Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

22. Novembra 2013.
 

Intervju sa Mešom Selimovićem (Start, avgust 1972.)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

ZABRINUT SAM ZA MLADE LJUDE I NE VOLIM NIKAKVE TABUE

Razgovarao: Aleksa Vojinović, snimio: A. Boršić (Start, avgust 1972.)

 

“Ja sam vrlo zabrinut za mlade ljude. I to iz mnogih razloga. Prvo, mi stariji koji držimo poziciju u društvu, a sve ih držimo mi stariji, mi propisujemo tim mladim ljudima način života, znači mi im propisujemo starački način života, a to je apsurd”

Dostojanstveno odmjeren, i u kretnjama, i u govoru, zavaljen u svoj nepomućeni mir poput derviša u tekiji, Meša Selimović nije se niti jednoga trenutka izlagao kušnji da ga se ishitri, zaskoči ili zbuni. Njegove sentencije izvirale su stalno jednakim mlazom: on ih nije izgovarao, on ih je – pisao. Činilo se da vrijeme stoji, i valjda bi bilo tako da se kolutovi s magnetofonskom vrpcom nisu vrtjeli.

Sjedimo u piščevu kabinetu. Knjige od stropa do poda, knjige s njegovim krupno otisnutim imenom i prezimenom, knjige koje je Jugoslavija nagradila gotovo svim priznanjima koja se daju literatima (“Ja sam redovan član Akademije BiH, dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti, počasni doktor Sarajevskog univerziteta, dobio sam Orden Republike, imam ratna odlikovanja… “)

Negdje napolju, iza zatvorenih prozora vri Sarajevo na pripeci, željno hlada i daška vjetra.
U Selimovićevu stanu kao u čardaku, tiho, dremljivo, na stolu kahva u fildžanima, pregršt čokoladnih kolačića, u čašama sok od višnje.

Sama od sebe nametnula se misao: kud li je navalio sav ovaj svijet, pa juri bezglavo na sve strane, bez odmora i počinka kao mravi u razorenom mravinjaku?!

Valjalo bi im doviknut odavde s prozora: »Stanite ljudi, i sutra je dan!«

 

– Djelujete kao veoma miran, veoma staložen čovjek. Jeste li duboko u sebi zaista takvi, ili je to samo prividno?

 

– Ne, ne. Ja jesam stvarno miran.

 

– A malo prije ste kazali da zbog nekih stvari niste mogli spavati?

 

– Ljudi nisu dali da budem miran…

 

– Znači, niste flegmatične naravi?

 

– Ne to, nego bio sam dovođen u takve životne situacije u kojima bi ostati miran značilo ostati idiot…

 

– Kako vam uspijeva sačuvati svoj spisateljski mir u ovom današnjem zahuktalom i dinamičnom vremenu?

 

– I ja pripadam ovom vremenu i ovom načinu života, taj način života zahvaća i mene. Međutim, koliko mogu nastojim ga se otresti, ali to ne mogu ovi moji koji žive oko mene, moje kćerke.

Kad se u kući otvori i radio i tranzistor, televizor, magnetofon, gramofon, i sve to trešti, sve to svira, stvara buku u kojoj čovjek ne čuje samog sebe.

Osim toga, ja stanujem u ulici gdje je promet nevjerojatno živ… Meni to, međutim, više ne smeta. Možda je tragično, ali je tako, mene smeta tišina. Dakle, ono što je prirodno to danas postaje neprirodno, odnosno smetnja.

Nedavno, kad smo se žena i ja vraćali iz Sokobanje i stigli u Beograd, činilo nam se poslije one tišine kao da je nastupila kataklizma, da se svijet ruši.

Užasna buka, vazduh prljav, smog. Trećeg dana već smo se bili navikli.

 

– Ipak radite u takvom ambijentu?

 

– Mogu, ništa me ne smeta. Meni nedostaje ovo, ova zvučna kulisa. Mi imamo na Hvaru vikendicu, ali nerado idemo tamo. Suviše je mirno, onda idemo u Dubrovnik.

 

– Ne čini li vam se da ljudski duh dosta gubi živeći u takvim uvjetima?

 

– Općenito uzevši gubi mnogo, jako mnogo, ali takvo je vrijeme da je duh zanemaren.

Neki dan čitam kako glavni urednik televizije kaže: mi proizvodimo informacije i zabavu! Ja se zaprepastio da tako nešto govori jedan od najodgovornijih ljudi na televiziji. A to je tako! Danas ljudi najviše traže zabavu i informacije od svih sredstava komuniciranja.

Te informacije proizvode se u tolikom broju da smo svi mi kapacitirani njihovim obiljem, i to informacijama istog tipa. To je ono što se zove manipulacija ljudima. Danima se slušaju jedne te iste stvari i čovjek htio-ne htio postaje rob toga.

 

Danas je vrlo teško zadržati nezavisnost, gotovo da je to nemoguće. Čovjek je postao predmet manipulacije.

Zatim tu dolazi bitka za standard: čovjek u njoj čak nesvjesno učestvuje. Takmiči se hoće li imati automobil ove ili one vrste, vodi računa o onome što posjeduje njegov komšija. K tome, reklama! Njen utjecaj je upravo katastrofalan.Čovjek juri kroz život kao lud…

Zato se događa kod nas, a i u svijetu, da ljudi od petnaeste do dvadeset i pete godine nešto čitaju, ali poslije tih godina, kad počinju da se bore za život, za životnu poziciju, oni višu nemaju vremena da čitaju, i čovjek postaje sve prazniji i prazniji…

 

– Takvo stanje odražava se neminovno i u današnjoj literaturi. Ima starijih pisaca koji tvrde da je sve rečeno, sve napisano?

 

– Svaki onaj koji piše ne misli tako. Ne bi pisao da je sve to rečeno. Naime, možda je rečeno kao misao, ali jedna opća misao živi u drugom kontekstu u jednom vremenu, i svi je mi nalazimo ili tražimo, svoj izraz za tu opću misao.

Ja, na primjer, ne mogu izmisliti mnogo, stvarno, zato što se čovječanstvo ne mijenja mnogo. Mijenjaju se institucije, mijenjaju se forme, eventualno spoljašnje, ali suština se ne mijenja. Zaista je teško reći nešto novo poslije Platona. Ali je moguće pronaći nov izraz.

 

Televizija guta sve

 

 

– Pa, kakva je po vašoj ocjeni, ta današnja literatura?

 

– Što se literature tiče, pa i umjetnosti u cjelini, danas ona sve više postaje nešto što je staro, anahrono, ja to zovem srednjovjekovnom ručnom djelatnošću…

 

– Zbog čega?

 

– Kao suprotnost serijskoj proizvodnji. Recimo televizija danas preuzima sve, guta sve, kao stvarno moćan i sugestivan medij. Mislim da je vrlo teško da jedan roman izdrži tu konkurenciju. Znate, kad se roman čita neophodno je imati ogromno mnogo vremena, ogromno mnogo volje da čovjek ostane sam sa sobom.

Danas ljudi ne vole da ostanu sami sa sobom. A televizija im pomaže da ne budu sami, da ne misle na svoja egzistencijalna pitanja…

 

– Televizija preuzima ulogu sedativa?

 

– Da, pilule za smirivanje. Ljudi lakše odlaze na posao narednog dana, nisu preopterećeni. Druga je stvar što čovjek ne zna da bi mu bilo lakše kad bi se posvetio svojim saznavanjima, tom ostajanju sa samim sobom. 

Lakše bi podnosio tegobe u životu jer bi stekao nezavisan duh i mogućnost da se obrani od ovoga ludog tempa. Vidite, kad bi se to moglo, samo ja ne znam kako je to moguće da se čovjek obrani od te brzine koja stvarno vodi u neuroze, u rasulo i rastrojstvo duha, bila bi to fenomenalna stvar.

Ali nitko se time nije pozabavio…

 

– Zašto?

 

– Zato što ne znamo kako je moguće pronaći neki srednji put između istočnjačke nepokretne meditacije i zapadnjačke dinamike koja prodire i proizvodi naprestano sve novije i novije produkte. 

Zaista, kako je moguće pronaći srednji put a da pri tom ne izgubimo sebe i svoj standard?

Ili čovjek treba da digne ruke od standarda i od komfora na koji je navikao, pa da onda može da se vrati sebi i da bude nezavisan, ili da bude čovjek koji meditira, pa da bude siromašan u onom što je spoljašnje, ali da ima svoj mir.

 

– Nije li to što ste kazali gotovo neprihvatljivo?

 

– Na žalost. Čim čovječanstvo, odnosno jedan njegov dio, odnosno jedan narod krene putem civilizacije, zaustavljanja nema.

 

– Gdje bi u tom kaosu bilo mjesto mladom čovjeku?

 

– Ja sam vrlo zabrinut za mlade ljude. I to iz mnogih razloga. Prvo, mi stariji koji držimo poziciju u društvu, a sve ih držimo mi stariji, mi propisujemo tim mladim ljudima način života, znači mi im propisujemo starački način života, a to je apsurd.

Ne dozvoljavamo da oni sami imaju svoj način mišljenja, svoje puteve, da unesu nekakvu svježinu i da oni sami budu autori svoga budućeg života – ne, mi njima već danas stavljamo pečat na njihove buduće korake. 

A ako se ogriješe o to što mi propisujemo, mi smo čak spremni da im odredimo kazne. Dakle, vršimo tešku presiju, i psihičku, i administrativnu, zakonsku.

 

– Ali mladi ne bi bili mladi kad ne bi protestirali, bunili se?

 

– Mladi se brane, točno. I od toga luđačkog tempa i od naših propisa. Od nas starijih ljudi, više nevitalnih, oni se brane prvo formalnim stvarima, kao što su duge kose, šareno odijevanje, nekakvi neobični plesovi, nekakve pjesme koje nisu za staračko uho, pojačane elektrikom.

Ponegdje, poneki dijelovi omladine pokušavaju se obraniti anarhizmom od svih tih utjecaja. To bi bili hipiji, zatim lijeve i ultralijeve organizacije, ili uvjerenja, ili kako god hoćete…

 

– A koji bi bili za osudu?

 

– Oni treći! Čini mi se najgorim – prilagođavanje. To je glajhšaltovanje, to je uklapanje u korake i staze očeva. Mislim da je to najgore.

 

Pomagati ženi nije sramota

 

 

– Koliko ste vi imali udjela u odgoju svojih kćeri koje su danas već odrasle djevojke?

 

– Svakako da sam utjecao na njihov odgoj, ali posredno, jer moje kćerke žive u atmosferi, čisto mi je nezgodno reći, to je odlična atmosfera, smirena, tiha, pa i atmosfera ljubavi, eto tako.

Kako će biti njihovim muževima, to ne znam, jer njihovi zahtjevi prilično su veliki. Traže ljubav, razumijevanje, širinu, ono što ja pružam svojoj ženi. Ja sam pomalo, kako se to kaže, papučić, to priznajem, nije me uopće stid toga…

 

– Vaša supruga kaže da niste papučić. Po čemu vi smatrate da jeste?

 

– Ja, na primjer, sve što treba da učinim prvo povjerim svojoj ženi. Onda vidim kako ona reagira na to, pristaje li ili ne pristaje. Ja vjerujem u žensku intuiciju. Ja vjerujem da su žene mnogo inteligentnije nego muškarci.

Samo, mi se pravimo, mi se jako pravimo da smo mnogo pametni, a nismo.

One su finija bića, finija ustrojstva, mnogo finija nego mi. Ali mi smo, eto, nekako navikli na tu vlast, pa sebi i pridajemo suviše velik značaj. 

Pomagati ženi nije ni grijeh, ni sramota.

Ja sam, recimo negdje poslije rata, kad sam došao u Sarajevo 1947. godine, išao na pijacu s otvorenim cekerom i nosio krumpir tako da su ga svi mogli vidjeti, a drugi muškarci, koji su također kupovali krumpir, luk i ostalo, krili su povrće u zatvorenim aktntaškama.

Meni je uvijek bilo sasvim normalno pomagati ženi u kućnim poslovima.

 

– I danas to radite?

 

– Kad sam bio mlađi, bilo je toga više. Recimo, smiješno je, ali ja sam najradije volio mesti iako smo imali u kući usisač. Ja uhvatim metlu i s užitkom metem cijeli sat vremena, pa čak i kada više ne treba, kada je već sve pometeno.

 

Zamislim se i ne znam šta metem, radim mehanički. Međutim, moja dobra volja ipak nije bila uvijek dovoljna, padalo je na moju ženu mnogo toga više…

 

– Koliko ste dugo u braku?

 

– Dvadeset i pet godina?

 

– Kako ste se upoznali sa svojim suprugom?

 

– To je bilo vrlo interesantno. Došla mi u Beogradu u kancelariju jedna lijepa mlada žena i mislila da će ondje zateći brkatog partizana opasanog pištoljčinom.

A kad tamo, ugledala mladog čovjeka u košulji nasmijanog. Tako smo odmah uspostavili nekakav kontakt, bez rječi. Ja sam odmah bio uhvaćen.

 

– Jeste li to odmah i priznali?

 

– Pa, drugi put sam već priznao. Ja sam bio inicijator drugog viđenja, i nisam se prevario, srećom. To je moja velika šansa, kao da sam birao po nekom testu, strogom testu. Upravo tako kako sam mogao zamisliti.

Prvo, bilo mi je važno da moja izabranica bude lijepa, zatim malena kao kontrast meni visokom. Meni visoka i krupna žena nikako ne konvenira zato što valjda meni treba suprotno… Osim toga, ja volim malo da vladam, a nešto veliko, krupno, teško je savladati.

 

– A kakav ste vi u svojim očima?

 

– Vrlo pažljiv i zahvalan partner, ali imam dosta zahtjeva. Samo jedan izuzetno dobar čovjek kakav je moja žena mogao je da izdrži sa mnom toliko godina. Ona je sve to lako podnijela, i moju razmaženost, i ostalo…

 

– Vaš porok?

 

– Pa, pravo da vam kažem, ja sam zadivljen svojim svetačkim statusom: malo jedem, ne pijem uopće, ne pušim, žene rado volim samo pogledati, jer prije svega volim svoju ženu, jedino ponekad poželim nekome neko malo zlo. Ne baš veliko… Eto tako…

 

– Kakvo zlo, na primjer?

 

– Da se barem malo zadavi, neki zalogaj da mu stane u grlu. Inače kivan sam na sebe jer sam već zašao u godine i zaboravljam ono što su mi ljudi zlo učinili. Više nemam mržnje, i to mi je jako krivo. Mržnja je divna stvar.

 

– Nije li odsustvo mržnje vezano vašim odlaskom u penziju?

 

– Ne, ne, ne. To su godine, to je u stvari opadanje vitalnosti.
Mržnja, to je stimulans! Ona aktivira, ona navodi akciju, nije to loša stvar. To se vidi naročito u književnosti. Ima pisaca koji su pisali pod tim impulsom, motivirani samo mržnjom. Ja mislim da i vi znadete neke od tih pisaca.

 

– Jeste li i prije živjeli tako mirno kao sada?

 

– Uglavnom jesam, samo što sam više trčao. Nikome nisam mogao ništa odbiti, tako da je to ponekad bilo pomalo blesavo. Znalo se dogoditi da sam isplazio jezik nizašto. I desilo se da sam doslovce pao posve iznemogao.

Bilo je to poslije jedne turneje gdje sam u toku jednoga jedinog dana imao dva čitanja i razgovora s publikom. Ubitačan tempo. Onda sam to prekinuo i legao u bolnicu. Ali nisam mogao sebi pomoći, činilo mi se uvijek da će netko nešto izgubiti. A ništa u stvari. Poslije sam vidio da niti tko šta gubi, niti išta dobija…

FOTO: A. Boršić (Start, avgust 1972.)

FOTO: A. Boršić (Start, avgust 1972.)

Avgust 1972: “Dostojanstveno odmjeren, i u kretnjama, i u govoru, zavaljen u svoj nepomućeni mir poput derviša u tekiji, Meša Selimović nije se niti jednoga trenutka izlagao kušnji da ga se ishitri, zaskoči ili zbuni. Njegove sentencije izvirale su stalno jednakim mlazom: on ih nije izgovarao, on ih je – pisao. Činilo se da vrijeme stoji, i valjda bi bilo tako da se kolutovi s magnetofonskom vrpcom nisu vrtjeli”… Ovako je novinar Starta opisao početak razgovora sa slavnim književnikom Mešom Selimovićem, koji se odvijao šest godina nakon objavljivanja knjige “Derviš i smrt” i samo dve godine nakon što se u knjižarama pojavila “Tvrđava”.

“Meni se sviđa deviza po kojoj zreo i odrastao čovjek ima pravo načiniti sve što hoće, a što ne nanosi štetu drugome. Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala. Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda”

– Šta obično poručujete svom čitaocu?

 

– Ja obično nemam poruke. Mislim da je to nedopustiva pretencioznost. Poruke imaju proroci, vođe naroda, a pisac ima svoje iskustvo. Ako netko iz toga izvuče za sebe neko iskustvo, dobro je. Ili ako postavi sebi neko pitanje na koje ne zna da odgovori…

 

– Kako ste se prihvatili pisanja?

 

– Nemam pojma. Ja običavam reći da nisam izabrao literaturu, nego da je literatura izabrala mene. Nisam žurio da krenem tom stazom. Literatura, to je trka na veoma duge staze, to je maraton.

– Počeli ste pisati poslije rata?

 

– Ne, prije njega, samo to je na sreću propalo…

 

– Mislite da je bilo loše?

 

– Sigurno, potpuno sigurno.

 

– Je li toga bilo više?

 

– Pa, jest! Bilo je dosta, ali srećom to su ustaše sve popalile.

Poslije rata, odnosno u ratu, počeo sam nešto pisati, srećom je i to propalo.

 

– Na koliko je jezika dosad prevedeno vaše najpoznatije djelo »Derviš i smrt«?

 

– Hajdemo, polako: ruski, ukrajinski, poljski, slovački, češki, mađarski, rumunski, bugarski, turski, arapski, albanski, kod nas na slovenski, sad su u toku prijevodi na francuski i njemački. U našoj zemlji knjiga je izašla u jedanaest izdanja.

 

– Na svojim svakodnevnim dvosatnim šetnjama Sarajevom svakako uvijek ponešto otkrivate, uočavate neke promjene, na primjer žensku modu.

 

– Ja mislim da je ženska moda uvijek bila u pravu. Recimo ta mini-suknja. Ja nisam protiv nje, a mislim da su svi mladi za nju.

Čini mi se da je u psihologiji nove mode, sadašnje, današnje, otkrivanje vlastitog tijela. Bilo je čudno, baš strašno ono vrijeme, čini mi se gotovo smiješno, ne gotovo, nego sigurno licemjerno da se sakriva i članak na nozi…

Sad nema, brate, sad se otkriva sve što ima da se otkrije, i gotovo. Šta tu da se mistificira!

 

– Je li to po vama u redu?

 

– Sasvim! Sasvim! Ja ne volim nikakve tabue. Malo sam bio u sukobu s jednim starijim kolegom koji smatra da u jednom određenom društvu tabui moraju postojati. Ja smatram da ne moraju.

 

– Ima neke romantike u tim tabuima?

 

– Jeste, ima romantike u tome, točno. Ali zar je romantika ako se suknja vuče po zemlji, a tamo iza vrata odmah skida?! To je svejedno…

– A kad se radi o tzv. seksualnim tabuima?

 

– Meni se sviđa deviza po kojoj zreo i odrastao čovjek ima pravo načiniti sve što hoće, a što ne nanosi štetu drugome. 

Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala.

Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda.

Ja nisam za to da se promiskuitet odvija sasvim nekontrolirano, jer to ruši ljudsko dostojanstvo.

Jedna normalna veza između dvoje ljudi koji se vole i koji se svjesno upuštaju u taj odnos znajući šta žele, najnormalnija je stvar koja uopće postoji.

I prije braka, i u braku, sve je to njihova potpuno privatna stvar.

 

– Kakvi su pretežno vaši izrazi, po vašoj ocjeni?

– Dosta stilizirani. Ne volim direktan govorni jezik, osim u situacijama kad namjerno hoću dati atmosferu. To je dosta rijetko. Inače izbjegavam izravni način, ne volim ni psovku, ni ružnu riječ…

 

– Međutim, psovka je dosta česta u današnjoj suvremenoj literaturi? I ne samo psovka nego i slobodniji opisi?

– Ja mislim da su tu dvije stvari: postoji jedna – komercijalna strana, a postoji i nešto drugo – prikrivanje netalenta. To je moje privatno mišljenje. Recimo, kad literati ili filmski radnici ili umjetnici pribjegavaju takvim detaljima. 

To buktanje prostote može se protumačiti i svojevrsnim revoltom. Kao da vam žele prosto baciti prostotu u lice kad već ne mogu nešto drugo…

 

Teško zaspim kad pišem

 

 

– Ipak je svakodnevni život satkan jednim dijelom i od takvih detalja, naravno zavisno čiji su!

 

– Psovka može doći kao garnirung, kao saft, kao verifikacija nečeg što je zaista istinito.

Čitam neki dan, Krleža je bio na predstavi i kad je Milena Dravić opsovala s pozornice, on je izašao.

Ja lično ne bih otišao s takve predstave, ali vjerojatno bih se isto tako nelagodno osjećao kao on. Nije lako naći sredinu između lijepog izraza i istinitog životnog izraza. Tu je problem svih pisaca.

 

– Pričaju da volite brzu vožnju?

 

– Volim brzine. Pojurio bih ja i sa stotinu i dvadeset na sat, ali ne da žena. Smetaju mi spora kola, volim startne automobile.

 

– Koja kola imate?

 

– Fiat 125. Dobar auto.

 

– Znači, ipak vas je zarazila dinamika vremena?

 

– Ne poričem… Samo vozim oprezno, jako oprezno. Doduše, u posljednje vrijeme sve rjeđe.

 

– Idu li svi na prstima u stanu kad pišete?

 

– Ne. Ja pišem izoliran u svojoj sobi, nitko ne ulazi, nitko mi ne smeta. Ne čujem ništa od buke i ništa me ne smeta.

Tih dana napravimo podjelu rada: žena mi ispriča političke događaje, a kćerke svu umjetničku kritiku i novosti iz te oblasti.

Vrlo teško zaspim kad pišem, jer u meni se sam od sebe nastavlja automatizam stvaranja određene slike, i to prelazi i u san koji postaje oskudan, nervozan, tako da moram uzimati sedative.

 

– Za takav način rada potrebno je svakako veliko razumijevanje okoline?

 

– Da, to su izuzetne situacije. Čovjek koji piše nalazi se u posebnom stanju, to više nije drugo stanje, nego valjda treće stanje.

Užasno je dekoncentrisan za sve obične stvari, usredotočen je monomanski samo na ono svoje, tako da je rastresen, užasno rastresen, i jedva da može shvatiti ono što se oko njega dešava… Tako je sa mnom, ne znam kako drugi rade.

 

– Imate li određene likove, svoje likove?

 

– Pa, ne bih mogao reći baš tako, mada me najviše interesuju intelektualci. Dakle, prije svega ljudi koji razmišljaju.

 

– U kakvim vas situacijama zanimaju ti likovi?

 

– Obično u dilemama, najviše moralnim. U prelomnim trenucima života, kad treba da se opredjeljuju za humanizam ili za antiljudski čin. To su mi najmilije i najzanimljivije teme.

 

– Ne utječete li na kćerke da krenu vašim stopama?

 

– Ne, nipošto.

 

– Zbog čega?

 

– Ja mislim da je najveća tragedija ovog svijeta čovjek koji piše, a nema dara. To je muka i za njega i za društvo i za porodicu, to je strašno. 

A ako ima dara, nikad nije kasno da ga ispolji.

Nisam dozvolio da djevojke počnu pisati u nijednoj njihovoj dobi, jer lako se može dogoditi da mlad čovjek stekne o sebi mišljenje koje nije realno.
Ja sam radio u izdavačkoj djelatnosti pa znam kako je to. Imam loše iskustvo, teško iskustvo.

Takvi obično ne završavaju škole, jer zamišljaju da su genijalni. Prezire se sva sistematičnost, sve u životu, svaki red. Šta obično nastane od tog nazovi genija? Kafansko pričalo. Jednom riječju, tragedija.

.

Ne vozim auto tako često kao ranije

 

 

– Dakle, šta u prvom redu zahtijevate od svojih kćeri?

 

– Široko obrazovanje i diplomu! I u tome sam uspio. Međutim, nisam siguran da bi im i poslije nje dozvolio da se bave literaturom. Užasan je to posao, jako težak.

– Slažu li se vaše kćerke s vašim mišljenjem?

 

– Ne, ne. Meni se desilo nešto interesantno s mlađom kćerkom. Ja joj govorim, objašnjavam, nikad neću reći tako treba, objašnjavam, iznosim argumente, a ona, ne znam o čemu je bio razgovor, ona sluša i kaže:

»Tata, nisi dovoljno argumentirao!«

I sad ja moram pronaći još neki argument da bih je ubijedio da sam u pravu.

 

– Kako podnosite svoje šesto desetljeće?

 

– Sa zdravljem je sve u redu. Ima nekih izvjesnih stvari koje čovjek više ne može raditi, to je jasno. Ako ne smijem ići na more, na sunce, to nije zato što sam mlad, ako već ne vozim auto tako često kao ranije, u pitanju je ipak nešto, neki razlog.

To što polaganije govorim, pa uvijek sam tako govorio, i kao profesor.

 

-Vas malo viđaju u gradu?

 

– Jedino za svakodnevne šetnje.

 

– Sami šetate?

 

– Ne, sa ženom.

 

– Od čega se sastoji ta vaša obavezna šetnja?

 

– Ništa određeno. Gledamo izloge, obično sa ženskom robom. Idemo cik-cak ulicom. Cijelog života htio sam se našetati do mile volje…

 

– Odlazite u kinematografe?

 

– Ne, imam kino u kući, televizor.

 

– Zadovoljni izborom filmova?

 

– Niti govora, televizijski izbor filmova više je nego loš. Ali to mi umiruje savjest pa nemam takve brige…

 

– Kakve ljude najviše volite?

 

– Zavisi da li za literaturu ili u svakodnevnom životu?

 

– Recimo, u svakodnevnom životu?

 

– U životu najviše volim dobre ljude, samo oni su meni sasvim nezanimljivi za književnost.

 

– U kakve sebe uvrštavate?

 

– Kako za koga! Nisam ja nikakav svetac, znam dosta oštro replicirati kad sam izazvan, pa me neki izbjegavaju. Ali ja nikad ne počinjem. Uvijek odgovaram. Tako da mi je savjest mirna. Žao mi je da sam bio prezauzet pisanjem, pa su mnogi ostali pošteđeni. Šta ću, tako je ispalo. Inače, kad stignem obično se revanširam, barem verbalno.

 

Preneseno sa: Yugopapir.blogspot.com

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Razgovor sa umjetnicima: Aljo Smailagić (1933, Berane)

ALJO SMAILAGIĆ: DJECU TREBA UČITI SUŽIVOTU, TOLERANCIJI, UZAJAMNOM POŠTOVANJU I POTPOMAGANJU     Aljo Smailagić (1933, Berane), slikar. Završio je petogodišnju Školu za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom i ...
by Redakcija
0

 
 

Milica Momčilović: Tvog srca kamen

Milica Momčilović   TVOG SRCA KAMEN Katarini Džonson . Naelektrisana tvojom pojavom i stasom Svakog časa čekam život da ti predam Kidaš udove drskim pogledom i glasom Sečeš moje nade dok te bolno gledam . I Betove...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Novi roman Lene Ruth-Stefanović ”Aimee – Voljena”

AIMEE -VOLJENA NOVI ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju OKF-a sa Ceinja pojavljuje se roman ,,Aimee-Voljena” iz pera poznate crnogorske pjesnikinje Lene Rut...
by Redakcija
0

 

 

Božidar Proročić: Gazija

Božidar Proročić   GAZIJA Posvećeno velikom čovjeku i filmsom reditelju Nenadu Dizdareviću   Prođoše mnoge godine za nama dotakli smo surovost života nisi pokleknuo pred avetima što krišom otimaše tvoju sl...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo: Alen Kalač

ALEN KALAČ POSVEĆENOST MLADIMA, PRIRODI, I SPORTU   Piše: Božidar Proročić   Kažu da je teško povezati tri ljubavi u životu i ostati im dosljedan i vjeran. Alen Kalač junak naše priče iz Rožaja, gorštak ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona