Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

2. Februara 2015.
 

Dragan Stodić: Razgovor s pjesnikinjom Anikom Vuletić

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

U svom ogledalu vidimo samo sopstveni odraz

 

– Čulni nadražaji koji izazivaju reakciju duše, ljubav, lupanje srca, želja, tuga, svi ti osjećaji koje duša prepoznaje, spadaju u poetsku percepciju, kaže specijalno za portal Avlija.me sve poznatija pesnikinja Anika Vuletić iz  Podgorice.

 

Kako mlad pesnik da ostane ono što jeste u svom stvaralaštvu a da ne bude, pod uticajem proslavljenih poeta?

– Da bi se ostalo svojim, uprkos uticajima stvaralaštva velikana bliskih po senzibilitetu, mora se poznavati dobro svoje “Ja”, i iz njega crpiti ono što se kroz stihove želi reći. U svom ogledalu vidimo samo sopstveni odraz i njega moramo s najvećom pažnjom njegovati ukoliko želimo biti zadovoljni svojim djelima. U redu je učiti od najboljih, ali ne i kopirati ih.

Kada i kako ”duša od radosti zasvira”, kako tvrdite u jednom svog stihu! Može li se bez emotivne duše pisati?

– Neprikosnoveni sam zagovornik istine, iskonskog bića, lijepe riječi, širom raširenih ruku prema svijetu i ljubavi. Istina me pokreće, ma kakva bila. Živjeti svjesno i bez zabluda, moj je životni moto. Stoga mislim da se bez duše prava poezija pisati ne može. Čak i oni izmaštani doživljaji, ako se prenose s emocijom, djeluju stvarni. No, nije isključeno da i to može. To zavisi od karaktera i šta zapravo želi da se postigne, kakvu sliku pjesnik želi o sebi da prikaže; ono što jeste ili ono što glumi da jeste? Riječ iz duše se uvijek prepozna, ona ima anđeosku putanju, nedodirljivu.

Šta je vaša pesnička aura

– Teško se to može definisati. Ono što ja emitujem je duboka, iskrena emocija, stvarno doživljenim, lično ili na doživljajima bliskih ljudi. Svakako je ono što želim poslati u etar bezuslovna ljubav (emotivna, roditeljska, bratska…), istina o patnjama i radostima, spoznaja života realno kroz odrastanje i učenje, bez bajkovitosti, i pronalaženje stvarnog uživanja u njemu, a ne životariti do sudnje ure. Širok osmijeh, lijepa riječ, damsko ophođenje i ponašanje, i srce otvoreno za ljubav i prijateljstva, to je ono što moja aura širi.

Osvrćete li se za sobom, za napisanim stihovima ili ih retko ponovo čitate, koji su vam najdraži?

– Stihove pišem u trenu, razmišljam taman toliko koliko brzo uspijem da ih ispišem, ili još brže ako ih kucam u mobilni telefon. Dok sjedim npr. u busu, otkucam stihove i takvi idu u etar. Znam, nije to često pametno. Savjetuju me da je jutro pametnije od noći. Slažem se. Ali ujutru ja već imam drugu misao, drugu emociju. Dok razmišljam ćutim, al’ kada progovorim to je ono što u tom trenu zaista mislim i nema druge. Pa ni zora ne sviće nijedna ista, zar ne? Stoga i ne znam svoje stihove napamet, ali im se vraćam i čitajući opet doživim isti onaj trenutak u kojem su nastali, tačno u svim slikama. Pjesme su mi, slobodno mogu reći, izvori sjećanja, kao da pustim snimak iznova. Volim to. A najdraži su svakako oni upućeni mojoj kćerci Andrei, napisani u porodiljskoj postelji. “…Malene ručice / Oko moga vrata / najljepši osmijeh / Mog najsjajnijeg zlata.”

Koju tajnu pesnici nikad ne odaju svojim čitaocima?

– Svakako su to tajne ljubavi, skrivene emocije i maštanja, i naravno, muza.

U poeziji je sve moguće, pa i da se “voljna žena izuje iz cipela”. Šta ste hteli reć tih stihom?

– “Izuvanje iz cipela” je žargonski izraz jednak značenju termina “oborena s nogu”. To je ono kada vas pogodi amorova strelica iznenada. Uvijek je iznenada, zar ne?

Kad je “pesnikov jezik kraći od pameti”, kao što ste napisali, šta se dešava?

– “Neka ti jezik bude kraći od pameti, ponekad” – odnosi se na to da nam je često jezik brži od pameti, da previše govorimo gluposti a malo mudrih riječi. A može, u nekom drugom slučaju, značiti i to da kratkim jezikom sputavamo svoj um da se izrazi, da ga gušimo ne dajući mu slobodu. Jeste mudro ćutati, ali ne i ućutati.

Zašto je večina pesnika pesimistički raspoložena? Vjerujte li vi u snagu svojih napisanih riječi?

– Možda zato jer duša najviše emocije proizvodi kada je povrijeđena. I kada tugujemo osamimo se u patnji svojoj, tada imamo vremena za pero. Iako sam vječiti optimista, osmijeh je moj zaštitni znak, i sama pišem najbolje stihove u melanholičnom stanju.

Da li se pesnici s namerom i razlogom dodvoravaju masi ili sebi i svom egu?

– Oni koji pišu iz duše i emituju istinu, njih zanima samo svoje “Ja”, svoje biće spolja i iznutra, i oni nastoje da “Ja” predstave tačno onako kakvo jeste, pa bilo postiđeno il’ veselo, ružno ili lijepo… Dok ovi drugi, bezdušni glumci, pred sobom i pred čitaocima, zasigurno igraju igru dodvoravanja. No gluma traje dok se ne spuste zavjese, a istina vječno.

 

 

Anika Vuletić

Anika Vuletić

Anika Vuletić, rođena 12. 01. 1978. godine u Podgorici gdje se školuje i živi do 21. godine, kada se s porodicom seli u Zetu-Mataguži, seosko područje nadomak grada, očev zavičaj. U gradu kupi najbolje od gradskog duha, dok na selu kupi mir. U KUD-u “Špiro Kaluđerović” pokazuje svoj igrački talenat, a kao dijete u horu “Zvjezdice” pjevački. Talenat za pero prepoznaje tokom ranih školskih dana i kroz prve tinejdžerske rime. Međutim do skoro, nije se time aktivno bavila. U porodici i okolini služila je za pisanje sastava, šaljivih pjesama ili nježnih poruka. Kažu da niko bolje od nje ne zna da uđe u dušu drugoga i pogodi suštinu i pravu nit, i da u tri riječi izazove i suze, i poštovanje i ponos. Pripisuje to zanimanju za psihoanalizu i nenadmašnog Frojda, stvaralaštva ruskih književnika koji pored naučnih poruka i podizanja svijesti, govore da samo ako se duboko uđe u dušu čovjeka, može se spoznati njegovo biće, potreba i bitisanje. Majka je divne Andree i tetka dva dječaka Luke i Vanje, što smatra najvrednijim uspjehom. Zbog njih joj je život čarolija a ljubav moguća. Nada se da će jednoga dana svoje stihove posložiti u knjigu. Planira da objavim poeziju za djecu, što smatra vrhom pjesništva, kao i roman o ženama Podgorice u dobi 30-40 godina.

 

DRAGAN STODIĆ



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Vilenjak

Said Šteta   VILENJAK     Zavlačio je kratke prste ispod jastuka i pokupio sve uzdahe što je čuvala k’o perle crne tiho, koračao je na svojim  željama,  da ne bi šuškale ostavio je nade umjesto svile ...
by Redakcija
0

 

 

Božidar Proročić: Razgovor sa Brahom Adrovićem

RAZGOVOR O KULTURI SA BRAHOM ADROVIĆEM KNJIŽEVNIKOM IZ BERANA Razgovarao: Božidar Proročić Gospodine Adroviću, rođeni ste u Donjoj Vrbici, (Bihor) kraj iz kog su potekli mnogi poznati pisci. Šta je za Vas značila knjig...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Željko Sekulović: ”Treba mi riječ”

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ŽELJKA SEKULOVIĆA ,,TREBA MI RIJEČ” Piše: Božidar Proročić Željko Sekulović je svojom prvom zbirkom poezije ,,Treba mi riječ” zakoračio u poetski svijet svojih misli i snoviđenja. Na samo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona