Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

17. Marta 2021.

Ismet Bekrić: Virnem u djetinjstvo svoje…

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Razgovor sa Ismetom Bekrićem, književnikom

 

VIRNEM U DJETINJSTVO SVOJE…

 

ISMET BEKRIĆ (Banjaluka, 1943.), pjesnik, pripovjedač, dramatik, prevodilac, jedan je od najznačajnijih pisaca za djecu u BiH, koji od februara 1993. godine živi sa porodicom u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (grupa književnosti). Radio kao novinar, urednik i glavni urednik u listu i izdavačkoj djelatnosti »Glasa« u Banjaluci (do 1992. godine, kad je kao i većina njegovih sugrađana morao napustiti rodno mjesto). Objavio je više od 30 knjiga, od kojih ističemo pjesničke zbirke: »Jutro tate Mrguda«, »Klupa kraj prozora«, »Otac s kišobranom«, »Radnička četvrt«, »Očevo breme«, »Očev kaput«, »Dječije nebo«, »Izgubljeni kliker«, »Jesen u gradu«, »Kraljica lutka«, »Pjesma se javlja«, »Čarobno zrno«, »I kad odrasteš«, zatim knjige dramskih tekstova: »Noć kad su neboderi šetali«, »Krojač Djeda Mraza« i »Djeca i lutke«, te knjige priča iz djetinjstva »Pijetlov budilnik« i »Patuljci se uvijek vraćaju« i knjigu bajki »Drveni konjić«. Knjige i pjesme su mu prevođene na više evropskih jezika: engleski, francuski, njemački, ruski, italijanski, slovenački, mađarski, bugarski, poljski, češki,  turski, albanski, makedonski i dr. Bekrić se i sam bavi prevođenjem – dosad je objavio više knjiga prijevoda iz slovenačke književnosti za djecu (antologijski izbor iz slovenačke poezije za djecu »Kažipot za vsepovsod«/«Kažiput za svaki kut«, dvojezično, Dragotin Kette: »Čuj sanje mi«, Dragotin Kette: »Zimska romanca«, pjesme za djecu i mlade, dvojezično, Srečko Kosovel: »Otrok s sončnico«/«Dijete sa suncokretom«, dvojezično, Srečko Kosovel: »Sončnica na rami«/«Suncokret na ramenu«, pjesme za mlade i pjesme sa Krasa, dvojezično, Boris A. Novak: »Bajka putuje u svijet«, pjesme za djecu, Manja Žugman Širnik: Izsevanja/Žarenja, Breda Smolnika: »Pupoljci« i dr.). Za štampu priprema i knjigu vlastitih pjesama koje je napisao na slovenskom jeziku.

Bekrić je zastupljen u brojnim antologijama, te u programima školske lektire.

Za svoj višegodišnji književni rad dobio je niz značajnijih domaćih i međunarodnih nagrada: »Veselin Masleša«, Zmajeva, Alpe Adria »Riječi bez granica« u Italiji (za dvojezičku pjesničku zbirku »Cipele starijeg brata/Čevlji starejšega brata«, objavljenu u Ljubljani, sa slovenskim prevodom Milana Dekleve, Godišnja nagrada »Bosanske riječi«, »Mali princ«, »Stazama djetinjstva«, »Skender Kulenović«, Nagrada Sajma knjiga u Sarajevu za najbolju knjigu za djecu  i dr. Nominiran za prestižnu nagradu »Astrid Lindgren«. Član je Društva pisaca BiH, PEN-a i Udruženja književnikov Primorske.

 

 

Mišo Marić nam je predložio da razgovaramo sa Vama, nazvavši Vas ponajboljim bosansko-hercegovačkim dječjim pjesnikom. Kako provodite vrijeme u samoizolaciji zbog zarazne bolesti kovid-19? O čemu razmišljate, da li i o čemu pišete ovih dana?

ISMET BEKRIĆ: Pisci su već navikli na neke izolacije, osame, jer je riječima ljepše kad nisu u gužvama, pritiješnjene jedna uz drugu. Mi nismo gospodari onoga što prenosimo na papir i među korice knjiga, i riječi i mi smo najčešće u nekom dosluhu, prožimanju, svako ima i svoju slobodu, i svoju ulogu u zajedničkoj slobodi. Pisci i njihove riječi tako imaju beskrajne prostore i u svojim tjeskobama. U ovim danima i mjesecima izolacija, koje, na svu sreću, u Sloveniji krajem maja sve više dobivaju širina, pa možemo i putovati, i ja sam, kao i većina stvaralaca, a među njima i pisaca, drugovao sa riječima –  ispisivao sam i svoje stihove i priče, ali i čitao i gramatičko-stilski ispravljao, brusio riječi drugih, kao lektor i urednik u nekim redovnim i povremenim listovima i izdanjima. Kao pisac, kao dugogodišnji novinar i urednik, a posebno kao profesor maternjeg jezika i književnosti, imam tu i lijepu i tešku zadaću, da živim u jeziku i sa jezikom, kojega smo ranije zvali srpskohrvatski-hrvatskosrpski, a sada je to i srpski, i hrvatski, i bosanski, i crnogorski jezik. Neka svaki od njih živi, neka slobodno teče i širi svoje »ruke« i »rukavce«, a važno je ipak da se razumijemo, i da želimo da se razumijemo.

I u ovim danima ne dam slovima na računalniku da se previše ulijene, opuste, u niz tekstova utka se i poneka pjesma, a pripremam i izbor iz svoga bogatog literarnog opusa, u kojem su i pjesme, i priče, i bajke, i scenske igre. Upravo je u izdavačkoj kući »Lijepa riječ« (»Bosanska riječ«), urednika Šime Ešića, izašla moja nova knjiga pjesama s naslovom »I kad odrasteš«, koju je bogato i nadahnuto ilustrovao slikar, i moj prijatelj Omer Berber. Knjiga je to o beskrajnom djetinjstvu, i radovaće me da se stihovi/klikeri prokotrljaju, naigraju i u ovoj vašoj književnoj Avliji. Knjiga je, inače, trebalo da se predstavi na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu, ali je ova svetkovina lijepe riječi odgođena, zbog poznatih razloga, i trebalo bi da se održi početkom oktobra ove godine. Radovao sam se, kao i uvijek, drugovanju sa piscima i čitaocima, ali i ovo čekanje možda ima svojih draži, jer će i radost biti veća. A i samo pisanje, posebno za djecu, jedna je radost, kao i samo djetinjstvo, iako može imati i svojih tamnijih odsjaja.

 

Rođeni ste u Banjoj Luci 1943. godine, tokom Drugog svjetskog rata. Živjeli ste u državi bratstva i jedinstva tokom narednih 50 godina života. Jeste li ikada pomislili da ćete morati da napustite rodni grad i da će bošnjačko stanovništvo biti protjerano iz Banje Luke?

ISMET BEKRIĆ: Odrastao sam tamo gdje se Banjaluka blago uspinjala uz brdo, u naselju zvanom Pobrđe, a u sokaku, u kojem sam rođen dok su se još vodile borbe za Banjaluku i slobodu, živjeli smo kao jedna porodica, iako je tu bilo svih nacija, pa i jedna Ruskinja. Odgajan sam, i školovan, ne samo kao pripadnik jednog naroda, bosanskog, bošnjačkog, nego kao dječak, pa zatim kao osnovac i gimnazijalac, koji je samo znao ko je dobar, a ko malo manje dobar, a iznad svega kao slobodno biće, ono koje je svoju radost i sreću tražilo i u radosti i sreći drugih.

Otac mi je često govorio: »Pomozi prvo drugome, pa onda sebi!« Ili: »Ako od dvojice možeš pomoći u tom trenutku samo jednom, pomozi prvo onome ko nije tvoje vjere!« Toga sam se najviše »držao«, čak i onda kad je bilo jasno, vidljivo, da ti drugi prvo pomažu sebi, i »svojima«, a tebe prvo ne primjećuju, a onda nekom neshvatljivošću nastoje prognati, »izbrisati«, ili se ne suprotstavljaju onima koji to nameću i provode. Nikada, ranijih godina, nisam mogao ni pomisliti da ću morati otići iz svoga grada, našeg grada, kao »neko ko ugrožava« one koje je uvijek volio, i uvijek s njima živio u prijateljstvu i toleranciji. Teško mi je kad god to izbije na površinu mojih osjećanja, ali ne želim da se sjećam ružnih, teških dana i godina, i zato kad god mogu odlazim u svoj rodni grad, nastojim da oživim stara prijateljstva i saradnju, iako se ja nisam ni s kim svađao i nemam ni potrebe, onda, da se bilo s kim i mirim. U Banjaluci smo zajedno pokrenuli i književne susrete »Vezeni most«, po pjesmi naše pjesnikinje Nasihe Kapidžić, rođene kraj samog Vrbasa, rijeke koja nas, rasute, neodoljivo mami na svoje obale.

 

Jedan ste od najznačajniji bošnjačkih pisaca za djecu. Čije ste knjige kao dijete čitali, jeste li slutili da ćete nekada pisati za djecu? Da li je teže pisati za djecu ili za odrasle?

ISMET BEKRIĆ: Knjigu sam zavolio još u nižim razredima osnovne škole, a već u petom razredu napisao sam prve pjesme, da bih već od šestog razreda redovno objavljivao svoje stihove, uglavnom za djecu, na dječijoj stranici lokalnog lista »Banjalučke novine«, kasnije »Krajiške novine« i »Glas«, te u listovima za djecu »Male novine« i »Glas pionira«, koje su uređivali tada već poznati pisci za djecu Aleksa Mikić i Dragan Kuldžan. Kao gimnazijalac »preselio« sam se sa dječjih stranica na one, prve, uvodne,  na kojima su  objavljivali »pravi pisci«, tako da prosto nisam mogao vjerovati da sam i ja među njima. Tada sam, kao osnovac, čitao knjige vodećih pisaca za djecu, shvatajući da moram tražiti, i pronaći, svoj izraz, svoju poetiku. A da sam je u nekoj mjeri i našao, potvrdila je, nekoliko godina kasnije, i moja prva knjiga pjesama za djecu, »Jutro tate Mrguda«, koja je objavljena u sarajevskoj »Svjetlosti« (1967.) i koja je prošla i kroz uredničko i recenzentsko »rešeto« tadašnjeg direktora »Svjetlosti« Meše Selimovića i pjesnika Milovana Danojlića, koji je svojom zbirkom »Kako spavaju tramvaji« otvorio nove, moderne stranice poezije za djecu u našoj zemlji.

A da li sam slutio, da ću pisati za djecu? Jednostavno, tako sam počeo pisati, i bila je to poezija bliska i djeci, zapravo – poezija djetinjstva, onog koje živimo, i onog koje nosimo u sebi kao čudesni dar. Moj tata Mrgud je univerzalni književni lik, jer »Svježi prsti jutra štipaju Mrgu za lice. / A on tek zijevne, ponekad. / Bezbrižno spavaju djeca, / a jutro pršti, pada niz sunčev vodopad«. Tadašnja kritika je  prihvatila tu »poetiku života«, kao nešto novo u poeziji za djecu, u kojoj je bilo više prirode i opisa, i nekog »umiljavanja« djeci.

Da li je teže pisati za djecu? O tome nisam baš razmišljao, jer pisac ne razmišlja, i ne »planira« kako i za koga pisati; jednostavno, treba slijediti svoj unutrašnji glas, »virnuti« i u svoje djetinjstvo, i u čudesni svijet mašte i imaginacija. Djeca su me, na susretima po školama, znala upitati – šta sam htio da kažem nekom pjesmom, a ja sam im odgovarao: Da sam znao šta hoću da kažem, ja tu pjesmu ne bih ni napisao, nego bih im to jednostavno kazao!

 

Jeste li ponavali sugrađanku Nasiha Kapidžić-Hadžić koja je od Vas bila starija desetak godina? Umrla je u Sarajevu, pred sam kraj opsade. Da li bi ljudi bili bolji da su čitali njenu poeziju?

ISMET BEKRIĆ: Pjesnikinju i sugrađanku Nasihu Kapidžić poznajem još od svojih srednjoškolskih dana, jer mi je tada, kao urednica stranice za djecu u našem nedjeljniku objavljivala pjesme, a imao sam sreću da mi je u četvrtom, završnom razredu banjalučke Gimnazije, Realke, predavala maternji jezik i književnost. I moj maturski rad bio je vezan za njen predmet – odabrao sam temu o savremenoj poeziji za djecu (tog časa), koja je bila i prvjenac, uopće, posvećen literaturi za djecu (za svoj rad dobio sam i glavnu nagradu Društva pisaca Jugoslavije, a kasnije sam ga objavio i u književnom časopisu »Putevi«, te djelomično i na stranicama drugih literarnih glasila). Naša saradnja nastavila se, još šire, i u Sarajevu, u koje je Nasiha Kapidžić preselila i dobila posao urednice u Školskom programu Radija Sarajevo, dok sam se ja upisao na studije književnosti jugoslovenskih naroda i srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, kojega sam i završio 1968. godine, kad sam toj radosti dodao još jednu – izlazak svoje prve knjige pjesama »Jutro tate Mrguda«, za kolju sam već nakon godinu dana dobio i značajno priznaje, nagradu »Veselin Masleša«. Imao sam i tu radost, da sam s Nasihom često zajedno nastupao na književnim susretima širom BiH i Jugoslavije, od Zmajevih dječjih igara i Sarajevskih dana poezije, do Književnih susreta na Kozari i Stazama djetinjstva u Ćopićevom zavičaju, u Bosanskoj Krupi i na Grmeču. O Nasihinoj poezije sam dosta i pisao, posebno kad smo njenu poeziju utkivali u svakodnevni život nakon bosanskohercegovačke tragedije i epopeje, u kojoj kao svjetla ostaju i Nasihini stihovi, iz kojih su pokrenuti i književni susreti »Vezeni most«, u Tuzli i Banjaluci. O tim susretima moj drugar Šimo Ešić i ja smo sanjarili, i razgovarali, još u toku rata, u pismima koja su putovala na relacijama Njemačka i Slovenija. Početkom ovog stoljeća počeli su se, kao iz pepela, i neukrotivih rijeka i tokova, uzdizati »Vezeni mostovi«, na kojima se dodjeljuju i značajne nagrade za ostvarenja u književnosti za djecu – u Tuzli Nagrada »Mali princ«, za  najbolje knjige na području regije (Srbija, Hrvatska, Crna Gora i BiH), a u Banjaluci nagrada za književni opus za mlade, koji se i zove po imenu pjesnikinje i njene pjesme: »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«. U ovom rasutom vremenu, koje još više žele zbiti u uske prostore jednonacionalnosti i isključivosti, Nasihine pjesme svojim lirskim vezom i dobrotom nadahnjuju nas, motivišu, da se opiremo svakom stvaranju vještačkih, nametnutih granica u literaturi, posebno onoj za djecu koja treba da izrastaju u građane svijeta.

 

Nasihin otac, Hadžić Ali-efendija Kapidžić bio je viši vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije i početkom Drugog svjetskog rata bio je prvi potpisnik čuvene Rezolucije banjalučkih muslimana, koja je bila usmjerena protiv progona Srba i Jevreja od vlasti NDH. Je li se ko od banjalučkih Srba suprostavio rušenju džamija i protjerivanju Bošnjaka 1992/93. godine?

ISMET BEKRIĆ: Potpisivanje ove čuvene Rezolucije bila je jedna od najsvjetlijih banjalučkih stranica – na vjetrometinu okupacije i ratnih prijetnji stavljeni su vlastiti životi, da bi se spasili životi drugih, životi komšija, sugrađana, ljudi koji su bili »krivi« samo zato što su druge vjere i nacionalnosti. Tada su »dobri Bošnjani«, kao »biljke« iste poljane, istih korijena, pokazali svu svoju dobrotu i plemenitost, svoje pripadanje jednih drugima, koje se nastavljalo, i osjećalo, i u godinama poslije drugog svjetskog rata, posebno u vremenu nakon zemljotresa. Ali, došle su, nažalost, te devedesete godine, kad potpisnici i njihovi potomci nisu doživjeli da im oni, kojima su pomagali, nisu odgovorili svojim potpisima i svojim masovnim glasom zaštite i razumijevanja. Bilo je u početku zajedničkih »šetnji mira«, bilo je i nastojanja da se spriječe progoni i nacionalistička divljanja, ali ti su se glasovi sve više gubili u strašnoj tutnjavi. Bilo je pojedinaca koji su i zasuzili nad srušenom Ferhadijom i još 15 džamija u Banjaluci, ali ništa više nije moglo spriječiti, ili ublažiti, tu golgotu u kojoj je gotovo pola grada moralo potražiti spas u tuđini koja je pružila ruke gostoprimstva. Neki, nažalost, nisu imali ni tu mogućnost.

Mi, Banjalučani, nismo zaboravili svoj grad, i svoje korijene, svoju rijeku i svoje žubore, i dolazili smo u godinama koje su se otvarale poslije 1995. godine, posebno poslije 2000.. da se ponovo susretnemo sa onima koji su ostali, i koji su dolazili, da nastavimo tkati te prekinute niti prijateljstva i dobrote. Dolazili smo, i dolazimo. Neki su se i vratili, neki se još nisu ohrabrili da se susretnu sa slikama grada koji je, možda, nestao u sumaglici, ali svi oni ne zaboravljaju obale i slapove svoje rijeke, mirise kestenova i lipa u svojim alejama. Najvažnije od svega je – sačuvati onu dobrotu u sebi, u nama!

 

Možda je široj javnosti najpoznatiji ‘’Bosanski Andersen’’Ahmet Hromadžić, od Vas stariji dvadeset godina. Jeste li ga poznavali? Koga biste još izdvojili od bosansko-hercegovačkih dječjih pisaca pored Ahmeta i Nasihe? I naravno, Šime Ešića.

ISMET BEKRIĆ: Imao sam tu radost, da sam poznavao Ahmeta Hromadžića, da smo često zajedno i nastupali na književnim susretima, da smo izlagali knjige na sajmovima, i razgovarali o književnosti za djecu koja je uvijek, iako bogata i važna,  bila potiskivana u drugi ili treći plan. Ahmed je bio pokretač i urednik čuvene edicije »Lastavice«, vodeće edicije za dječju literaturu ne samo u BiH, nego i šire, a ja sam u izdavačkoj kući »Glas« u Banjaluci pokrenuo dječju ediciju »Jablan«, u kojoj smo, uz knjige domaćih autora, objavljivali i nove knjige istaknutih pisaca za mlade toga doba. Od Ahmeda se mnogo toga moglo naučiti, a posebno nas je nadahnjivao svojom upornošću i nepopustljivošću, kad se radilo o knjigama za mlade.

Tada je i bosanskohercegovačka književnost za djecu počela širiti svoja krila, pa su se javljala nova imena koja su ovu literaturu sve više afirmisala kao nedjeljiv dio ukupne, zajedničke književnosti. Kritika toga vremena, negdje sedme i osme decenije prošlog vijeka, prije svega ona iz kritičkog središta u Zmajevim dječjim igrama, i u Sarajevu, oko izdavačkih kuća »Veselin Masleša«, »Svjetlost« i »Glas«, osvijetlila je i moju literarnu pojavu, kao neki moderniji »vjetar« i tematsko bogaćenje poezije za djecu u BiH, i tad se javlja više još mlađih autora, među kojima su bili Šimo Ešić, Ranko Pavlović, Ranko Risojević, Ljubica Ostojić,  Ivica Vanja Rorić, Enisa Osmančević Ćurić, Muhidin Šarić, Rizo Džafić, Ibrahim Kajan,  zatim Alija Dubočanin, Kemal Mahmutefendić, Džemaludin Latić, Nura Bazdulj Hubijar, Irfan Horozović, Enes Kišević,  Željko Ivanković, Atif Kujundžić, Mirsad Bećirbašić, Husein Dervišević, Bajruzin Hajro Planjac, Almir Zalihić, Jagoda Iličić, Mehmed Džedović… Njihova djela bogatila su jednu literaturu koju su već »stazili« Branko Ćopić, Isak Samokovlija, Zija Dizdarević, Ahmed Hromadžić, Skender Kulenović, Stevan Bulajić, Dragan Kulidžan, Aleksa Mikić, Slavko Mićanović, Vlado Dijak,  Šukrija Pandžo, Nasiha Kapidžić Hadžić, Zoran Jovanović, Valerija Skrinjar Tvrz, Nenad Radanović, Velimir Milošević, Bisera Alikadić, Abdulah Sidran, Advan Hozić, Kemal Coco, Dragan Marijanović… O većini ovih pisaca pisao sam u svojoj knjizi o knjigama »Palčić Čitalčić«, u kojoj sam stvorio lik jednog patuljka koji živi u školskim bibliotekama i koji voli da čita, pa onda zajedno sa mnom listamo sve te ljepote i poklanjamo ih čitaocima, posebno najmlađima, da bi još više zavoljeli knjige.

 

Vratimo se ponovo u djetinjstvo, najbezbrižniji period života pa možda zbog toga i najljepši. Recite nam nešto o djetinjstvu. Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?

ISMET BEKRIĆ: Djetinjstvo, kao najljepše doba života, pruža svoje grane i cvjetova i kroz literarne stranice pisaca, posebno onih koji ljepote i radosti svoga odrastanja, pa i onih ponekad zasjenjenih, poklanjaju i današnjim čitaocima, i mladim, koji ulaze u svjetove među koricama knjiga, ali i starijim, koji se vraćaju u svoja djetinjstva i prepliću ih sa sadašnjima. Ja sam odrastao u jedno vrijeme, koje nije bilo tako bogato đakonijama, posebnim patikama i odjećom, igračkama i putovanjima, ali je imalo neke svoje posebne radosti i sretne trenutke, u kojima smo znali uživati, maštati, sanjariti, željeti. Znali smo skupljati željezo, stare krpe, otpalo i otresano voće, za pekmeze, samo da bismo zaradili za ulaznicu u kino u kojem su nas čekali Tarzan, Čita, kauboji i indijanci, Robinsoni i gusari, a o princezama i Snjeguljicama i Trnoružicama da i ne govorim. U djetinjstvu su nas, prije svega, učili da budemo bolji, da znamo šta je dobro a šta zlo, šta smijemo a šta ne bi trebalo da radimo. A ako se nekad malo i posvađamo, u toku utakmica ili malih »uličnih bitaka«, da se što prije i pomirimo. Mir, mir, mir, niko nije kriv! Ja sam rastao u dijelu Banjaluke koji se polako uspinjao uz brda, pa smo prvi dočekivali proljeća i zime, i znali kad koje voće dozrijeva, a bilo ga je u našim baščama i avlijama. U mojoj avliji rastao je i u visinu i u širinu jedan dud, koji nas je svakodmevno častio svojim crvenim plodovima koje smo dijelili sa pticama. Znali smo ih dovikivati: Baci ‘tica, dud! Baci ‘tica, dud! I one bi onda svaki drugi dud čopnule za peteljku, da otpadne, a mi bismo ga lovili, čak i u usta. Svaka kuća imala je široko dvorište, a gdje su dvorišta/avlije, tu su i kokoši, mačke, psi, pa i poneka ovčica, ili koza,  tako da smo imali širok krug i četveronožnih prijatelja. A tek golubovi! Čini mi se, da nije bilo šupe u kojoj nije bilo i golubova. Tako smo svi zajedno »pohađali« jednu veliku škola života u kojoj smo, prije svega, učili šta je to porodica, prijateljstvo, komšiluk, dobrota, priroda, i svekolika ljubav.

 

Unazad 30-tak godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto. Hoće ova pandemija pomoći čovječanstvu da se malo koriguje i popravi? 

ISMET BEKRIĆ: Ne volim previše »pametovati« i »držati predavanja« o vrijednostima društvenog i porodičnog života, bolje je da o tome na svoj poetski način progovore moji stihovi i proza, i moji zapisi o knjigama, djetinjstvu i porodici. Sigurno je da djeca, mladi, danas žive i odrastaju u neko »košmarno vrijeme«, u kojem je sve manje iskonske dobrote i nekog čarobnog sjaja djetinjstva. Stariji, posebno izvjestan broj onih koji su se »dočepali« vlasti, i koji misle samo na sebe i svoje što duže »ustoličenje«, sve manje su primjer onima koji odrastaju. Moja hamma (tako smo zvali našu nanu, ebejku, baku – kako vam drago), znala je kazati: Eh, da još nejma majčine ljubavi, svijet bi otiš’o u helač! (Kad sa trgnem / iz sna i tame, / ugledam oči / moje mame. // Kroz sve godine,/ i sve sate, ( njihova sunac / uvijek me prate…) Tu još možemo dodati: I očeve. (»Moj otac čudan običaj ima, / zašuti, i tako satima, satima. //  Dok mu prsti lutaju u mojoj kosi, / osjećam, prevelik teret nosi. // Prsti se grče, to ruka zbori, / da otac sam se, u sebi, bori. // U klupko godina svija se vrijeme, / a otac nosi života breme. // I tako troši svoj život cijeli, / a breme neće ni s kim da dijeli. // A čemu riječi, te prazne lutke, / kad otac najviše kazuje šutke!«

 

Kuda vodi ovo sveprisutno ugrožavanje dječjih prava na zdravo djetinjstvo u kontekstu da djeca provode po cio dan (i noć) uz računar, da su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama…? Kako zaštititi ne samo djecu već i mlade od zavisnosti od interneta? 

ISMET BEKRIĆ: Odnos prema djeci, i djetinjstvu, najbolja je »slika i prilika« sveukupnog odnosa prema nama samima, prema budućnosti. Jer, zdravo djetinjstvo stvara i zdravu budućnost, a budućnost je i sadašnjost, pa i ne tako davna prošlost; sve što smo uradili slabo i u trenutku u kojem živimo biće s nama, ili nas dočekivati u svakom sutrašnjem danu ili mjesecu, a kamoli godinama. Zdravo, čudesno, poetsko, stvaralačko, razigrano djetinjstvo otvara nam svoje beskrajne prostore u svakom djeliću dana koji traje i dana koji se nudi, sve zavisi da li ćemo »klikati« na mržnju ili ljubav, na dobro ili zlo, na stvaranje ili rušenje… Jer – da dio odgovora na ovo pitanje bude i jedna moja pjesma, koju su i neke institucije za zaštitu  djece i dječijih prava u Sloveniji uzele, u prevodu, i za jedan od svojih znakova:

»I travka, i krov za lastu, / i jablan što se njiše, / imaju pravo da rastu, / a dijete – najviše! // I mravi, i vrbe krive, / i zrnca, i kapi kiše, / imaju pravo da žive, / a dijete – najviše! // I pčela u cvijeću, / i olovka što piše, / imaju pravo na sreću, / a dijete – najviše! // I oblaci što plove, / i sunđer koji briše, / imaju pravo na snove, / a dijete – najviše!«

 

Ako biste morali da izaberete strogi karantin u kući 14 dana, a da imate internet, ili da 14 dana provedete u prirodi bez interneta šta biste izabrali? Recite nam nešto za, a nešto protiv interneta.

ISMET BEKRIĆ: Izabrao bih, svakako, prirodu, ali ipak i sa određenim dostupom internetu, koji je, htjeli mi to ili ne, ipak postao bitan dio našeg života i stvaralaštva. Samo, moramo nastojati da on više služi nama, nego mi njemu. I da iz dana u dan živimo u nekom drugačijem odnosu, koji će biti radost, traganje, a ne okupacija. Učimo djecu da dobar dio vremena provode i uz knjigu, da ulaze u svjetove otvorenih stranica kao u lijepe avanture i čarolije. Knjiga na dlanu je čitav svijet u kojem čujemo otkucaje i svoga srca.

 

Zašto ljudi negiraju jedni drugima nacionalnost, jezik… Da li će pandemija ovog virusa pomoći ljudima da shvate da nijesu važne teritorije i velike države?

ISMET BEKRIĆ: Jezici su kao cvjetovi u beskrajnim poljima, i prostorima kojima i mi moramo pomoći da bi bili ljepši, dostojni dječije igre i ljubavi. Zar nije ljepše polje kad u njemu ima više raznobojnih cvjetova!? A kad nekome osporavaš pravo na vlastiti  jezik, sigurno je da imaš i neke slabe namjere, da ga potčiniš ili da se proširiš na njegove životne prostore. Granice u svijetu postoje da nas ne bi razdvajale i dijelile, proganjale, nego da bi bilo što više kapija ljubavi i prostora, avlija u kojima postoje samo kafe/kave/kahva dočekuše i razgovoruše, a ne »sikteruše«.

 

Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje se šire poput zarazne bolesti. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu, pa ako smijemo dodati i trajnog mira u svijetu?

ISMET BEKRIĆ: Vjerujem u poetsku riječ, u nadmoć svjetlosti i dobrote, jer da nije te vjere, svijeta odavno ne bi ni bilo, iako je često izložen iskušenjima i poplavama mržnje i zla.  Književnost, a posebno ona koja u dubini svojih riječi i želja zrači djetinjstvom, i postoji da bi budila i hrabrila tu humanističku stranu života. Stvaranje mira na Balkanu, u svijetu, nije samo neka težnja, nego način života. Iz trena u tren. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec. Iz stoljeća u stoljeće.

Vjerujem u snagu djetinjstva, kao izvor dobrote i žudnje za boljitkom. Kao u trećoj strofi svoje pjesme »Boje djetinjstva«: I danas, kada shvatim, / da sjaj svoj gube boje, / dragim se slikama vratim – / virnem u djetinjstvo svoje.

 

Da li se slažete sa nekim lingvistima koji tvrde da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca? Zašto toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik?

ISMET BEKRIĆ: Jezik je kao neki prostor, recimo – i avlija, koji je i svoj, ali uvijek i otvoren za susrete, razgovore, prožimanja, kazivanja i slušanja. Niko nam ga ne poklanja, jer on je dio i nas, naših korijena i naših zrenja, ali i dio širih prostora, u kojima su najljepši  mostovi upravo sazdani od riječi, od jezika i jezi’ka. Svako ima pravo da se diči svojim jezikom, ali i da uvažava i jezike drugih, svojih komšija i susjeda. Jezik i jezici su kuće otvorenih vrata, oni i postoje da bismo se mogli sporazumijevati, poštivati, voljeti, a ne prepirati i proganjati. Važno je da se razumijemo, i da želimo da se dogovaramo i polazimo od onoga što nas približava, povezuje, a ne udaljava. U tom kontekstu bosanski jezik je sigurno jedan od bitnih stubova saradnje i prijateljstva, a svaki otpor prema bilo kojem jeziku i onima koji ga zovu svojim, otpor je i prema samom sebi.

S obzirom da se s naših prostora, zbog politike i prijetećih nesporazuma (ne bih želio kazati – sukoba), rijeke žitelja, a posebno mlađih, odlaze u druge zemlje, tražeći bolji, dostojanstveniji život, sve je brojnija i naša i pojedinačna i zajednička dijaspora, koja će sve više shvaćati da je jezik izuzetno značajan za očuvanje svoga identiteta, ali da se  ne može živjeti od toga da ga plazimo, da »palacamo« njime, nego da tražimo ljepotu i sjaj njegovih metafora i poruke. Za jedan prošlogodišnji razgovor u Sarajevu, baš o temi jezika i dijaspore, kao dio svoje diskusije napisao sam i jednu pjesmu, pa neka ona bude i moje literarno i ljudsko zalaganje za sudjelovanje i dobrobit svih pojednaca i svih naroda.

VEĆ JE JEZIK DA SVIJETLI… Nije jezik da ga plaziš, / i palacaš njime, / već je jezik / da ga paziš / kao svoje ime. // Nije jezik da  popljuješ, / sipaš riječi krute, / već je jezik / da začuješ / i kad riječi šute. // Nije jezik da prijetiš / i nosiš k’o breme, / već je jezik / da svijetliš / kroz život i vrijeme.«

 

Avlija je objavila tek prvu knjigu iz edicije ‘’Bošnjačka biblioteka’’. Da ste Vi urednik naše edicije, koje bi to bile prvih deset knjiga?

ISMET BEKRIĆ: Ja sam, prije svega, bosanskohercegovački pisac, koji piše jezikom svoga djetinjstva, svoga obrazovanja (u Gimnaziji u Banjaluci i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na grupi istorije jugoslovenskih književnosti i maternjeg jezika, tada srpskohrvatskog/hrvatskog srpskog), tako da i moj literarni iskaz odražava i svu širinu i standardnog i književnog jezika, sa njegovim i zavičajnim i zajedničkim bogatstvom i vrijednostima. Zato je i naš književni jezik bogatiji, otvoreniji, tolerantniji, upravo lijep i poetičan zbog svoga višeglasja. U njemu ima i žubora bosanskih rijeka, i izdanaka iz drugih jezika, i sa istoka i sa zapada, i talasanja mora, i vovođanskih ravnica i šumadijskih voćnjaka, i crnogorskih visina i dužina, i pjesama koje poskakuju, kao narodna kola od Makedonije do Slovenije, i koje se prostiru kao beskraine cvjentne poljane, kojima glas treperi dokle ga grlo nosi, kao u ravnoj pjesmi, sevdalinci. Te ljepote i slojevitosti jezika i nadahnuća svakako bi bile i polazište edicije neke uslovne bošnjačke, bosanske biblioteke. Jer, Bosne je bilo, i Bosne ima, kako kažu, u svakoj zemlji. Bosna je čudesna metafora koja nikome ništa ne uzima, nego samo daruje.

 

Imate li kućnu i biblioteku i da li znate broj knjiga? Koje su Vam knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom stolu? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

ISMET BEKRIĆ: Knjige, i kućne biblooteke, sastavni su dio moga života i djelovanja. Kad sam 1993. godine napuštao rodni grad, morao sam, nažalost, ostaviti bogatu biblioteku u kojoj je osim mojih brojnih izdanja bilo i dosta naslova sa potpisima mojih prijatelja po peru i niza istaknutih pisaca toga vremena. U ovim »rasutim« godinama, u kojima sam pisao, uređivao pa i izdavao knjige ponovo se zbralo dosta naslova za koje u svome stanu nemam odgovarajuće mjesto, pa se, osim na policama, nalaze i pod krevetom, u uglovima, u kutijama, a također i na jednoj polici uz moj ležaj. U tom »moru knjiga« i dalje tražim svoj otok, na koji bih prije svega ponio podebelu neispisanu svesku, ili notes, jer piscima je, kao i meni, nekako »najdraža« ona knjiga koju pišem.

 

Jeste li imali avliju u Banja Luci? Imate li avliju u mjestu gdje živite? Šta zapravo za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

ISMET BEKRIĆ: Avlija, sa baščom, bila je najljepše mjesto moga djetinjstva – bajka u kojoj sam prohodao i progovorio, pjesma koja me i danas prati, priča prepuna čudesnih slika i  sjećanja, majčin beskrajni osmijeh, prva lopta koju mi je poklonio otac, i saznanje da si dio porodice, igara, godišnjih doba, i svih onih trenutaka i treptaja koji nam daju snagu da se ne predajemo i kad nam je teško… Moja avlija je tako bila i moje književno ishodište, jer smo tu živjeli i rasli u ozračju jednostavnog, poštenog života, koji je bio bogat i onda kad nismo mogli »sastaviti kraj s krajem«. Tu su se preplitali putevi i iz svih drugih avlija i kuća, tu su se zajedno pile kafe/kahve/kave, proslavljali svi praznici, i dijelile riječi i radosti i utjehe. Avlija je bila otvorena knjiga, sa čijih stranica prilažem i ovu pjesmu o svome dvorištu:

U mome dvorištu,  kad se rublje suši, / zamišljam kao da voda se ruši, / kao da je snijeg razvio zastave, / visibabe kao da podižu glave. // A kad se vjetar tu useli, / dvorište postane jedrenjak bijeli, / pa ja, kapetan, raširim ruke, / i brod moj sanjani isplovi iz luke. // I plovi, plovi, ko zna sve kuda, / morima mašte, kroz zemlje čuda, / a onda opet vjetar prati, / u moje dvorište da ga vrati.«

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

“Ponoć u Černobilju” izdavačke kuće Heliks

Izdavačka kuća Heliks predstavlja novi naslov, Ponoć u Černobilju, autora Adama Higinbotama koji je ubrzo po objavljivanju postao međunarodni bestseler. Knjiga je prevedena na preko dvadeset jezika, a autor je za ovo del...
by Redakcija
0

 
 

Alma Buljubašić-Maglić: Bosno moja

Bosno moja Zemljo Bosno ljubavi  ti tvoje, tvoje sunce mene grije, srce te boji u najljepše  boje, kujundžija kuje istinom, a ja te kitim  pjesmom u tebi ima mjesta za sve zato si posebna zato si voljena zato nas tvoje ran...
by Redakcija
0

 
 

Nova knjiga Borisa Jovanovića Kastela ”Ako dojedrim”

NOVA KASTELOVA KNJIGA POEZIJE AKO DOJEDRIM Sa posebnim zadovoljstvom vas obavještavamo da je u izdanju JU Narodna biblioteka Stevan Samardžić iz Pljevalja objavljena knjiga poezije Ako dojedrim Borisa Jovanovića Kastela. Po...
by Redakcija
0

 

 

Istraživačko novinarstvo u oblasti zaštite životne sredine i EU

Danas smo na konferenciji o ulozi medija u procesu pristupanja Evropskoj uniji kroz proces istraživačkog novinarstva u oblasti zaštite životne sredine razgovarali o značaju istraživačkog novinarstva u procesu rješavanja...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Da zaživi selo: Obuke i 15 plastenika za OSI iz tri grada

Obuke i 15 plastenika za OSI iz tri grada U sklopu projekta pod nazivom „Ekonomsko osnaživanje OSI sa seoskog područja teritorije Pljevalja, Rožaja i Žabljaka kroz pokretanje plasteničke proizvodnje“ podržanog od stra...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange