu ovog razgovora.

U sklopu JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” imali ste svoje autorsko veče 25. jula ove godine. Sala je bila premala da primi sve posjetioce koji su željeli da čuju vašu poetsku riječ. Nakon promocije ste izjavili: ,,Da ste osjetili eho Karih Šabanovih neponovljivog Lesa Ivanovića” kako ste se osjećali u tim trenucima?

Braho Adrović: Zaista,dok sam šetao kroz tišinu Njegoševe i drugih ulica, jer sam namjerno došao sat-dva ranije, a naročito kada sam u publici ugledao eks ministra i proslavljenog šahovskog velemajstora, Božidara Bonju Ivanovića, Lesovog sina, učinilo mi se da sam čuo eho ,,Kara Šabanovih ” neponovljivog Lesa i zaželio da se i ja u njih ukrcam i možda iz njih Cetinjanima govorim svoje stihove. Mislim da to Lesu ne bi smetalo! A ni Cetinjanima. Oni koji su bili prisutni, a bilo je i akademika i njegovo preosvještenstvo Mihailo ,i književnika i profesora..Pa šta biste Vi drugo poželjeli kao stvaralac? Da iskoristim frazu koju je govoreći o mojim knjigama  upotrijebbio  moj rođak pjesnik i kritičar, Safet Hadrović Vrbički: ,,Zar ti je malo što si pjesnik? ” Nama drugo i ne treba. To drugo što nam treba- nemamo .Ono je rezervisano za druge. Inače, čitavoj večeri poseban šarm i ozbiljnost dalo je i prisustvo ekipe TVCG i novinarke , Ane Ašanin,koja je napravila izvanredan izvještaj.

Izašla je iz štampe vaša zbirka poezije ,,Čovjek i vrijeme” kao i vaš roman ,,Porijeklo grijeha”. Da li prefinjeni nijansirani tonovi dominiraju ovom vašom zbirkom? Roman ,,Porijeklo grijeha” tema rat i stradanje, da li je to suočavanje sa našom ne tako davnom prošloću?

Braho Adrović: Sve moje knjige govore o vremenu u kom su nastajale i vremenu koje je u mom svježem sjećanju,koje sam na ovaj ili onaj način osjetio i na svjoj koži. Ima tu i prosšlosti i sadašnjosti i pomalo i budućnosti, traganja za istinom ,potraga za porijeklom sopstvenih i tuđih grjehova. Ima i elemenata autobiograskog, porodičnog . Knjiga pjesama ,,Čovjek i vrijeme ” upravo kroz tiho poetsko tkanje govori o tragovima čovjeka u vremenu i tragovima vremena na njegovom tijeli i u njegovoj duši. To je čitav jedan mali svijet tema i dilema iz jednog trenutka i u datom trenutku i uslovima.Ima i dobrih pjesama.Vjerovatno i onih drugih,ima i patnje i bola ali i ljubavi -prema svijetu i životu prije svega.

Roman ,,Porijeklo grijeha ” bez obzira što nema strogu formu romana je štivo koje bi iz mnogo razloga trebalo da se pročita. Do sada nije pročitano na pravi način. Jedino je to sasvim ozbiljno i studiozno učinio ,dr Dragoljub Đokić, moj dragi prijatelj iz Beograda koji, nažalost sada više nije među živima. Naravno tu je i prof dr Draško Došljak, koga ste čuli one večeri. Ipak,naša književna produkcija se u Crnoj Gori dovoljno ne prati.Većina knjiga praktično ostaje prećutana. A to nije dobro. Knjiga ,ako je dobra kad tad će isplivati, ali za mnogo šta će tada biti kasno. Ja sam, dok su još trajali ratovi na prostorima ,dojučerašnje nam zajedničke domovine, Jugoslavije, napisao i objavio čitavu knjigu antiratnih pjesama ,,Rat u kući. ” Da se ona ,kada se pojavila mogla pročitati u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu , Podgorici , i Prištini ,makar bi bio zaustavljen jedan metak i spašen makar jedan život. Knjiga je praktično čitava otišla na područje beranske i susjednih opština i o njoj se uglavnom ,sa manjim izuzecima,glasno ćutalo.Vjerovatno su se mnogi plašili da išta javno kažu ,naroččito kada su neki odbornici tadašnje Skupštine opštine u Beranama zbog jedne strofe iz pjesme koja je objavljna u toj knjizi tražili da me smijene sa mjesta dopisnika TV Crne Gore iz Berana, kao da sam ja došao u Televiziju ,kao oni u Opštini, a ja im odgovorio u Pismima čitalaca ,,Pobjede”: gle im pameti! i obećao da moju pjesmu neću braniti, i da ću se nje odreći, ako se ne bude umjela sama odbraniti od odbornika! Na sreću odbranila se i istoričar umjetnosti i kulture, Faruk Dizdarević je svrstao u moje Izabrane pjeme, a ona je uspjela i da ,,upadne i” u neke antologije. Radi ilustracije te atmosfere evo dvije ,,sporne” strofe koje su devedesetih godina, sada već prošlog vijeka toliko uzbudile ”neke tadašnje” beranske odbornike:

Opet su počele velike seobe

Podstanar Islamović iz mog komšiluka

Prodaje stvari iz svoje sobe

Svaka neprodata krpa čeka red i kuka

 

U srijedu za Njemačku ide

Sa ženom i tri sina

Sve je prodao a para mu treba pride

Bem ti sreću kad je skupa karta a jeftina domovina…

(Iz pjesme ,,Seobe) ”

Eto,takva je bila atmosfera. U takvim uslovima je trebalo objelodanjivatiti svoje ,,pjevanje i mišljenje.” I ja sam uglavnom ćutao i stvarao. U nemogućim uslovima stvarao nešto moguće.

I za sami kraj razgovora gospodine Adroviću kako izgleda Vaša avlija, kutak u kome  stvarate i pišete?

Braho Adrović: Moja avlija je jedan stan od 56 kvadrata u centru Berana u ulici koja se nekada zvala Glavna čaršija, pa Ulica kralja Aleksandra, pa Ulica Maršala Tita a sada se zove Ulica Mojsija Zečevića. Vidite, mogla bi se ispisati čitava jedna knjiga samo o njoj. Tu smo ja i moja supruga, Rabija, profesorica u Srednjoj školi ,,Vukadin Vukadinović” iznjivili troje predivne  djece i gdje se sasvim lijepo osjećamo. Ja čitam i pišem pjesme i ništa joj ne pomažem. Ona radi i kritikuje me što bar za svoju porodicu nijesam učinio bar toliko da dvojicu sinova zaposlim, ali me ipak toleriše. Meni je to dovoljno. Ko mi je kriv što sam želio da budem pjesnik? Njoj hvala što je zbog moje ljubavi uspješno ispaštala. Hvala i mojoj djeci kojima sam veoma malo pomogao  i što im i sada ne mogu mnogo pomoči, jer sam ,,bespomočan” a Vama hvala što ste me pozvali na ovaj razgovor.

 

Prilog:

 

Braho Adrović:

ISTJERIVANJE PRAVDE

 

Zbog njive zvane Podvade

Otac je pošao na Cetinje kod druga Blaža

Predsjednika Vlade

Ne zna hoće li ga pustiti njegova straža

 

Otišao je da pravdu traži

Da vidi može li se ispraviti greška

I ljudska riječ koliko važi

Sirotinja i Bogu je teška

 

Sa komunizmom nije imao problema

Iako komunista nije bio

Radio je da bi imao ono što nema

Od svoje riječi i svoga znoja nije se krio

 

Vlast ga zanimala nije

Al’ poštovao je zakone njene

Znao je pravo i nikako drukčije

Sa svog puta nije znao da skrene

 

Vrijeme kolektiva bilo

Poratne godine gladne

Vrijeme je i njega milom ili silom učlanilo

U seljake zadruge radne

 

Čitavo imanje svoje

Osim njive zvane Podvade

U Zadrugu udružio je

Zadrugari znali su šta rade

 

Pristali a onda prevarili

Bolja je šaka vlasti nego tovar pameti

Zadrugari silni silno osilili

Očeva njiva bila je na meti

 

Ko zainat mnogo bolje rodila

Kolektiv to nije mogao da shvati

Kobna je to greška bila

Čitavim rodom morala je da plati

 

Otac je pošao na Cetinje

Kod druga Blaža

Sa tovarom teške sirotinje

Od nepravde sto put mu je draža

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Filip Došljak: Limoljubivi slikar Titomir Džudović Džu

Filip DOŠLJAK       LIMOLJUBIVI SLIKAR TITOMIR DŽUDOVIĆ – DŽU   (Slikarstvo umočeno u Lim)     Titomir Džudović – Džu, slikar i nasljednik “nenapisanog testamenta života od Beran...
by Redakcija
0

 
 

”Mostovi prijateljstva – 3” na Dan Bošnjaka 28. septembra

POVODOM „28. SEPTEMBRA – DANA BOŠNJAKA MAKEDONIJE“ IZ ŠTAMPE IZAŠLA ZBIRKA POEZIJE „MOSTOVI PRIJATELJSTVA 3“ Tradicionalno po treći put, a u povodu obilježavanja „28. septembra – Dana Bošnjaka Makedonije“ ...
by Redakcija
0

 
 

Nacionalni park Prokletije – dragulj Crne Gore

NACIONALNI PARK PROKLETIJE – DRAGULJ CRNE GORE Piše: Božidar Proročić Nacionalni parkovi Crne Gore, predstavljaju instituciju od vitalnog značaja i intresa u očuvanju prirode njenog biodivirziteta, planskog očuvanj...
by Redakcija
0

 

 

Jusif Mammadalijev – azerbejdžanski naučnik

YUSIF  MAMMADALIJEV, DOKTOR HEMIJE – NAUČNIK Pišu:  Parvana Garaieva i Božidar Proročić Jusif Mammadalijev (azerbejdžanski. Yusif Heydər oğlu Məmmədəliyev). Jusif Mammadalijev pripada jednom od najvećih nau...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Evropska nedjelja mobilnosti u Rožajama od 16. do 22. septembra

EVROPSKA NEDJELJA MOBILNOSTI 16. – 22. SEPTEMBRA 2019. GODINE U ROŽAJAMA Povodom Evropske nedjelje mobilnosti, u cilju promovisanja zdravog načina života, Zajednica opština Crne Gore i Opština Rožaje sa partnerima: ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona