Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

26. Januara 2019.

Mostaru nedostaje Alija Kebo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Brojni su se projekti ugasili nakon Kebine smrti, ali to govori više o današnjem Mostaru, nego o njemu, kaže Elvedin Nezirović.

Alija Kebo je bio bosanskohercegovački pisac, pjesnik, autor i urednik, dugogodišnji dopisnik sarajevskog Oslobođenja, dugogodišnji urednik književnog časopisa Most, te saradnik RTV Mostar. Bio je i organizator brojnih književnih večeri i drugih kulturnih aktivnosti u Mostaru. Kebo je otac i poznatog bh. novinara i urednika Ozrena Kebe. Umro je 19. januara 2008. godine.

Završio je Višu pedagošku školu u Mostaru. Objavljena su mu djela poezije Lopoči (1958), Zvjezdana utopija (1967), Izvor zagonetke (1980), Hercegovina (1981), Olistalo trnje (1985), Odronjeni znakovi (1990), Mostari i barbari (1995), Amrina kletva (1996), Hiljadu malih Mostara (1999), Od Uborka do Njujorka (2002) i Nespremnost (2004), dok se među proznim djelima izdvajaju Nevidljivi front (1986), Knjiga mostopisaca (2004). Također je uredio dva Almanaha Kamenje, almanah hercegovačke poezije (1962) i Od kraja do beskraja, almanah hercegovačke poezije (1964).

Uređivao je i časopis Most, više od 120 brojeva, iz kojega je uvodnike sabrao u Knjigu mostopisaca, 2004. godine. Pored navedenog, uređivao je i izdavao Ediciju Rondo kroz koju su se profilirali poznati autori i mladi talenti.

Kebo je u Mostaru bio dio organizacije brojnih kulturnih aktivnosti. Nijedan značajniji kulturni događaj nije mogao promaknuti bez čitanja njegove poezije. Posebno je u sjećanju svih Mostaraca njegovo čitanje pjesama “Crta” ili njegovih stihova “Ko kaže grad je mrtav…”.

Njegovom smrću ugašene su “Šantićeve večeri poezije” koje su najstarija pjesnička manifestacija na Balkanu i časopis Most.

Bez obzira na ovu činjenicu, Mostar i Hercegovina i danas osjećaju prisustvo Alije Kebe kroz pjesnike i književnike koji su svoje prve korake imali u Mostu pod očinskim mentorstvom Alije Kebe.

Jedan od njih je i Elvedin Nezirović, mostarski književnik i novinar, direktor Muzičkog centra “Pavarotti” sa kojim razgovaramo o liku, djelu i zaostavštini književnika Alije Kebe na 11-tu godišnjicu njegove smrti.

  • Koliko je na početku vašeg književnog puta značila podrška Alije Kebe i prostor koji ste dobijali u časopisu Most?

– Kao i svakom mladom piscu, prostor koji sam dobio u Mostu, mnogo mi je, naravno, značio, pogotovo u smislu samopouzdanja. S prvim objavljenim stihovima, zapravo, prestajete biti anoniman pjesnik i postajete neko ko aktivno učestvuje u književnom životu, unutar određenog jezičkog prostora. Objavljivanje je uvijek neka vrsta potvrde da ono što radite ima određenu vrijednost, da postoje ljudi, dakle, vaše kolege, pisci, pjesnici ili urednici, svejedno, koji smatraju da vaše pisanje zaslužuje publiku, a to je za nekoga ko tek počinje svoj književni put od izuzetne, možda i presudne važnosti. Jedna od, po mom sudu, najvažnijih kulturoloških misija Alije Kebe, iako ih ima dosta, sastojala se u tome da je on uporno tragao za književnim talentima u jednom potpuno srušenom, uništenom gradu i naprosto ih tjerao da pišu, vraćajući im, na taj način, vjeru u život.

  • Da li su gašenjem časopisa Most, Društva pisaca, opadanje izdavaštva u Mostaru i Hercegovini ostali bez književnog prostora gdje se njegovala pisana riječ i afirmirali mladi autori? Na koji način danas mladi autori u Hercegovini dolaze do svoje publike, izdavača, mentora?

– Kebo je bio kulturni neimar. On je bio jedan od prvih ljudi koji je u poslijeratnom Mostaru shvatio da grad u kojem je živio i koji je istinski volio, nije samo pretrpio materijalno razaranje, nego je sistemski uništavan i njegov viševjekovni duh, duh zajedništva i suživota. Stoga se svojski angažirao na obnavljanju i ponovnom uspostavljanju prvih poslijeratnih Šantićevih večeri poezije i časopisa Most, kroz koje je uspostavljao ratom pokidane veze među ljudima, a uspio je pokrenuti i podružnicu Društva pisaca Bosne i Hercegovine u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, koja je imala vrlo intenzivnu izdavačku djelatnost. To što su se svi ovi projekti ugasili nakon njegove smrti govori više o današnjem Mostaru, nego o njemu. On je bio i ostao vjerovatno najznačajniji kulturni radnik kojeg je Mostar poslije rata imao. Jer, Mostar danas niti ima svoj književni časopis, niti ima svoje Šantićeve večeri poezije, kao što nema niti jedno multietničko, zajedničko, građansko sjećanje na Šantića ili bilo koju drugu ličnost iz njegove prošlosti. Nema Mostar, danas, niti podružnicu pisaca, niti ozbiljnu izdavačku kuću, a u istočnom dijelu grada, nalazi se tek jedna malo ozbiljnija knjižara. Sve je, zapravo, prepušteno na milost i nemilost etno-nacionalnim politikama i njihovom nedostatku osjećaja ne samo za kulturu ili suživot, nego za bilo šta drugo osim za njihov lični, pojedinačni interes.

Ono o čemu se malo govori, kada se govori o Kebi jeste da je on jedini pjesnik i pisac koji je svojim knjigama – Mostari i barbariAmrina kletvaHiljadu malih MostaraOd Uborka do Njujorka i Nespremost – stvorio neku vrstu vlastite književne reminiscencije, odnosno vlastitog književnog narativa koji je iznutra oslikao sve golgote kroz koje je Mostar prošao tokom rata, a pogotovo tokom opsade od strane HV-a i HVO-a, 1993. i 1994. godine. Nažalost, te knjige nikada nisu dobile tako snažnu i slojevitu percepciju u javnosti kao, naprimjer, knjige koje govore o opsadi Sarajeva poput Mehmedinovićevog Sarajevo bluesa, Vešovićeve Poljske konjice, Kebinog Sarajeva za početnike, Musabegovićeve Rajske lopate, i da ne nabrajam dalje. Jedan od razloga je, sasvim sigurno, i to što neke od pobrojanih zaista spadaju u sami vrh svjetske anti-ratne literature.

  • Alija Kebo i drugi hercegovački književnici kroz svoj rad su se suprostavili fašizmu, kulturocidu i urbicidu koji je gotovo uništio Mostar početkom ’90-tih. Da li se danas dovoljno čuje glas književnika i umjetnika protiv svih oblika fašizma i šovinizma u Hercegovini?

– Pitanje javnog angažmana u Mostaru, pogotovo kod pisaca, je, koliko vidim, tabu tema. Hercegovina, a posebno Mostar, danas zaista imaju nekoliko reprezentativnih imena u svijetu književnosti, ali i muzike, glume, kiparstva, itd. Međutim, rijetki se usuđuju javno govoriti o onim stvarima o kojima su govorili ljudi poput Kebe. Za detaljan i precizan odgovor, zašto je to tako, trebalo bi provesti neku vrstu istraživanja ili ankete, štagod, mada mislim da su razlozi uglavnom opšta mjesta: strah, karijerizam, itd.

  • Da se kultura vraća u Mostar dokazuje zajednička manifestacija više institucija koje organizuju Mostarsko kulturno ljeto. Kakva je budućnost kulture u Mostaru sa obzirom na političke okolnosti koje su umrtvile ovaj grad?

– Kultura iz Mostara nikada nigdje nije išla, pa je, samim tim, nigdje nije ni trebalo vraćati. U istočnom dijelu grada su se čak i 1993. godine, pod grantama, održavali kulturni događaji. Mostar je bio i ostao grad kulture, ali je njegov temeljni problem što lokalne političke elite, prije svega, hrvatske i bošnjačke, kulturu vide isključivo kao područje međusobnog političkog sukobljavanja, odnosno afirmacije različitih etno-poliltičkih ideja, umetnutih u ambalažu kulturnih događaja. Kultura u Mostaru, kao i na bilo kojem drugom mjestu na svijetu, ako teži da zaista bude kultura, mora da se oslobodi političko-ideoloških uticaja; ona ne smije poznavati granice koje postoje u glavama političara, već upravo suprotno: ona mora propitivati postojeće političke (i svake druge) vrijednosti, mora biti subverzivna prema svemu onom što je društveni mainstream, mora prevazilaziti granice i otvarati nove prostore, afirmirati različitosti, a ne se orijentirati na zadovoljavanje određenih političkih interesa, kako je to slučaj danas.

______________________

Izvor: Al Jazeera

Istaknuta slika: Elvedin Nezirović, mostarski književnik i novinar, direktor Muzičkog centra ‘Pavarotti’ govori o liku, djelu i zaostavštini književnika Alije Kebe / Anadolija



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Denis Kožljan: Krik Jasenovca

Denis Kožljan   KRIK JASENOVCA tko bio je svjedok, zna li se broj lica, gdje nestali su junaci obilježeni za odstrijel, misao jedna, topla, iskrena, odgovora nigdje, pojeli ih vuci, izgorjeli u vatri mitraljeza, progutal...
by Redakcija
0

 
 

Tin Ujević – pjesnik antologijskih stihova

AUGUSTIN – TIN UJEVIĆ PJESNIK ANTOLOGIJSKIH STIHOVA Piše: Božidar Proročić Književnost Hrvatske predstavlja jednu od veoma značajnih tekovina savremene Evrope. Ponekad je dovoljno  pomenuti samo neka od imena ista...
by Redakcija
0

 
 

Snežana Radić: Kriv si

Snežana Radić   Kriv si   Na kraju ostaješ sam, Sve se pripisuje samo tebi, Po nešto dobro i uglavnom loše, Jer krivicu ti niko preuzeo ne bi.   Kriv si samo ti, Za svo zlo koje učinio nisi, Za to što zavoleo ...
by Redakcija
0

 

 

Obnovljen antifašistički spomenik Radunu Đukiću (1916-1944) na brdu Top u Rožajama

NVO Avlija iz Rožaja je u okviru projekta ”Kultura i zajednički jezik za nove mostove” sa volonterima obnovila antifašistički spomenik Radunu Đukiću na brdu Top u Rožajama. Narednih dana će biti očišćena ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo mladu umjetnicu iz Švedske Sarah Mihaljević

PREDSTAVLJAMO MLADU UMJETNICU IZ ŠVEDSKE  SARAH MIHALJEVIĆ Mlada Bošnjakinja Sarah Mihaljević ima 16 godina i rođena je u Stockholmu u Švedskoj, gdje i danas živi. Roditelji su joj porijeklom iz Bosne i Hercegovine (Mos...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona