Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

28. Marta 2013.

Mostar danas ima bolje pjesnike nego što ih je imao za vrijeme bivše države

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Po rođenju Hercegovac, a po izboru mjesta življenja Sarajlija – Mile Stojić, zasigurno je jedan od najmoćnijih živućih pjesnika na našim prostorima, piše portal Studio 88, koji donosi intervju sa laureatom regionalne književne nagrade Risto Ratković za 2012. godinu.

U kakvom stanju je danas bosanskohercegovačko pjesništvo?

Stojić: Imamo nekoliko nacionalno književnih udruženja ali nemamo časopisa, nemamo novina gdje možemo objavljivati, tako da se ne može ni govoriti o nekom književnom životu u pravom smislu te riječi. Međutim, sreća je što je pjesništvo uvijek stvar individualaca, i oni nalaze svoj put do publike. Bosna i Hercegovina zaista ima odlične pisce, danas možda bolje nego ikada što je imala u svojoj povijesti. Zašto je to tako – ne znam, vjerovatno je utjecalo i to obilje tema jer u našoj zemlji svaki čovjek ima jednu priču, svaka djevojka ima jednu pjesmu, vjerovatno, svaki fratar, što bi rekao Andrić, ima jednu historiju, tako da je ovo literarna zemlja i uvijek je davala možda i najveće pisce na slavenskom jugu. Danas je isti slučaj.

Većina mostarskih pjesnika rođena je i odrasla u Mostaru ili bližoj okolini. Gotovo da se može govoriti i o svojevrsnom kultu „lijepe riječi“ među učenjacima i kulturnim djelatnicima u Mostaru. Koga bi vi posebno izdvojili od mostarskih pjesnika, koga posebno cijenite?

Stojić: Mostar je za vrijeme Austro-Ugarske bio jedan od glavnih kulturnih centara u cijeloj regiji. Tu su bili časopisi, tiskare, tu su stasali veliki pjesnici poput Šantića, Dučića, braća Miličevići, tu je na neki način bio vezan i A. B. Šimić. Kasnije uoči rata tu je rođen Ilija Jakovljević recimo, po meni jedan od najznačajnijih hrvatskih modernih pisaca uopće. Nakon Drugog svjetskog rata Mostar je nekako stagnirao. Mostarska književnost se svodi na etnološku, tu se pjevalo o Neretvi, vinu, nekom hedonizmu. Nismo imali neke velike pisce u samom gradu jer je većina značajnih Mostaraca išla prema Sarajevu, prema Zagrebu, Beogradu. Danas, ne mogu reći da toliko pratim najmlađe ali isto tako ima izvrsnih pjesnika kao što je Elvedin Nezirović, Almin Kaplan, zatim jedna izuzetno sjajna pjesnikinja i uopće jedan književni profil Martina Mlinarević – Sopta koja zapravo ne živi u Mostaru nego u blizini ali radi u Mostaru, onda Sonja Jurić, pa Miro Petrović, dakle ima jedna cijela generacija mlađih koji stvaraju značajna djela. Doduše, sve je to još uvijek rasuto i ne može čovjek sve to pratiti, ali imate i cijelu jednu generaciju koja piše i objavljuje na internetu itd. Ali uglavnom mislim da Mostar danas ima bolje pjesnike nego što ih je imao za vrijeme bivše države.

Mislite da bi te mlade generacije mogle ‘ponoviti’ jednog Šantića, Dučića, Đikića, Ćorovića…da bi te njihove pjesme i rad mogli ostati upamćeni poput spomenutih?

Stojić: To ne ovisi samo od ljudi, mislim da se promijenilo mjesto književnosti u životu. Moderno vrijeme ne neki način književnost zanemaruje. Vrijeme je informatičke ere tako da pjesništvo danas postaje neka vrsta malih zatvorenih krugova. U vrijeme Šantića pjesnici su značili kao nešto bitno, kao savjest naroda, kao što se govorilo, narodni tribuni, danas to nije tako. Danas pjesnik uopće više nije važan što smatram da je dobro jer pjesništvo ipak, pogotovo pjesništvo a književnost općenito, nije stvar neke općenarodne kulture nego više stvar neke intelektualne elite i ta se elita u našim uvjetima, ne može konstituirati zahvaljući tome što moć i novac drže ljudi koji kod nas, barem, nemaju gotovo nikakve veze ni sa pismenošću a kamoli sa književnošću. I zbog toga nemamo ni časopisa i zbog toga su zatvorena vrata izdavača. Tako da se ta vremena ne mogu ni na koji način porediti, a ni ljudi. Isto ne treba zanemariti činjenicu da je današnja mlada generacija vrlo obrazovana. Većina njih govori engleski i još jedan svjetski jezik, prate globalne stvari preko interneta, televizije i našla je jedan novi senzibilitet koji na drugi način, ne samo da tretira književnost nego je i piše na drugi način. I u tom smislu vjerujem da Mostar ima veliku šansu, jer to podneblje je u povijesti davalo najveće pjesnike. Pogledajte samo od Stoca – Dizdara do Mostara – Humo, do Vrgorca – Ujevića, do Drinovaca – Šimić itd. Dakle ljudi iz tih kršnih krajeva, kako kažu, u principu su vrlo talentirani i imaju veliki senzibilitet za jezik a jezik je jedna od glavnih instrumenata pjesništva. I mislim da Mostar kao grad, bez obzira što je danas jadan i podijeljen i srušen i devastiran i što u njemu i dan danas vladaju primitivci, ima veliku šansu i ta mlada generacija će sigurno napisati veća djela nego što smo ih mi pisali.

U čemu su pjesnici prije nalazili inspiraciju a u čemu je nalaze danas?

Stojić: Inspiracija je kao jedan romantični pojam…kao pjesnik stane, pa ga posjete muze ili Bog mu šapće na uho. Ja u to nisam vjerovao, mislim da moderni pjesnik inspiraciju nalazi u knjigama koje čita, svijetu u kojem živi. Ja bi radije govorio o nekom doživljaju, recimo čovjeku koji svoje najintimnije doživljaje zna transformirati u umjetninu, dakle u jezičnu kategoriju višeg reda. O samoj inspiraciji danas je malo anakno govoriti jer čovjek mora puno znati, puno čitati da bi pisao. Ima jedan francuski pjesnik koji kaže: Knjiga se čita da bi bila napisana. Upravo je u tome suština, puno čitati, puno raditi, onda dolaze i ideje, i slike, i pjesme dobivaju neku drugu dimenziju koja nije uobičajena, nije svakodnevna. Upravo jedna od odlika umjetnosti je što je ona neka vrsta magije.

Pišete li Vi danas što?

Stojić: Da, pišem puno. Prošle godine mi je izišla jedna knjiga pjesama. Trenutno pišem prozu i poeziju, to ću vjerovatno objaviti narednih godina, imam puno planova. Sad koliko ću ostvariti vidjet ćemo, čovjek snuje – Bog određuje, kako kaže naš narod.

Hoće li biti koja pjesma o Hercegovini, o Mostaru možda?

Stojić: Napisao sam već dosta pjesama o Hercegovini. Međutim, većina hercegovačkih pjesnika piše o Hercegovini neku vrstu zavičajno – etnoloških pjesama. Moja Hercegovina je nešto drugo. Ja ju nosim kao neku metaforu moga života, moga djetinjstva. Moj zavičaj je jedna ruka što maše u sjećanju. Dakle, ja ne pišem o Hercegovini kao zemlji prirodnih ljepota, Neretve, vina, duhana, rakije… nego pišem o Hercegovini kao jednom metafizičkom prebiru, gdje ljudi drugačije razmišljaju pokušavajući da dosegnu neki životni smisao. To je svijet mojih živih, mojih mrtvih, moga djetinjstva, mojih roditelja, moga zavičaja koji je potonuo pa koji je ponovno isplivao itd. To su te metamorfoze, odnos pisca i zavičaja koji vjerovatno svaki pisac ima među prvim svojim zadacima.

Koju pjesmu smatrate najljepšom mostarskom pjesmom?

Stojić: Ima ih više, meni se recimo sviđaju homine, one pjesme o grlici, o vinogradima, o Mostaru, pa naravno Šantićeve, ali ne toliko ove opjevane, nego one njegove pjesme o Isusu koji umire u zalazak sunca , pa „Pretprazničko večer“, te sjajne pjesme Ilije Jakovljevića iz „Lirike nevremena“. Tu su neke Šimićeve pjesme o sevdalinkama i mostarskim munarama koje su čudesno lijepe i koje i dan danas odzvanjaju nekom svježinom i nekim genijem mladog nesretnog pjesnika. Ima ih još jako puno, sigurno da bi se mogla napraviti jedna lijepa antologija o Mostaru i možda sa slikama slikara u Mostaru jer Mostar je još uvijek jedna fascinacija ne samo za one koji tu žive nego i za ljude koji ga prvi put vide, kaže Mile stojić u intervjuu za Studio 88.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 
 

EKSKLUZIVNO: Razgovor sa konzulom Crne Gore u Luksemburgu Remzijom Camićem

Pogled iz dijaspore Sa Konzulom Crne Gore u Luksemburgu Remzijom Camićem o najnovijim zbivanjima u Crnoj Gori, dijaspori i saradnji dviju država – Crne Gore i Luksemburga, za portal „Avlija“ razgovarao književnik i pub...
by Redakcija
0

 
 

Aljo Smailagić: Kap po kap – puna kapa

Kap po kap – puna kapa Razgovor vodio i foto: Adem Ado Softić Intervju preuzet iz devetog broja časopisa Nova Sloboda / Espona.me Jedan od onih koji su generacijama Ivangrađana djetinjstvo obojili valerima najljepših...
by Redakcija
0

 

 

Razgovor sa umjetnicima: Aljo Smailagić (1933, Berane)

ALJO SMAILAGIĆ: DJECU TREBA UČITI SUŽIVOTU, TOLERANCIJI, UZAJAMNOM POŠTOVANJU I POTPOMAGANJU     Aljo Smailagić (1933, Berane), slikar. Završio je petogodišnju Školu za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom i ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Faruk Ličina: U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti vjeri ili naciji

Faruk Ličina, predsjednik ŠURE Luksemburg U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti bilo kojoj vjeri ili naciji Faruk Ličina je rođen 1980. godine u Skoplju, a živi i radi u luksemburškom gradu Kayl. Po...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona