Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Crna Gora

11. Februara 2014.
 

Razgovori sa piscima: Safet Hadrović Vrbički

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

SAFET HADROVIĆ VRBIČKI: ZABORAV JE LIJEK KOJI NE TREBA UZIMATI U PREVELIKIM DOZAMA

Bolje je upaliti makar i najmanju svijeću, nego proklinjati tamu
(Konfučije)

Gospodine Hadrović, recite nam za čitaoce časopisa Avlija i portala Avlija.me, nešto više o sebi, o svom djetinjstvu i odrastanju? Kada ste počeli da pišete? Kada ste znali da Vam je pisanje sudbina i ako ste imali to saznanje – zašto ste upisali Pravni fakultet a ne književnost?

Po Božjem određenju, rođen sam 1. 10. 1952. godine, u prelijepom; za mene tada najljepšem selu Donja Vrbica, u Bihorskom kraju, kao prvo dijete jedne seoske porodice. Potom su rođeni; braća: Sabro (koji je rano mijenio svijet), Latif, i sestre: Zineta, Džemila i Ermina. Rastao sam u srećnoj porodici, uzgajan i mažen od strane sviju: bijače Malke, majke Šadije i amidža.
Vrbica je za mene tada bila čitav svijet. Onako prostrana, puna života i neke neponovljive radosti. Tada je svaka kuća u selu imala najmanje po petoro djece, rođenih krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina.
Svi u selu bili su svim bićem vezani za zemlju. Hitalo se, da se što više uzore i zasije. Da se otrijebi livada i počisti voće. Da se uzgaji kalem. Da se zabuljuči što veći buljuk ovaca jer ovca nas je i hranila i oblačila. Da se uzgoje što bolji bikovi. Trebalo je na vakat uzorati zemlju. A zemlja bila berićetna, darivala nas obiljem nafake, pa se nije moglo reći da li je ljepša s proljeća; kad sve probehara i zamiriše dženetskim mirisima ili s jeseni kad se grane voća poviju od preobilnog roda.
Mi, seoska djeca, tada nijesmo znali za „svijet preko brda“. Bili smo krajnje zadovoljni sa svijetom u kojem živimo, sa svijetom koji nas okružuje. Taj svijet smo upoznavali iz dana u dan sve više i sve potpunije; kao čobani. Upoznavali smo svu ljepotu i raznovrsnost prirode. Rijeke i njihov svijet. Polja i šume, gdje si mogao da vidiš i zmiju, i zeca, i orla, i vuka, i da te ničeg nije strah.
Imao sam sreću da se u toku tih ranih godina djetinjstva dobrim dijelom upoznam i sa sadržajem narodnih priča, basni, pa čak i pričama iz „Hiljadu i jedne noći“, koje bi mi pričala majka Šadija ili neko od čestih musafira naše kuće, za vrijeme dugih zimskih noći, kad akšam rano padne, a sabah je beskrajno daleko. Tako su tekle moje godine ranog djetinjstva, sve do polaska u školu, kada se po prvi put upoznajem sa jednim drugim svijetom skrivenom među koricama knjige.
Tih prvih svojih školskih učitelja i sada se rado prisjetim. Učiteljica Radosava – Raka Aletić, koja bi i tokom ljeta, za vrijeme trajanja školskog raspusta znala da dođe čak iz Berana u Vrbicu, da me posjeti kao svog đaka.
Daidža mog oca, Delija Ćeman, koji je bio obrazovan čovjek, radio je kao službenik u Majdanpeku, pa bi mi često donosio neka mala izdanja edicije „Žar – ptica“. Znatiželjno sam čitao te slikovito ilustrovane bajke, i tako ulazio u jedan novi svijet koji je u krajnosti bio osnov mog budućeg šireg i potpunijeg promišljanja, što je sigurno uticalo da još u tim godinama zavolim tajni svijet knjige. Dok sam bio učenik trećeg i četvrtog razreda osnovne škole, moj učitelj Đorđije Trifunović, redovno mi je iz Berana donosio „Dječje novine“, koje sam iščitavao od korice do korice.
U našem selu, struju su uveli početkom šezdesetih godina. Radio – aparat je bio čudo neviđeno. Te radio-vijesti, za nas su bile prvi otvoreni prozor u svijet. Tako sam; i sada se živo sjećam tog februarskog jutra, čuo glas spikera Radio Beograda, da je pjesnik Branko Miljković izvršio samoubistvo u Zagrebu. U mojoj dječjoj mašti, ta vijest je izazvala jaka emotivna osjećanja, koja su tražila odgovore na pitanja: Šta je to biti pjesnik? Šta je to što ga izdvaja i čini zasebnim? Kakva je to snaga koja ga goni i progoni da sebi oduzme život? Tada sam naprosto doživio katarzu a da toga nijesam bio svjestan. Sudbina je udesila; da nakon proteka niza godina, početkom sedamdesetih, budem udostojen pozivom porodice Miljković, njegovih roditelja i brata, da budem njihov gost u porodičnom stanu u Beogradu.
Od tada pa nadalje, nešto unutrašnje, nešto neizrecivo, što kola mojim krvotokom, gonilo me je; da iz godine u godinu, sve više i sve dublje ulazim u taj tajanstveni svijet poezije i pjesništva, da tragam za svojim draguljem mudrosti koji se zove pjesma.
Ono što me je rukovodilo da upišem studije Pravnih nauka, bila je moja izričita želja da steknem što šire, što potpunije obrazovanje. Da kao dijete tog tada tamnog vilajeta koji se zove Bihor, gdje su: žandari, šumari i seoski učitelji, i svi odreda – ljudi sa strane, bili jedini pismeni – da prekinem tu nezdravu tradiciju svojim temeljitim obrazovanjem. Da dostojanstveno iskoračim u svijet kao obrazovan čovjek.

Sjećate li se svojih prvih stihova, prve nagrade koju ste dobili?

Prve svoje pjesme; sjećam se, pisao sam još kao učenik osnovne škole, kao i većina djece u tim godinama. To su bile neke obične dječje pjesmice, koje nijesu bile vrijedne da se pamte i čuvaju. Sve se netragom sagubilo, što je i logično.
Sjećam se; bio sam učenik drugog razreda gimnazije, ovdje u Rožajama, tadašnji naši profesori: Iso Kalač i Miroslav Đurović, zadali su nam; svim učenicima gimnazije, anonimni konkurs, na kojem sam dobio svoju prvu književnu nagradu, za neku pjesmu koju sam takođe sagubio. Ta pjesma; dobro se sjećam, ticala se rata u Vijetnamu. Otuda kod mene preovladava svijest da pišem antiratne pjesme. Da se uvijek riječima borim protiv svake vrste agresije i ugnjetavanja.
Tek od ranih sedamdesetih, kada sam objavio svoje pjesme u beogradskim listovima: „Mladost“ i „Omladinske novine“, kada su me kao pjesnika prihvatili: Dragomir Brajković i Srba Ignjatović, tadašnji urednici pomenutih glasila, i kada sam dobio prve književne kritike i prve književne nagrade, shvatio sam da je moj životni poziv, moj put, „tao“, kako ga formuliše indijska i kineska filosofija, da budem ono što jesam po rođenju – pjesnik.

Svoje književne radove objavljivali ste duže od trideset godina, na stranicama književnih glasila širom bivše Jugoslavije. Pored poezije, pišete: prozu, eseje, putopise i književnu kritiku. Kakvo je osjećanje biti bošnjački pisac u jednoj sredini kakva je naša? Je li danas teže pronaći dobrog recenzenta i izdavača, nego kada ste počeli da pišete?

Prihvatajući književnost kao svoj životni poziv, uvijek sam vodio brigu da ono što pišem, ma kojem književnom rodu pripadalo, bude valjano napisano, jednom riječju, da bude pismeno. Da je upućeno većem i širem svijetu čitalaca. Da ima što duži vijek trajanja, te su takvi rukopisi uvijek mogli da nađu put do onog koji će tekst iskreno preporučiti za štampanje, odnosno onog koji će se prihvatiti da bude izdavač. Po tom pitanju nikada nijesam imao problema. Ali problem je u nama samima.
Nakon svega šta nam se dešavalo u toku zadnjih sto i kusur godina, od Berlinskog kongresa pa nadalje, pripadnici našeg naroda; trajali su i istrajavali pritisnuti strahom i pristajanjem, čime su doveli sebe do toga da mnogi od naših sunarodnika danas nijesu svjesni svojih osnovnih vrijednosti koje ih čine zasebnim. Mnogi još ne prihvataju svoje nacionalno ime i sve vrijednosti koje to ime u sebi sadrži i sobom nosi. Samim tim oni gube i odnos prema svom nacionalnom jeziku, prema svojoj nacionalnoj kulturi, koju čini sveukupnost; kako duhovnih dostignuća koje čine: književna, muzička, likovna i druga djela, tako i prema materijalnim, sakralnim građevinama koje imaju svoju – kako historijsku, tako i neprocjenjivu materijalnu vrijednost. Jer, ime, kako lično, tako i nacionalno, sobom nosi svoje značenje, koje nosiocu imena čini čast, tj. osjećanje vlastite vrijednosti, što mu uz sveukupnost nacionalne kulture pred svijetom stvara i održava ugled, i na kraju vraća svijest o izgubljenom dostojanstvu. Bez tih osnovnih vrijednosti, svaki pojedinac postaje i ostaje statistička greška, postaje i ostaje prazna ljuštura, bez duha i krvotoka.
A našeg čovjeka, koji je dobrim dijelom izgubio sve te karakterogene vrijednosti, kao da je još uvijek strah od svoj jezika i svoje knjige i saznanja koje knjiga među svojim koricama nosi, ne znajući da: „Strah je najveća sramota ovoga svijeta i najteže poniženje čovjekovo“, kako je vaktile mudro rekao Mehmed Meša Selimović.
Upravo s toga; što posve malo druže sa knjigom, moji sunarodnici na ovim prostorima stiješnjenim između „zlatnih i gladnih brda“, sve lako i brzo prepuste zaboravu, čak i ono što je bilo koliko juče: Bukovica, Sjeverin, Štrpci; a da ne govorim o nečem iz dalje naše tamne historije. A zaborav je lijek koji se ne smije uzimati u prevelikim dozama.
Ponekad pomislim; da sve to što činim – ne ostavlja vidna traga na moje sunarodnike, koji žive svoj život po nekom ustaljenom toku biološkog trajanja, i da im je najdalje baš ono što bi trebalo da im bude najbliže: nacionalni jezik i sopstvena svoja kultura, i da to što činim, na njih neće ostaviti nikakav biljeg, ali se istog časa prisjetim sudbine Nobelovca Isaka Baševica Singera, koji je tragajući za svojim nacionalnim vrijednostima, povratio u život do tada mrtvi jezik Jidiš, te da je na kraju ovjenčan tako velikim svjetskim priznanjem i slavom, što mi vraća nadu i vjeru u opravdanost svog požrtvovanja.
Dakle; nije problem naći izdavača. Nije problem naći i kritičara, ima ih koji znaju da napišu dobar osvrt, dobar esej na knjigu. Problem je naći čitaoca. Onog koji zna da pročita knjigu, da razumije njen sadržaj i njenu poruku.

Koji Vam je od pjesnika blizak? Od onih koji su pisali ili još pišu na jeziku koji se do prije 20 godina zvao srpsko-hrvatski. Čije pjesme volite da čitate i danas?

Za proteklo vrijeme; od trideset i više godina, koliko se intenzivno bavim književnim radom, bio sam u prilici da se potpunije upoznam sa mnogim pjesnicima sa prostora bivše Jugoslavije, kako neposredno – tako i sa njihovim pjesničkim knjigama.
Od onih koji su mi posebno dragi i čijim se knjigama često vraćam, napomenuću samo neke: Branko Miljković, Vasko Popa, Husein Bašić, Stevan Raičković, Abdulah Sidran, Mak Dizdar, Jevrem Brković, Rasim Ćelahmetović, Dobrica Erić. To su pjesnici čije će knjige imati dug vijek trajanja. Iskren da budem, neizmjerno mi je drago što sam se sa nekima od njih upoznao, a sa nekima bio i ostao prijatelj.

Raspadom bivše SFRJ pokidane su veze i u kulturi, ali kako novonastale države – tako i kulture naroda gravitiraju jedna prema drugoj, prožimaju se, ako ni zbog čega; onda zbog jezika koji svi razumijemo, ma kako ga nazivali. Kakvo je Vaše viđenje i iskustvu po tom pitanju?

Svi oni narodi bivše Jugoslavije, koji su imali i imaju utemeljene institucije, povrh svega odgovorne ljude koji te institucuje vode, brže i lakše otvaraju vrata saradnje sa narodima drugih kultura, posebno s onima s kojima su koliko do juče živjeli pod istim “krovom” koji se zvao Jugoslavija.
Oni blagovremeno prave projekte o kulturnoj saradnji i kulturnoj razmjeni. Respektuju svoje književnike, pa i za njih nađu prostora u tim institucijama i njihovim programima. Nažalost, kod nas Bošnjaka u Crnoj Gori, ništa od toga nije zaživjelo, a kako je krenulo neće ni zaživjeti, naprotiv! Svaki pojedinac koji se bavi kulturom, prepušten je sam sebi, svojoj vitalnosti i svojoj srećnoj zvijezdi, ukoliko je ima.
Niko ni u podsvijesti – niti pomišlja – niti vodu brigu da neko zapaženo književno djelo dobije zasluženi publicitet, još manje iko ima želju da to djelo prevede na neki od jačih evropskih jezika, a knjiga koja nije prevedena a to zaslužuje, živi svoj kratki život u tom malom arealu, gdje se ubrzo i zaboravi da je ikada i bila objavljena. Tako se dešava i sa narodom kojemu ta kultura pripada. Zamiranjem kulture vremenom nestaje i taj narod. Naprosto se asimiluje pod uticajem savremenih medija ili iseljava u druge zemlje s uvjerenjem da će tamo biti bolje zaštićeno ono što ga izdvaja i karakteriše, što ga čini zasebnim.

Kako ste doživjeli raspad zajedničke države SFRJ? Jeste li razmišljali šta mladog čovjeka opredjeljuje u životu da bude dobar, loš ili zao? Zašto je tako mnogo loših i zlih ljudi bilo u Jugoslaviji?

Onog famoznog dana kada je Srpska akademija nauka i umjetnosti objelodanila svoj Memorandum, poslovno sam boravio u Novom Sadu. Sjutradan, u šest ujutru, krenuo sam vozom „Puškin“, za Beograd. U bifeu voza, vodila se tiha rasprava među onima koji poslovno putuju iz Novog Sada za Beograd, kao službenici saveznih organa ondašnje Jugoslavije, kako je SANU svojim Memorandumom pripremila lomaču na kojoj će biti zapaljena Jugoslavija.
Prvo što sam kupio, čim sam stigao u Beograd, bilo je specijalno izdanje beogradske revije „Duga“, u kojoj je objavljen Memorandum. Tim činom; znao sam, pušten je zao duh iz boce. Od tada smo počeli živjeti u vremenu sakatih umom. I onda je sve teklo ubrzanim tempom. Raspisivanje zajma: Svim srcem za Srbiju. Počelo je političko prestrojavanje. Pripremao se Gazimestan. Počelo je vrijeme cvjetanja zla, koje je izrodilo monstrume koji su po Bosni počinili takva zlodjela do tada nepoznata ljudskom rodu. Takvih zlodjela izvršeno je sto dvadeset i sedam. Zlodjela dotad nepoznatih: pravu, medicini, sociologiji, psihologiji, kao društvenim naukama civilizovanih naroda.
Iako sam; kao obrazovan čovjek, pratio politička zbivanja od donošenja Memoranduma nadalje, i znao da se priprema četvrti srpski ustanak, sa spremljenim vojnim projektima Ram i Spržena zemlja, sa krajnjim ciljem uništenja islama na zacrtanim prostorima planirane Velike Srbije, ni u snu nijesam mogao pomisliti da se može desiti toliko cvjetanje zla.
Kada se čovjek malo bolje osvrne na sva zlodjela učinjena Bošnjacima od vremena Berlinskog kongresa pa sve do slobodnog lova na tzv. „mlade muslimane“, izvršenog od strane OZN-e i UDB-e, nakon Drugog svjetskog rata, diljem Bosne, a da za ta zlodjela nikad i niko – ni u snu nije odgovarao, i ako se zna da su stoljećima generacije i generacije vaspitavane u duhu epike i Kosovskog mita, onda je posve jasno što se zlo toliko obrodilo, što je Mefisto krajem prošlog vijeka bio zagospodario ljudskim životima.
‘‘…životinje se zatresu kada vide stradanje svoje vrste. One nastoje na sve načine da se spase. Jedino čovjek gleda vlastita stradanja, jedno za drugim i, opet, ide istim putem”, zapisao je Mr. Rifat Šahinović, u jednom svom naučnom radu.
Ko je god na ovim prostorima živio i proživio vrijeme od zadnjih dvadeset i kusur godina, posebno devedesete godine prošlog vijeka, kad se sve što vrijedi cijepalo i kidalo po svim šavovima; uzduž i poprijeko, a da je pritom ostao čovjek zdrave pameti i budna duha, fenomen je sam po sebi.

Ostali ste ovdje za vrijeme krvavog raspada SFR Jugoslavije. Jeste li se premišljali da kao i mnogi Vaši Bihorci i Vaši Rožajci, da napustite Sandžak? Da li se sada kajete što nijeste negdje u Luksemburgu, Njemačkoj, Švedskoj…?

Zlosrećna 1991. godina, u ondašnjoj Jugoslaviji, davala je iz dana u dan sve veće i sve jasnije slike, u gro – planu, kako zlo buja, i kakva se sve zlodjela spremaju. Moja je moralna obaveza bila da kao književnik pristupim tadašnjem Muslimanskom nacionalnom vijeću Sandžaka. Da dam koliko – toliko doprinos na publikovanju svega onog što nam se dešava a protivno je i moralnim i pravnim normama civilizovanih naroda.
Tako sam; u najtežem vremenu za naš narod, od strane članova istog tog Vijeća bio imenovan za Predsjednika Odbora za oslobađanje političkih zatvorenika Sandžaka. Ko ima kratko pamćenje, da ga podsjetim. Tada su bila pohapšena kompletna politička rukovodstva SDA partije, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori. Iz svega toga proizišla je knjiga: „Progoni i politički procesi u Sandžaku od 1992. – 1996. godine“, koju sam pripremao sa: književnikom Fehimom Kajevićem i profesoricom Vasvijom Gusinac – tadašnjom predsjednicom Udruženja žena Sandžaka „Sumeja“. Pomenuta knjiga je svojevrsno svjedočanstvo jednog vremena i jednog zla koje je to vrijeme sobom nosilo, i ja sam ponosan pred historijom svoga naroda što mi je sudbina dala tu priliku da u tom vremenu budem tu gdje sam bio.
Tada sam mogao da dobijem politički azil u bilo kojoj državi Evrope, da sam to htio. Ostao sam ovdje, i ne kajem se. Po meni; smisao ljudskog života nije u tome da bi čovjek samo trajao i bitisao, već da za sobom ostavi jasan trag svog ljudskog djelovanja, što sam; čini mi se, time postigao. Koliko će to ko znati da cijeni, nije moje da prosuđujem. Problem je u onima koji nijesu bili „prisutni u vremenu“, a sada se kočopere nekom svojom političkom zrelošću i svojom ulogom u historiji svoga naroda.

Bili ste kulturološki aktivni svo vrijeme dok je okolo nas bjesnio rat. Pisali ste, vodili Udruženje pisaca Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru, u vremenu od 1992. – 2002. godine. Štampali ste zavidan broj knjiga u onom nevaktu. Zašto danas, kada je situacija kudikamo bolja za rad i saradnju nema Udruženja pisaca Sandžaka?

Upravo u vrijeme o kojem sam govorio u prethodnom pitanju, bio sam zvanični predsjednik Udruženja pisaca Sandžaka. U tim; po bošnjački narod najtežim godinama, koje su meni ličile na „kristalne noći“ u Njemačkoj 1937. godine, uspio sam da; takoreći bez ikakvih elementarnih uslova organizujem rad Udruženja. Da pripremim i organizujem sjednice Udruženja, da organizujem poetske časove, književne večeri, koje smo održavali; kako u sjevernom, tako i u južnom dijelu Sandžaka: u Rožajama, Plavu, Petnjici, gdje se tada od strane naših sunarodnika na nas gledalo kao da smo neka nepoznata bića sa druge planete, a ne njihovi književnici od imena i ugleda. Takođe sam uspio da štampam desetine naslova knjiga, istih tih pisaca, na šta sam itekako ponosan.
Šta se to s nama kao s narodom dešava, da ne umijemo održati niti ijednu instituciju kulture, nije moje da prosuđujem. Još manje da o tome donosim sud. Oni koji nas budu proučavali u nekom budućem vremenu, a siguran sam da hoće, činiće to daleko objektivnije i realnije od našeg emotivnog viđenja. Ja se uzdam u to buduće objektivno viđenje nas i našeg vremena.

Bili ste stalni saradnik revije Sandžak. Pokretač i prvi urednik revije Bošnjačke novine. Saradnik brojnih zbornika. Danas se časopisi sve rjeđe izdaju, sve slabije prodaju, i sve manje čitaju. Da li je za to krivac internet i prezasićenost informacija ili nešto drugo?

Od nastanka Gutembergove štamparije, tj. od osnivanja prvih štampanih glasila, ko se god osvrne na historiju bilo kojeg naroda, uočiće da se neko odgovoran uvijek brinuo da utemelji novine sa prepoznatljivim znakom svog naroda. Tako smo ranih devedesetih formirali reviju „Sandžak“, čiji sam jedan od urednika za kulturu bio godinama. Ti primjerci su neprocjenjivo svjedočanstvo toga vremena.
Nošen tom mišlju, svojevremeno sam registrovao reviju „Behar“, potom novine „Vakat“, s nadom da ću naići na razumijevanje i podršku. Nažalost, nikakve podrške nije bilo. Naprotiv! Jedan od naših sugrađana, koji važi za uglednog građanina, iskoristio je priliku pojavljivanja novina ,,Vakat”, te je sebi dao ulogu da u Istanbulu prikupi novčana sredstva, od naših sunarodnika – iseljenika sa ovih prostora, kao pomoć za zaživljavanje pomenute novine, a te pare je zadržao za sebe. To se desilo 2000. godine, a u pitanju je bilo punih 10.000 maraka. Moralno čestito, nema šta. Aferim!
Nekoliko godina potom, bio sam idejni osnivač revije „Bošnjačke novine“, koje sam vodio kao glavni i odgovorni urednik nekoliko godina, nakon čega su iste preuzeli da vode neki anonimusi. Nikad mi neće biti jasno šta to rukovodi određene ljude našeg naroda da onemoguće rad svojim najpismenijim pojedincima?!
Bez obzira na sav tehnološki napredak u svijetu, novine se štampaju i štampaće se, isto kao što se i knjige štampaju, samo je razlika u tome da li novine uređuju pismeni ljudi koji vode brigu o kvalitetu novinskih tekstova i historijskoj vrijednosti novinskih zapisa, ili te novine prave nedorasli tom pozivu, koji nikada neće shvatiti šta znači elementarna vrijednost novinske vijesti, tj. novinskog teksta za buduće generacije.

Napisali ste tragediju Žrtva, jednu od brojnih tragedija koje su zadesile bošnjački narod. Kada ste i kako počeli da razmišljate o pisanju Žrtve? Zašto ste se odlučili za naslov Žrtva? Čija je to Žrtva? Da li je bilo interesovanja u Bosni i Hercegovini za objavljivanje Žrtve?

Od donošenja Memoranduma SANU, do Vidovdana 1989. godine, kada se na Gazimestanu okupila sva ratoborna Srbija, da uživo podrži svog Vožda u zlom naumu paljena Jugoslavije i potpunom rušenju idelogije „bratstva i jedinstva“, bilo je samo pitanje dana – kada će Neron, tj. Slobodan Milošević, krenuti sa svojim hordama u bestijalna rušenja svega što odražava vrijednosti ljudskog uma i ruku, posebno u Bosni i Hercegovini, posebno u odnosu na tadašnje muslimane, tj. Bošnjake, a potom i Albance s Kosova.
Kao pjesnik, dakle kao humanista i nadasve kao čovjek, osjećao sam potrebu da napišem jedno književno djelo, koje će; kako svojom formom i svojom tematikom – tako i svojim odnosem prema realnošću, biti i ostati jedan neuništivi nišan u budućoj kulturi Bošnjaka, kao opomena odakle dolazi zlo i koliko dugo traje u kontinuitetu.
Tom idejom nosio sam se s početka 1992. godine, kada se u vazduhu osjećalo kakav se rat priprema Bosni, s ciljem uništenja čitavog jednog naroda, tj. Bošnjaka. I nije trebalo puno da nađem temu koja u potpunosti odgovara iznova zaživljenoj ideologiji velikosrpstva temeljenog na projektu „Načertanije“ – Ilije Garašanina iz 1844. godine.
Tako sam došao do historijske činjenice koju nije bilo teško otkriti, da je na Vidovdan 1858. godine, uništen grad Kolašin, koji je bio naseljen isključivo Bošnjacima, što sam uzeo za temu svoje knjige. Knjiga je napisana u kratkom roku, od nepunih sedam mjeseci, a pisana je u formi klasične antičke tragedije, u tri čina.
Svoje prvo izdanje, knjiga je doživjela naredne 1993. godine, u Beogradu, pod naslovom „Kurban“, da bi drugo izdanje koje sam štampao u Ankari 1994. godine, po savjetu i preporuci Prof. Dr Rasima Muminovića, koji je tada i napisao svoj predgovor za istu knjigu, ovo djelo bilo objavljeno pod naslovom „Žrtva“, što i suštinski odgovara – kako tematici – tako i sadržaju knjige.
Da se nadovežem na Projekat „Načertanije“ – Ilije Garašanina. Žrtva su uvijek bili Bošnjaci, jer je nakon uništenja Kolašina, kao vojne utvrde za očuvanje Sandžaka, uništeno i Užice 1876. godine, kao kulturni centar, i jedan od rijetkih šehera ondašnjeg vremena. A dvije godine kasnije, za Bošnjake je nepovratno nestao i Nikšić, iz kojeg su iseljeni svi Bošnjaci vrijedni pomena i pamćenja. U toku devetnaestog vijeka, u Srbiji su u temelju uništeni svi tragovi bošnjačkog naroda, a dobrim dijelom i u Crnoj Gori. Rat i ratne strahote koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog vijeka, neoboriv su dokaz ko je žrtva, i ko je počinilac djela koja žrtvu čine žrtvom.
Knjiga je do sada doživjela tri izdanja na našem jeziku. Po motivima ove knjige, sarajevski režiser Sulejman Kupusović, snimio je 1995. godine, filmsku verziju, u Anadoliji, u Turskoj. Film je arhiviran u Ankari. Knjiga je u Bosni i Hercegovini po prvi put doživjela svoju promociju tek 22. novembra tekuće godine, kada je knjiga doživjela zaslužen publicitet, a za štampanje knjige u Bosni, neko će se vjerujem pojaviti uskoro.

Tragedija ,,Žrtva”, prevedena je na albanski jezik. Knjigu je preveo Smail Smaka, jedan od najboljih prevodilaca. Slijedi njeno štampanje u Tirani. Vaše pjesme su prevedene na više jezika: bugarski, makedonski, njemački, francuski, slovenački, turski, engleski i persijski. Ima li boljeg načina da se promoviše književnost i kultura sandžačkih Bošnjaka od prevođenja na strane jezike, koje je čini nam se krajnje zapostavljeno?

Naša bošnjačka književnost; nas Bošnjaka Sandžaka, doista je bogata – kako svojim sadržajem – tako i tematikom koju obrađuje. Nažalost; mi smo izdanak ili ostatak jednog naroda, čiji politički predstavnici nijesu dorasli da shvate sve vrijednosti duhovnog blaga koje posjedujemo i s kojim možemo da se valjano predstavimo svijetu, te s toga mi ni danas nemamo osnovne institucije, koje bi temeljito vodile adekvatnu brigu o valjanoj prezentaciji naše književnosti. Ukoliko i postoje takve institucije, u njima su angažovani samoljubivi pojedinci koji van svojih sitnih interesa ne vide ništa drugo.
Kolika je vrijednost prevođenja književnih djela na druge jezike, zna svaki onaj iole pismeni pojedinac, koji je makar jednom u životu uzeo knjigu u ruku. Da nije bilo prevođenja knjiga, nikada ne bi smo saznali vrijednost književnih djela svjetskih klasika, da ne nabrajam njihova imena, premnogo ih je. A kolika je šteta ukoliko se ne vodi briga o prevodima onih djela koja svojim sadržajem to zaslužuju, odnosno; ukoliko se ne vodi briga o njihovoh valjanoj prezentaciji, evo za to najboljeg primjera.
Švedska Akademija nauka se novembra mjeseca 1993. godine, u vrijeme najžešćih zlodjela u Bosni i Hercegovini, javno izvinila mrtvome Mehmedu Meši Selimoviću, što mu za života nije dodijelila Nobelovu nagradu. Da je to učinjeno, javno mnjenje Evrope prema Bosni i Bošnjacima, bilo bi kudikamo drugačije. Samim tim; animozitet prema Bošnjacima temeljen na velikosrpskoj propagandi ne bi dobio toliko na intenzitetu, već bi slika prema Bosni bila posve jasnija, i rat bi imao sasvim drugi tok, sa daleko manje žrtava.
Za prevod moje knjige ,,Žrtva” na albanski jezik, imam da zahvalim svom dragom prijatelju Ali Daci-u, koji je uporno insistirao da se knjiga prevede, i u tome me svesrdno podržao. Takođe sam iskreno zahvalan prevodiocu, gospodinu Smailu Smaki, koji je; kao dobar poznavalac oba jezika, knjigu preveo toliko dobro, da su i književni kritičari u Albaniji bili zadivljeni. Svi drugi prevodi na jezike koje ste nabrojali, plod su mog ličnog angažovanja, a svakako i neporeciva vrijednost mojih pjesama, koje su našle svoj put do čitalaca drugih jezika i drugih kultura.
Tokom mog gostovanja na Drugom kongresu svjetskih pjesnika, u Teheranu i Širazu, gdje sam proveo punih petnaest dana, bio sam u prilici da se upoznam sa pjesnicima iz preko trideset i pet država, od Indonezije i Malezije na istoku, do Paragvaja i Urugvaja, na zapadu. Iz najmanje deset država, pjesnici, gosti kongresa, iskreno su mi ponudili da mi štampaju po jednu moju knjigu u svojoj zemlji. Ja ne samo da nijesam imao podrške sa bilo koje strane, već me; izuzev mojih prijatelja: Aldemara Ibrahimovića i Mirsada Rastodera, urednika revije ,,Forum”, niko nije ni pitao gdje sam ja to bio?!
Sušta je istina da ni jedan narod ne može opstati bez očuvanja i prezentacije vlastite književnosti, tj. kulture, bez prevođenja književnih djela svojih pisaca na druge jezike, što je jedini mogući način da te svijet upozna. Ukoliko se nastavi ovakav odnos prema vlastitoj kulturi, nama kao narodu preostaje odumiranje na ovim prostorima.
Kakav je odnos naših “mislećih ljudi”, ne samo po pitanju prevođenja na druge jezike, već i prema vlastitoj kulturi uopšte, najkonkretnije je izrekao Husein Bašić u jednom svom intervjuu, nekoliko godina prije no što je preselio na ahiret, a rekao je sljedeće: Moje knjige će ostati nepročitane.

Poznavali ste Huseina Bašića, i iskreno hvalite njegovo književno djelo. Kada je preselio na ahiret, na tzv. Javnom servisu TV Crne Gore je negdje pri kraju centralnog dnevnika pročitano par rečenica, kao saopštenje Nezavisnog društva književnika Crne Gore, i muk. Za vrijeme dženaze u rodnom Plavu, igrala se fudbalska utakmica. Danas Huseina Bašića niko i ne pominje.

Na svu sreću, sa Huseinom Bašićem sam se upoznao poodavno. Od tada smo bili bliski, iskreni prijatelji, sve do njegovog preseljenja na ahiret.
Njegovo impozantno književno djelo: deset romana, četiri Antologije narodne književnosti Bošnjaka Sandžaka, zbirke pripovjedaka, zbirke poezije, antiratni zapisi i dr., i danas je ostalo nepoznato mnogim našim sunarodnicima.
Bez pretjerivanja kažem; njegov književni opus zasluživao je da mu za života budu dodijeljene najuglednije književne nagrade Evrope, da je bilo odgovarajuće institucije i iskrenih ljudi koji bi odgovorno vodili brigu o adekvatnom promovisanju naše kulture, što nažalost ni danas nemamo.
Neće niko drugi, sa strane, da brine o nama i našoj kulturi – ukoliko mi sami to ne umijemo da organizujemo, pa bilo to i Javni servis Televizije Crne Gore.
Proći će kroz ovaj svijet stotine i hiljade Hasana i Osmana, kao slijepi putnici, ma kolika materijalna blaga sticali; pa neka i fudbal igraju, a djelo Huseina Bašića će živjeti, sve dok postoji i jedan valjano pismeni Bošnjak.

Za svoje književno stvaralaštvo dobili ste više književnih nagrada. Izdvajamo: nagrada ,,Sabit Užičanin” za već spomenutu tragediju ,,Žrtva”, koja je proglašena knjigom godine u Sandžaku za 1994. godinu. Nagrada ,,Blažo Šćepanović”, za zbirku pjesama: ,,Lovci na školjke”, koja je izabrana kao najbolja pjesnička zbirka iz Srbije i Crne Gore, za 2000. godinu, na anonimnom konkursu, među 35. prispjelih rukopisa. Da li bi bio red da se ustanovi književna fondacija ili samo nagrada sa imenom Husein Bašić?

Kao i Huseinove, tako su i moje knjige nastajale u vremenu “cvjetanja zla”, pa se od naših sunarodnika opterećenih težim brigama i nužnijim obavezama rijetko koji osvrtao na nešto što se zove književnost i kultura. A kad se tome doda i činjenica da smo mi na ovim prostorima narod sa izgubljenom tradicijom zdravog odnosa prema knjizi, onda je pravo čudo; koji me to inat tjera i da pišem. Baš tako ponekad pomislim.
Ali sama činjenica da moje knjige dobijaju nagrade, da su moje pjesme prevedene na deset jezika, da ima neko ko prati i vrednuje ono što ja pišem, daje mi volju i snagu da nastavim svoj rad, koji osjećam kao povjerenu mi misiju.
Unazad nekoliko godina, Bošnjački savjet u Crnoj Gori, usvojio je Odluku da se imenuje književna nagrada ,,Husein Bašić”, koja bi bila dodjeljivana svake četvrte godine. Niti je nagrada dodjeljivana, niti ima ikakvog pomena o tome.
Kakav je sada sastav Savjeta, siguran sam i da je nagdje zagubljena nekad donijeta Odluka o ustanovljenju književne nagrade sa imenom ,,Husein Bašić”. Blago nama!

Evo, i poslije sramnog zaborava na stogodišnjice rođenja: Rifata Burdžovića Trša i Envera Čolakovića, šutke se prešlo i preko vijeka od rođenja Muratage Kurtagića. O stogodišnjici rođenja Ćamila Sijarića se tu i tamo govorilo, nedovoljno, ali i to je za uhar. Šta je za Vas značio i šta znači Ćamil?

Nekih par godina nakon završetka rata u Bosni, dobio sam zvaničan dopis, adresovan na moje ime, i ime Udruženja pisaca Sandžaka, kojim sam tada predsjedavao; upućeno od strane odgovornog lica tadašnjeg Ministarstva za manjine u Crnoj Gori, na dogovor oko osnivanja Nacionalne biblioteke Bošnjaka. Naime; bila je zamisao ljudi iz pomenutog Ministarstva, da se formiraju tri nove Nacionalne biblioteke za manjine u Crnoj Gori, i to: za Bošnjake, Albance i Hrvate. Odazvao sam se pozivu, i prisutstvovao sjednici u pomenutom Ministarstvu, gdje mi je zvanično stavljeno na znanje da su od strane Ministarstva obezbijeđena novčana sredstva u vrijednosti od po 300.000 dinara, što je odgovaralo vrijednosti od 30.000 maraka u protivvrijednosti, za svaku od pomenutih biblioteka ponaosob, i osnovna; kako tehnička oprema, tako i prateći inventar potreban za otvaranje i rad pomenutih biblioteka. No; neko se zdušno postarao da taj projekat bude onemogućen, i da nikada ne zaživi.
Ovaj detalj iznosim kao bitnu činjenicu, sa jasnim obrazloženjem. Jedino bi Nacionalna biblioteka Bošnjaka, kao adekvatna institucija, mogla da vodi i projekte koji se odnose na obilježavanje važnih datuma, godišnjica; za naš narod zaslužnih historijskih ličnosti, kao što su: Rifat Burdžović Tršo, Murataga Kurtagić, Ćamil Sijarić, Enver Čolaković, i na stotine drugih bošnjačkih uglednika, na čija smo imena i neporecivu historijsku zaslugu za naš narod, nažalost zaboravili, kao da nijesu u pitanju najugledniji ljudi naše historije i kulture, već kao da je u pitanju Alajbegova slama.
Mi; svi su izgledi, i dalje očekujemo da nam odnekud dođe ,,dobra vila”, da nam napravi naš elementarni kalendar kulture, i da nas poduči osnovnim vrijednostima koje treba da obilježimo i pamtimo, da svoje pamćenje prenosima mlađim naraštajima.
A sada da nešto kažem i o Ćamilu.
Sa književnim djelom Ćamila Sijarića upoznao sam se još za vrijeme svojih gimnazijskih dana. Od tada – do danas, po ko zna koji put, iščitavao sam njegove romane: ,,Bihorci”, ,,Konak”, ,,Kuću kućom čine lastavice”, te njegove pripovjetke: ,,Zelen prsten na vodi”, ,,Hasan sin Huseinov”, ,,Naša snaha i mi momci”, i dr., kao što dobar vjernik čita svete spise sa nekih starih, prastarih papirusa.
Sijarić je prvi naš književnik koji je na velika vrata uveo Bihor i Bihorce u literaturu. ,,Veselog” Zemka, s Pešteri je vratio u njegovo selo Raklje, da ne iseli za Tursku. Da ostane tu gdje je rođen, gdje su mu korijeni. Dobri poznavaoci književnosti za njega kažu da je znao da toliko lijepo piše, kao što birana djevojka veze svoj najljepši vez. A opet kažu; kako je još ljepše znao da pričom očara slušaoca, kao što je Šeherzada pričom znala da zavara samu smrt. Bio je vrstan poznavalac jezika, običaja, karaktera ljudi i psihologije svoga naroda, pa se s potpunim opravdanjem za njega kaže da je sandžački Tolstoj.
Ko god želi da se upozna sa životom i kulturom Bošnjaka Sandžaka, dužan je da se temeljito upozna sa grandioznim djelom Ćamila Sijarića: ,,Govori ti ovo Selim Selimović, unuk Selimov i praunuk deset Selima Selimovića, koji ne laže”. Baš tako kaže Ćamil u jednoj svojoj priči, kako bi dočarao vjerodostojnost svog kazivanja.

Na sajtu Trpezi.eu piše da Bihor ima više od 50 književnika, uključujući i Vas. S ponosom su napisali da to nema ni jedan grad u Crnoj Gori, pa možda ni Podgorica.

Ja ne znam da li Bihor ima 50 književnika, samo da podsjetim one koji ne znaju, na sljedeće. Književnici Bihora koji to zvanje svojim djelom zaslužuju su: Avdo Međedović, koji je sa svojim epovima: Osmanbeg Delibegović i Pavićević Luka (13.326 stihova), Ženidba Smailagić Mehe (12.310 stihova) s pravom zaslužio da ga u svijetu upoređuju sa Homerom. Ćamil Sijarić, kojeg kako rekoh uporede sa jednim od najvećih gorostasa svjetske književnosti – Tolstojem. Meho Ćorović, sa svojim romanim ,,Hronika jednog odžaka”, kojeg takođe upoređuju sa najvećim klasicima evropske književnosti. Alija Džogović – pjesnik (Akademik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti), Ismet Rebronja (pjesnik i publicista), Safet Sijarić (romanopisac), Refik Ličina (pjesnik i pripovjedač), Fehim Kajević (pjesnik i publicista), Redžep Kijametović (pripovjedač), Faiz Softić (pjesnik i romanopisac), Braho Adrović (pjesnik i publicista), Kemal Musić (pripovjedač, romanopisac i publicista), Enver Muratović Enisin (pjesnik), Ragip Sijarić (pjesnik). Sigurno ih još dva puta toliko ima koji žive u rasijanju, a koji su i dalje svim bićem vezani za svoj Bihor, gdje su po prvi put čuli glas svojih najdražih, i doživjeli radost viđenja plavetnila neba nad svojim zavičajem: Šefka Begović – Ličina, živi u Sarajevu. Šefkija Borančić, živi u Skoplju. Nadija Rebronja, ćerka Ismeta Rebronje, živi u Novom Pazaru. Neka mi oproste oni čijih se imena ovom prilikom nijesam prisjetio ali koji su sa svojim djelima svakako prisutni na kulturnoj mapi Bihora.
Sa ovim književnim imenima i njihovim doprinosom kulturi svog naroda može se podičiti jedna država, bilo koja, pa tako i njihov rodni kraj Bihor.

Poznavali ste Ismeta Rebronju, koji je možda na najljepši način opjevao Bihor. Šta je za Vas Bihor?

Kada sam konačno postao nacionalno svjestan, a to se desilo polovinom osamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme rađanja ideologije ,,sakatih umom”, tek sam tada shvatio da sam moralno dužan da se što potpunije upoznam sa svojim sunarodnicima, prije svega književnicima – koji su kod svih naroda – pa tako i kod našeg, onaj njihov suštinski dio, koji; htjeli mi to reći ili ne, čini elitu tog naroda.
Za vrijeme dok sam aktivno bio predsjednik Udruženja pisaca Sandžaka, bio sam u najboljoj prilici da se najneposrednije upoznam sa piscima Sandžaka: Jašarem Redžepagićem – akademikom Akademije nauka i umjetnosti Kosova (ANUK), prof. Alijom Džogovićem, koji je kasnije i sam imenovan za akademika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), Marufom Fetahovićem, Safetom Sijarićem, Fehimom Kajevićem, Omerom Turkovićem, Muratom Baltićem, i svakako Ismetom Rebronjom.
Ovdje sam dužan da napomenem jedan detalj, koji malo jače osvjetljava nama nepoznate parapsihološke relacije koje vremenom povezuju ljude.
Da se malo sjećanjem povratim na jednu sliku iz svog ranog djetinjstva. Bio sam tada dječak, od možda svojih desetak godina, kada sam od svojih najbližih dobio odobrenje, saglasnost, da mogu s njima da odem čak na Lađevac. Aliđun na Lađevcu, za nas je tada bio nešto ravno kao hodočašće, da me Bog oprosti.
E, tada, na Lađevcu; ja dijete, gledam kako se slijevaju rijeke šarenila, vesele grupe nakinđurenih ljudi i još više okićenih žena; koji pristižu sa svih strana. Gledam odozdo od Korita, ide jedna veća grupa ljudi. Žene obučene k’o nevjeste kad dvore, a pred njima čovjek, go do pojasa. U lijevoj ruci nosi bijelu košulju i povremeno odmahuje njome. Imadijaše tada veliku kovrdžavu kosu, kao kakav Apolon. Rekoše, oni koji znaju, to je glavom Ismet Rebronja, pisac. Sestrić je Tala Đukića iz Vrbice. A i ličaše na njega. A naš Tale, za nas je tada bio isto što i Tale Ličanin. Da na vakat stigne i da popije i da zametne kavgu. Živa legenda. Tada sam po prvi put video živoga pisca. Vidio sam Ismeta; tada – kada sam doživio i naš Bihor na Lađevcu.
Mnogo godina kasnije, sa njim sam postao prijatelj. Moju zbirku pjesama “Zoja”, upoređivao je sa poezijom velikog persijskog pjesnika Sadia Širazija, čiji sam mauzolej posjetio unazad dvije godine.
Na manifestaciji ,,Sandžački književni susreti 2006”. godine, bio sam pozvan da govorim o Ismetu Rebronji i njegovom književnom djelu, o njegovom i mom Bihoru. Biću slobodan, zarad jasnije slike Bihora i nas Bihoraca, da za ovaj naš Intervju prenesem samo jedan manji dio mojih tadašnjih opservacija, citirim:

Kakav je to kraj Bihor (neiscrpni izazov za literaturu) i ko su Bihorci?
Bihor je naš Makondo.
U tom Bihoru živi jedan zaseban – od svijeta izolovan svijet. ,,Otrgnuti a ne prihvaćeni”, pritisnuti nedaćama koje im ,,daruje” život. Borili su se – koliko su znali i mogli, da kroz hićaje, epiku, običaje, očuvaju svoju zasebnost; i da je – kao kakav neprocjenjivi dragulj – daruju na amanet svom potomstvu.
Zbog te svoje zasebnosti, Bihor je bio i ostao Bogom dano podneblje za literarnu obradu. Tu su našli ,,svoj svijet” oni koji su odatle i ponikli i koji su ga kao svoj rodni kraj svakako najbolje poznavali.
Tu, na tom posnom krajoliku zemljinog šara, čovjek se vjekovima uporno i kočoperno borio, sa podjednakom voljom i neizmjernom snagom – kako za širu stopu obradive okućnice koja ga je hranila i održavala u životu – tako i za odbranu kućnog praga i očuvanje obraza, koji je uvijek bio veći i preči od samog života.
Za nas, pisce iz Bihora, taj kraj je i danas isti. Prepun do vrha; neispričanih priča, nerasvijetljenih ljudskih sudbina, neiskazanih emocija. Ono što je za Markesa njegov Makondo, neiscrpna inspiracija za sve one koji znaju da promišljaju, da ga kroz svoje umjetničko djelo rasvijetle i sačuvaju za buduće generacije, kao toplo ognjište, kao jedini svoj zavičaj.

 

Unazad dvije godine i nešto više, osnovana je u Novom Pazaru Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Vjerovali smo da je to jedan od najznačajnijih događaja za bošnjački narod. Protekle su dvije godine a BANU ne radi. Da li su Bošnjaci sposobni da imaju makar jednu svoju nacionalnu instituciju, ne računajući Islamsku zajednicu koja je svakako više od institucije?

Kod svih civilizovanih naroda kojima je stalo do opstanka, Akademija nauka je krajnja, krovna institucija, kroz čije se djelovanje programski vodi briga o očuvanju svakog segmenta koji je bitan za opstanak i dalji napredak tog naroda, pa tako i bošnjačkog; ma gdje živio na prostorima bivše Jugoslavije.
Nedovoljno sam upoznat sa detaljima koji se odnose na Osnivačku skupštinu pomenute Akademije, a još manje na njen program rada i aktivnosti vođene od njenog osnivanja, ukoliko ih je i bilo. Samim tim, najmanje sam pozvan da dajem sudove o nečem sa čim nijesam u toku.
Ukoliko mi pripada pravo na mišljenje, i na ovo pitanje dajem sugestiju, da bi; pomenuta Akademija nauka – ukoliko je dotičnoj gospodi doista stalo do bilo kakve aktivnosti, u najkraćem roku, u šta i ne sumnjam, trebala da donese Odluku o osnivanju Bošnjačke nacionalne biblioteke, u kojoj bi blagovremeno bilo skupljeno sve ono što čini duhovnu vrijednost našeg naroda. Pošto je imenovana Akademija osnovana u Novom Pazaru; samim tim, biblioteka o kojoj govorim, odnosila bi se na Sandžak kao historijsku regiju. Vjerujem da imamo sasvim dovoljno; i odgovornih ljudi, i akademskog znanja, da ono što je već osnovano, zaživimo i očuvamo, a ne nipošto da se prepustimo stihiji apatičnog trajanja.
Ako je riječ o Islamskoj zajednici iz Novog Pazara, bez imalo pretjerivanja se može uzeti kao primjer odgovornog rada, u interesu svog naroda. Zukorlić je za svoj narod uradio za zadnjih dvadeset godina više nego što bi bilo ko drugi uradio za čitavo jedno stoljeće.

Da li su Bošnjaci na ovim prostorima ikada bili izdijeljeni kao sada? Šta je to što je uslovilo takvu i toliku podjelu među nama?

Ovo je jedno od najtežih pitanja koja se tiču našeg naroda, njegove dalje sudbine i opstanka na ovim prostorima. Za svoje je kriva historija, pretvorena u epiku, u kosovski mit, u ,,Gorski vijenac”.
,,Ni s kim historija nije napravila takvu šalu kao s nama”, riječi su Meše Selimovića, iz njegovog romana ,,Derviš i smrt”, objavljenog – sada već daleke 1966. godine. Ta ista konstatacija može se izreći i sada nakon proteka toliko godina u odnosu na naš narod, a tako i jeste. Prisjetimo se samo historijskih činjenica koje nepobitno svjedoče šta nam se kao narodu dešavalo u toku zadnjih stotinu godina. Nasilno krštenje Plava i Gusinja 1912/13. godine. (potpunije: VAKAT ZULUMA Plava i Gusinja 1912/13, Almanah br. 55 – 56 / 2013. godina). Stravični pokolj u Šahovićima 1924. godine. (potpunije: Dr Šerbo Rastoder, KAD SU VAKAT KALJALI INSANI). Stravični pokolj Bošnjaka izvršen u toku Drugog svjetskog rata (potpunije: Vladimir Dedijer i Antun Miletić: GENOCID NAD MUSLIMANIMA, Svjetlost – Sarajevo 1990. godine; Dr. Safet Bandžović RATNE TRAGEDIJE MUSLIMANA 1941 – 1945). Pokolj Pljevaljske Bukovice, tri puta u toku jednog stoljeća.
Za vrijeme trajanja ratova devedesetih godina prošlog vijeka, desila se deportacija izbjeglica iz Bosne, njih oko stotinu. U Crnu Goru su izbjegli od rata, iz Crne Gore su deportovani Karadžićevim četnicima pod nož. I ako tada u Crnoj Gori nije bilo rata, pljevaljska Bukovica je po treći put u jednom vijeku bila otvorena meta razularenih ratnika. Jedan dio bošnjačkog naroda Bukovice je pobijen, drugi raseljen i njihova imovina opljačkana i popaljena, džamije porušene. (potpunije: Jakub Durgut: BUKOVICA 1992 – 1995, Almanah – Podgorica 2003. godine).
Ovo je samo jedan dio zlodjela učinjenih prema bošnjačkom narodu južnog Sandžaka, odnosno sjevernog dijela Crne Gore, za koja nikad i niko nije snosio nikakvu odgovornost. Istina je da su pokretani određeni krivični procesi, ali je takođe istina da su isti pretvoreni u običnu farsu.
Kada se sve to zna, a zna se, i kada se nepristrasno posmatra sve ono što nam se kao narodu dešavalo ranih devedesetih, u vrijeme uvođenja višepartijskog sistema u Crnoj Gori (hapšenje cjelokupnog rukovodstva SDA stranke); Pljevaljske kristalne noći, razne presije, pritisci, ucjene, te krajnje onemogućavanje valjanog, objektivnog informisanja, onda dolazimo do činjenica koje su samo krajnja posljedica svega naprijed naznačenog.
Prinuđeni da sačuvaju radna mjesta, da održe posao jer drugi nijesu imali niti mogli imati, najveći dio naših sunarodnika prihvatio je članstvo u Demokratsku partiju socijalista, partiju koju su njeni rukovodioci samo preimenovali iz do tada svemoćne Komunističke partije. Drugi, dobar dio naših sunarodnika prihvatio je program Socijal demokratske partije.
Jedna velika Rijeka naših sunarodnika, iselila se u zemlje zapadne Evrope, bez želje da se ikada više vrati. Ostatak našeg naroda prihvatio je program Bošnjačke stranke, deklarišući sebe kao Bošnjake.
Stoljetna duhovna praznina, krajnja nemogućnost valjanog nacionalnog obrazovanja za ,,vrijeme cvjetanja laži”, vrijeme komunističkog ,,bratstva i jedinstva”, genetski oživljen strah u svijesti naših sunarodnika – da će i sami stradati kao i njihovi prethodnici, ukoliko se budu nacionalno osjećali, višedecenijska nemogućnost institucionalnog djelovanja, činjenice su koje su uslovile da naš narod u Crnoj Gori, kojeg faktički ima preko 17% bude podijeljen u ništa manje nego pet nacionalnih skupina: Bošnjaci, Bošnjaci – muslimani, Muslimani, Crnogorci islamske vjeroispovijesti, i nemali broj onih koji se nacionalno deklarišu kao Crnogorci. I to sve pod geslom: Ćuti, da ovo prođe! Manjeg naroda a veće diobe ne poznaje pravna historija. A vrijeme neminovno prolazi, godina za godinom. Dioba među nama biva sve veća i sve očitija. Duže od jednog vijeka, selimo se, iseljavamo, raseljavamo, tako da vremenom krv naša sve više ,,postaje voda”.
A ovdje; na svu nesreću, u našeg čovjeka se ukorijenila neka nepojmljiva gramzivost, samoljubivost, sebičnost; pa svaki pojedinac žudi da se po svaku cijenu dokopa neke političke funkcije, pa bila ona i najmanja, da to zadrži samo za sebe, i time se završava njegova misija.
Da apsurd bude veći, oni naši sunarodnici koji su devedesetih izbjegli u EU, za svake izbore u Crnoj Gori – vraćaju se i glasaju upravo one koji su i tada, baš tada vodili vlast od koje su izbjegli. To se ne može naći ni u kakvoj knjizi naslovljenoj sa: ,,Vjerovali ili ne!” A taj isti režim učinio je sve da kod našeg naroda dođe do ovakve podjele.

Tokom ljeta 2013. godine, iz štampe Vam je izašla knjiga: ,,Paukova mreža”. Zastupljeni ste u brojnim antologijama. U rukopisu su Vaše dvije pripremljene antoligije: ,,Sermija” – Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka, i ,,Tarih” – Antologija antiratne poezije Bošnjaka. Kako je moguće da tako vrijedni rukopisi čame u nekoj fioci, umjesto da se bošnjački izdavači utrkuju ko će više koristiti narodu i naravno svima koji vole pisanu riječ?

U toku trajanja manifestacije ,,Septembarski dani kulture u Rožajama”, Centar za kulturu – Rožaje, priredio je veličanstvenu promociju moje zbirke pripovjedaka ,,Paukova mreža”, za šta sam iskreno zahvalan; kako direktoru Centra za kulturu, gospodinu Salku Luboderu, tako i osoblju Centra. Takođe, iskazujem iskrenu zahvalnost promoterima moje knjige: Mirsadi Šabotić, profesorici maternjeg jezika i književnosti iz Rožaja, i prof. Saitu Šabotiću, iz Nikšića, koji su svojim analitičkim osvrtom na moju knjigu, sadržaj iste – svojim neposrednim kazivanjem – približili čitaocima. Sala u kojoj je održana promocija knjige, bila je do kraja ispunjena mojim sugrađanima i prijateljima, što je meni pričinilo jedno neizrecivo zadovoljstvo.
Ovaj kulturološki događaj, propratila je; kako dnevna štampa – ,,Dan”, sa jednim većim novinskim tekstom, iz pera novinarke Vere Ratković, tako i Radio Rožaje, gdje mi je – novinar Radija, Enes Gusinac, upriličio poseban intervju. No, to je samo jedna strana medalje. Ima i ona druga, koja meni nikako ne može biti jasna.
Unazad par godina zvanično sam prihvatio da osmislim i u svojstvu glavnog i odgovornog urednika vodim reviju ,,Bošnjačke novine”. To je bio jedini posao koji sam imao, za koji sam određeno vrijeme bio plaćen. Novine su mi uzeli, a da se niko nije ni pomaskario da me pita od čega ću da živim, ja i moja porodica?! Novine su mi uzeli u vrijeme kada su mi sinovi bili na četvrtim godinama; stariji na Arhitektonskom, a mlađi na Pravnom fakultetu, i ćerka na prvoj godini Instituta za strane jezike u Podgorici. Oni koji su to smislili, nijesu mogli naći teži način da me kazne. Ostaviti nekog tako na ulici, kad mu je najteže. Da je bilo po volji onih koji su to smislili, moja djeca nikada ne bi završila fakultete. Valjda im je to bila namjera. A i tada sam bio književnik, zastupljen u redovni školski program u Crnoj Gori. U tom odnosu prema meni, ima nečeg što zdrav razum ne može da shvati. Hvala dragom Bogu, sinovi su mi završili studije. Ćerka je nastavila redovne studije. Ja kao književnik iz dana u dan u svijetu dobijam sve veći i veći ugled. Imena onih koji su mi to napravili, prekriće zaborav u najkraćem roku pošto odu sa ovog svijeta. Moje ime ostaje da traje. Ko je od nas u prednosti pred historijom svog naroda?!
Što se tiče štampanja pomenutih knjiga, i za njih će doći vrijeme da budu objavljene. Ja naprosto nemam drugog puta već da slijedim ovaj koji mi je od Boga podaren. Njega mi – nadam se i vjerujem – ne mogu uzeti!

Učesnik ste i organizator brojnih književnih i kulturnih manifestacija. Šta mislite o ideji Bošnjačkog društva kulture Avlija, o pokretanju manifestacije ,,Sandžačko kulturno ljeto”?
Raduje me svaka manifestacija koja se odnosi na promovisanje bošnjačke kulture i kulturnih vrijednosti Bošnjaka ovih prostora. To je najbolji način revitalizacije naše kulture, koja je duže od jednog stoljeća bila marginalizovana, skoro posve zaboravljena. To je ujedno i najbolji način da se mlade, narastajuće generacije naših sunarodnika blagovremeno upoznaju sa kulturološkim vrijednostima svoga naroda.
Ne mogu da propustim priliku da i na ovo pitanje ne iznesem jedno svoje; nažalost ružno iskustvo. Ko ima imalo sjećanja, a to je bilo koliko juče, utemeljio sam manifestaciju: ,,Sehara bošnjačke kulture”. Ta manifestacija je održavana upravo ovdje, u Rožajama, jedanput godišnje. Taman kad je zaživjela, četvrte godine, dao sam da manifestaciju vodi “Bošnjački nacionalni savjet”, uvjeren da će ljudi iz Savjeta moći bolje i više da učine da manifestacija dobije na vrijednosti. I šta se desilo?! Manifestacija je ugašena kao da je nikad nije ni bilo. Aferim!
I da zaključim ovo pitanje za cijenjeni časopis Avlija, kojem iskreno želim dug vijeka trajanja, i sreću onima koji časopis vode, maksimom koju je izrekao legendarni kineski filosof Konfučije, prije više hiljada godina: Bolje je upaliti makar i najmanju svijeću, nego proklinjati tamu!

U devetom broju časopisa Avlija biće objavljen Vaš portret, rad akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića, zatim Vaša biografija, putopis iz Irana, par pjesama, priča… Jeste li imali avliju u Vrbici? Šta za Vas znači avlija? Na šta vas asocira ova imenica?

Svaka kuća u Bihoru, imala je određeni prostor oko kuće, koji se zvao avlija. Da li je taj prostor bio manji ili veći; zavisilo je od bogatstva domaćina kuće i ukusa s kojim je dotična avlija bila uređena. Ali, u svakoj kući je imalo ženske čeljadi, da li; jedna ili više djevojaka, jedna ili više mladih snaha, koje su znale sa dosta ukusa da urede taj prostor zvani avlija. S ranog proljeća bi bilo zasađeno raznovrsno cvijeće, koje bi svojim mirisima ispunjavalo avliju, do pozne jeseni. Avlija je redovno održavana i čišćena. U njoj nikad nije moglo biti ničeg od čega bi čovjek, posebno ako je u pitanju musafir, odvraćao pogled.
Sestra mi, Zineta, dok se nije bila udala, nekoliko godina je uređivala našu avliju u Vrbici. Od kako bi snijeg okopnio, od kako bi sunce zemlju stoplilo, do kasne jeseni, našu avliju je ispunjavao dženetski miris desetine vrsta raznih cvjetova.
Baš tako i jeste.
Lijepo uređena, cvijećem zasađena avlija, dočarava i samu kuću ispred koje se nalazi. Dočarava red u kući, harmoniju i dostojanstvo koje u kući vladaju. Tako uređena avlija asocira svakog onog koji poznaje ljepotu i žudi za njom, ništa manje nego na dženetski vrt.

Razgovarao: H. L.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Razgovor sa Stojanom Garović-Magdelinić: Literatura kao jedan mogući život

ЛИТЕРАТУРА КАО ЈЕДАН МОГУЋИ ЖИВОТ   РАЗГОВОР СА СТОЈАНОМ  ГАРОВИЋ МАГДЕЛИНИЋ   Разговор водила: Проф. др СЛАВИЦА ГАРОЊА...
by Redakcija
0

 
 

Da li najteže bolesti izazivaju mobilni telefoni saznajte u razgovoru sa piscem Firstenbergom

Arthur Firstenberg je naučnik, novinar i pisac koji je u središtu rastućeg svjetskog pokreta koji skreće pažnju na najzanemarenije prijetnje životu na Zemlji. Njegova knjiga, The Invisible Rainbow: A History of Electricit...
by Redakcija
0

 
 

Faruk Dizdarević: Razgovor sa Hadžemom Hajdarevićem

INTERVJU     POLITIKA JE OKUPIRALA NAŠ JAVNI PROSTOR: KULTURA I UMJETNOST U BiH DAVNO BI NESTALI DA NIJE POJEDINAČNIH SNAŽNIH VOLJA I ENTUZIJAZMA   Hadžem Hajdarević, pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, p...
by Redakcija
0

 

 

Za život – za sigurnost i bezbijednost u saobraćaju

Šestomjesečni projekat je kombinacija više akcija na edukaciji stanovništva na temu sigurnosti i bezbijednosti u saobraćaju radi očuvanja ljudskih života, materijalnih vrijednosti i državnih resursa, povećanje stepena ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

11. konkurs časopisa ”Avlija” za najbolju kratku priču i pjesmu za 2021. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 11. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2021. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange