Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

22. Januara 2013.

Razgovor sa piscem: Alija Džogović

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

  1.      Kada ste napisali prvi književni rad?

 

      Mislim da je to bilo negdje 1947. godine, u srednjoj školi. Napisao sam Pjesmu majci.  Majka mi je rano umrla. Bila je to lijepa pjesma. U Gimnaziji u Peći postojala je Literarna družina ”Ivan Goran Kovačić”, postao sam njen aktivan član a zatim i predsjednik – do završetka Velike mature. Gorana sam volio. Čitao sam tadašnje ”nove pisce”. Kajuha Destovnika, Skendera Kulenovića, Zogovića,  Miru Alečković, Anu Frank, Anu Zegers, ruske pjesnike, osobito Gorkog i Fadejeva, Ostrovskog, poslije i Jesenjina, Majakovskog, Mariengofa, Tolstoja, Gogolja, Černiševskog…  Obavezno školsku lektiru.

 

Na radnim akcijama vodio sam  Dnevnik, po direktivi, jer sam bio već ”priznati pisac”. Bila je to zanimljiva ”književnost”. Nisam to sačuvao, a žao mi je. Bilo je tamo puno elana, duha, perspektiva, ali i mladalačkih zanosa i avantura.

Tako su nastajale pjesme i tzv. pjesme u prozi. Bilo je moderno tako pisati. Bio je to onaj poznati socrealizam, kojem je sve buržoasko bilo mrsko. Naročito smo bili opori prema Dučićevoj buržoaskoj estetici, i prema Rakiću kao režimskom piscu, Crnjanskom takođe. Ipak smo morali učiti napamet one hiperbole iz Gorskog vijenca i Smrti Smail-age Čengića. Demagoški je objašnjavano da to nije protiv ‘‘bratstva i jedinstva”. Nekako smo to trpeli.

Tih godina napisao sam knjigu pjesama, kojoj sam kasnije dao zanimljiv naslov: Prvo je uvek prvo. Služio sam se ekavicom, kao bilo je ”moderno”. Bilo je to u duhu ondašnjeg socrealizma, sa puno mladalačkih avantura – romeovskih. Spoj neke socrealističke i romeovske poetike, dosta otvorene i antiždanovske. Napisao sam bio i jednu pjesmu sa naslovom Liberte, pa mi je partijski sekretar rekao da sam liberal. Ja sam ostao pri svome i bavio se razmišljanjem da oformim ”novi književni pokret  – Liberteizam”.  Napisao sam i Manifest za ovaj književni pokret. Zaista je bilo zanimljivo, nadahnuto, tvrdoglavo, a ja sam mislio da je novo. Poslije me je preduhitrio beogradski modernizam iz onih ”87 pesama”, pa još kasnije i onaj  ”Oblak u pantalonama”, ”Ana Snjegina”, ”Dugi dan” Ribeira Kouta, Karl Sandberg, poezija Eskima, poezija Crnjanskog (koji je postao ”tražen”). U Beogradu sam, još kao brucoš, postao član Udruženja književnika Beogradskog univerziteta, čije je sjedište bilo u Balkanskoj 4.  Tih studentskih godina sarađivao sam sa ”Mladom kulturom”, ”Vidicima”, ”Susretima”, ”Koracima”, ”Omladinom”, ”Studentom”, zagrebačkim ”Poletom”, ”Krugovima”,  prištinskim ”Jeta e re”, ”Jedinstvom”, beogradskom”Politikom”., ”Ekspres politikom”

Godine 1950. dobio sam Prvu nagradu mladih pisaca Kosova. Uručio mi je tada popularni pisac Esad Mekuli. Pjeme su mi tada objavljene u zborniku ”Kosmet peva i piše” i u časopisu ”Jeta e re”. Nagrada je bila velika. Mogao sam da uplatim mjesečnu stanarinu u studentskom domu na Novom Beogradu, za sebe i Sperancu, i da cijelog mjeseca idemo u pozorišta i operu. Postao sam pisac na glasu.

 

2.      Koje ste knjige iz oblasti poezije objavili do sada?

 

Ukratko rečeno, objavio sam ove knjige poezije većeg obima:

              Cvet i rana

              Materidža

              Aragonitski nakit

              Sarajevo Guernica

              Porijeklo pjesme

              Gdje je ta otadžbina

 

Lirske narodne pesme Metohije (zbirka lirskih narodnih pjesama)

Bijel behar (antologija  pjesama bošnjačkih pisaca Sandžaka i Kosova)

 

3.      Recite nam nešto o motivisanosti  ovih naslova i poetskom materijalu obuhvaćenim ovim  korpusima.    

 

      Prvih šest zbirki su moja poetska kreacija. To je savremeni poetski izraz, tematski i jezički njegovan do savršenstva.

Sedma zbirka je lirsko narodno usmeno blago – rezultat višegodišnjih istraživanja narodnog stvaralaštva u Metohiji.

Osma knjiga je velika, i prva, antologija bošnjačkih pisaca Sandžaka i Kosova. Ona je  potvrda bošnjačkog kulturnog i jezičkog jedinsva, visoke umjetičke kreacije i afirmacije bošnjačkog identiteta.

 

U bošnjačkoj lirici ima stihova najveće umjetničke semiotike, naprimjer:

Sitan kamen do kamena,

                    Bijel behar do ramena.

ili:

A prstenje na drago kamenje.

Otuda je i ova poetska sintagma.

 

4.      Veliki broj pjesama ste objavljivali i u časopisima koji su izlazili u vrijeme one zajedničke države.

 

Jeste. Te su pjesme ostale po časopisima. Mogle bi se sabrati u novu zbirku. Ako bude vakta.

 

5.      Dugo vremena se bavite i lingvistikom, konkretno onomastikom i dijalektologijom. Recite  nam nešto o toj vašoj kreaciji.

 

Ja sam se paralelno sa poezijom bavio i lingvističkim disciplinama. Pa to sam volio i studirao. Bio sam jedan od najboljih đaka u Pećkoj gimnaziji. Mogao sam pedesete godine minulog  vijeka upisati i studirati na svakom drugom fakultetu. Međutim, književnost i jezik sam najviše volio, mada je kasnije bilo egzistencijalnih teškoća.

Napisao sam veliki broj naučnih radova iz oblasti lingvističkih disciplina, a u ovom kontekstu objavio sam  sljedeće knjige onomastike:

Onomastika jugoslovenskog dela Prokletija (I deo)

              Onomastika severoistočnih ogranaka Prokletija

              Onomastika Dečana i susednih sela

              Onomastika Đakovice i okolnih sela

              Bošnjaci Vitomirice (onomastika)

              Onomastika Gore

              Onomastika Župe i Prizrenskog Podgora

              Onomastika plavsko-gusinjske oblasti         

              Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku

 

       Naučnim radom u oblasti onomastike počeo sam se aktivno i sistematski baviti negdje poslije 1980. godine. Prethodno sam se predano zanimao sakupljanjem narodnih umotvorina, prvenstveno narodnih lirskih pjesama na području stare Peći. Ovdje se još  čuvao starinski način života, stari orijentalni običaji, arhaični jezik, mentalitet, melos i svi drugi kvaliteti narodne kulture. Ja  sam ove resurse iztraživao sa velikim interesovanjem, objavljivao naučne radove. Posebno su me interesovale pjesme o Cveti Kaluši i o Šoti, zatim kola Cvetino kolo i igra Šota. Mislim da su ove pjesme i igre sinkretični oblici, jer su slični – gotovo isti. Oni pokazuju simbiozu folkorne kulture starih Pećana. Takođe smatram da to zajedništvo treba njegovati. Tu se miješaju Istok i Zapad dajući jedan karakterističan folklorni balkanski fenomen. Imamo ga i u Prizrenu, Gori, u Makedoniji. Taj je muzičkopoetski fenomen sličan onome u Bosni i Hercegovini, i Sandžaku, a to su one prelijepe sevdalinke. Drugi balkanski krajevi, niti evropski, nemaju takvo nasljeđe. Sve je to mene interesovalo, kako se manifesuje kod svih naroda ovoga dijela Balkana. Objavio sam dobar naučni rad o pjesmama o Cveti Kaluši, kao i o Prizrenki lijepoj Tuti. Mislim da se u ovom hipokoristiku krije ime lokalnog božanstva motivisanog imenom Theuta (Zana, Dijana, Jana, Janja, vila, zana). To je refleks nekog dalekog vremena, ostalog u folklornoj kulturi svih nacionalnosti Prizrena. Žitelje ovih južnih krajeva spajali su igra i pjesma, način života, čak i simbioza u oblasti jezika. Bilo je to ono ”starinsko zlato”.

Sakupio sam veliki broj lirskih tvorevina o ovoj ljepotici pod naslovom  Sto pesama o Cveti Kaluši.

 

        Prokletije i Šar-planinu sam dobro poznavao. Bio sam vrsni planinar, pomalo i alpinist. Sve sam ove planine prešao i ”uzduž i poprijeko”.  Uspeo se na svaki vrh. Pisao sam o usponima i hodanjima po ovim planinama. U Peći  smo pokrenuli, i izdavali, sportski list Glas Đerovice, a štampali smo i jedan almanah sa naslovom Prokletije, i mapu ovih Južnih Alpa. Bilo je to i skromno naučno djelo.

S obzirom da sam tako dobro poznavao ove planine na jugu, obratila mi se jedna akademija  nauka da, kao naučni saradnik, sakupim kompletnu alpsku onomastiku na regijama Prokletija i Šar-planine. Uslovi su bili privlačni i, naravno, ja sam prihvatio. Za dva ljeta, obradio sam planinske regije od Junika kod Đakovice do rijeke Zlorečice zapadno od Visitora, zatim od Rožaja do Ribarića, te na Šari od Mavrova i Teova do Prizrena.  Bio je to zanimljiv posao, zanimljivi kontakti sa narodom (informatorima). Tako je nastalo onih devet knjiga onomastike. To je bio i hrabar podvig, putovati po prokletijskim i šarskim vrletima.

Ovaj naučni rad izvođen je po jednom projektu koji je inicirao Međuakademijski odbor za onomastiku. U Akademiji su bili vrlo zadovoljni, pa je Akademija sistematizovani materijal štampala odmah, u okviru edicije Onomatološki prilozi. Sve je, pod hitno, išlo u Suboticu – Farkašu.

Sakupljanje onomastike bilo je od neprocjenjive vrijednosti  i od velikog značaja. Svaki kasniji rad bio bi nemoguć, a posebno rizičan. Knjige onomastike danas su još značajnije, za historiju, onako značajne kao nekadašnje sakupljanje narodnih umotvorina. Onomasički materijal se čuva u narodnom životu, ali se mijenja i nestaje. Bio je pravi trenutak za rad na ovom naučnom projektu.

 

Imao sam namjere da obradim onomastiku rožajskog, tutinskgh, sjeničkog i novopaazarskog kraja, ali, nažalost, faktori kulture i vlasti u ovim mjestima nisu imali ”sluha” za ove kulturološke vrijednosti. Radije su se bavili vašarskom kulturom, ličnim motivima i ambicijama. Sve je ostalo tamo gdje je, izvan nauke, da ga neko kasnije uradi po mjeri svojih političkih i nacionalističkih potreba.

            

U ovom lingvističkom kontekstu, uradio sam i  četiri Upitnika za dijalektološki atlas sh//hs jezika. Belo Polje kod Peći, Đakovica, Vranište u Gori, Novi Pazar.

Sva ova onomastička i dijalektološka materija čuva se u Akademiji.

 

6. Iz Vaše Biografije  vidi se da ste učestvovali na mnogim naučnim kongresima.   

 

Jeste, od 1980. godine  pa do danas učestvovao sam na mnogim naučnim i književnim skupovima, simpozijumima i kongresima književnika, onomastičara, folklorista bivše zajedničke države. Bio sam član mnogih naučnih i književnih društava (Društva književnika, Društva onomastičara, SUFJ, BALTAM). Učestvovao sam i na Dvanaestom međunarodnom kongresu antropologa i etnologa u Zagrebu, na Kongresu pisaca Jugoslavije u Mostaru..

Naravno, učestvovao sam sa svojim naučnim saopštenjima, koja su zatim objavljivana u zbornicima radova sa tih skupova.

 

7. Bili ste jedan od osnivača i član Redakcije  revije  ”SELAM” koja je izlazila u Prizrenu prije i poslije rata. Recite nam nešto o toj reviji i njenoj kulturološkoj i političkoj  funkciji.

 

Ova revija za kulturu i društvena pitanja pokrenuta je u Prizrenu 1995. godine. Pokrenula ju je jedna grupa entuzijasta. Meni je pripala funkcija lektora i korektora. Revija je izlazila na bosanskom jeziku. To je bilo od ogromnog značaja za sadašnju bošnjačku populaciju  na Kosovu, za ono nacionalno opredjeljene Bošnjak, jezik bosanski, vjera musliman.  Revija je izlazila skoro ilegalno. Bilo je i problema sa ondašnjom policijom.

Ova revija je bila prva publikacija na bosanskom jeziku na Kosovu. Bila je jedan vid bošnjačke kosovske renesanse. Vrlo je rado čitana ne samo na Kosovu već i u Sandžaku. Na šarplaninskoj geografskoj regiji bila je dočekana sa velikom radošću i interesovanjem. Mještani ove oblasti su tada govorili: ”Nesmo više neopredeljeni, sega smo Bošnjaci”.  Identitet Bošnjak ovdje se snažno utemeljio, s osobitim ponosom. Bosanski jezik je postao jezik nastave u cjelokupnom bošnjačkom obrazovanju. U ovim krajevima veliki je broj pisaca koji stvaraju na bosanskom jeziku.

Afirmacija ove civilizacijske  tekovine  potvrđena je Deklaracijom o upotrebi bosanskog jezika u obrazovanju, kulturi i komunikaciji uopšte.

 

8. Radili ste na mnogim projektima iz oblasti obrazovanja, kao i na održavanju prvog časa Bosanskog jezika u Sandžaku.

 

      Jeste, poslije rata MONT je pokrenuo izradu novih  nastavnih planova i programa za sve nacionalne zajednice na Kosovu. Ja sam radio u timu za Bosanski jezik i književnost sa Bedrijom Redžepagić. Uradili smo nastavne planove za IX razred elementarne škole i X, XI, XII i XIII razred srednjih škola. Na temeljima tih novih nastavnih planova i programa, ja sam u periodu od 2001. do 2008. godine izradio udžbenike (čitanke) za VII, VIII, IX, X i XIII  razred za nastavu na bosanskom jeziku na Kosovu, kao i čitanke za I, II i III razred osnovne škole za predmet Bosanski jezik i književnost u Sandžaku (zajedno sa Hodom Katal).

Bio sam kreator održavanja prvog časa Bosanskog jezika u Sandžaku, sa Esadom Džudževićem i  Hodom Katal. Taj  Prvi čas održan je u Osmogodišnjoj školi u selu Ljeskova na Pešteri (2005). Poslije mojeg izlaganja o Bosanskom jeziku kao jeziku svih Bošnjaka i njihove kulturre, hrabra nastavnica Fikreta Tutić odžala je nastavni čas prema udžbeniku za I razred, gdje su prvaci čitali tekst Bosanski jezik je moj maternji jezik. Fikreta Tutić, kao vrsni pedagog, visokostručno je organizovala i izvodila ovaj čas.

Naslovi udžbenika su sljedeći:

Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture (I, II, III)

Zlatne ruke (VII)

Bosna prkosna (VIII)

Mostovi (IX)

Štit od zlata (X)

Modra rijeka (XIII)

 

9. Pa, to je osam udžbenika!

 

Jeste, zaista kapitalno. To su po svemu novi udžbenici, prvi na Kosovu za bošnjačku zajednicu. Rađeni su strogo prema nastavnim planovima i programima. U njih je inkorporirana i književna materija narodnog stvaralaštva Bošnjaka Kosova i  Sandžaka, kao i eminentnih pisaca bošnjačke kosovske zajednice, pored one iz matične države Bosne i Hercegovine i dijaspore.

 

10. Kako biste definisali današnju kosovsku književnost? U ovom kontekstu i sandžačku? 

 

Na Kosovu se afirmisao veliki broj pisaca, da pomenem kosovskog bošnjačkog barda akademika Jašara Redžepagića (pjesnik, pedagog, naučnik). Ovdje bih pomenuo i pjesnika Esada Mekulija koji je u mladosti pisao na bosanskom jeziku, a poslije Drugog svjetskog rata postavio je temelje novoj albanskoj književnosti na Kosovu. Danas ovdje stvara veliki broj bošnjačkih pisaca nove generacije, uglavnom pjesnika. Ovo stvaralaštvo je vrlo zanimljivo, najčešće u duhu usmene tradicije i lokalnog folklora.

U Sandžaku se takođe afirmiše književnost evropskih vrijednosti. Da pomenem samo neke eminentne stvaraoce: Ćamil Sijarič, Muhamed Abdagić, Muris i Jonuz  Idrizović, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Zaim Azemović, Rasim Ćelahmetović, Safet Hadrović Vrbički, Omer Turković, Mevluda Melajac; naučnici (historičari) Šerbo Rastoder, Redžep Škrijelj, geograf Selim Šaćirović

Sandžak ima veliki broj akademskih slikara.

 

11.  Napisali ste veliki broj eseja iz oblasti narodne književnosti, kao i o mnogim sandžačkim i kosovskim bošnjačkim piscima i njinovim djelima.

 

Zaista veliki broj, i iz književnosti i iz lingvističkih disciplina. Sve sam to sakupio u dva velika korpusa: Književne teme (oko 600 strana) i Lingvističke teme (oko 1000 strana). Njihovo objavljivanje bilo bi od velike koristi za afirmciju književne i jezičke kulture Bošnjaka Kosova i Sandžaka.

 

12. Šta biste nam mogli reći o političkom, vjerskom i kulturnom statusu Bošnjaka na Kosovu?

     

Na Kosovu danas ima oko sto hiljada Bošnjaka. Jednu veću polovinu čine Bošnjaci autohtonog porijekla, nastanjeni uglavnom u selima šarplaninske geografske izoglose, zatim u Prizrenu, kao i u drugim kosovskim gradovima. Oni se, u međusobnoj govornoj komunikaciji, služe svojim dijalektom, jednom varijantom južnoslovenskih jezika, koji se i naučno može uvrstiti kao jedan dijalekat bosanskog jezika. Njegova dijalekatska pozicija je na istoj distanci prema svim južnoslovenskim jezicima, ali ga fond orijentalizama, antroponimski materijal, usmena i pisana tradicija i historijska usmjeravanja najviše približavaju bosanskoj dijalektolokoj mapi i islamskim vrijednostima kulture. Ovi starinci svoj govor nazivaju ”našinski”, goranski, torbeški. Godine 1928. šarplaninska geografska regija podijeljena je na  dvije zone: jugoslavensku i albansku, pa su službeni jezici u ovim krajevima bili srpski i albanski. Danas je ova oblast podijeljena na tri zone: makedonsku, albansku i kosovsku. Bošnjaci u kosovskom dijelu (Gora, Župa i Prizrenski Podgor)  1993. godine opredijeli su se za bosanski jezik kao službeni i jezižik u procesu obrazovanja i vaspitanja, dakle u procesu izvođenja nastave, dok se albanski jezik izučava kao nematernji jezik (uglavnom u fakultativnoj mjeri). Nacionalno, ova se populacija deklarisala odrednicom Bošnjak, izuzev jednog manjeg dijela koja se deklariše odrednicom Torbeš. Naučno je utvrđeno (Alija Džogović, Nazif Doklje i dr.) da Bošnjaci i Torbeši vode zajedničko porijeklo od Tračana Besa, koji su se iz Trakije selili prema zapadu i jugozapadu – prema današnjoj Bosni i Hercegovini i preko Stare planine i preko Besijane (današnja oblast Podujeva) i naseljavali se po šarskoj alpskoj regiji od Kodža Balkana,  na sjeveru, do Strumice i Prespe, na judu, te od Tetova, istočno, do Kuksa, pa čak i Taraboša (Tera-Besa), na zapadu. Sudbina ove populacije bila je slična Bugarima: utapala se u druge etnose na Balkanu, ali je zadržala svoje staro nacionalno ime Torbeš, što semantički znači – narod planine, planinci, gorštaci. Zato se Torbeši s historijskim pravom opredjeljuju kao Bošnjaci, jer su im daleki korijeni zajednički. Odrednica Torbeš može se elaborirati kao supstrat TorBesi,  gdje morfemski elemenat tor znači vrh (kao Durmi- tor, Visi-tor, Ko- tor…), a etnički supstrat Besi je ime jednog naroda koji je do trećeg vijeka nove ere živio u Trakiji a zatim se uključio u tzv. ”seobu naroda”. Fonema s rezultirala je u š po fonološkim zakonima.

Goranci u Albaniji sebe nazivaju Torbešima, a od 2011. godine za ovaj etnikon opredijelio se i jedan veći dio ove populacije u Makedoniji, koji  se do sredine ove godine ofisijelo tretirao kao makedonski muslimani.   

Jednu polovinu bošnjačke kosovske populacije čine Bošnjaci koji su se tokom XIX i XX vijeka doseljavali iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandžaka, Mađarske (Budima), Srbije (Užice, Niš, Karanovac, Beograd…).  Oni su se naseljavali u Mitrovici, Peći, u Vučitrnu, u Ferizaju (Ferizovik’), na Gazimestanu (na predjelu oko turbeta Cara Murata. Većina ovih Bošnjaka starije generacije se albanizirala. Bošnjački identitet najstabilniji je kod ove populacije u oblastima oko Peći (Vitomirica) i Istoka (Dobruša). Ovi Bošnjaci imaju osnovne škole u kojima se nastava izvodi na bosanskom jeziku, kao i oni u prizrenskošarskoj oblasti. Nastavni kadar je uglavnom stručan i bošnjački. Za Bošnjake u Peći postoji i Fakultet biznisa, a u Prizrenu je Edukativni fakultet. Za nastavu u osnovnim i srednjim školama izrađeni su novi nastavni planovi i udžbenici za većinu predmeta, a za ostale se ”uvoze” udžbenici iz BiH.

Svi Bošnjaci Kosova su stabilni u svojoj islamskoj opredijeljenosti.

Politička situacija u bošnjačkom korpusu je identična političkoj bošnjačkoj situciji u cijelom regionu. Bošnjaci su rascjepkani na mnogo partijica, bez političkog cilja i programa, i uglavnom se svode na sukobe koji rezultiraju dezorijentacijom bošnjačkog korpusa i liderstvom sa  imteresima lične prirode. Ako bi se politička situacija u bošnjačkom korpusu ocjenjvala po osnovačkoj metodologiji, onda bi ta ocjena bila negativna.

 

 13.  Saznali smo da ste vrlo mnogo putovali, da ste osvajali najviše vrhove u Evropi? 

 

Da, volio sam da putujem, i da pišem. Prva moja čitalačka lteratura u djetinjstvu bili su divni putopisi o zemljama Dalekog istoka, Pacifika, Sjevernih mora, Južnih  mora, najviših planinskih vrhova Svijeta. Knjiga Poslednji dani Pompeje ostavila je snažan utisak na mene, nešto kasnije Dikensov roman Dombi i sin, pa Turgenjevljeve Proljećne vode, romani Džeka Londona

 

Ferid Muhić kaže: Ako nema vrha, nema ništa.  Volio sam da osvajam vrhove.

Sportskim jezikom rečeno, osvojio sam mnoge visoke vrhove na Alpima, Triglav nekolika puta. Osvojio sam Olimp u Grčkoj, što je za mene bilo neka vrsta kontakta sa olimpijskim mitskim božanstvima. Takođe sam osvojio Češke i  Poljske Tatre, Sentis u Švicarskoj, kod Sent Galena. Svakako vrhove Prokletija i Šar-planine. Skoro sve glavne gradove Evrope, i Moskvu.  To je za mene bilo od osobitog i višestrukog značaja. Prihvatio sam onu poetsku aksiomu Vladimira Nazora: ”Svijet je lijep, a život dar je s neba”.

 

Pisanje se nametalo kao želja da se sve to sačuva u sjećanju i knjigama.  U lirskom kodu, priči, jeziku i jezičkoj komparativistici, čitanju, učenju… Poznanstva sa ljudima, suveniri bili su mi osobito dragi. Naročito onaj Hašekov vojak Švejk i posjeta pivnici U Kariha i kući Franca Kafke u Pragu, posjeta Baljšom teatru u Moskvi, Kremlju, Moskovskom metrou, Aja Sofiji u Stambolu, Šenbrunu u Beču, Bečkoj operi, slušanje Smetanine Vltave u Praškoj operi, posjeta Krakovu, posjeta crkve San Pjetro u Rimu gdje je onaj monumentalni Mojsije kojem sam i ja uzviknuo ”Mojsije, progovori”. Posjetio sam staru Pompeju, Herkulanum, Toro di Pende u Pisi. Sve je bilo lijepo, pjesma, mladost, igra…

 

14. Sa grupom pisaca i naučnika formirali ste Sandžačko društvo za nauku i umjetnost. Razlozi i ciljevi?

 

      U Sandžaku ne postoje neke relevantne asocijacije koje bi okupljale književnike i naučne radnike. Bilo je pokušaja, ali sve površno i kratkog daha. Mislim da nedostaju interesovanje, volja, sredstva. Takođe, mislim, da Bošnjaci nemaju afiniteta da čuvaju i unapređuju svoju baštinu, svoju tradiciju. Kao da se one čuvaju same, u kulturnoj sferi pojedinaca. Ovdje, ipak, izdvajam dobar rad Društva ALMANAH, i časopisa ALMANAH. Svakom sandžačkom gradiću potrebna je po jedna ovakva publikacija, naravno i Bošnjacima Kosova. Ali od toga ništa. Ljudi nemaju sluha za ovaj oblik kulture.

AsocijacijuSD NU osnovali smo motivisani željom da okupimo najeminentnije stvaraoce (književnike, naučnike, slikare, muzičare) u jednu vrhunsku sandžačku organizaciju koja će svoje stvaralaštvo afirmisati u još većoj mjeri. Da podsjetimo neke političke subjekte, da je i kultura dio dobre politike u korpusu jednoga naroda.

U početku bismo pokrenuli i jedan almanah za nauku i umjetnost koji bi izlazio u Novom Pazaru, čije bi ime bilo THEUTON, s obzirom na starost i semiotiku ove odrednice. Vrijeme će potvrditi razloge ovih  aktivnosti.

 

15. Projekti u toku? 

 

    Poezija, onomastika, eseji…

Imam još nekolika kompjuterski pripremljena rukopisa sa temama iz oblasti bošnjačke kulture (Književne teme, Lingvističke teme, Bošnjačke lirske narodne pjesme, Bošnjačke narodne priče, knjiga stihova iz ranog perioda mojeg stvaralaštva Prvo je uvijek prvo). Pokušaću da to sistematizujem, a što se tiče objavljivanja – vidjećemo, pomoći će Bog…

                  

Razgovarali: Dr. Redžo Škrijelj i Nedžad Latić



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Razgovor sa Stojanom Garović-Magdelinić: Literatura kao jedan mogući život

ЛИТЕРАТУРА КАО ЈЕДАН МОГУЋИ ЖИВОТ   РАЗГОВОР СА СТОЈАНОМ  ГАРОВИЋ МАГДЕЛИНИЋ   Разговор водила: Проф. др СЛАВИЦА ГАРОЊА...
by Redakcija
0

 
 

Da li najteže bolesti izazivaju mobilni telefoni saznajte u razgovoru sa piscem Firstenbergom

Arthur Firstenberg je naučnik, novinar i pisac koji je u središtu rastućeg svjetskog pokreta koji skreće pažnju na najzanemarenije prijetnje životu na Zemlji. Njegova knjiga, The Invisible Rainbow: A History of Electricit...
by Redakcija
0

 
 

Faruk Dizdarević: Razgovor sa Hadžemom Hajdarevićem

INTERVJU     POLITIKA JE OKUPIRALA NAŠ JAVNI PROSTOR: KULTURA I UMJETNOST U BiH DAVNO BI NESTALI DA NIJE POJEDINAČNIH SNAŽNIH VOLJA I ENTUZIJAZMA   Hadžem Hajdarević, pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, p...
by Redakcija
0

 

 

Dr Asad Kalač: Pravilna ishrana i i fizička aktivnost su saveznici u prvenciji bolesti srca

Recite nam ukratko o sebi, školovanju opisu posla i sa kojim problemima se susrećete u radu a koji bi mogli da se prevaziđu kroz drugačiju organizaciju rada? Moje ime je Asad Kalač, specijalista Interne medicine u Domu zdr...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Kristina Asanović: Žena može sve, još kad je Romkinja, tada može još više

Za prvi romski portal u Crnoj Gori RomaNet.me novinarka Nevenka Kapičić je razgovarala sa doktorkom Kristinom Asanović, čije riječi će vas inspirisati na humanost, ljubaznost i istrajnost. Kristina je nišlijsko dijete, ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange