POEZIJA JE PESMA DUŠE, PIŠE SE OLOVKOM SRCA
Poezija je najlepši tretpaj duše, razvigor života, kamen koji nam pada sa srca, cvjetna livada posuta šarenim cvjetovima, zanos koji podstiče na ljudsko stvaralaštvo, koje je ključni preduslov našeg opstanka i ostanka na našoj prelijepoj planeti – kaže pjesnikinja Radmila Đokić i dodaje: – Talenat čuči u svima nama. Život ima mnogo raskršća. Treba izabrati svoj put. Tu ulogu igraju: želja, talenat, vjera, rad. Kada sam napisala prve stihove i rime nisam ni sanjala da ću objaviti tri samostalne zbirke. Pjesnik sam koji svoje pjesme piše grafitnom olovkom i srcem, i danas u vrijeme kompjutera. Poezija je lijek za dušu i lijepa su druženja sa pjesnicima iz drugih gradova, stiču se prijateljstva. Još bolej ako je pisanje hobi
Vaše prve pesme?
– Prve pjesme koje sam napisala nisu imale sadržaj i jačinu kao pjesme koje danas nastaju iz mog pera, ali to je i normalno. Kada sam napisala prvu pjesmu bila sam đak u osnovnoj školi. Kako sam rasla, upoznavala život, postajala mudrija tako su moje pjesme postale kvalitetnije sa jakom metaforom. Rezultat je pokazao tako da su pjesme našle svoj put do raznih listova i časopisa. Do uglednih profesora koji su pisali recenzije za moje zbirke pjesama. Uslijedile su nagrade, pohvalnice, zahvalnice za moj rad.
Svaka pesma ima svoju unutrašnju priču?
– Svaka pjesma ima svoju draž, svoje vrijeme i trenutak. Onog momenta kada nastane ona je najjača, a s vremenom je neka druga zamijeni. Inspiracija je svuda oko mene, pišem o ljubavi, a nje ima više vrsta – ljubav prema majci, ocu, bratu, zavičaju, dobrim starim vremenima, ljubav prema voljenom muškarcu. Kada volimo i kada smo srećni sve je ljubav. Od ljubavnih pjesama izdvojile su se “Crveno”, “Žubor srca”, “Putovanje snova”. Neke moje pjesme su dio mene, a neke su nastale sasvim slučajno.
Nagrade gode pesnicima?
– Prvu nagradu sam dobila u Rabrovu kod Kučeva, za najljepšu ljubavnu pjesmu, drage su mi sve pohvale, izdvojila bih ovu pomenutu i nagradu publike u Bijeljini na manifestaciji “Zlatno pero”, govorila sam pjesmu “Ni kuda, ni kome”.
Živeti od poezije je nemoguće ili?
– Duša živi od poezije, i naš duh se natapa ljepotom reči. Od poezije ne može da se živi u materijalnom smislu, poezija ne može da obezbijedi egzistenciju, ali može dušu da ugrije, da joj da mira, osmijeh da izmami.
Radmila Đokić
Radmila Đokić rođena je 1969. godine u Bijeljini, Bosna i Hercegovina. Poeziju piše od 1983. godine. Pjesme je objavljivala u raznim listovima i časopisima (“Svatovac” – Požarevac, “Semberske novine”, “Pravoslavna istina” , “Srpska vila” – Bijeljina, “Jesenjin” – Beograd, “Koreni” – Kumanovo, “Šidina” – Šid , “Zavičaj” – Negotin, “Luča” – Subotica) te u zajedničkim zbirkama “Svatovnica” (1998-2000) – Požarevac, “Semberska lira” (Bijeljina, 2004), “Almanah Jesenjin” (2006, 2007, 2008 i 2009 – Beograd), “Romanijski pjesnički susreti” (Sokolac, 2007) , “Lirska riječ iz Posavine i Semberije” (Bijeljina, 2009), “Sa talasa modrog grada” (Modriča, 2009 i 2011), “Sazvezđa 8” (Beograd, 2010), “Bruj ljudskog srca” (Podgorica , 2010 i 2011), “Poetska svanuća” (Bijeljina, 2010), “Noć boema” (Inđija, 2013), te u antologiji Pere Zubca, “Kad srce zasvetluca” (Ruma, 2009).
Bila je saradnik Radio – Podrinja, (Loznica). Ima objavljene dvije zbirke pjesama: “Stara kajsija” 2003. i “Žubor srca”, 2009. godine, treća je u pripremi. Učesnik je mnogih festivala i pjesničkih manifestacija. Nekoliko njenih pjesama muzički je obrađeno i interpretiraju ih poznati pjevači naše estrade. Dobitnica je nekoliko vrijednih nagrada, a među njima i Pjesničku lentu 2011. godine u Modriči. Član je SPKD “Prosvjeta” i Književnog kluba “Jovan Dučić” u Bijeljini, Književne zajednice Jugoslavije u Beogradu, Književnog kluba “Savovanje” iz Šamca i počasni član književnika “Sjeverac” Podgorica. Živi u Bijeljini.
DRAGAN STODIĆ
