Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Intervju

22. Aprila 2019.

Važno je da razumijemo jedni druge

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

NAŠA KULTURA, TRADICIJA, OBIČAJI I NAVIKE SE PROŽIMAJU 

O kulturnim stvaraocima sa sjevera uradio sam mnoge emisije u okviru serijala „Mostovi“ koji sam svojevremeno baš zbog toga pokrenuo, kao i desetak dokumentarnih filmova o važnim umjetnicima, pripadnicima manjinskih naroda. Do sada se niko nije bavio njima na taj način, tako temeljito i studiozno, u toj formi i zato mi, recimo, u šali kažu moji prijatelji, bošnjački intelektualci da sam ja uradio više za afirmaciju bošnjačke kulture u Crnoj Gori nego bilo koji pripadnik njihovog naroda. Milo mi je da to čujem, a tome su doprinijeli filmovi o Ćamilu Sijariću, Avdu Međedoviću, Ismetu Rebronji, Huseinu Bašiću, Hilmiji Ćatoviću, i drugi

Razgovarao: Božidar Proročić

Gospodine Rakočeviću rođeni ste u Mojkovcu gradu bogate istorije, tradicije, i kulture. Tu je u Podbišću rođen Milovan Đilas poznati pisac, prevodilac ali i disident. Smatrate li da je njegov autobiografski prikaz ”Besudne Zemlje” zapravo priča o jednom teškom vremenu odrastanju i svim lomovima tadašnjeg crnogorskog društva, možda i njegovo najbolje djelo?

RAKOČEVIĆ: Ne mislim da je „Besudna zemlja“ najbolje Đilasovo djelo, ali je on u toj knjizi precizno obilježio neke od naših važnih karakternih osobina, genealogiju crnogorske porodice na prelazu između 19. i 20. vijeka i opisao godine koje su obilježile Crnu Goru u doba ratova, velike gladi, španske groznice i drugih nedaća. Nadasve, prvi je u ovdašnjoj književnosti ukazao na neke naše lažne vrijednosti poput čojstva, junaštva, morala, i tome slično. To je potkrijepio zločinom u Šahovićima 1924. godine u kojem je učestvovao i njegov otac Nikola. Mada je riječ o dominantno književnom tekstu koji podrazumijeva i fikciju, „Besudna zemlja“ je zbog toga često navođena kao istorijski izvor. Mada je Đilasov život obilježen mnogim kontradiktornostima on je po mnogim pokazateljima jedan od najpoznatijih Crnogoraca 20. vijeka, ako ne i najpoznatiji. Ja sam prve školske godine proveo u školi u kojoj je i on boravio jedno vrijeme i to mi svakako imponuje. Baš u „Besudnoj zemlji“ Đilas ima lijepe opise predjela oko Mojkovca koji su još uvijek netaknuti i predivni.

Sa okruglog stola u Centralnoj biblioteci ”Đurđe Crnojević” Bogič Rakočević, Božidar Proročić, Ilija Pejović, Dajana Golubović-Pejović

Diplomirali ste na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore na odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Kao mlad čovjek sa 23 godine objavili ste svoju prvu zbirku poezije ”Motivi buđenja”, koliko vam je značilo to prvo književno pojavljivanje u javnosti i da li je to bio i svojevrstan podstrek da postanete jedan od istaknutih crnogorskih intelektualaca?

RAKOČEVIĆ: U to vrijeme uređivao sam književni program Doma omladine „Budo Tomović“ u Titogradu koji je i izdavač moje prve knjige „Motivi buđenja“. U okviru te institucije održavao se jedan od najznačajnijih festivala mladih pjesnika Jugoslavije „Majska rukovanja“ koji je, na žalost, kao i mnogo toga drugog, ugašen sa raspadom nekadašnje države. Tu su prodefilovali svi danas važni regionalni pjesnici srednje generacije i za mnoge od njih me još iz tih dana veže trajno prijateljstvo. Ja sam sticajem okolnosti veoma rano počeo da objavljujem u periodici tako da je prva knjiga došla kao neki prirodni slijed. Dio pjesama iz nje već je bio publikovan u listovima i časopisima pa sam na neki način i prije knjige bio „formiran“ pjesnik. U to vrijeme bilo je dosta festivala pa smo često putovali, družili se, razmjenjivali knjige i saznanja o književnim tokovima u svojim sredinama, jedni drugima objavljivali pjesme. Imali smo veoma dinamičan književni život. To je bila posljednja jugoslovenska generacija pisaca koju su odlikovale različite poetike, ali kao da smo svi bili iz iste sredine.

Bili ste dugo godina urednik i promoter brojnih i značajnih međunarodnih književnih festivala, između ostalih i Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju, koliko je važno da imamo tako značajne manifestacije i koliko one doprinose afirmaciji Crne Gore na kulturnoj mapi Evrope?

RAKOČEVIĆ: Festivali su važni u smislu neposrednog upoznavanja stvaralaca, a svakako i zbog imidža neke sredine. Do sada sam na razne načine bio vezan za mnoge regionalne književne smotre i opšti utisak je da su one važne za književni i uopšte život nekog mjesta. Doduše, festivali su izgubili onaj duh koji su imali u socijalističkoj Jugoslaviji ali su, čini mi se, dobili malo na ozbiljnosti. Makar oni međunarodni. U Crnoj Gori danas imamo nekoliko književnih festivala s međunarodnim prizvukom i njihov kvalitet iz godine u godinu varira, zavisno od finansijskih sredstava, ali oni su profilisani kao ozbiljne književne smotre i značajno doprinose predstavi o kulturi naše domovine u svijetu.

Autor ste i urednik prve kultne televizijske antologije ”Poetika Montenegrina” XX vijeka koja je emitovana na Prvom programu RTVCG i imala je 30-tak polučasovnih epizoda gdje ste po prvi put publici predstavili neke od najznačajnih crnogorskih stvaraoca i pisaca. Koliko je važno da mlađe generacije upoznaju čitaju i razumiju djela crnogorskih autora?

RAKOČEVIĆ: Na fonu tog serijala nastala je istoimena knjiga koja je naišla na odličan prijem čitalačke i stručne javnosti i imala je dva izdanja. Interesovanje za nju vjerovatno je uslijedilo i zbog činjenice da je tu prvi put selektivno objedinjen crnogorski pjesnički dvadeseti vijek. Dakle, sistematičan izbor omogućio je valjan uvid u djelo najznačajnijih crnogorskih pjesničkih izdanaka što su pratili posebni eseji o njima i jednak broj izabranih pjesama koje odslikavaju njihovo djelo. Kada je riječ o mladim ljudima njima je svakako olakšana percepcija ovog pjesništva zbog samog načina obrade, odnosno formata pošto je televizijska i uopšte elektronska forma njima bliža. Mnogi od ovdje zastupljenih autora bili su nepravedno zaboravljeni i zahvaljujući ovom izboru vraćeni su u našu aktuelnu književnost. Nakon serijala i knjige „Poetika Montenegrina“ dosta ljudi me pitalo kako to da neki pjesnici čije djelo valjano odslikava naša poetička kretanja prošlog vijeka nigdje nijesu prisutni u javnosti i potpuno su zaboravljeni. Donekle je ta nepravda ispravljena i vidim da je interesovanje za neke autore nastavljeno što me raduje. Cijeli poduhvat bio je plodonosan i podsticajno je djelovao na druge da nastave sa sličnim projektima. To mi je, pored ostalog, bio cilj.

Dobitnik ste mnogobrojnih priznanja i nagrada za vaše stvaralaštvo, koliko su vam nagrade bile podstrek da nastavite vašu misiju kulturnog stvraoca?

RAKOČEVIĆ: Bio bih licemjer ako kažem da mi nagrade ništa ne znače. One, uz malo sreće i dosta bliskosti s određenim književnim lobijima i strukturama koje kreiraju kulturnu scenu dođu kao neka vrsta zvanične potvrde onoga što radite. I to, svakako, prija. S druge strane, mnogi važni pisci nikada nijesu dobili ni jednu nagradu, a njihovo djelo je nadživjelo mnoge sa sijaset priznanja. Hoću da kažem da nagrade nijesu mjerilo kvaliteta nekog pisca. Važno je da stvarate najbolje što umijete a hoće li to biti vrednovano nekim zvaničnim priznanjem nije toliko bitno. Čitaoci i vrijeme to najbolje profilišu pa ono što valja pretekne, a ono što je „naduvano“ i nagrađeno silom na sramotu bude potpuno zaboravljeno.

Objavili ste izuzetno veliki broj književnih i stručnjih radova, prevođeni ste na više od 12 jezika, zastupjeni ste u svim važnijim antologijama savremene crnogorske književnosti. U čemu ste nalazili isnpiraciju za vaša djela?

RAKOČEVIĆ: Ispočetka, kao mlad pisac uvijek ste opterećeni odabirom teme, konstrukcijom djela, prevelikim teoretisanjem, i tome slično, a vremenom prestanete da mislite na to i stvari idu spontano. Ja mislim da ono što nazivamo inspiracijom nije ništa drugo do osjećaj da ste u stvaralačkom zanosu, u određenom stepenu odgovornosti koji vas prosto obavezuje da se ozbiljno bavite nekim poslom. Kao što fudbaler gotovo svakodnevno mora da trenira da bi mogao da igra, tako svaki ozbiljan pisac mora u kontinuitetu da piše pa se onda to iskristališe, filtrira i na kraju se dosta toga baci, a zadrži ono što je korisno. Prevodi su važni i zbog činjenice da stvaramo u relativno maloj sredini i na malom jeziku pa je svaki iskorak izuzetno koristan kako za određenog autora, tako i za crnogorsku književnost u cjelini. U čestim kontaktima sa kolegama iz inostranstva sramota me da kažem koliki su tiraži naših izdanja jer oni ne mogu da shvate da je kod nas  uobičajen tiraž trista primjeraka, a sve preko toga je uspjeh. I to je veliki problem da se proda.

Sjever Crne Gore je dao brojne istaknute književnike, pisce, pjesnike, slikare, maksimalno podržavate i promovišete kulturno povezivanje sjevera Crne Gore sa jugom i Prijestonicom, smatrate li da je to važan iskorak u afirmaciji kulture svih stvaraoca sa  sjevera i zašto?

RAKOČEVIĆ: Dugo radeći na Radiju i Televiziji Crne Gore, gdje sam obavljao uredničke poslove na raznim novoima, bio sam u prilici da manje više kreiram neke programske segmente, a najčešće iz kulture. Po prirodi stvari, ono što vam je bliže i dostupnije češće se nađe u programu. Ja sam to davno uočio i uvijek insistirao da pažnju posvetimo i kulturnim stvaraocima koji žive dalje od Bioča, na sjeveru naše zemlje a čije djelo zaslužuje valjanu afirmaciju i popularizaciju. Bez imalo lažne skromnosti, moram da se pohvalim kako sam umnogome doprinio većoj prisutnosti tih ljudi u programima RTCG, a posebno unazad pet godina kada sam počeo raditi ozbiljnije forme, emisije i dokumentarne filmove. O kulturnim stvaraocima sa sjevera uradio sam mnoge emisije u okviru serijala „Mostovi“ koji sam svojevremeno baš zbog toga pokrenuo, kao i desetak dokumentarnih filmova o važnim umjetnicima, pripadnicima manjinskih naroda. Do sada se niko nije bavio njima na taj način, tako temeljito i studiozno, u toj formi i zato mi, recimo, u šali kažu moji prijatelji, bošnjački intelektualci da sam ja uradio više za afirmaciju bošnjačke kulture u Crnoj Gori nego bilo koji pripadnik njihovog naroda. Milo mi je da to čujem, a tome su doprinijeli filmovi o Ćamilu Sijariću, Avdu Međedoviću, Ismetu Rebronji, Huseinu Bašiću, Hilmiji Ćatoviću, i drugi. Naravno, tu je i moja knjiga „Utisci“ koja se bavi književnim stvaralaštvom manjinskih pisaca. Jako je važno da razbijamo predrasude, da  razumijemo jedni druge pošto živimo na tako malom prostoru koji u svakom smislu dijelimo. Ni jedan manjinski narod u Crnoj Gori nije pao s neba. Oni su tu vjekovima pa se naša kultura, tradicija, naši običaji i navike toliko prožimaju da je katkad teško razlučiti čije je šta ili nemoguće dokazati bilo kakvu autentičnost. Uostalom, na našim prostorima toliko su se smjenjivale civilizacije i kulture da bi nas tvrdoglavo insistiranje na mnogim našim posebnostima odvelo u prostor nigdine.

Kako i na koji način podstaći mlađe generacije da više čitaju i steknu ljubav prema knjizi?

RAKOČEVIĆ: Čini mi se  da je sklonost ka knjizi i čitanju genetska čovjekova odlika pa bez obzira na svemoćni internet, knjiga u klasičnom smislu ne može biti ugrožena. Podaci o čitanju uvijek su varljivi i to zavisi od mnogo faktora. Ja sam dobio neke ohrabrujuće podatke iz javnih biblioteka gdje je učlanjen veliki broj mladih ljudi. Jedino možemo problematizovati vrstu literature koju oni čitaju, ali u svakom slučaju statistika ide u prilog knjizi. Ljubav prema njoj najprije se razvija  u porodici i školi, a potom stvari idu prirodnim tokom. Dosta mladih ljudi i piše tako da slika o njima i knjizi nije pesimistična.

Da li je savremena poezija u Evropi u nekoj svojevrsnoj ,,krizi,, ?

RAKOČEVIĆ: Poezija je svuda u krizi. Ona je sada u pravom smislu elitistička i svedena na veoma mali broj zaljubljenika u tu književnu formu. Pitanje je koliko i sami pjesnici čitaju jedni druge. Definitivno, proza je ostvarila prevlast nad poezijom iako ona sadrži suštinu pisanja. Za sve ono što nekom prozaisti treba cijela knjiga dobar pjesnik će sažeti u nekoliko strofa.

Direktor ste Nacionalne biblioteke ,,Đurđe Crnojević,, na Cetinju imate veoma zapaženu aktivnost mnogobrojne kvalitetne programe i promocije. Dajete svoj lični pečat kvalitetnom kulturnom životu Prijestonioce. Koliko to doprinosi promociji Cetinja kao grada istorije, kulture, i šaha.

RAKOČEVIĆ: Prije svega, čelno mjesto u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore doživio sam kao veliku čast i obavezu iako je, ma ko to bio, renomiranom piscu mjesto u Biblioteci. Gdje god sam radio zazirao sam od stereotipa, nerada i volio sam da pokrećem nove stvari. U Nacionalnoj biblioteci Crne Gore u  proteklih par godina dosta toga smo uradili, kako na afirmaciji te ustanove, tako i crnogorske kulture uopšte i dinamici kulturnog života Cetinja. Dobili smo međunarodni kod za crnogorski jezik, pokrenuli nekoliko novih edicija, uspostavili saradnju sa nizom institucija u zemlji i inostranstvu, značajno obnovili knjižni fond, uložili dosta sopstvenih sredstava za obnovu zgrada u kojima je smještena Biblioteka, uradili Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta na koji se godinama čekalo, pristupili generalnoj reviziji fonda koja nije rađena od 1982. godine i dinamizovali vjerujem kvalitetne programe kojima se Biblioteka nametnula kao jedan od najozbiljnijih kreatora kulturne scene Cetinja i šire.

Koga bi ste izdvojili od značajnjih pisaca sa područja Cetinja koji je ostavio jak trag na crnogorskoj kulturnoj sceni?

RAKOČEVIĆ: Pisce iz dinastije Petrović sa neprikosnovenim Njegošem, potom Lesa Ivanovića, jednog osobenog lirika koji je takođe cijeli život proveo na Cetinju i niz kvalitetnih pisaca koje neću nabrajati  da koga ne izostavim. Cetinje je dalo naše najznačajnije pisce i slikare.

Da li po vama Cetinje zaslužuje književnu manifestaciju koja bi imala trajni karakter postojanja i kao takva bila prepoznata širom Evrope i šta uraditi po tom pitanju?

RAKOČEVIĆ: Naravno da zaslužuje i koliko mi je poznato već nekoliko godina to se pitanje aktuelizuje na različitim nivoima. Čak je i Nacionalna biblioteka bila u nekim varijantama kao jedan od glavnih organizatora jedne renomirane književne smotre što bi bilo sasvim prirodno, ali cijela stvar nije još u potpunosti precizirana. U svakom slučaju, vjerujem da će Cetinje ubrzo dobiti jednu važnu književnu manifestaciju kakvu zaslužuje što bi išlo u prilog i Cetinju i pisanoj riječi.

Šta bi ste vi kao direktor Nacionalne biblioteke, književnik i nekadašnji profesor preporučili nekome da pročita?

RAKOČEVIĆ: To je uvijek stvar ličnog izbora i afiniteta. Ja uvijek kažem da treba pročitati, koliko se može, klasike jer od njih sve kreće. Tu su sažeti velika mudrost i ljudsko iskustvo koje nigdje drugo ne možete naći. Druge knjige čitaju se po volji. Meni su mnoge drage i sada se prisjećam „Prodavnica cimetove boje“ Bruna Šulca, „Uputstva za upotrebu“ Žorža Pereka, „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Itala Kalvina, i tako redom. Neodlučan sam u tom smislu i taj spisak je svakako mnogo duži.

Pored književnih večeri u Naciolanoj biblioteci, Nacionalna biblioteka organizuje i druga dešavanja iz oblasti kulture. Kakvi su planovi za budućnost?

RAKOČEVIĆ: Organizujemo razne izložbe, okrugle stolove, obilježavamo jubileje. Planova ima dosta i njihova realizacija ne zavisi samo od nas. U programskom smislu, nastavićemo kao i do sada jer se dobar dio obrazaca pokazao kao dobar i u tom slučaju ih ne treba mijenjati. Pojačaćemo aktivnosti na međunarodnoj sceni i zato smo potpisali neke važne memorandume o saradnji koji nam omogućavaju zajedničke programe sa srodnim inostranim institucijama. Dio njih već je koncipiran i dogovoren.

Za sami kraj razgovora opišite nam vašu avliju, vaš kutak u kome imate svoj mir i u kome stvarate poeziju, kritiku, eseje.

RAKOČEVIĆ: E, to je posebna priča i bolje da je prećutim. Ja još uvijek nemam ni milimetar radnog prostora pa se dovijam kako znam. Najvažnije je stvari posložiti u svojim mislima, a potom je sve lakše. Pišem svuda. Što bi se reklo, tamo gdje me zapane.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Redakcije časopisa ”Avlija” na odmoru od 1. do 31. maja 2019. godine

Čitajte, pišite, fotografišite, šaljite radove za objavljivanje na portalu avlije.me tek od 31. maja 2019. godine ______________________ Istaknuta slika: Fatima Ahmed Photography
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović: Presuda (Najbolja pjesma za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”)

Braho Adrović PRESUDA Zapamtiće zemlja,vazduh, voda Sve na svijetu ima svoju priču Trag će uvijek ostat od naroda Svi tragovi i tebe se tiču Kada dođe vrijeme i zanijeme ljudi I kamen će progovorit’ jasno Neki novi...
by Redakcija
0

 
 

Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”

– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najlj...
by Redakcija
0

 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 20. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 20. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona