Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Intervju

1. Marta 2018.
 

Žarko Ćorović: Razgovor sa Šefketom Krcićem

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

ŠEFKET KRCIĆ: NISAM NAPUSTIO CRNU GORU

Razgovarao: Žarko Ćorović, pisac i novinar

Nisam napustio Crnu Goru, bez obzira što sam eskomuniciran sa Univerziteta, upravo zato što sam čekao da se nepravda, koju sam doživio bez ijednog stručnog i pravnog argumenta, ispravi – kaže prof. dr Sefket Krcić

Rođeni ste na izvoru Lima gdje ste završili osnovnu i srednju školu, a potom i Filozofski fakultet i doktorat. Za početak: Šta za Vas znači zavičaj, šta ste iz njega odnijeli u svijet i kako i na koji način mu se vraćate? Kako ste na zavičajno podneblje gledali tada, a kako sada?

Šefket Krcić: U duhovnom ispitivanju života polazim od dvije premise: prva, putovanje kroz prošlost; druga, putovanje kroz budućnost. Prva dimenzija podrazumijeva svakodnevnu edukaciju iz svih oblasti duhovnog i materijalnog života, a drugo dolazi do izražaja imaginacija i anticipiranje mogućeg. To je, bez sumnje, polazna pozicija mog diskursa.
Plavsko jezero, izvorište Lima (kako ste lijepo rekli), kao i čitav plavsko-gusinjski i murinski kraj, uključujući ambijent Prokletije, Vasojeviće i u širem smislu Sandžak smatram svojim zavičajem. Zavičaj ne znači samo da zavijemo čaj, koji predstavlja mehlem da dušu, već je to jedno posebno osjećanje svijeta kao svojevrstno polazište na Put, sa kojeg se čovjek često vraća, jasno, veliki pisac je znao reći da je smisao puta u povratku. Međutim, moj zavičaj nosi sa sobom veliki paradoks, jer je u njemu ukotvljena, kako bih nazvao svojevrstna karadačka svijest, jednodimenzionalnog puta, gdje nejma povratka. Taj paradoks je moj zavičaj, pro- ganjanjem najtalentovanijih i najumnijih ljudi pisaca i intelektualaca postao slijepo crijevo. Tako od okupacije Plava 15. oktobra 1912. godine na ovamo izvorište Lima se ne zove, kako to rekoste, već “Plafljani” kažu naopako “ušće.“ To je ona svijest koja njima vlada, gdje se ne zna ni gdje je izvorište ni gdje je ušće. Upravo zbog toga se kod mene stvorila svijest otpora, pa ni silni moćnici i podgoričko-cetinjski namjesnici nisu uspjeli da me otjeraju. Oni su pokušavali da mi zatvore vrata i pendžere, ali nisu pronašli mehanizam da me likvidiraju, kao što su sudbinu doživjeli brojni kvalitetni pojedinci.

Autor ste nekoliko knjiga, priređivali ste izdanja drugih autora, uz sve to profesor ste na fakultetu, počeli ste na katedri Filozofskog fakulteta u Nikšiću odakle ste 90-ih morali da napustite. Koji je razlog?

Šefket Krcić: Da vas malo ispravim. Univerzitetsku karijeru sam započeo u Beogradu i Prištini, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, odakle sam uklonjen iz političkih razloga. Upravo zato što sam javno kritikovao jednopartijski neostaljinski sistem. Tada je politička podobnost bila uvjet izbora na fakultetu i univerzitetu. “Ilustrovana politika”, “Omladinske novine”, “Mladost”, “Student”, “Vidici” (listovi iz Beograda) su me forsirali i objavljivali feljtone upravo zato što sam podržavao parlamentarnu demokraciju i bio borac za ljudska prava. Tada je bilo više afera kojih sam bio akter. Podržavao sam Beogradsko podzemlje, to su bili ljudi koji su krajem osamdesetih i početskom devedesetih osnovali opozicine stranke, a neki od njih su danas ključne ličnosti demokratskog života na prostoru ex-Yugoslavije. U Nikšiću na Filozofski fakultet sam došao krajem osamdeset treće, a udaljen sam početkom 1992. godine kada sam osudio rat i agresiju.
Sjećam se, tada sam došao na fakultet početkom 1992. godine, nakon jednog mog predavanja iz oblasti filozofije u Cankarijevom domu u Ljubljani, koje je televizija bez tona prikazala, na fakultetu je osvanuo veliki plakat, na kojem se obaveštavaju studenti da ja više ne predajem na Filozofskom fakultetu. Zatim, na brutalan način obijen je moj kabinet, koji je bio prepun knjiga, projekata i dokumentacije, kao i obijen i pokraden stan u strogom centru Nikšića, a vinovnici toga nikad nisu otkriveni. Da vas ne opterećujem, pamet mi staje!
Ipak, gore od mene je prošao kolega dr Dragan Jakovljević, koji je na Filozofski fakultet angažiran nakon mog udaljavanja, kojem su kolege tog fakulteta, nakon što se kandidirao za dekana, priredile smrtovnicu mjeseca juna 2008. godine. To je grad diskriminacije, odnosno fakultet nekoliko porodica. Vlast u Crnoj Gori nije učinili ni na jednom ni na drugom, a bilo je brojnih drugih progona. Tako da je Crna Gora zemlja, koja u kontinuitetu proganja misleće ljude.
Ne bih trošio riječi. To su bile moje bolne godine, gdje sam upoznao više divnih ljudi, neki od njih nisu živi, pa ću se zbog njih iz etičkih razloga uzdržati od komentara udaljavanja da Univerzitea, od strane pripadnika antibirokratske revolucije. To su bile moje najkreativnije godine. Žalim što su mi “skakvci”, kako bi se izrazio Pekić, pojeli punu deceniju života. No, prvi put kažem, dobro je što su me udaljili, moj život i rad je dobio jednu novu uzlaznu putanju.

Napustili ste Crnu Goru pod dosta neprirodnim okolnostima?

Šefket Krcić: Nisam napustio Crnu Goru, bez obzira što sam eskomuniciran sa Univerziteta, upravo zato što sam čekao da se nepravda, koju sam doživio bez ijednog stručnog i pravnog argumenta, ispravi. To je bilo takvo vrijeme. Uspio sam da sačuvam glavu, porodicu i prijatelje. Sa svima sa kojima sam bio u kontaktu osamdesetih, prošlog stoljeća, i danas sam u korektnim odnosima. A ako mislite, što profesionalno nisam angažiran u Crnoj Gori, da sam je napustio, ta konstatacija je tačna, koliko i da moj zavičaj Plav, ne pripada Crnoj Gori. To sam početkom ove godine javno saopštio, ali se vlasti nisu usudile da na moju tezu reagiraju. U svakom slučaju, vlasti su priznale da su uspjele da moj zavičaj i sve njene žitelje izoliraju i marginiliziraju i da ih pretvore u građane n-tog reda.

U Novom Pazaru, čini se, ipak su došle do izražaja Vaše književne i naučne reference?

Šefket Krcić: Nakon udaljavanja sa Univerziteta Cme Gore, sjutra (to je bilo početkom 1992.) angažiran sam u Novom Pazaru, gde sam imenovan za glavnog urednika Nezavisne revije “Sandžak” i izabran za predsjednika Matice Bošnjaka – društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Sa tih pozicija, sa kolegama sam pokrenuo inicijativu za osnivanje Nezavisnog sandžačkog univerziteta, a nešto kasnije kada su podgrijani odnosi između Srbije i Crne Gore, predlagao sam javno da nema potrebe da u SR Jugoslaviji se pravi nova Kambera, kad postoji Novi Pazar i da oni ovaj grad (uz utjecanje statusa grada), postane glavni grad zajedničke zemlje. Nakon razlaza i famoznog referenduma, Novi Pazar je, kao i uopšte region Sandžaka, ključna kopča koja povezuje Srbiju i Crnu Goru. Najzad, na temelju referenci danas sam profesor u sva zvanja na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazam i istovremeno gostujući profesor i profesor po pozivu na više univerziteta.

Bili ste glavni i odgovorni urednik revije “Sandžak” i to u jednom veoma teškom periodu kada ste bili na udaru Miloševićeve politike pa i sudstva?

Šefket Krcić: To je jedno posebno iskustvo. Bio je to poseban izazov u vremenu suprotstaviti se diktatorskom režimu i istovremeno voditi više sudsko-politićkih procesa. Sav materijal, kako je istraživao jedan magistrant, koji je prelistavao dio materijala u Okružnom sudu, danas iznosi punih 166 kilograma. Da o tom vremenu, koje je za nama ne trošim riječi. Ostaje mi da kažem, da sam podstican, da tražim nadoknadu, za proces, koji je trajao punih devet i pol godina, do pada Miloševićevog režima, ispalo bi, rekao sam, da otvaranjem tog pitanja, i ja nekog da progonim. Izgubio sam deset godina u Nikšiću i skoro deset u procesima u Sandžaku i Beogradu, ispada da mi život prolazi kroz montirane procese. Zato sam, bez obzira na nepravdu, okrenuo se tokovima filozofije, sociologije i literature.

Kao svestrana ličnost, a po malo i kontraverzna, učestvovali ste na mnogim tribinama u zemlji i inostranstvu, bili rado viđeni ali i čini se rado napadani. Recite nešto o tome?

Šefket Krcić: Zahvaljujem na predstavljanju i konstataciji. Na svaki skup bilo u zemlji ili inozemstvu, veoma se ozbiljno pripremam, sa pisanim referatom i izlaganjem. Ali, svoja sudjelovanja redovno usmeno izlažem, ovisno od procjene nivoa simpozija i dijaloga. U svakom slučaju uvijek sam lijepo primljen, zato što doprinosim dinamici razgovora.

Iako nijeste političar kao javna ličnost bili ste ipak veoma aktivni u ovom periodu. Čak ste i u Crnoj Gori svojevremeno bili među osnivačima nekih partija, udruženja i sl.?

Šefket Krcić: Dobro ste konstatovali. Ja sam kritički analitičar i imam ustavno pravo, kao i pravo koje proizilazi iz moje profesije da javno iznosim stavove. Za to ne mora da me neko bira, ja se osjećam kao član PEN-a pozvanim da javno iznesem istinu u javnosti. Istina je, da sam osnovao samo jednu stranku, a to je Socijaldemokratsku stranku, zajedno sa pokojnim dr Vidakom Vujačićem, dr Čedomirom Pejovićem, dr Milisavom Čizmovićem, dr Paljkom Camajem i drugim visokim intelektualcima i univerzitetskim profesorima. Međutim, nakon mog udaljavanja sa Univerziteta, tu stranku su preuzeli pojedini profašističke profilacije, koji su se slizali sa totalitarnom strankom zvanom DUPES i time okaljali povijesno ime socijaldemokratije i liberalizma. Takvi pojedinci, koji zbog ličnih interesa su to uradili ne zavrijeđuju dalji komentar.
Da pojasnim, samo određenje politike. Filozofski gledano na ovo pitanje, mogu reći da se politika razlikuje od znanosti, odnosno nauke i umjetnosti. Filozofi se slažu da je politika vještina mogućeg, a sociolozi misle da je to aktivnost koja rukovodi drugim aktivnostima. Za razliku od povijesti, koja podrazumijeva kritičko preispitivanje prošlosti, politička dimenzija mišljenja podrazumijeva, prije svega, promišljanje i predviđanje razvoja događaja. Zato za političare je potrebno široko obrazovanje iz raznih oblasti, kako bi brzo iznosili u javnost svoje stavove. Izuzimajući časne pojedince, mi danas imamo veliki broj pojedinaca uključenih u političke tokove koji imaju oskudno znanje, posebno parlamentarci, koji često moraju posuđivati tuđe mišljenje ili ići kod drugih po mišljenje. Zato od strane političara vlada animozitet prema filozofima i piscima, koji u principu imaju izgrađene samostalne stavove o brojnim pitanjima ne sarno znanja već i vremena u kojem živimo. To je tipično realnost našeg vremena.

Zanimljivo je da ste još kao profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću zbog jedne recenzije koju ste potpisali imali određenih problema?

Šefket Krcić: Pored suđenja, koje sam imao kao recenzent i urednik nekoliko publikacija, imao sam neprijatnosti da su mi komunisti 1984. zabranili javno rasturanje studije “Filozofske kritike staljinizma” i to samo zbog jedne rečenice. Jasno, i recenzija i uređivanjem i kao autor namjera mi je bila čista da doprinesem razvoju dijaloga i pomognem izdavačima da se afirmiraju. Zanimljivo je bilo da su autori manje bili odgovorni od recenzenata. Takvo je bilo vrijeme. Zato sam u jednom obraćanju javnosti spomenuo jednu zavičajnu krilaticu: “Kad vlastodršci ne mogu udariti po konju, udaraju po samaru! “

Učestvovali ste na mnogim književnim susretima i manifestacija, kao i na naučnim i drugim skupovima?

Šefket Krcić: To su posebni izazovi, razmjene ideja i publikacija, zatim uspostavljanje kolegijalne suradnje, što je smisao stvaralaštva.

Jedno vrijeme bili ste stalni gost tradicionalne manifestacije “Plavski književni susreti.“ U posljednje vrijeme čini se da Vas pomalo zaobilaze. Da li je to vaša krivica ili organizatori?

Šefket Krcić: Godine 1975. sa pokojim akademcima Dušanom Kostićem, dr Esadom Mekulijem i rahmetli Kemom Šećerkadićem, sudjelovao sam u utemeljenju “Plavskih književnih susreta“. Danas, kada sam izuzetno afirmiran i kada sam u okviru Udruženja zavičajnih pisaca objavio preko 30 djela raznih autora, vlasti uz pomoć pseudo pisaca i plaćenika iz drugih sredina nastoje da me zaobilaze. Zato više niko u Plavu ne zna da postoji Centar za kulturu, jer je pretvoren u istureno odjeljenje šumske uprave. Moja krivnja je u tome što javno iznosim istinu o izolaciji mog zavičaja i što se zalažem da Plavski kraj, kao što su to mnogo ranije tražili, historičari i znanstvenici, autori brojnih publikacija, Andrija Jovićević, Ćulafić, dr Memić i drugi da se ovaj kraj proglasi DISTRIKTOM pod međunarodnom zaštitom. Jer, i Srbi i Crnogorci su pod hipotekom Bošnjaka i Albanaca, upravo zato što žive s njima u korektnom suživotu.

Sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću protjeralo Vas je, čini se, jedno ružno vrijeme i Vaš nemirni duh koje to vrijeme nije umjelo da razumije i prihvati. Ipak, pokušavali ste da se vratite u taj grad. Da li biste sada učinili to i pod kakvim uslovima?

Šefket Krcić: Ne bih mnogo trošio riječi o tome. Bez sumnje, želio bih da se realizira inicijativa 100 europskih intelektualaca, koji su se zalagali za moj povratak. Vlasti su to u dva maha odobrile, ali rektori dr Obradović i dr Stanković se nisu miješali u svoj posao. Volio bih kada bi neki moj bivši student ili kolega naveo barem jednu činjenicu, koja bi pravdala udaljavanje. U tom slučaju, javno bih se izvinuo i vratio sredstva koja sam za skoro deset godina dobio. Ono što bih prihvatio, a to je angažman na fakultetu u Beranama i Bijelom Polju, što je blizu mog zavičaja. To bi bilo rješenje.

Kao vječiti putnik upoznati ste sa književnim stvaralaštvom na čitavom prostoru ex Jugoslavije. Posebno ste pratili stvaralaštvo pisaca Vašeg bošnjačkog narada. Kažite nam kakvo je po Vama to stvaralaštvo i kakav je njegov tretman u Crnoj Gori i Srbiji?

Šefket Krcić: Bošnjačko književno stvaralaštvo u Srbiji i posebno u Crnoj Gori je marginizirano. Vlast i fondovi forsiraju doduše jedan krug amatera i pseudo pisaca, koji su zahvaljujući takvom stanju više objavili knjiga nego što su pročitali. Posebno stvaralaštvo epskih pjesnika, poznatog romantizma u Sandžaku je zaobiđeno. Mislim, prije svega, na stvaralaštvo sandžačkog Homera Avda Međedovića, Muratage Kurtagića i drugih. U Crnoj Gori ne postoje mediji na kojima se može to stvaralaštvo prezentirati, a s druge strane, vlastima su puna usta demokratije, ljudskih i manjinskih prava.

Jedan beogradski publicista je rekao za Braha Adrovića da je bihorski Ćamil Sijarić, u stihu. Pošto dobro poznajete njegovo stvaralaštvo; šta Vi o njemu mislite?

Šefket Krcić: Jasno, jedan od zapostavljenih suvremenih pjesnika je i stvaralaštvo Braha Adrovića, kojeg ste spomenuli. Tek u novije vrijeme možemo čuti javno neku njegovu pjesmu. Riječ je o piscu koji živi čitavog života životom povučenog i nenametljivog umjetnika. Njegove pjesme su pune života, ljubavi i emocija. To je svojevrsni bihorski Elijer. Svoju književnu karijeru Adrović je počeo upravo u zavičaju Nikolića, sa kojim se družio i gdje je uređivao kao student “Univerzitetsku riječi.“ Sjećam se, da je Adrović zbog jedne čiste lirske pjesme u euforiji nacizma 1992. i 1993. godine imao neprijatnosti sa kolegama na karadačkoj Bastilji, gdje je radio. Naravno, njegova šutnja i moralni stavovi su bili njegova najbolja odbrana od progonitelja i cenzora.

Veoma je neobično i neočekivano da ste upravo Vi u Crnogorskom književnom listu imali jedan od najžešćih napada na dvojicu najpoznatijih pisaca iz Vaše sredine. Jesu li u pitanju književni ili drugi motivi i kako sada gledate na tu polemiku koja je izazvala različita reagovanja?

Šefket Krcić: Svakako, samo su literarno-filozofski razlozi mojih kritičkih opservacija. Ja sam profesor etike i ne želim ništa na privatnoj osnovi. Ali riječ je o pseudo piscima, bez odgovarajuće školske kvalifikacije, koji su se usavršili u vještini kompiliranja i posebno prepisivanja. Isti su bili doušnici vlasti ili sastavni dio vladajućeg aparata, tako da ih niko nije kontrolirao. Ne zavrjeđuju literarnu pažnju.
Imam više polemičkih rukopisa, čije pustanje u javnost ovisi od okolnosti i osjećanja za trenutak. Jedan od takvih je i polemika i političke tokove. Riječje o Anatomiji jednog procesa, tj. polemici koja je imala epilog sudski, gdje nisam znao tko su tužiljeti, niti preko raznih marioneta. U svojoj analitici smatram da sam ne samo kritičan, već i realan. Jasno, filozofija, etika i estetika me uče da treba biti uspravan u prostom i vremenu. Nikada nisam puzio niti trčao isprijed rude jednog društva.

Pošto je Vaša osnovna vokacija, ipak, filozofija, kažite nam nešto više o toj svojoj oblasti?

Šefket Krcić: Polazim od filozofije kao života i života kao filozofije. Takvi su bili moji najrevnosniji učitelji počev od Sokrata, Platona, Ibn Sine, Gazalija, Ibn Rušda, Gazalija Ibn Halduna, Dekarta, Spinoze, Kanta, Hegela, Marksa, Šopenfiauera, Ničea, Kjerkegora, pa sve do Bulgakoga i drugih, kao i mojih konkretnih profesora, koji su me uvodili u mišljenje gdje bih izdvojio Tomovića, Jokića, Šešića, Muhića, Petrovića, Muminovića, Filipovića i drugi.
Dekartovski rečeno, u filozofiji polazim od sumnje, mišljenja i postojanja. Samo meditiranje mora da ima svoj cilj i rezultate. Upravo zbog toga, filozofija, nikada ne zastarijeva. Moderna filozofija podrazumijeva klasičnu ljubav i naklonost prema mudrosti, kao i kritičko razumijevanje života, društva, svijeta i čovjeka u njemu. U tom pravcu, filozofija osmišljava subjekte i stvari onakve kakve jesu. Medutim, razvoj mišljenja je uglavnom išao u dva pravca: Prvi, put rasuđivanja, Drug, put vjerovanja. Zato pasionirani ljubitelji filozofije i srodnih disciplina mogu odabrati onaj način koji im je bliži, tj. koji im se dopada. Zato je potrebno da se razmišlja u kategorijama, jer jedino na taj način možemo ne samo usavršiti teroriku već i formirati samostalni pogled na svijet i izgraditi kapacitete kritičkog mišljenja, što je cilj filozofije kao najšire oblasti Ijudskog duha. Zato se nisam opredjeljivao za stoge definicije, koje dolaze širenjem razgovora, tj. vođenjem dijaloga. Postojanje dijaloga među filozofima predstavlja kreativnu energiju za razvoj demokratskog društva i tolerantnih odnosa među ljudima. U tome filozofija podupire progres među svim ljudima, jer misli ne samo sadašnjost već i budućnost.

Da li ja u Crnoj Gori adekvatno vrijednovana filozofska misao i postoji li adekvatna svijest o filozofskoj misli ljudi sa prostora CG?

Šefket Krcić: Još kao natavnik Univerziteta Cme Gore, prijavio sam i radio na istraživačkom projektu “Cmogorska filozofija XX stoljeća” od Laua Popovića da dr Sonja Tomović. Bez ozbira što Cma Gora ima svjetske i europske misiloce, kao što su bili D’on Plamenac, Vujadin Jokić, Vuko Pavićević i danas Tomović, Gojković, Perović, filozofija je potpuno zapostavljena. Razlog je u tome, što Univerzitet Crne Gore vode neuki pojedinci koji rade po diktatu vlasti a ne potrebe univerzalnosti duha i vremena, tako da je u Cmoj Gori status filozofije kao u srednjem vijeku. Dakle, taj Univerzitet je uništio filozofsku katedm. Neko je objavio da je tu katedru pretvorio Fakultet u teologiju. Ne, zasigurno. Teologija je nešto drugo. To je rnrak i samo mrak. Tu se ne proizvodi mišljenje već zarobljivanje uma. Ako budem angažiran u Crnoj Gori, nastojaću da objavim tu objavim tu svoju knjigu iz koje sam nekoliko studija i ogleda već objavio. Taj projekat je imao u rukama akademika Branko Pavićević, koji može o tome više svjedočiti.

Poznato nam je da ste posebno fascinirani životom i djelom filozofa Vujadina Jokića kome ste čak i jednu knjigu objavili. Recite nam kako danas gledat na njega i njegovo životno djelo i da li je u CG adekvatno vrednovan njegvo doprinos nauci?

Šefket Krcić: Riječje o posebnoj stranci cmogorske, jugoslovenske, balkanske i europske kulture. To je ime Vujadin Jokić, koje se sjedeći ne spominje. Bez sumnje, otišao je tiho i rnlad prije 22 godine, i ostao je nepravedno zapostavljen kako od Cme Gore, tako i od Beograda, gdje je živio. To je bio istinski filozof života i prefinjeni estetičar i suptilni kritičar. On je najlucidnije povezivao filozofiju i literatum. Upravo pripremam novo četvrto izdanje monografije o njegovom djelu i životu. Uz ostalo, nakon njegovog odlaska u vječiti smiraj objavio sam tri njegove knjige i prijedložio ministrastvima kulture i nauke da se izdvoje sredstva za štampanje 10 njegovih izabranih djela. Odgovor, nisam dobio. Obratio sam se ne sarno kao znalac Jokićevog opusa, već i kao rukovodilac njegove duhovne ostavštine. Po Jokićevom imenu trebalo bi što prije osnovati nagradu za filozofisku i književnu kritiku, iza koje bi stala značajna akademska ustava, u koju bi Vlada finansiski osigurala. Takvo ime, kao što je Vujadin Jokić sarno doprinosi afirmaciji jedne moderne Crne Gore.

Vi ste glavni i odgovorni urednik časopisa “Istaživanja” nezavisnog sandžačkog univerziteta. Kakav je značaj otvaranja Univerziteta u Novom Pazaru?

Šefket Krcić: U Novom Pazam danas djeluju tri univerziteta: Internacionlani univerzitet (kao vakuf u mješovitoj svojini). Državni univezitet i privatni Univerzitet “Braća Karić”. Zatim postoji niz isturenih nastavnih odjeljenja za više univerziteta. Otvaranjem više visokoškolskih institucija, sa preko 60 usmjeravanja – odsjeka i katedri, znači zadržavanj mladih Ijudi koji su bili pred velikim egzodusom. To je prilika da se afirmira europski region Sandžak, koji se nažalost danas nalazi još u kandžama lanca između Crne Gore i Srbije i kroz koji, suprotno želji žitelja raznih etnosa, se gradi novi “Kineski zid. “Hoću da vjerujemo da se taj zid srušiti ideje mladih ljudi koji se napajaju intemacionaizmom i demokracijom. U tom pravcu djeluju i časopisi “Univerzitetksa misao” i “Istraživanja”, koji su najotvorenija multi- znanstvena glasila na Balkanu.

Novi Pazar se u posljednje vrijeme sve više konstituiše kao jedan poseban kulturni i naučni centar na geografskom prostoru Sandžaka?

Šefket Krcić: Novi Pazar je bez sumnje jedan od najstarijih gradova, ne samo na Balkanu već i u Europi. Poznato je, da je Novi Pazar još u poznom srednjem vijeku bio tranzitivni centar, koji je povezivao Istok i Zapad, tj. mnoge gradove od Venecije, preko Dubrovnika, Skadra, Plava i Gusinja, do Sokpja i Istanbula. Regionalizacojom i demokratizacijom Cme Gore Srbije, Novi Pazar će biti izuzetna spona ponovo između Istoka i Zapada. Na tu činjenicu ukazuju mnoge diplomate i političari sa dignitetom.

Šta ste do sada sve objavili, koje Vam je djelo najdraže i šta sada ljubitelji pisane riječi mogu očekivati iz Vaše književne i naučne radionice?

Šefket Krcić: O tome postoji obimna literatura i bibliografija koju su štampali dr M. Nuković i mr V. Velić. Naravno, izdvojio bih iz poezije “Plavski požar”, “Predstavu”, “Idnice” i “Jabanu”, a iz filozofije “Filozofija života”, “Filozofski putokazi”, “Uvod u tokove islamske filozofije” … Kad me ne bi napadali, pomislio bih da me više nema i da nije u redu sa mnom. Oni su morali pravdati kod svojih gazda da nešto rade. To mi godi. Profesor dr Slobodan Tomović što potpiše, nikad nema dileme, da to ne potvrdim. On je jedina enciklopedijska ličnost u Crnoj Gori. Čini mi veliku čast što mi je bio prvi učitelj filozofije. Zacijelo, on je jedinstvena ličnost, teolog po ponašanju, a filozof i pjesnik po življenju. To je čovjek principa. Imao sam u koga da se ugledam. Veći je od obe akademije u Crnoj Gori. Zato mi imponuje kada kažu da u Crnoj Gori postoje dvije akademije: Tomović i ja.

Plavska sredina je dala veliki broj stvaralaca. Vi poznajete, ili ste poznavali: Dušana Kostića, Esada Mekulija, Redža Mulića i dr. Recite nešto i tome?

Šefket Krcić: Izvrsno sam ih poznavao. Oni su me prvi u stvaralaštvu pridržali. Tu treba svakako dodati i imena kao što su: dr Vujadin Jokić, dr Bajram Redžepagić, akademik dr Jašar Redžepagić, Hasan Mekuli, akademik dr Redžep Qosja i, prije svega, akademik Radovan Zogović, Vukman Otašević, Miladin Ćulafić i drugi. Zaista jedna briljantna plejada izvrsnih literata, malo je reći akademija. Ali, nažalost, zbog onog šejtanskog paradoksa mojeg zavičaja, o čemu sam zborio, nijedan od njih nije mogao da nađe sebe zavičaju. Staviše, neposredno pred smrt Dušana Kostiću su vlasti onemogućile da dođe u zavičaj. To je bila neizliječiva rana, a znam da od njega nitko od nas nije više volio ovaj kraj. Ako netkog bude zanimalo detalje ću objelodaniti. Jer, te bolove Dušan nije mogao odbolovati. To je bila najveća uvreda za nas stvaraoce, što su vlasti priredile autoru nenadmašne antologijske pjesme “Sleđena tišina Visitora.“ Nažalost to je istina, ali istina koja boli sve one moji misle u ovom kraju.

“Svađali” ste se i sa Njegošem?

Šefket Krcić: Principijelno. Za to su krive karadaške vlasti, jer finansiraju rad dvije akademije, koje nisu uspjele da objave kritičko izdanje Njegoševih djela. Tim činom otklonile bi se besmislice koje šire jezik mržnje. To je jedan od uvjeta kritičkog i humanog mišljenja. Neosporno, Njegoš je veliko ime crnogorske literature, a da bi šire bio prihvaćen neophodna je kritička recepcija, koja podrazumijeva smisao razumijevanja romantizma na Balkanu i da je distancira od današnjeg vremena. Bez obzira na kritičku notu, ja sam svojevremeno na Cetinju organizirao filozofski simpozij o Njegoševoj “Luči mikrokozma” (1985). Dakle, nitko me ne može prozvati i prokazati zbog predrasuda. Zato odgovaram i na ovo pitanje, sasvim otvoreno i iskreno. Tako su me upućivale i Tomovićeve interpretacije Njegoša.

Sjedimo ovđe na obali Plavskog jezera u kući Vašoj i Vaših roditelja – svojevrsnom hramu knjige. Šta za Vas znači ovaj ambijent i zavičajno podneblje odakle ste potekli u svijet literature i filozofije?

Šefket Krcić: Park moje Biblioteke, koji sam stvarao tri i pol decenije, je svojevrsni moj azil duha. To je rnoje skrovište i zaštita od agresivnog spoljnog svijeta. U tome sam imao punu podršku svoje familije, posebno od rahmetli oca Redžepa, te braće Ismeta i Esada, koji su u inozemstvu, kao i sestara Ismete i Hidajete. Upravo iz ovog kutka sam počeo osmišljavati svoje gimnazijske stihove početkom sedamdesetih prošlog stoljeća koje sam naslovio “Metafizika tihog pendžera. “Bio je to moj prozor u svijetu, a omeđen visokim planinskim vijencima, gdje sam tragao štaje iza njih. To je ujedno bila i prava moja iskra filozofska mišljenja.

Nikad nijeste bili politički potpuno podobni ni u socijalizmu ni kasnije, ali ste ipak nezaobilazni iako mnogi pokušavaju da Vas zaobilaze? Zašto? Kako?

Šefket Krcić: Rivalitet i predrasude su bitne za nečije ometanje. O takvima ne bih trošio riječi, ako ih vidite i poznajete neka oni kažu zašto? Svima sam javno u lice relcao sve što imam da im kažu nek napišu i objave. Oni koji za to nemaju petlju truju narod lažima i to prenose u leđa.

Koliko se sjećam okrivljivali su Vas i za crnogorski nacionalizam “San o dvoglavom bijelom orlu” Sreten Zeković?

Šefket Krcić: Ne samo kolegi Zekoviću, nego pomogao sam svima koji su bili na udaru režima i koji su bili obespravljeni. Uvijek sam ustajao protiv cenzure i zabrana knjiga. Nadam se da će ta vremena uskoro biti za nama, kada se uspostavi demokratsko dmštvo. za uzvrat, bez obaveza, smatram da sam obavezao prijatelje sa Cetinja da i u tom gradu imam objavljenu knjigu, upravo iz razloga što je to rodno mjesto crnogorskog liberalizma. Poznato je, da je prvi crnogorski liberal u početku bio pjesnik (Slavko Perović, pri. aut.). Zato, ako ga politika ne obavezuje, onda poezija od njega traži da se vrati liberalnom jatu i pomogne svome narodu da izađe iz jarma diktature.

Recite nam nešto o svojoj poeziji: Kako je Vi kao autor doživljavate i koja je njena osnovna poruka?

Šefket Krcić: Teško je i nekorektno zboriti o svojoj poeziji. Poezija najbolje govori sama za sebe. To prepuštam drugima. Sto se tiče drugog dijela pitanja “koja je njena osnovna poruka”? Svakako, to je buđenje puta prema drugom. Najkraće rečeno, čežnja za slobodom i ljubavlju.

Nešto o mladima u N. Pazaru i mladima u Crnoj Gori?

Šefket Krcić: I jedna i druga sredina su zapostavili mlade u političkom smislu. Nije dovoljan samo univerzitet i škola. Potrebno je mladima sučeliti dijalog i šire upoznavanje. Politička despotija sve čini da se ne ponovi studentsko proljeće iz 1986. Zato mladi ne smiju da pristanu na ćutnju. Ako se mladi više upoznaju i susreću oni nikad neće ratovati, pogotovo ne sa susjedima. Zato treba da se 1991. i 1992. više nikad ne ponove da mladi budu zavedeni i da bezglavo pucaju u svoju braću i komšije. Aktualni političku demagogiju treba kritički razoriti. Zato je pred demokratama i reformistima veliki zadatak i izazov.

Da li je nadrealizam pokret ili doktrina?

Šefket Krcić: Duboko sam uvjeren da je pokret, jer je ostavio za sobom visoko moderna i refleksivna djela koja razaraju doktrine, bez obzira o kojem se žanru radi. Konačno, na našem duhovnom prostoru se osvjedočio nadrealizam kao pokret.

Jedini ste doktor čiste filozofije u Crnoj Gori, a u toj državi ne možete raditi iz nacionalnih razloga?

Šefket Krcić: Vi ste, uvaženi prijatelju, svojim pitanjem dali i odgovor. Koristim vaš medij, da se progoniteljima zahvalim. Nek naoštre svoja pera. Nisam osvetnik. Opraštam im, ali bez obzira što ne zaboravljam, sve manje o tome zborim.

Da li ima još neko pitanje koje nijesam postavio, a Vi bi željeli da Vas to pitam?

Šefket Krcić: Vaša pitanja su inspirativna i daju povod za naš ponovni susret i razgovor. Ovog ću se rado sjećati, jer ste me prilično odmorili i podsjetili na teme i dileme pređenog puta.

 

Dr Šefket Krcić (1953), bošnjački filozof, univeritetski profesor, pisac, kritičar, enciklopedist, leksikograf, esejist, pjesnik, polemičar, borac za slobode i ljudska prava, redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru (predaje filozofiju, etiku, estetiku, retoriku, sociologiju i metodologiju), ex-profesor Univerziteta Crne Gore (udaljen početkom 1992. iz vanpravnih i političkih razloga), profesor po pozivu na više univerziteta. Član je najuglednije svjetske književničke asocijacije P.E.N. Centra, Hegelovog filozofskog društva, Svjetske filozofske federacije. Bio je rukovodilac Saveza filozofskih društava Jugoslavije, jedan od pokretača Prvog filozofskog kongresa, predsjednik Društva estetičara i etičara Crne Gore. Član Europske Akademije znanosti i umjetnosti. Član je Međunarodnog udruženje metodologa društvenih nauka, Član IJAS (Brisel, NUNS Beograd), profesionalnih žuranalista. Sada je predsjednik Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Prevođen je na više europskih jezika. Autor je preko 2.000 raznih priloga (studije, rasprave, eseji, osvrti, recenzije, znanstvena saopštenja) i trideset djela iz filozofije i dvadeset knjiga iz oblasti literature, desetak djela iz kulturološko-političke i povjesne problematike i bibliografije. Glavno djelo: „Enciklopedija Sandžaka“. U javnosti je prisutan od 1973. g. U povodu četiri decenije stvaralačkog rada 2013. objavljena je obimna dokumentarna knjiga Selektivna bibliografija Krcićevih radova (koja je promovirana na Svjetskim književnim susretima, posvećenim progonjenim piscima).
Autor je većeg broja filozofskih djela, priručnika i udžbenika.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Denis Kožljan: Na minus sedamnaest

Na minus sedamnaest piše: Denis Kožljan Sedamnaesti prosinac, osamdesete, prošlog stoljeća. Prošlo je dvadeset jedan sat, stojim na željezničkom kolodvoru u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije, cvokočući zubima na minu...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Zdravke Babić

Здравка Бабић     СВЕТОМ САВИ     У бљеску мојих мисли звјездокласја рана очију твојих љубоплавних, док послије спо...
by Redakcija
 

 
 

Damir Camić: Bila jedna jesenja noć

Damir Camić   BILA JE JEDNA JESENJA NOĆ . Mjesec vrh puta bjelasa. Pod Oknom dremlje magla snena, Iva drhti kao tršava koprena. Jesenja noć s plave lune cvjeta   I suton plamti iznad polja zvjezdanije Duša žudi ...
by Redakcija
 

 

 

Dr Suada A. Džogović: Ekonomski rast Turske – izazov za integraciju u EU (II dio)

Redakcija časopisa i portala Avlija će u nekoliko nastavaka objaviti djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović   1.    Europske integracije – od...
by Redakcija
 

 
 

Asmir Glibanović: Ponavljanje završetka

Ponavljanje završetaka   Sjedio sam u polupraznom kafiću i čitao priču o selu koje je nestalo. Postalo, bilo i nestalo. To je sve. Glavni lik se neko vrijeme bori sa osjećajem nostalgije, popusti pod pritiskom, skupi ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona