Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

4. Septembra 2013.
 

Intervju sa piscem Farukom Dizdarevićem

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Razgovor sa piscem: Faruk DizdareviĆ

 

ČOVJEKU PRIPADA ONOLIKO SVIJETA KOLIKO MOŽE POGLEDOM OBUHVATITI, U SRCU SMJESTITI I DUŠOM ZAGRIJATI

 

 

 

 

1. Pišete, pomažete kolegama piscima, idete na književne večeri, govorite, objavljujete knjige… Kako izgleda Vaš radni dan, odnosno da li imate određeno vrijeme kada pišete, kada stvarate?   

 

Faruk Dizdarević:

Dugo godina radio sam jedan dinamičan posao u kulturi koji sam volio, koji mi je omogućavao da među svijetom iz te oblasti steknem dosta poznanika i prijatelja. Prijateljstvo se, kao i mnogo toga, stiče. Kao i svako povjerenje, prijatelje i prijateljstvo teško je dobiti, još teže u našim okolnostima sačuvati, a sasvim lako izgubiti. Prijateljstva su uvijek na probi. Uzajamno, svakako. Nisam brzo sticao prijatelje, niti sam ih lako gubio. Ne oskudijevam u prijateljima, ali ih nemam previše. Što bi se reklo, ne može se cijelom svijetu namijesiti kolača. Prijatelji, koje imam, mogu računati na mene bez rezerve i ostatka. Oni to znaju, kao što i ja znam da su mi oni odani i privrženi. Sa nekima drugujem i prijateljujem od djetinjstva. Rado svojim prijateljima izlazim u susret, u svakom pogledu. Pa i kad su u pitanju knjige i sve ono oko knjiga.

Tokom dana malo čitam, malo slušam muziku, malo slikam, malo pregledam štampu (preko interneta), malo šetam pored Lima, malo pišem (nekad po danu, nekad noću), malo putujem, malo ljenčarim. Tako sada izgledaju moji dani, odkad sam prije nekolike godine postao gospodar svog vremena. Veoma volim – to mi je jedno od zadovoljstava – da se nađem sa prijateljima. Možda je to ono što nadoknađujemo sada, u starosti, za šta nismo imali dovoljno vremena u mladosti, kada je svako među mojim vršnjacima svoj put tjerao sam. Sada se nalazimo čak i u određene dane u sedmici u određenoj kafani. To je veoma, veoma prijatno!

Iz poznatog teksta  Džonatana Svifta “Saveti samom sebi za vreme kad ostarim” ispisao sam nekoliko rečenica i one mi služe kao podsjetnik da “čuvam obraz” (kako se kod nas u Crnoj Gori kaže) i ne činim više one stvari koje mladost podstiče i prašta, a starost brani. Valja imati na umu i Lesažovog Žila Blasa i njegovog biskupa, koji je izlapio poslije moždanog udara, ali to ne primjećuje i još se uzda u svoju pamet. To je u toliko važnije što nam obično sa moćima slabe i kriteriji. Zato polako zatvaram radnju – prema onoj narodnoj: zasviraj i za pojas zadjeni.

           

2. Pretpostavljamo da Vam je najdraži poklon knjiga, možete li neku od njih izdvojiti? Koje su to knjige koje Vam stoje na dohvatu ruke u radnoj sobi?

 

Faruk Dizdarević:

Uvijek ima više izvanrednih knjiga nego što ćemo ikada u životu stići da pročitamo. Ali, navešću nekoliko autora čija su djela na mom radnom stolu. Ćamilov književni opus ima privilegovano mjesto; tu je roman Derviš i smrt Meše Selimovića; pripovjedačka proza Huseina Bašića, ali i narodno stvaralaštvo koje je ovaj umni čovjek marljivo prikupljao; Kameni spavač – s čudesnim simbolima koje je Mak Dizdar izvukao iz mita, iz istorije, iz skrivenih sjećanja; poezija Ismeta Rebronje, neponovljive autentičnosti i raskošnog talenta kojeg još uvijek nismo dovoljno svjesni; Historija Bošnjaka Mustafe Imamovića, potresna sinteza naše istorijske sudbine; tu je i “Bošnjački Homer” Avdo Međedović sa svojim epom Ženidba Smailagić Meha; Andrićeva Na drini ćuprija; Razgovor u katedrali Maria Vargasa Ljose, gdje ovaj latino-američki nobelovac daje veoma razuđenu sliku peruanskog društva; zbirka Na pergameni lica Amira Brke, pjesme univerzalnog značenja, snažnih misaonih pobuda, brojnih reminiscencija; Kuća na vodi Huseina Haskovića, misaono slojevite i jezički ekspresivne pjesme i poeme ovoga savremenog b/h pjesnika.

.

3. Objavili ste 19. naslova knjiga, priredili četiri izbora poezije… Kada ste napisali prvi rad, a na kom sada radite rukopisu, na kojoj knjizi?

 

Faruk Dizdarević:

Skoro dvadesetak različitih knjiga, rodom i sadržajem – eseji, autobiografska proza, hrestomatije, monografije i naučno-istraživačke sinteze, izbori – nije ni mali posao, pogotovu kad se ima u vidu da pisanje nije bilo moj osnovni posao. Moje objavljene knjige su proznog karaktera (sadrže prozu). Na jednoj književnoj večeri pitao me je neko iz publike da li sam pisao stihove, a ja sam odgovorio poznatom bosanskom anegdotom o onom našem čovjeku koji je, zbog svađe oko međe, kocem “sredio” svog susjeda razbivši mu glavu. Kad su ga poveli žandari, potrčali su za njim njegovi ukućani, savjetujući ga da nipošto ne prizna, a naš Bošnjo, imajući to na umu, kad ga je sudija upitao: “Jesi li ubio svog komšiju?” odgovorio je: “Jesam, čestiti sudijo, ali ne priznajem!” Tako i ja, kad je riječ o mojim stihovima i pjesmama.

A sad ću pokušati da odgovorim na drugi dio Vašeg pitanja. Na naoko lako i jednostavno pitanje, kada sam počeo da pišem, teško nalazim precizan odgovor. Ni lakšeg pitanja, ni težeg puta do preciznog odgovora. Da bih se prisjetio kako ispomažem se odgonetanjem kada. Tom vremenskom odrednicom, čini mi se, lakše ću doći ne samo do odgovora kako, već ću, bar donekle, odgonetnuti i zbog čega. Svjestan sam da i najprecizniji odgovori na ovo i srodna mu pitanja proističu iz ličnog iskustva. To je tako lično, to je na neki način privatna svojina. Uostalom, rijetko se nešto postaje zbog toga što hoćeš, već, najčešće, zahvaljujući određenim okolnostima. Dom kulture, čiji sam bio direktor, organizovao je književne večeri, likovne izložbe, pozorišne predstave, razvio izdavačku djelatnost… Trebalo je predstavljati pisce i njihove knjige, prikazivati izložbe, recenzirati i promovisati knjige. To je nekako tada spadalo, na neki način, u opis posla kojim sam se bavio.Tražeći odgovor na pitanje kada sam počeo da pišem zapućujem se, sjećanjem, u neprozirnost godina. Biće da sam prve tekstove iz književne i likovne kritike (koji su objavljivani u dnevnim i periodičnim glasilima) počeo pisati sedamdest treće ili četvrte godine p.v. Znači, ono što sam pisao kao član literarne sekcije u bjelopoljskoj gimnaziji, ne brojim. Tih godina sa Ruždijom Krupom priredio sam zbornik poezije Orfej među mašinama. Prvu knjigu, monografiju o stogodišnjem pozorišnom životu u Priboju, Talija u Priboju objavio sam relativno kasno, već je u rukopisu čekala nova, Vaza od peska, koja je ubrzo potom objavljena. Onda su dolazili drugi naslovi. Jedno vrijeme živite sa njima, ali ubrzo, ako hoćete nešto novo da radite, vi se trudite da ih zaboravite.

Rekoh, bavim se književnom i likovnom kritikom skoro četiri decenije. Prije nekoliko godina objavljena mi je prva knjiga tih tekstova pod naslovom Ogledi. U međuvremenu sređujem preostale i nove tekstove za slijedeći tom. Priredio sam za štampu jedan interesantan materijal: četiri epske pjesme koje je Ćamil Sijarić kao student zabilježio od bihorskih guslara, o čemu će kasnije biti više riječi.

.

4. Dobitnik ste preko 30. nagrada i priznanja za svoje kulturne, književne i društvene aktivnosti. Među njima je i književna nagrada Pero Ćamila Sijarića (2006). Družili ste se sa Ćamilom, pisali o njemu, možda ste najbolji poznavalac njegovog književnog rada i života. Recite nam nešto o stvaralaštvu Ćamila Sijarića.

 

Faruk Dizdarević:

Mnogo toga je rečeno o Ćamilu; ovom prigodom bih dodao: Ćamil Sijarić je zastupao i branio jednu drevnu, iskonsku čovjekovu potrebu, danas izgleda izumiruću – čovjekovu potrebu i želju da, ako već ne može vječno, bar dvaput živi: jednom u stvarnosti, drugi put u snovima, tojest u priči o životu kako ga vidi, kakvim živi, kakvim ga zamišlja i kakav bi želio da bude. Ćamil je u tome uživao. Pričanje i pisanje za njega je bilo zadovoljstvo i slast. Ovo je kazao nekom prilikom, čini mi se, Dejan Đuričković.

Kod jednog broja književnih kritičara i pisaca provijava nedovoljno tačno ocijenjen odnos Ćamilovog usmenog kazivanja i Ćamilovog pisanog teksta: kao Ćamil je isto ili malo bolje besjedio nego što je pisao. U svojoj knjizi Ćamil, gora razgovora nastojao sam da argumentima opovrgnem takva mišljenja.

Decenijama se bavim Ćamilovom ličnošću i djelom. Mnogo toga što je on pričao ostalo je nezabilježeno. Jedan broj njegovih usmenih priča zapisan je na magnetofonskim trakama. Nešto od toga sam prikupio ja, nešto je sabrao Dragomir Brajković, a snimio na DVD-u „Unireks“ uz Izabrana djela Ćamila Sijarića  koja je štampao prije nekoliko godina. Evo jedne od tih Ćamilovih pričica:

„Neki čovjek pošao na dalek put. Ide drumom, jaše konja. Kraj puta njiva. Orač ore njivu, ali nije upregao vola, ni volove, ni konje, nego je upregao čovjeka, pa mu čovjek ralo vuče. Putnik potegne za uzde, zaustavi konja, obrati se onom što vuče ralo i kaže mu: Pa nisi ti ni vo, ni konj – ti si čovjek! Nedostojno je za čovjeka da čini ono što konj i vo čine! Što si dopustio, što si dozvolio tome da te upregne u ralo da ti vučeš?! Izađi iz tog rala! Ne daj da te taj ponižava! A onaj iz rala će mu odgovoriti: Hajde ti kud si naumio, produži, ništa te se ovo ne tiče – i ovo će proći. – Dobro, kad je tako, ošine putnik konja, ode putem

Prošlo vremena toliko koliko je prošlo, vraća se istim putem, pokraj iste njive i vidi sasvim drugu sliku: sad onaj što je ranije vukao ralo, sad je za ralom, a upregao dva divna bijela konja koji mu ralo vuku. – Vidiš kako je sad to dobro! Vidiš kako je sad… Sad si čovjek. Vidiš kako je to, nije kao ono što je bilo! Onaj će njemu: Hajde kud si naumio, hajde bratac moj – i ovo će da prođe“. (Dio Ćamilove besjede na simpozijumu:  Lik i lirska slika u djelima Ćamila Sijarića, održanom 1979. godine u Priboju).

 

5. O Ćamilu su kružile mnoge anegdote. Ispričajte nam neku od njih.

.

Faruk Dizdarević:

Ćamil je odavao utisak čovjeka ispunjenog životnom radošću. Volio je život i znao je da uživa u njemu. Kad je jedanput, u jednoj prilici, govorio naširoko o toj temu, svoju priču je završio citirajući Plutarha: “Pošto je život najsavršenija inicijacija u najuzvišenije tajne, mi treba da budemo uvijek ispunjeni dobrim raspoloženjem i radošću.” Njegove pripovijesti, koje su odisale toplinom, počešće su bile obasjane i humornim viđenjem ljudi, života i istorijskih prizora. Rado bi ispričao kakvu zgodu, ali je i sam stvarao mnoge šaljive situacije, onako u trenu. I srdačno se smijao dobroj šali. Ćamil je na sve gledao i o svemu govorio na svoj, poseban, neobičan način. Kad je, recimo, pjesnik Izet Sarajlić imao problema s politikom, odnosno sa ljudima na vlasti, Ćamil je, zajedničkom prijatelju, Josipu Ostiju rekao: „Kazaću ti nešto, Pepi, kazati. Kad bi i šišarka pala s bora na Trebeviću, pala bi Izetu na glavu“!

Ćamil je imao zasebnu kancelariju na Radio Sarajevu, gdje je imao zaposlenje. Pisao je na staroj Remingtonki, jednom od onih modela na kojem kad valjak dođe do kraja reda, zazvoni zvonce. Anegdota govori o tome kako je Ćamil, kad god bi se oglasilo zvonce, dizao telefonsku slušalicu i javljao se riječima: “Ovdje Ćamil Sijarić, predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine!” S druge strane čuo bi samo: Tu, tu, tu… I tako je bezbroj puta  dizao i spuštao slušalicu, sve dok je jednom ljutito nije spustio, rekavši povišenim glasom: “Opet me onaj Nenad Radanović zafrkava!” Mislio je, naime, da se s njim šale mlade kolege, koje su, zajedno sa književnikom Nenadom Radanovićem, koji je bio sklon takvim domislicama, radili na Radiju u sobi do njegove.

Poznati šanjsonjer Arsen Dedić, na vrhuncu slave, bude ostavljen u nekoj kancelariji na Radio Sarajevu da čeka red za snimanje. Uđe Ćamil i pita: “Koji si ti?” “Dedić” –  kaže Arsen. “A od kojih si Dedića?”  “Od onih iz Šibenika.” “A, to nisu ti Dedići na koje sam ja mislio. A od čega živiš? Šta radiš, mladiću?” “Pjevam”, kaže Arsen. “Neka, neka. Nešto se raditi mora”…

.

6. Čuli smo da ste istraživali Ćamilovu književnu zaostavštinu, ne samo kod njegove kćerke Olane koja živi u Sarajevu, već i u SANU. Da li ekskluzivno za naše čitaoce možete nešto reći o tome, pripremate li nešto u vezi sa tim?

 

Faruk Dizdarević:

Ćamil mi je u više navrata govorio kako je predao manuskript Srpskoj akademiji nauka i umetnosti koji sadrži četiri krajišnice guslara iz Bihora. Pokušavao sam nekoliko puta da dođem do tog dokumenta, neuspješno, ali nisam odustajao. Prije dvije godine na mom radnom stolu u Priboju bio je taj dokument. Pristupio sam lagano njegovoj pripremi za štampu, sa željom da se knjiga pojavi u godini jubileja Ćamilovog rođenja. U budućoj knjizi, na lijevoj strani na stranicama je Ćamilov manuskript, a na desnoj taj tekst prekucan na kompjuteru. Sa mojim komentarom to će biti prilično obimna knjiga, od preko 200 stranica.

Ovako mi je jedne jeseni u Priboju govorio Ćamil: “U Bihoru su voljeli epiku i bilo je na tome području dosta vrsnih guslara. Jednog ljeta, kad sam bio na ferijama, mislim da je to bilo 1936. godine, odaberem ja četiri najljepše pjesme, prave krajišnice. Dogovorim se sa guslarima – oni će mi govoriti a ja zapisivati. Olovkom u svesku. I tako, jedan po jedan mi diktiraj, a bogami i po koji stih otpjevaj, ja piši – dok nisam taj dio posla završio. Sad je trebalo to čitko prepisati. Planirao sam da taj rukopis odnesem u (Srpsku) Akademiju nauka i umetnosti u Beogradu. U tom gradu sam ja tada bio student prava. Pošto nisam imao baš bogznakakav rukopis veoma sam se trudio da to što bolje, što ljepše prepišem. Taj materijal, te pjesme. Pa tako, haj, haj, dođem skoro do kraja lista, ono sa pernice kap – kapne mastilo na taj list. Ne mogu ja tako u Akademiju, sa time… Prepisuj ispočetka stranicu, tako da sam skoro čitavo ljeto prepisivao te krajišnice. I naveo ko ih je pjevao uz gusle. Četiri pjesme od četvorice guslara.”

Te krajišnice su: Đulić Ibrahim izbavlja brata Ahmeta (Ženidba Đulić Ahmeta), 993 stihova, guslar Smajo Fetić iz Negobratine; Ženidba Čengić Ali-bega, 765 stihova, guslar Zito Mehović iz Negobratine; Umer izbavlja Muja i Halila, 1355 stihova, guslar Ejub-beg Ćorović sa Šipovica i Halil izbavlja sestru Ajku, 655 stihova, guslar Ćazim Sijarić iz Godijeva.

Ovako mi je Ćamil ispričao o predaji rukopisa. “Jednog jutra ja na vratima Akademije, a tamo vratar. – Gde ste pošli, mladiću? – Ja bih u Akademiju… – Rano je još za vas, mladiću, da uđete u Akademiju, veli taj vratar. Objasnim mu o čemu se radi. Reče mi da je to već druga stvar, da rukopis odnesem u akademijino Odeljenje za etnografiju, ali da dođem sat kasnije. Te tamo ja predam rukopis.“

.

7. Kada ste se posljednji put vidjeli sa Ćamilom i kako ste doživjeli njegovu smrt u Sarajevu?

 

Faruk Dizdarević:

Posljednji put smo, Ćamil, Dragomir Brajković, Božidar Šujica i ja do duboko u noć sjedili u Restoranu “Carevo polje” u Priboju 6. oktobra 1989. godine. Nakon tek završenih XVIII Limskih večeri poezije. Kao predsjednik Organizacionog odbora Ćamil je trebalo da otvori manifestaciju, prigodnim slovom do desetak minuta. Međutim, tom prilikom, on je govorio skoro četrdeset minuta. Kao da se od nečega opraštao. Mislim da je taj snimak i dalje u arhivi pribojskog Doma kulture. To se dešavalo tačno dva mjeseca prije njegove tragične pogibije. Podlegao je povredama koje mu je na pješačkom prelazu u ulici Đure Đakovića u Sarajevu nanio jedan automobil, naprava koju je Ćamil nosio negdje izvan svijesti, kao tekovinu nove civilizacije u kojoj je ponajmanje duhovno živio. Poznato je da Ćamil, iako je bilo nagovora, nikad nije htio da nabavi auto. A ubila ga je upravo ta sprava. Ljudska je sudbina nedokučiva.

Odbor za sahranu (mene su tamo uvrstili kao predstavnika Ćamilovog zavičaja) pripremio je dostojan oproštaj od velikana na sarajevskom groblju “Bare”. Hodeći putevima i prelazeći raskrsnice svijeta naš Ćameša se spotakao, eto, u jednoj, sarajevskoj, na pješačkom prelazu. Možda je naslućivao strašna vremena, pa se uputio da ih preduprijedi. I tu zastao…

 

8. Osamnaestog decembra 2013. godine je značajan jubilej – vijek od rođenja Čamila Sijarića. Kako je moguće da su svi 11. februara 2013. godine zaboravili (osim dr Šefketa Krcića) da obilježe vijek od rođenja narodnog heroja Rifata Burdžovića, a 28. maja 2013. godine niko se nije sjetio stogodišnjice rođenja Envera Čolakovića.

 

Faruk Dizdarević:

Da, tako je to. Lako se zaboravlja i ono što ni u kom slučaju ne bi smjelo. Moj prijatelj Ramiz Hadžibegović povodom prenebregavanja obilježavanja stogodišnjice rođenja Rifata Burdžovića napisao je opominjući tekst naslovljen sa Sramna lakoća zaborava, koji je objavljen na nekoliko mjesta (beogradski list Danas, portal Komuna, itd.). I Vi ste se oglasili. Obilježavanje značajnih godišnjica znači da se ta i ta ličnost uvažava i čuva u kolektivnom sjećanju nakon njihovog neposrednog, ličnog prisustva. Još to nismo shvatili.

 

9. Recite nam nešto o Vašem prvom životnom dobu. Rođeni ste sredinom Drugog svjetskog rata. Kako je Vaša porodica sa Vama kao bebom preživjela taj period a kako ste Vi kao roditelj doživjeli početak ratova na tlu bivše Jugoslavije? 

 

Faruk Dizdarević:

Bilo je to tako davno… Rođen sam 6. januara 1943. godine. Četnici Pavla Đurišića početkom te godine već su započeli paliti muslimanska sela u bjelopoljskom kraju na desnoj obali Lima. Na Božić, 7 januara krenuli su na Holuja. Naši su se užurbano spremali da se sa najosnovnijim stvarima nekako prebace do obližnjeg Bijelog Polja koje su držali Italijani. Na volujska kola navrat-nanos tovarili su nešto posteljine, neophodnu odjeću, hranu…Nevestinsko ruho svojih žena ljudi su sakrivali u stogove sijena. Neke vrijedne stvari i dragocjenosti metnuli su u Saliha-hanuminu seharu i zakopali je u obližnju njivu. (Saliha Hajdarpašić iz Radulića  bila je supruga našega pretka Kurt-bega. U okviru nevjestinske spreme donijela je krajem XVIII vijeka i seharu od tisovine, svu urađenu u duborezu, vanrednje ljepote. Otkopana je iz zemlje u jesen 1945; gornji kapak je bio propao od vlage. Konzervirana, danas se čuva u porodici kao najveća vrijednost). Moju majku, porodilju, neko je posadio na babovog konja sedlenika tutnuvši joj u naručje tek rođeno dijete. Odmah po bježaniji, moglo se vidjeti u mraznom januarskom danu kako plameni jezici suču iz prozorskih otvora, oblizuju bijele zidove i sastavljaju se s vatrom drvenih krovova koji su buktali. Žito iz punih prijeseka je već nošeno, stoka tjerana negdje, sijena paljena…Tada je izgorjela, zajedno sa ostalima, i prostrana Kurtova kuća podignuta 1812. godine, kad je on iz Bijelog Polja priješao na imanje u Holujima.

Izbjegličku povorku, kad se našla na drumu kroz Njegnjevsko polje, sa jedne i druge strane puta obezbjeđivala je od četnika neka italijanska jedinica koja se sticajem okolnosti našla tu, na putu za Bijelo Polje, gdje im je bila komanda. Dan je bio izuzetno hladan. Jedan postariji italijanski vojnik je nešto uzbuđeno počeo govoriti mojoj majci koja je, u tim trenucima, bila van sebe iz razumljivih razloga, uz to na nemirnom konju na čijim leđima do tada nikada nije bila. Vojnik je pokazivao na mali zavežljaj u njenom naručju, pokušavajući, uz neke njoj nerazumljive riječi, činilo joj se, da joj uzme novorođenče. U jednom momentu pogledala je – i imala je šta vidjeti: grčevito je uz svoje tijelo držala bebine nožice skrivene u pelenama, a modro tjelašce bebe, sa glavom nadolje, visilo je golo, jer se vunjena pelenica bila povukla naviše. Neko je, znači, majci u groznoj pometnji tutnuo novorođenče okrenuto naopačke. Do samrtnog časa rahmetli majka se sjećala paničnih Italijanovih riječi: signjora! signjora, prego! piccolo… tela… testa.

Nakon prvog smještaja kod rođaka u Bijelom Polju – otac sa suprugom, dvoje djece i svojom majkom, našom nanom, prebacili su se u Sjenicu. Tamo su su ga dočekali šuraci smjestivši nas u jednu praznu kuću. Otac je ubrzo otvorio radnju i bavio se trgovinom do povratka u rodni kraj, krajem 1945. godine. Kao iskusnog trgovca nova vlast ga je angažovala da u poratnom periodu zasniva trgovinu i otvara trgovačke radnje u bjelopoljskom kraju. Naša porodica se uvećala za još dva brata i sestru.

Djetinjstvo sam proveo veselo i bezbrižno u višečlanoj porodici. Zarana sam shvatio da ti pripada onoliko svijeta koliko možeš pogledom obuhvatiti, koliko možeš u srcu smjestiti i dušom zagrijati. Prizori koje sam tada, kao dijete, upio, riječi koje sam čuo, zvukovi i boje, lica i sudbine bližnjih, komšija i dolaznika, neizbrisivo su se utisnuli u meni, dječaku koji je preko onih tamo livada znao, pun radoznalosti i željan svijeta, i bosonog razguliti, vjerujući kako svijetu nema kraja, a ljepoti i sreći cijene i granice. Sada kad se nađem u zavičaju sve se nakako smanjilo i izmijenilo. Samo su brežuljci i nebesa ostali isti.Ali, na svim mojim životnim putovanjima i sada svijetle zvijezde djetinjstva, ispunjavajući me srećom, i očajem.

Po završenoj srednjoj školi upisao sam Istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tokom studija veoma važne i privlačne su mi bile biblioteke. Otkrivanje beogradskih biblioteka – najprije biblioteke Filozofskog fakulteta, zatim Univerzitetska biblioteka, Narodna biblioteka Srbije, koja se tada nalazila na kraju Knez Mihajlove ulice, blizu Kalemegdana (danas je tamo Biblioteka grada Beograda) – za mene je bio veliki i uzbudljiv događaj. Očaravalo me je tada toliko knjižno bogatstvo!

Ubijeđen sam da čovjek može da planira samo manje važne stvari, one koje su dnevne i tekuće prirode, a sve što je bitno i sudbonosno događa nam se manje-više slučajno i sticajem okolnosti. Nakon završenog fakulteta upisao sam postdiplomske studije. Trebalo je da platim neki novac za upis drugog semestra. Sramota me je bilo da tražim pare od oca, jer je nas četvoro poslao na studije, a ja sam bio diplomirao, što se željno očekivalo. Sasvim slučajno sam u “Novostima” vidio raspisani konkurs jedne škole iz Priboja. Traže profesora istorije od marta do kraja te školske godine. Pomislio sam, evo prilike da zaradim te meni tada potrebne pare. Javio sam se i bio odmah primljen. Opet se dotičemo “gospodina Slučaja”, koji se upliće u sve važne trenutke našeg života, od rođenja, izbora zanimanja, braka, vokacije i ko zna čega još. Umjesto nekolika mjeseca u Priboju ću ostati da živim slijedećih četrdeset i kusur godina. Relativno kratko sam se bavio profesurom. Unosio sam dosta ambicije u predavački rad. Uzgred ću reći, s rizikom da djeluje samohvalisavo, da sam postizao lijepe rezultate u nastavi. Ujesen 1973. godine imenovan sam za direktora mjesnog doma kulture. Ta funkcija (sa malim prekidima kad sam obavljao neke druge poslove) bila je naredne tridest četiri godine mjesto mog zaposlenja.

Nakon višedecenijskog zajedničkog života, početkom devedesetih godina p.v., započinje razdruživanja jugoslovenskih naroda putem krvavog rata čiji uvod je činilo vrijeme gdje se sopstveni identitet gradio i zasnivao na antagonizmima prema drugima. Po Levi-Brilu, u dirigovanom kolektivnom stanju čovjek gubi sebe i brka se s drugim. Čovjek više nije individualno biće nego se poistovjećuje s nečim, s nečijim gledištem, osjećanjem, činom… Ta pojava je nazvana participation mystique. Uvriježeno je mišljenje da je za tako nešto veoma pogodan baš ovaj prostor. Jer Balkan je id, nešto neodređeno, mjesto sumnjive realnosti, mjesto na koje se deponuju nepoželjni, nepotrebni i neprihvatljivi sadržaji. Prema tom stavu, sam koncept Balkana je toliko fluidan, neodređen i neartikulisan (zapravo simulakrum koncepta, konceptualni Frankeštajn), toliko udaljen od bilo čega realnog i mogućeg, da je na teritoriji nad kojom se nadvija realno i moguće doslovno sve. I bestijalni rat, i genocid, i rušenja istorijskih spomenika… U Sarajevu je bio moj brat sa suprugom i dvoje djece. Kao ljekar hirurg ni pomišljao nije da napusti ratno Sarajevo. Priboj je od granice udaljen svega tri kilometra. Sa svojom porodicom slušali smo ratne kanonade, doživjeli Sjeverin, Štrpca, iseljenje oko 5.000 Bošnjaka iz grada, iz opštine. Bilo je, zaista, teško.

Gledajte, kada se stvari objektivizuju, stvar je u ovome. Jugoslavija nije nastala samo na osnovu volje jugoslovenskih naroda, nego je ona, kao i sve države u svijetu, postala voljom evropskih naroda, pa i svjetskih sila. Znači, ona će, kao i sve druge države u svijetu, postojati dotle dok bude potrebna narodima koji u njoj žive, dok bude potrebna Evropi i dok bude potrebna svijetu. Onoga trenutka kada ona ne bude bila u dovoljnoj mjeri svim tim konstitutivnim činiocima, ona će iščeznuti, kao što su iščezle tolike druge države. Strane sile su tokom raspada Jugoslavije mogle bar spriječiti klanicu.

             

10. Vi ste i historičar, recite nam, po Vašem mišljenju zašto se historijske greške ponavljaju?

 

Faruk Dizdarević:

Pretpostavljam da pitanje prevashodno implicira krvavu ljudsku “igru” kroz vjekove – rat. Da ne idemo sad u elaboraciju svjetskih konflikata. Reći ću kratko: istorija nas uči da su ratovi (bili) neizbežni  kao razne kataklizme, zemljotresi, bolesti, nesreće. Govoriti protiv rata nije ništa. Moralni problem je slijedeći – kako u stanju rata, u kome se ukidaju gotovo svi obziri i sva pravila, sačuvati dušu, jer rat i nije ništa drugo do iskušenje koje se postavlja pred nacije i ličnosti. Zadržimo se malo na balkanskim prostorima. Prijelomi su u ovom dijelu svijeta bili toliko oštri, ostvarivali su posljedice koje su bile, i jesu u mnogo slučajeva, mimo očekivanih, pa se neminovno nameće pitanje da li je istorija zaista pouzdana i inspirativna učiteljica života; ali, mi ne možemo izvan svog vremena. Lako je, i nekorisno, naknadno biti pametan; treba biti što je moguće mudriji i pronicljiviji i humaniji u onom vremenu i u onim okolnostima u kojima živimo. Nadam se da ćemo konačno nakon nedavnih zaista dramatičnih godina – kao poslije nekog mračnog, dugačkog i vlažnog tunela – konačno izaći na svjetlost. Eto, to bi bio naš doprinos neponavljanju istorijskih grešaka. Historia est magistra vitae upravo stoga što se ponavlja. Ja ne vjerujem u bajku o istoriji kao skupu događaja koji se dešavaju slučajno, bez nekog očiglednog razloga i gdje vladari nemaju nikakvu moć da utiču na njih. Frenklin D. Ruzvelt je jednom rekao: “U politici se ništa ne događa slučajno. Ukoliko se i dogodi, tako je bilo planirano.”

Ne volim proroke. Najviše zla je i dolazilo od raznih proroka, koji su vodili čovječanstvo u takozvanu bolju budućnost. U srećnu, idealno zamišljenu i skoru budućnost danas vjeruju samo nepopravljivi optimisti i licemjerni propagatori vlasti. Još smo mi sred vrzinog  kola, u “utrobi kita” kako bi to rekao Orvel, pa je iz te perspektive teško predvidjeti na šta će to izaći. Kao roditelj, uz sva razočarenja, hoću da vjerujem (pa makar to bila i krhka nada) da na ovim prostorima neće biti ratova, pogotovu ne onako prljavih i siledžijskih kakvi su onomad bili. A onu drugu budućnost, onaj neprekidni san čovječanstva (pa i nas kao njegovog dijela), san o sreći i blagostanju – ko zna ko će to dosegnuti.

 

11. Čini mi se da je danas dvije decenije od krvavog raspada SFR Jugoslavije negativna etnička distanca među narodima bivše Jugoslavije ista ili čak i veća nego što je bila u ratu i prvim poratnim godinama.

 

Faruk Dizdarević:

Ja to ovako vidim (govoriću kroz optiku kulture). U zemljama nastalim na tlu bivše Jugoslavije pojam kulture kompromitovan je kao jedna od glavnih referenci agresivnog etničkog nacionalizma. Taj nacionalizam volio je i voli da govori i radi u ime kulture. Kultura mu služi za opravdanje, legitimisanje ili prikrivanje politike nacionalnog egoizma, nacionalne dominacije i isključivosti. Ideolozi ratobornog etničkog nacionalizma oslanjaju se na jedan specifičan etnocentričan obrazac kulture, u kojem su kulturne specifičnosti i razlike preko svake mjere uveličane. Nacionalistički govor poziva se na kulturu kao na privilegovano mjesto posebnosti i jedinstvenosti, kao na pravi izraz neponovljivog nacionalnog duha, bića ili mentaliteta. Razlika između “nas” i “njih”, između naše kulture i neke druge kulture tu se posmatra kao razlika između jedne prave i autentične kulture i raznih oblika lažne, vještačke kulture ili raznih nižih stupnjeva kulture. Na primjer, u Srbiji postoji mit o staroj srpskoj kulturi kao jedinoj autentičnoj, “vizantijskoj”, pravoslavnoj kulturi, koja spasava i Boga i čovjeka od opasnosti kojima je on izložen na drugim stranama, u drugim kulturama. Kao odgovor na to, u Hrvatskoj i Sloveniji obnovljen je mit o ukorijenjenosti autentične evropske kulture na tlu tih bivših jugoslovenskih republika, kao kulture katoličkog Zapada, koja vjekovima odolijeva nasrtljivom varvarstvu južnih susjeda. Bošnjake i Albance su i jedni i drugi smjestili na dijelu zamišljene tzv. “zelene transverzale”, islamskog fundamentalizma i terorizma. Stvorene predrasude zasnovane na na slobodnom uopštavanju lakše je održavati nego prodirati u suštinu pojava. Put od predrasuda do zločina je kratak.

Suočavanje sa sopstvenom krivicom tokom skorašnjih krvavih ratnih sukoba, suočavanje sa činjenicama i materijalnim dokazima, na razne se načine izbjegava, da ne govorimo da teško prodire, recimo, u obrazovni proces. Pogromi i etničko čišćenje u Bosni, Srebrenica, rušenje hrvatskih gradova, “Oluja”, Kosovo…, sve se odvijalo pred očima javnosti, u stvarnom vremenu, i nisu bili potrebni dodatni napori da bi se saznale osnovne konture istine. Tu se, zaista, postavlja nekoliko ozbiljnih pitanja u vezi sa sudskim procesima, zaključno sa skorašnjim odlukama Haškog tibunala, koji veoma usložnjavaju situaciju. Treba još jednom podsjetiti da su se zločini odigrali u Evropi, na kraju dvadesetog vijeka, da su se otegli u čitavoj deceniji. Jugoslavija nije bila neka udaljena evropska provincija. Bila je aktivni učesnik međunarodnih odnosa, poznata i cijenjena u čitavom svijetu. Zapadnjaci se izgleda sporo oslobađaju predrasude o Balkanu kao mračnom, krvožednom, nekulturnom i zapravo neevropskom terenu.Taj pežorativni odnos proizveo je i činjenicu da, recimo, neki afrički politolozi danas govore o “balkanizaciji Afrike”. I balkanske elite svoj vjekovni prostor u posljednje vrijeme nazivaju eufemizamom – Jugoistok Evrope. Ono što je danas stvarnost jeste da je situacija još uvijek osjetljiva  i političari  još uvijek prizivaju duhove prošlosti kako bi podržali nacionalističke agende. Prije, eventualnog, pridruživanja Evropskoj uniji neophodno je da dođe do stvarnog pomirenja koje mora doći – iznutra. Bez toga, džaba krečenje.

           

12. U doba interneta i mogućnosti komentarisanja na brojnim portalima govor mržnje je prisutniji nego ikad. Vjerujete li u mogućnost iskorijenjivanja predrasuda prema komšijama drugih nacionalnosti  i izgradnje trajnog mira na Balkanu i šta su preduslovi za to?

 

Faruk Dizdarević:    

Na ovo pitanje sam jednim dijelom maločas odgovorio. Moje slutnje u vezi skorašnjeg iskorjenjivanja predrasuda i izgradnje trajnog mira ovdje na Balkanu nisu baš vedre, ali svakako se nadam da će do toga doći. Biće potrebno neko vrijeme da rane zacijele, da se razborito počne misliti. Volio bih da umijem da kažem šta će dalje biti i kako će budući događaji teći. Ne bih htio da odgovaram na ovu prevažnu temu onako kako se svakoga dana u novinama može pročitati ili u govorancijama političara čuti. Ne znam da li ste primijetili neobičnu pojavu na našim prostorima da malo ko misli o daljoj budućnosti, najviše do tridesetog u mjesecu i kako će do tada sastaviti kraj sa krajem.

 

13. U Sarajevu je 27. septembra 1993. godine održan Svebošnjački sabor, vraćeno ime Bošnjak i naziv bosanski jezik… Koji su razlozi da se te odluke nijesu primijenile u značajnoj mjeri na popisu stanovništva 2011. godine u Sandžaku, pogotovo u crnogorskom dijelu?

 

Faruk Dizdarević:

Mislim da biste pouzdanije, sistematičnije i preciznije odgovore dobili od nekog ko pažljivije prati politička zbivanja. Ja to već godinama ne radim, ali pokušaću da, (što je moguće direktnije) kažem svoje mišljenje. Ovdje se zaista radi o sudbini i budućnosti bošnjačkog naroda, ma gdje se nalazili njegovi pripadnici. Ako ne želimo da stvari mistifikujemo, one sada, sa ove distance, pa rekao bih i izvjesnog iskustva, djeluju prilično jasno, možda jasnije nego ranije jer sva ova povlačenja oko imena na različite strane su zaista kontraproduktivna.

Bošnjački narod treba, prvo, da definiše svoje ime a onda zajedno sa ostalima koji žive u njegovoj matičnoj državi da je usavršavaju na modernim domenima demokratije. Bošnjački narod treba da sa svojim zagraničnim skupinama  uspostavi i održava neuporedivo kvalitetnije odnose nego što su oni sada, po mom mišljenju, nedovršeni i zapušteni. Mnogi parcijalni problemi, uključujući i neke koje sugeriše Vaše pitanje, proizilaze iz ovog osnovnog pitanja.

Istina, mnogi evropski narodi su u prednosti, jer su nacionalna i državna pitanja – prije svega mislim na teritorijalno rasprostranjenje – riješili, uglavnom, završno sa XIX vijekom, a mi ovdje na Balkanu, s tim osnovnim problemom,  moramo, i danas, u vrlo nepovoljnim istorijskim i opštim okolnostima, da se bakćemo. I još k tome, nismo načisto kako se zovemo! Bošnjake može snaći sudbina Hazara,  pa je, zaista,  neophodna odgovornost, i to kolektivna; razumije se, uz posebnu odgovornost onih koji svojom ulogom, svojom pozicijom i svojom obavezom, mogu najviše da utiču na događaje.

 

14. Kako je moguće da se u Bosni i Hercegovini vodi grčevita kampanja ”Bitno je biti Bošnjak” za predstojeći popis poslije 20 godina nacionalnog osvješćivanja? Nijesu valjda i sada bošnjačkom narodu krivi komunisti, udbe, Beograd, Zagreb i drugi?

 

Faruk Dizdarević:

Ovo pitanje ja vidim u kristalno jasnom svijetlu. Nema više nikakvih potreba za mimikrijom u nazivu, za ulogom koja podrazumijeva alegoriju. Izgovori glasno svoje ime: Bošnjak! Reci jasno kojim jezikom govoriš! U pravu je prof. dr Ferid Muhić kad kaže da je odrednica “Bosanac” – adresa. Ko god živi u Bosni je Bosanac. Bosanac postaje svako ko se doseli u Bosnu. Kada se Bosanac odseli iz Bosne, dakle kada promijeni adresu, prestaje biti Bosanac. Bosna je zajednička zgrada: Hercegovina, Bosanska Krajina, Semberija, Posavina, itd. to su brojevi stana. Na adresi “Bosna” žive i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i predstavnici svih ostalih 16 nacionalnosti. Naravno da će se na narednom popisu u BiH Srbi izjasniti da su po nacionalnosti Srbi, Hrvati da su Hrvati… Etnička (nacionalna) pripadnost Bošnjaka je – Bošnjak. Svi koji se budu pisali kao Bosanac, (M)musliman, Jugosloven, Neopredijeljen – biće svrstani u rubriku: ostali.

Ne treba vavijek kukati nad zlom sudbinom. I kriviti druge. Nije pristojno kukati nad svojom sudbinom, već valja nešto mijenjati. Treba se prisjetiti da svi narodi u svojim istorijama imaju mnogo tragičnog i krvavog – surovih obračina, borbi za prijesto, dinastičkih i drugih natezanja, okupacija i porobljavanja – te da bošnjački narod nije izuzetak. Istina, Bosna je stoljećima bila poznata kao “refugium hereticorum” i kao takva spaljivana od svih koji su je mogli pretvoriti u zgarište, a njeni žitelji sistematski proganjani i ubijani, sve do genocida počinjenog u drevnom bosanskom gradiću Srebrenici pred sam kraj XX vijeka. Specifično jeste što je bošnjački narod s nekim osnovnim problemima već zagazio u XXI vijek, dok su to drugi narodi, oni sa srećnijom istorijom, rekosmo, već ostavili iza sebe. Ali, da pojednostavim- sa životom naroda je kao i sa životom pojedinca: dok se ne zagleda duboko u sebe i ne sagleda svoju prirodu, svoje pozitivne i negativne osobine, ne može ni da uzleti, da osjeti svoje mogućnosti, da pronađe sebi put.

 

15. Saradnik ste brojnih časopisa pa i časopisa Avlija i portala Avlija.me. Šta mislite kakva je budućnost knjiga, časopisa i novina s obzirom da se danas sve više objavljuje na književnim portalima? Takvo publikovanje je jeftino je a i dostupno u cijelom svijetu.

 

Faruk Dizdarević:

Što se tiče raširene skepse prema budućnosti knjige, odmah ću reći da pomodni katastrofizam ne dijelim, i to iz nekoliko razloga. Najprije, zbog toga što znam da su svi medijski pronalasci, sve tehničko-tehnološke inovacije i sva nova razdoblja započinjali prorokovanjem smrti knjige ili bar njenog uklanjanja s glavnog civilizacijskog toka. A rezultat je očigledan i nesumnjiv: knjiga shvaćena kao književnost, a ne samo kao naprava – dakle, integralni kontakt sa svijetom, nadnošenje nad ljudske sudbine, pričanje zavodljivih i simboličnih priča – samo je dobijala na značaju. Svojevremeno, pronalaskom radija uvećalo se prorokovanje kraja knjige, a knjiga je vrlo brzo postala osnovno uporište radija (kasnije i televizije), i svojim estetskim zakonima, i svojim umjetničkim pravilima, i svojim iskustvom, takođe odnosom prema jeziku, dramaturgiji, kriterijumima. Tokom vremena, počeli su, i na radiju i na televiziji, da se stvaraju i posebni žanrovi preuzeti od književnosti ili, pak, vrlo srodni onima u književnosti. Konačno, najbolji televizijski sadržaji, kao i najbolji filmovi, nastali su na osnovu književnih djela. A to da će književnost – shvaćena kao umjetnost saopštavanja priča, kao simbolična stvarnost, kao ljudska sudbina pretvorena u sustituciju i zakonomjernost – nastaviti da živi u drugim, najnovijim i budućim medijima, to je djelimično već stvarnost, a djelimično uzbudljiva izvjesnost.

Ne treba, dakle, ni jednog trenutka posumnjati u univerzalnost čovjekove potrebe da saopštava i da sluša, da čita omamljive i zaokružene priče na isti način na koji su to, prije hiljade i hiljade godina, činili ljudi pričajući i slušajući da bi bili svjesni sebe, svoje istorije ili – na onim nižim i utilitarnim nivoima potrebe – da bi ostali budni pored karavana i, na taj način, zaštitili život i imovinu od pljačkaša i razbojnika.

 

16. Dali ste veliki doprinos kao inicijatora i organizatora mnogih kulturnih dešavanja u Priboju i sandžačkoj regiji. Šta mislite o ideji Bošnjačkog društva kulture Avlija o potrebi pokretanja manifestacije Sandžačko kulturno ljeto gdje bi književnici, umjetnici, kulturni poslenici, udruženja i izdavačke kuće iz svih 13 prekograničnih sandžačkih opština učestvovali u promociji i afirmaciji kulture, književnosti i umjetnosti svih naroda koji žive u sandžačkoj regiji?

 

Faruk Dizdarević:

Ideja nije loša, ali čini mi se nešto slično je ranije bilo, neki dani kulture, u čijem naslovu je bila imenica sehara, ili tako nekako. Zaboravio sam, mada sam jednom učestvovao na tom skupu. Manifestacija ipak ima palijativni i učinak i rezultat. Čini mi se da bi trebalo, objedinjenim snagama i pameću, sačiniti jedan dugoročniji plan i program sa ciljem potsticanja i afirmacije kulture i stvaralaštva sandžačke regije. Jer, budimo realni. I površni uvid u kulturni život na pomenutom području ukazuje na zabrinjavajuću suženost kulturnog prostora. Kultura je ovdje zahvaćena procesom provincijalizacije. Potrebe za kulturom postaju sve manje i sve selektivnije, ali ne po vrijednosti kriterija, već po dostupnosti u kojoj materijalni činilac igra odlučujuću ulogu. Mehanizam potiskivanja kulture izražava se i u sužavanju njene samostalnosti. Određeno joj je društveno tutorstvo – dovođenjem na čelna mjesta partijskih aktivista i finansiranjem iz opštinskih budžeta. Takva kulturna politika ne primjećuje one mnogobrojne mlade, sposobne kulturne radnike, istina još šire nedovoljno poznate, možda i zato što nisu imali ni prilike ni šanse za to. Uz ovo imamo i odliv talenata što samo po sebi neminovno dovodi do raznih oblika provincijalizacije.Više nego ranije sada se pogrešne odluke u kadrovanju odmah uočavaju. Aktuelna inertnost, posebno potstaknuta krizom, postaje kišobran pod koji se smještaju sve stvarne i izmišljene tjeskobe, najviše one koje su izazvane nemarima, nebrigama i nesposobnostima.

Budžeti opština na pomenutom području, sa eventualno kojim izuzetkom, siromašni su a iz njih se u najvišem stepenu finansira kultura u lokalnoj jedinici. Uz ovo, procenat koji se izdvaja za kulturne aktivnosti veoma je mali. Tek po koji program se sufinansira od strane republičkih ministarstava kulture. Osiromašene i bez kvalitetnih kadrova, profesionalne ustanove kulture sa ogoljenim, ponegdje i sasvim pustim programima rada, upotpunjuju ovu sumornu sliku. Do skora je na ovim prostorima bio prilično razvijen amaterizam u različitim vidovima ispoljavanja – od folklora, likovnog i literarnog stvaralaštva pa do pozorišta, no teškoće nisu zaobišle ni njega. U principu, sredstva za funkcionisanje amaterizma nisu velika. Neko je izračunao da ona ukupno iznose onoliko koliko godišnje građani jedne sredine potroše plativši  po jednu kafu, možda sa mineralnom vodom, i to u nekoj osrednjoj kafani. Znači sva ta sredstva skupljena na jednom mjestu ne bi osiromašila društvo, ali ako ne bi bila obezbijeđena ugrozila bi duhovni kontinuitet  naroda, jer je amaterizam sastavni i neodvojivi dio kulture, pogotovu u malim mjestima.

Kulturno nasljeđe, posebno nepokretni spomenici kulture islamske provinijencije, zanemareni su i ugroženi. Ovdje mislim na ono još malo preostalih spomenika. Zaštita pomenutog spomeničkog nasljeđa ne bi trebala da postane znak, amblem, pa da se briga o njemu svede samo na bošnjački narod u Sandžaku, čak i ako bi u njemu bilo stručnih kadrova, nadležnih institucija, novca (a nema dovoljno ni jednog, ni drugog ni trećeg) već bi tu društveno-kulturnu obavezu trebalo da preuzmu i države. Samo tako će se izbjeći da oni ne budu alajbegova slama o kojoj se niko ne brine, a svako može da je razvlači.

Prostor o kome je riječ višenacionalna je sredina. Neophodno je prožimanje kulture. Biti zatvoren, osobito u kulturi, znači biti bespovratno osuđen na vidik svoje sredine i na među svoga okruženja. Biti izdvojen znači biti bezprizivno osuđen na udaljavanje od budućnosti. Onima koji su omamljeni uskonacionalnim vidom, ako bi se prihvatio takav bon-ton, može se to vrlo brzo dogoditi. Diobe su, kao zbirni znak, na našim prostorima već donijele mnoge nesreće, čije posljedice i danas žive.

 

17. Stižete li da pratite književna i kulturna dešavanja u sandžačkoj regiji? Da li biste izdvojili neko ime od mladih sandžačkih pisaca kao obećavajuće?

 

Faruk Dizdarević:

Pa, koliko stižem, pratim. Postoje izvjesna pretjerivanja oko kvaliteta književnosti narečene regije. Bez obzira na to, mislim da je naša savremena književnost – i poetički, i semantički, i sadržinski, i u svakom drugom pogledu – dosta kvalitetna. I bez ustezanja, i ovoga puta želim da istaknem uvjerenje da je književnost (ove regije) najbolji i najpouzdaniji dio kreativnosti narodâ koji u njoj žive. Ona nas, zaista, na najbolji način preporučuje i predstavlja. Dodao bih – treba imati u vidu da je svaka književnost slojevita, i da je poput piramide: da ima svoj vrh koji je visokoestetizovan; ali ima i one slojeve ispod – tzv. popularne, politizovane, i one izmistifikovane domene. Primjećujem da se novija situacija na balkanskoim prostoru, možda, specifična po tome što je književnost pod snažnim pritiskom nižih literarnih oblika koji – u okolnostima ugroženog kvalitativnog selekcionisanja, djelimično i zbog izostajanja permanentnih kategorizacija na visoku i na popularnu – nastoji, raznim medijskim, a često i političkim ujdurmama,   prikazati kao prava književnost. Dobro je da takvih pojava, čini mi se, skoro da nema ili ima sasvim malo kod pisaca u Sandžaku, ili kod onih koje smatramo svojim a djelaju u nekim drugim sredinama. Vjerovatno i zbog toga što ovdje nije lako postati pisac, u tome uspijevaju samo najtalentovaniji i najuporniji.U nekom razgovoru koji bi bio još podrobniji nego što je ovaj naš, vjerovatno bih mogao da objasnim i argumentujem maloprije iznijeti stav.

18. Na osnovu Vašeg životnog i spisateljskog iskustva, šta biste imali da poručite mlađoj generaciji sandžačkih pisaca i kulturnih poslenika koji tek kreću na tom putu trnja i ruža?

 

Faruk Dizdarević:

Čini se da danas knjigu, možda uz prećutnu saglasnost javnosti, zamjenjuju baterije agresivnih mas-medija, folklorna histerija estrade, balkanski sindrom kafanskih i drugih takvih opuštanja i slično. Razumljivo, sve se ovo odražava i na izdavačku djelatnost. Na sandžačkom prostoru još uvijek nema profilisane izdavačke adrese kojoj je osnovna djelatnost štampanje knjige. Tako, po pravilu, naši dosta brojni i dokazani književni stvaraoci moraju se sami snalaziti da obezbijede sredstava za štampanje svojih knjiga, a onda i, kojekuda, da traže izdavače. Po našim gradovima nema ni pravih knjižara već su to papirnice koje prodaju kancelarijski materijal i, eventualno, po koju knjigu.

No i pored tih, i još nekih, ne mnogo srećnih književnih prilika i neprilika umjetnost pisane riječi ne može se zaustaviti. Spadam u one koji optimistički vjeruju da književnost, sa svojom istorijom, sa svojim estetičkim mjerilima, sa svojim teorijskim načelima, ima, gledano u vremenskoj perspektivi, sigurne, od drugih umjetnosti možda pouzdanije, odbrambene mehanizme da nastavi svoj milenijumski put.  Književnost je, sigurno, jedan od značajnih oblika komuniciranja sa svijetom. Ona, vrlo često, može da bude opomena, može da ima ulogu upozorenja; razumije se, tu je sad pitanje da li ćemo, ili nećemo – u prvom slučaju, zašto hoćemo; a u drugom, zašto nećemo – opomene i upozorenja, posebno one koje se tiču krupnih, kolektivnih i nacionalnih, iskušenja, da čujemo i da blagovremeno upotrijebimo.

Nije mali broj onih koji, danas, tvrde da nacionalna pripadnost književnosti gubi značaj jer su se kontinentalni tokovi na našoj planeti do te mjere izukrštali i objedinili da sve što ima jedna iole dinamičnija književnost imaju i ostale, te da je – taj stav nalazimo, recimo, kod Milana Kundere – besmisleno govoriti o francuskom, italijanskom, španskom ili bosanskom romanu, jer postoji evropski roman (takođe, svjetski roman), koji sadrži sve osnovne specifičnosti žanra i, logikom naporednosti, razašilje ih po nacionalnim literaturama. Mislim da u tome postoji izvjesno zrno istine, ali je činjenica da se književnost, koja je prije svega i iznad svega umjetnost jezika, stvara (bar u većini slučajeva) na nacionalnim jezicima, na onome što je najbitnije sredstvo kulturne identifikacije; nema snažnije i suštinskije samoidentifikacije jednog naroda od one koju čini jezik kojim se govori i jezik kojim se piše. Ono što treba činiti, to je – pustiti da kroz vas govori vaš autentični kulturni milje i pokušati da se doprinese nešto tom višeglasju u svijetu. Samo se tako može ići naprijed. To je model koji u umjetnosti i kulturi treba slijediti.

 

19. U osmom broju časopisaAvlijabiće objavljen Vaš portret, intervju i esej. Šta za Vas znači avlija, na šta Vas asocira ova imenica?

 

Faruk Dizdarević:

U avliju, zaštićeni prostor oko kuće, ulazilo se kroz masivna vrata, toliko široka i visoka da je konjanik serbez mogao kroz njih proći. Avlijska vrata bila su širom otvorena zvanom i nezvanom (pod uslovom da je taj dobronamjeran). U sjenovitom hladu šljive moglo se posjediti, promuhabetisati o svemu i svačemu, mogla se tu čuti mudra i razborita riječ; moglo se saznati nešto novo; nije bilo poželjno govoriti ružno o drugom. To su znali oni koji su dolazili u avliju, pa nisu ni pokušavali remetiti taj običaj. Mogla se popiti maštrafa hladne vode iz bunara natkrivenog šindrom koji se nalazio u baščici, odmah iza avlije, a i đulsija se razblaživala vodom sa bunara. Nastojalo se da se prisutni u avliji lijepo i ugodno osjećaju, pa se tu rado svraćalo i dolazilo. Namjernici su radosno dočekivani a prijateljski ispraćani. Znalo se, neće bilo ko zabasati tamo.Avlija je bila kaldrmisana oblucima iz Lima, osim na nekolika mjesta, ovdje-ondje, gdje su se sadile ruže. Na sivkastoj površini kaldrme te nekolike crvene ruže izgledale su kao plamičci vatre koji titraju u blago predvečerje. Ispod prozora, na istočnoj strani kuće, bio je cvijetnjak. sa alkatmerima, bosiokom, jasminom, zambakom, sabahčićima, miloduhom… Ćošak avlije, iza cvijetnjaka, uvijek je besprekorno održavan; tu se nije bez potrebe zalazilo, djeca se tu nisu igrala. Vjerovalo se da to mjesto, odnosno našu kuću, povremeno posjećuje Dobri.

Tako je nekad izgledala avlija mojih predaka. Želio bih da Vaša Avlija sliči ovoj.

Hvala. Počastvovan sam što ste mi ovim razgovorom omogućili da iskažem neke svoje stavove i razmišljanja.

 

Faruk Dizdarević

Faruk Dizdarević

Faruk Dizdarević (1943, Bijelo Polje), istoričar kulture, publicista, književnik, završio je Filozofski fakultet u Beogradu. Jedno vrijeme radio je u prosvjeti, zatim bio  dugogodišnji direktor Doma kulture u Priboju. Neprocjenjiv je njegov doprinos kao inicijatora i organizatora mnogih kulturnih akcija i pothvata u pribojskoj sredini i šire. Osnivač je i utemeljitelj Limskih večeri poezije, Limskih večeri dječje poezije, likovnog serijala Put ka slici, itd. Pokretač je izdavačke djelatnosti u ovoj sredini (Biblioteka Limske večeri poezije, Edicije Limes, Manualis Labor i Testudo). Posjeduje širok spektar zanimanja i suverenu erudiciju. Žanrovski je raznovrstan. Desetinama godina se bavi književnom, likovnom i pozorišnom kritikom, publicistikom, istorijom i istorijom kulture. Učesnik je više naučnih skupova i okruglih stolova. Tekstovi su mu objavljivani u dnevnim novinama, časopisima i zbornicima. Uvršten je u više antologija, leksikona i almanaha: Vaza ot pjask – Antologija na Černogorskata proza, Književnici Zlatiborskog okruga, Leksikon pisaca prosvetnih radnika Srbije, Leksikon Zlatiborskog okruga, Ko je ko u Bošnjaka… Prevođen je na više stranih jezika. Član je Udruženja književnika Srbije. Dobitnik je više nagrada i priznanja za svoje kulturne, književne i društvene aktivnosti.

Priredio:  Orfej među mašinama (sa Ruždijom Krupom), zbornik poezije, Priboj, 1974;  Između Lima i neba, zbornik poezije, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost Pljevlja-Kulturno-prosvetna zajednica Priboj; Priboj 1976; Ilijas Dobardžić, Lirika (sa Ismetom Rebronjom), izbor iz poezije Ilijasa Dobardžića, Centar za kulturu, Bijelo Polje 2001; Alkatmeri u bašči sudbine, izbor iz  poezije Rasima Ćelahmetovića, Centar za bošnjačke studije, Novi Pazar 2007; To davno bješe sjećam se ja (276 tekstova najpopularnijih zabavnih i narodnih pjesama od 1947. do 1972. godine na prostoru Jugoslavije. Zabilježio Asim Brković), Incognito, Priboj  2011; Göteborg: mali noćni razgovori, izbor iz poezije Meha Barakovića, Broarna – Mostovi,Göteborg 2011.

Monografije i hronike: Talija u Priboju, pozorišna hronika, Zavičajni muzej, Priboj 1993. (Drugo dopunjeno izdanje od istog izdavača štampano 2000); Holujački Dizdarevići, monografija, AI, Bijelo Polje 1999; O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, istorijska monografija, Zavičajni muzej, Priboj 2000; Gajret u Priboju, monografija, Zavičajni muzej, Priboj 2004;  Samo je prošlost večna, monografija, Zavičajni muzej, Priboj 2009; Sa slikarom Radomirom Vergovićem, neobavezno, monografija, Narodni muzej, Užice 1997;  Milan Konjović, čovek koji se nije bojao života, razgovori, Ars Longa/Narodna knjiga, Beograd 1998.

Istorijske studije i pregledi: U vrtu razgranatih staza, etnomuzikologija, Zavičajni muzej, Priboj 1996;  Dubrovnik i uskoci krajem XVI i početkom XVII veka u međunarodnim odnosima, Istorijska studija, Incognito, Priboj, 2011; Sto godina Čitališta u Priboju (1898-1998), istorijski pregled, Zavičajni muzej,  Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj 1998; Knjižara i papirnica Vasilija M. Jelića od 1929. do 1944. godine, Zavičajni muzej,  Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj 1999.

Priče i sjećanja:  Vaza od peska, priče, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa  sjedištem u Pljevljima, Pljevlja 1995; Ćamil, gora razgovora, Savremenici o Ćamilu Sijariću, Međurepublička zajednica za  kulturno prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Pljevlja 2001. (Drugo izdanje Unireks, Podgorica 2006. u okviru Izabranih djela Ćamila Sijarića).

Kritike:  Ogledi, književna i likovna kritika, Centar za djelatnosti kulture, Bijelo Polje 2010. 

Hrestomatije: Pesme Limom umivene, hrestomatija o Limskim večerima dečje poezije, Kulturno-prosvetna zajednica, Užice 1996; Odsjaj snažne reke (sa Zoranom Bognarom), hrestomatija o Limskim večerima poezije, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Dom kulture „Pivo Karamatijević“  Priboj, Pljevlja-Priboj 1997. (Dva izdanja. Treće dopunjeno izadanje od istih  izdavača štampano 2002).

Ma koliko izgledao žanrovski i tematsko-motivski razuđen, raznolik i neuhvatljiv, opus ovoga pisca, istoričara kulture, esejiste, kritičara i hroničara, posjeduje neku nevidljivu unutarnju estetsku supstancu koja povezuje sve prividne različitosti.

U bogatoj društvenoj aktivnosti bio je, između ostalog, član Programskog saveta Radio Beograda – Prvog, Drugog i Trećeg programa, član Predsedništva Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, član Izvršnog odbora Republičke zajednice kulture Srbije, predsednik Komisije za amaterizam i predsednik Komisije za kinematografiju RZK Srbije, član Predsedništva Zajednice za kulturu i nauku Regiona Titovo Užice, predsednik Programskog saveta Narodnog pozorišta u Titovom Užicu, član žirija Vukove nagrade (dva mandata), predsjednik Izvršnog odbora Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, predsjednik Skupštine MRZ Pljevlja, član Upravnog odbora Narodnog muzeja Užice, član Upravnog odbora Zavičajnog muzeja Priboj, predsjednik Odbora za kulturu Bošnjačkog nacionalnog vijeća… Bio je na profesionalnoj dužnosti sekretara OK SKJ Priboj. Biran je za poslanika u Skupštini Republike Srbije. Bio je član jugoslovenske delegacije na VII Sveslovenskom kongresu u Pragu.

Oženjen je Ćamilom Brković sa kojom ima troje djece. Živi u Priboju.

 

Istaknuta slika: Portret Faruka Dizdarevića, rad akademskog slikara Naila Ćelovića

Razgovarao: H. L.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Božidar Proročić: Razgovor sa Vladimirom Kneževićem

RAZGOVOR SA DIREKTOROM CENTRA ZA KULTURU ,,HUSEIN BAŠIĆ” – PLAV VLADIMIROM – VLADOM KNEŽEVIĆEM Razgovarao: Božidar Proročić Vladimir Knežević je rođen 1984. godine. Osnovnu školu završio je u Plavu, Srednj...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Razgovor sa Edinom Smailovićem

Edin Smailović rođen je 1980. godine u Bijelom Polju. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga završio je studije istorije u Sarajevu. Od 2007 radi u biblioteci u Bijelom Polju u sklopu Centra za kul...
by Redakcija
0

 
 

Kemal Musić: Bijelo Polje je najtolerantniji grad u Jugoistočnoj Evropi

BIJELO POLJE JE NAJTOLERANTNIJI GRAD U JUGOISTOČNOJ EVROPI Razgovarao: Božidar Proročić   Kemal Musić, rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Objavio je romane „Žig“, „Nešto nalik punom mjesecu“ i „...
by Redakcija
0

 

 

Sejran Mirzazade: Sačuvajmo prave vrijednosti kao što su porodica i prijateljstvo

Razgovor sa gospodinom Sejranom Mirzazadom, direktorom Kulturno – Ekonomskog centra u Podgorici povodom 28. maja dana državnosti Azerbejdžana   Razgovarao: Božidar Proročić   Gospodine Sejrane 28. maj je da...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona