Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

20. Novembra 2020.

Dina Murić: Nije dobro u Crnoj Gori biti umjetnik

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

INTERVJU SA KNJIŽEVNICOM, DINOM MURIĆ

 

Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Dina Murić, rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), je pjesnikinja, esejista i filmskiscenarista. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998),„Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010.godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija. Jedna je od najplodnih pjesnikinja i scenarista današnjice možda pomalo (neopravdano) zapostavljena u Crnoj Gori. Govori nam o sebi, odrastanju, književnosti, životu borbi umjetnika za svoju slobodu i status u društvu.

 

  • Poštovana Dina šta je to što je obilježilo vaše djetinjtvo i odrastanje?

 

Ako bih birala jednu stvar, onda je moje odrastanje u Crnoj Gori obilježilo puno preseljavanja iz jedne u drugu sredinu, u jedno turbulentno vrijeme sa početka devedesetih. Sve to sa sobom nosi određene klišee, ali bilo je tu i mnogo topline i ljepote. Tu su se razvila moja prva poimanja i moja neraskidiva veza sa mojom zemljom.

 

  • Rođeni ste u uglednoj porodici vaša majka je profesor književnosti a vaš otac poznati pravnik i advokat. Koliko su vas oni podstakli da budete u svijetu umjetnosti i poezije?

 

Oboje mojih roditelja su oduvijek bili strastveni čitaoci i sakupljači knjiga. Odatle vjerovatno moje interesovanje za literaturu. Knjige se u našem domu nisu mogle zaobići, tako da nije bilo potrebno da budem uvedena u svijet pisanja i literature. Ja sam već bila u njemu, još od najranijih uspomena.

 

  • Sa 16 godina ste objavili vašu prvu zbirku ,,Suza na kamenu“ koliko vam je to značilo kao mladoj osobi i bilo podstrek?

 

Romantičarska strast za čitanjem i želja da osjetim kako je to biti makar malo kao moji heroji i uzori iz tog vremena, su bili jaki pokretači mojih poduhvata. Ali posebno mi je bilo drago da sam kroz moje pisanje imala čast da upoznam starije pisce, već odavno poznate, od kojih sam dobijala različite savjete. U tom svijetu sam se našla odjednom, i bio je onakav kakvim sam ga sama oblikovala, sa svojim mladalačkim željama i entuzijazmom.

 

  • Godine 2010. dobi li ste prestižnu nagradu ,,Risto Ratković“ za vašu zbirku poezije ,,Slike koje su ubile mit“ šta je to što karakteriše vašu poeziju i koliki je podstrek bila ova nagrada za vaše dalje autorske projekte?

 

Dosta toga se može pročitati iz naziva te nagrade. Risto Ratković je bio jedan od mojih uzora, posebno iz vremena života u Biijelom Polju. Za mene je on bio gotovo mitološka ličnost. Dobivši tu nagradu, naravno da sam dobila i dosta potvrde za ono što je bila moja najveća ljubav. Kroz moju poeziju pokušavam da dokučim emotivnu istinu svijeta, ali i da se pozabavim sa uvijek nepostojanom granicom izmedju mita i istorije, kao dva klučna vida ipoimanja realnosti.

 

  • Da li je vaša poezija sublimacija ,,sigurne igre sumornog svijeta“ ili se u njoj kriju poetski putokazi vaših razmišljanja?

 

Marinko Vorgić je dakako u mojoj poeziji vidio putokaze mog razmišljanja, s tim što se važan akcenat mora dati na „poetske“. To mi daje onaj autorski alibi, da nakon što sam stavila riječi na papir, i ne moram da se dalje upuštam u tumačenje onoga šta je napisano. Uprkos tome, sama priroda moje poezije, koja, ostajući subjektivnom i potičući iz mojeg najdubljeg emotivnog shvatanja, ipak se dotiče i moje racionalne vizije o svijetu. Tema onoga što pišem je uvijek svjet oko mene. Emocije i autor-subjekat su moje izražajno sredstvo.

 

  • U vašoj zbirci poezije ,,Balkanski Evnuh“ (2017) vaša pjesma ,,Oče“ nosi jaku poruku da li je ona autobiografskog karaktera, i vaših pogleda na ,,svijet oko sebe“?

 

Interesantno da to pitate jer u toj pjesmi sam napravila jednu, za sebe tada novu, idejno-izražajnu konstalaciju. Pored drugih elemenata, koji je čine prilično kompleksnom, cilj mi je bio da napravim autobiografsku poemu za svakog čovjeka. Ponovo tu nisam samo ja, već je tu i čitavo društvo, koje se stalno okreće nekom ocu. Toj ideji sam prišla prilično ambivalentno, oslanjajući se više na tragiku egzistencije i bespomoćnost indvidue, iz koje potiče sav taj bol.

 

  • Napustili ste Crnu Goru i preselili se u Beč. Koji je to prelomni trenutak kada se umjetnici odluče na takav korak?

 

U mom slučaju to je bila želja da se poleti iz gnijezda. Ali ne po svaku cijenu. Beč je oduvijek bio ili stanica ili odredište mnogih pisaca i umjetnika iz naših krajeva, posebno iz vremena Austro-Ugarske monarhije. Da nisam došla u ovaj grad svjetske istorije i primamljive kulturne baštine, možda ne bih toliko dugo ni ostala izvan Crne Gore. Tako da to nije bila naprasna odluka već prihvatanje stanja u kom sam se u jednom momentu našla.

 

  • Kakav je po vama status umjetnika u Crnoj Gori. Šta je to što nedostaje u afirmaciji kulturne scene u Crnoj Gori?

 

Ovo je dosta komplaksno pitanje. Crna Gora je izrodila velike umjetnike, od kojih su mnogi i upamćeni kao takvi, postavši dio nekog nacionalnog kanona. Istorijski gledano, za umjetnost kao takvu nije uvjek bilo idealno da se živi u blagostanju i pluralizmu. Neki od najslavnijih umjetnika su stvarali pod teškim okolnostima, ophrvani politikom i ideološkim ratom – sjetimo se samo Bulgakova ili Selimovića. Ali ipak i u takvim vremenima postojala je neka čast, koja se pridavala jednom umjetniku, čak i onom koji je oskudijevao. U Crnoj Gori se puno toga promijenilo od vremena Lalića, ali kao i svugdje, vrijednost umjetnosti je dobila neke drugačije oblike. Nije dobro u Crnoj Gori biti umjetnik. To takođe zavisi i od toga šta se pod tim pojmom podrazumijeva. Ali ne mogu da samo Crnu Goru izdvajam po tom pitanju. Te promjene i fluktuacije su globalnog karaktera.

 

  • Da li je teško afirmisati i predstaviti sebe kao umjetnika u Austriji (Beču)?

 

Naravno da jeste. Međutim, veće društvo na neki paradoksalan način stvara manji pritisak na umjetnika. Stvaralačke klike, da ih tako nazovemo, nisu toliko male. A ako ih ima, onda ih ima više, i uvijek se nađe niša za svaku vrstu umjetnosti. Dosta toga, posebno kada je u pitanju distribucija, je potpomognuto novim tehnologijama.

 

  • Crne Gora i Austrija koje su sličnosti i razlike u ostvarivanju kulturnih projekata?

 

Sličnosti su u politizaciji, uprkos tome što se ne radi o istoj vrsti oslanjanja na politiku. U Austriji je ta politizacija više ideološkog tipa, a manje ima veze sa partijskim pripadanjem. I ako sama po sebi ne tako velika država, Austrija je u poređenju mnogo veća. Mislim da su umjetnički krugovi otvoreniji. Posebno su zainteresovani da čuju iz perspektive drugačijeg od sebe. No ni Crnoj Gori se ne može previše prigovarati u tom smislu. Ona je još uvijek mlada država, i potrebno je da prođe kroz nekoliko faza, kako bi se prevazišlo nužno i osnovno i ušlo se u malo više kosmopolitski pogled na stvaranje umjetnosti.

 

  • Da li pripremate neku novu knjigu?

 

Pripremam narednu zbirku poezije. Mada se nikada ne zna šta će mi u kom momentu privući pažnju. U igri su i neka prozna djela.

 

  • Za sami kraj razgovora recite nam da li vam nedostaje Crna Gora i šta treba uraditi da umjetnici poput vas i mnogih drugih ne odlaze?

 

Crna Gora mi uvijek nedostaje, uprkos tome što je život ovdje lijep. Kako ja to obično kažem, Austriju sam naučila da volim. To je ljubav uma, koja se stekne sa zrelošču. S druge strane, Crnu Goru volim srcem. Ta ljubav se desi u najranijim momentima i ostaje tako do kraja života. Kako sam ja oduvjek bila u duhu mojih književnih heroja, koji su u mnogome bili lutalice i moreplovci, tako i ne vidim da sam ja stvarno otišla. To je vjerovatno nemoguće jer je Crna Gora uvijek tu samnom. Zato ne bih rekla da treba u nekom konkretnom smislu zaustavljati takve duhove da istražuju i odlaze. Ono što je bitno je da im se da prostora da Crnu Goru vole i sa njom žive na svoj način, da budu njom fascinirani i u svijetu budu njeni najbolji predstavnici.

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: Melvedin Jašarević

I N T E R V J U:   Sa Doc. dr. Melvedinom Jašarevićem, pravnim teoretičarem i ekspertom i generalnim tajnikom Internacionalnog univerziteta u Goraždu Razgovarao: Mr. Dženis Šaćirović   Naš današnji sagovornik je Doc...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 
 

EKSKLUZIVNO: Razgovor sa konzulom Crne Gore u Luksemburgu Remzijom Camićem

Pogled iz dijaspore Sa Konzulom Crne Gore u Luksemburgu Remzijom Camićem o najnovijim zbivanjima u Crnoj Gori, dijaspori i saradnji dviju država – Crne Gore i Luksemburga, za portal „Avlija“ razgovarao književnik i pub...
by Redakcija
0

 

 

Aljo Smailagić: Kap po kap – puna kapa

Kap po kap – puna kapa Razgovor vodio i foto: Adem Ado Softić Intervju preuzet iz devetog broja časopisa Nova Sloboda / Espona.me Jedan od onih koji su generacijama Ivangrađana djetinjstvo obojili valerima najljepših...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Faruk Ličina: U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti vjeri ili naciji

Faruk Ličina, predsjednik ŠURE Luksemburg U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti bilo kojoj vjeri ili naciji Faruk Ličina je rođen 1980. godine u Skoplju, a živi i radi u luksemburškom gradu Kayl. Po...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona