Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

27. Aprila 2020.

Adisa Busuladžić: Amerikanka na rubu nervnog sloma

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Adisa Busuladžić rođena je 1967. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina.

Diplomirala je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a međunarodne odnose magistrirala na Američkom univerzitetu u Washingtonu, USA. Radila je za Misiju UNDP-a u Bosni i Hercegovini, Misiju USAID-a u Afghanistanu te Specijalnu posmatračku misiju OSCE-a u Ukrajini.

Autorica brojnih novinskih i stručnih članaka objavljenih u zemlji i inozemstvu. Apsolventica Interdisciplinarnog doktorskog studija Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

 

 

 

Amerikanka na rubu nervnog sloma

 

Bila sam na polovini svoje prve jednogodišnje ture, i tek što sam skontala kako ispravno da radim dodijeljeni mi posao, Američki univerzitet Afganistana (AUAF) – jedini privatni univerzitet u Afganistanu u to vrijeme i jedan od najvećih korisnika USAID-ovih grantova – organizovao je u maju 2011. godine promociju prve generacije svojih diplomaca.

Sa trideset dva diplomirana studenta, od kojih je bilo sedam žena, ceremonija je predstavljala savršenu priliku da se nekadašnji general-pukovnik a sada ambasador fotografiše i tako označi trijumfalni završetak svoje prve civilne diplomatske misije, čiji se kraj mandata približavao. Eikenberry je uživao u društvu afganistanskih novinara. Uvijek je bio spreman da pred kamerama pokaže kako je njegova ljubav i posvećenost Afganistanu jednaka njegovoj posvećenosti američkoj vojnoj okupaciji ove zemlje.

Stigla sam sa svojim afganistanskim kolegama u kampus AUAF-a sat prije zvaničnog početka događaja kako bismo lokalnim novinarima podijelili nacrt saopštenja za medije. Imena američkih i afganistaskih visokih zvaničnika koji su trebali prisustvovati najavljenom događaju, u nacrtu su bila izostavljena iz bezbjedonosnih razloga. Bilo nam je drago što vidimo da će  ceremoniji prisustvovati i desetak televizijskih kamera i još desetak novinara iz štampanih medija i lokalnih radio-stanica.

Samo nekoliko minuta prije dolaska ambasadora, primijetili smo da nekoliko TV snimatelja nešto žustro raspravlja s momcima iz obezbjeđenja AUAF-a.

Zamolila sam Nazira da izvidi šta se događa. Nazir je bio tridesetogodišnji Afganistanac niskog rasta, dječačkog izgleda i blagih manira. Po zanimanju je bio ljekar, ali je već nekoliko godina radio za USAID kao lokalni pomoćnik u odjeljenju za informisanje, jer je tako zarađivao deset puta veću platu.

Nazir je otišao tamo i brzo se vratio rekavši kako momci iz obezbjeđenja ne dozvoljavaju snimateljima da se približe bini.

“Obezbjeđenje insistira da kamere ostanu daleko od bine, što im praktično onemogućava da snime ijedan krupni kadar tokom ceremonije. Upravo su se fizički obračunali sa snimateljem TV Ariana, koji je najglasnije protestovao, a kada sam pokušao da intervenišem u korist novinara, zaprijetili su da će se i sa mnom obračunati”, objasnio je Nazir panično.

Baš kao mnogi drugi korisnici ugovora i grantova Američke vlade u Afganistanu, a iz meni potpuno  nerazumljivih razloga, i AUAF je na poslovima obezbjeđenja kampusa angažovao privatnu firmu iz Južne Afrike.

Te južnoafričke agencije pune su mišićavih Afrikanera koji se s nostalgijom sjećaju aparthejda. Više im nije dozvoljeno da tuku crnce u Južnoj Africi, pa su presretni što su došli ovdje i istresaju se na Afganistance zbog njihove boje kože. Mrzim rasiste!”, mrmljala sam probijajući se kroz gomilu u potrazi za svojim šefom Markom.

Konačno sam ga ugledala kako se sa svojih 190 cm nadvija nad doktorom Michaelom Smithom mršavim, sićušnim predsjednikom AUAF-a, dok nešto džentlmenski šupljiraju.

Progurala sam se naprijed i stala između njih dvojice grubo ih prekinuvši u priči. Zgrabila sam Marka za rukav, povukla ga ustranu i žurno počela objašnjavati o čemu se radi. A onda smo oboje pogledali u pravcu grupe afganistanskih novinara i vidjeli ih kako se kreću ka izlazu. Odmah zatim čusmo i Nazira kako u našem pravcu viče:

“Mark, Edina, dođite brzo… Afganistanski novinari odlaze sa ceremonije u znak protesta!”

Mark i Nazir potrčaše ka novinarima ne bi li ih zaustavili. Ja sam se mašila za telefon i odmah nazvala Press službu Ambasade da ih obavijestim šta se dešava i provjerim koliko vremena zapravo imamo za izbjegavanje skandala.

“Ambasador treba stići svakog trenutka. Ne smijete dozvoliti da afganistanski novinari napuste ceremoniju. Ekienberry će nas sve otpustiti ako se to desi!”, rekla mi je Kerri, koja je u tom trenutku obavljala funkciju portparola Američke ambasade.

U komandnom lancu Ambasade USAID-ovi uposlenici su bili podređeni uposlenicima State Departmenta istog ranga, što je bio povod stalnim međusobnim podmetanjima, otvorenim prepirkama i besmislenim nadmudrivanjima među službenicima ovih institucija.

Kerri je bila sposobna, staložena i inteligentna žena u kasnim tridesetim. Cijenilaje moj radi i nikada nije s nipodaštavanjem tretirala ni mene, niti ikoga od mojih kolega. Prvi put u ovih šest mjeseci koliko sam je poznavala, čula sam je da paniči, pa je i nivo moje panike porastao u skladu s tim.

Izjurila sam iz kampusa univerziteta da pronađem Marka i Nazira i ispričam im šta mi je Kerri poručila. Našla sam ih kako stoje pred novinarima i čula Marka kako im govori da bi trebalo da su sretni zbog trideset i dvoje mladih Afganistanaca koji danas dobijaju diplome, od čega je 22% žena.

Nazir je ovo simultano prevodio.

“Joj, ne!”, pomislila sam. “On im citira ona sranja iz saopštenja za medije!”

Stajala sam iza Marka u agoniji, skenirajući ljutita lica afganistanskih novinara. Primijetila sam da su bar četvrtina njih žene. Svi su gledali u Marka s krajnjim prezirom na licu dok je on nastavljao sipati besmislice.

“Vi imate obavezu prema tim mladim diplomcima, njihovim porodicama i afganistanskoj javnosti da izvještavate o ovom događaju.“

“Znate šta, gospodine…”, rekao je mladi kamerman u svijetlocrvenoj košulji modernog kroja. Njegov glas i lice odavali su koliko je bijesan. Desnom rukom je držao stalak za kameru dok je lijevom snažno gestikulirao pokušavajući da iz sjećanja što brže iskopa adekvatne engleske riječi: “Mi se ne vraćamo unutra. Mene su oni tipovi udarili. Jako loše su postupili prema nama. I nije ovo prvi put! Takve stvari se često dešavaju na američkim ceremonijama! Muka nam je od toga!”

Mladi buntovnik se potom okrenuo i pogledao svoje kolege kako bi se uvjerio da li svi još uvijek stoje iza njega i njegovih riječi. Stajali su.

Niko se nije ni pomjerio, osim jedne mlade novinarke, koja je na mobitel pričala sa svojim urednikom. Nazir je otrčao do nje i počeo molećivo da joj govori nešto na dari jeziku. Očigledno je pokušavao da je spriječi da kaže više nego što je već bila saopštila kolegama na desku.

“Nazire, Edina… Moramo se vratiti unutra!”, iznenada je uzviknuo Mark.

Mora da se prisjetio da bezbjednosna pravila Ambasade zabranjuju nedozvoljeno prisustvo američkog osoblja na otvorenom. Obezbjeđenje Ambasade unaprijed je moralo odobriti svaki izlazak iz kompleksa Ambasade u cilju obavljanja službene dužnosti.

Da su ovi iz obezbjeđenja saznali kako smo nas troje pješice izašli iz kampusa da sustignemo afganistanske novinare i ubjeđujemo se s njima na sred prometnog kabulskog bulevara u Kabulu – i Mark i ja bismo istog trena bili otpušteni zbog kršenja Protokola o bezbjednosti. A da su talibani znali da smo tamo, pokušali bi da nam naude – što je, posljedično, moglo rezultirati otpuštanjem šefa obezbjeđenja koji je dao dozvolu za naš odlazak u kampus Univerziteta.

Krajičkom oka sam vidjela da Mark i Nazir okreću leđa novinarima i odlaze prema kampusu. Čula sam kako mi Mark u prolazu rezignirano šapće: “Hajde, Edina… moramo nazad u kampus”.

Znala sam da se moram vratiti, ali nisam mogla da se pomjerim. Stajala sam nedaleko od grupe afganistanskih novinara pogleda uprtog u mladića u crvenoj košulji sa stalkom za kameru podmiškom. Podsjetio me na mene i vremena  kada sam nosala Pepeov stalak kroz sumorne, blatnjave sarajevske ulice sa fasadama izrešetanim artiljerijskim zrnima.

Primijetila sam da se mladi kamerman vrpolji pod mojim pogledom. Mora da je primijetio kako mi se oči pune suzama. Mogućnost da zaplačem pred njim očigledno mu je stvarala nelagodu.

“Vratite se unutra, gospođa! Mi odosmo!”, odlučno je viknuo u mom pravcu.

Umjesto da odem, zakoračila sam bliže njemu, što ga je natjeralo da spusti pogled u znak poštovanja prema meni kao starijoj ženi.

Tako sam željela da mu kažem da me podsjeća na mene, ali sam se plašila da neće razumjeti šta mu govorim! Na kraju krajeva, nije mogao imati više od dvadeset četiri-pet godina. Sigurno nije znao ništa o ratu u Bosni i Hercegovini. Bio je suviše zauzet preživljavanjem ovog afganistanskog, u kojem je i rođen.

Osjetila sam kako mi suze skupljaju u grlu. Brzo sam ih progutala, a onda prebacila pogled na najstarijeg novinara u grupi. Bio je to sredovječan gospodin sa uredno počešljanom gustom crnom kosom i brkovima. Znala sam da je dopisnik BBC-ja na paštu jeziku. Nisam znala kako se zove, ali sam mu lice poznavala s prethodnih događaja koje je organizovao USAID.

“Ja shvatam zašto ste toliko ljuti”, rekla sam mu što sam mirnije mogla.

“Ne, gospođo! Ne shvatate… Vi Amerikanci nikad ne shvatate!”, cinično mi je dobacio.

Bio je očigledno odlučan u nastojanju da me ušutka prije no što krenem sipati neke otrcane fraze.

“NE!!! VI  NE  SHVATATE!!”, uzvratila sam povišenim tonom, a glas mi je brzo prešao u jecaj.

Riječi su onda prokuljale iz usta, dok su mi suze teke niz obraze:

Ja sam nekad bila novinarka u Bosni. Morala sam pobjeći u Ameriku tokom rata jer sam bosanska muslimanka. A sada… Sada ću ja biti ta Amerikanka koja će izgubiti posao jer ste vi odlučili da odete iz protesta…”

Uspjela sam izgovoriti tih nekoliko rečenica kroz plač, a onda sam im naglo okrenula leđa i potrčala prema kapiji kampusa.

Osjećala sam poglede afganistanskih novinara na mojim leđima i ramenima koja su se dizala i spuštala u ritmu mojih glasnih jecaja.

Hodala sam brzo, pogrbljenih leđa, pogleda zakovanog za zemlju i s bradom na grudima jer sam pokušavala da dohvatim krajeve šala od kašmira koji sam nosila na glavi, očajnički nastojeći da obrišem oči i lice.

Vratila sam se u salu. Ljudi iz publike nervozno su šetkali tamo-amo, petljali po svojim mobilnim telefonima, fotografisali se ili razgovarali međusobno.

Afganistanci su naviknuti na duga kašnjenja. Svi prisutni u sali bili su svjesni da ceremonija neće početi prije nego što se pojavi najviši američki dužnosnik. Ali nakon naglog odlaska predstavnika afganistanskih medija počeli su sumnjati da VIP uopšte stiže.

Šire se glasine da će ceremonija biti otkazana”, rekao mi je Nazir čim me ugledao kako se vraćam. Onda me je pažljivo pogledao.

“Edina, jesi li dobro?”, upitao je zabrinuto.

“Biću dobro, Nazire. Samo mi daj minut…”, rekla sam i prošla kraj njega na sam kraj sale. Okrenula sam leđa publici, a lice prema zidu, i više od pet minuta pokušavala da se priberem, očistim tragove razmazane šminke i namjestim šal na glavi kako bi ambasador Eikenberry barem imao to zadovoljstvo da zbog odsustva afganistanskih medija na ceremoniji kojoj je prisustvovao, ovoga puta otpusti USAID-ovu američku uposlenicu koja je nosila šal na glavi „u znak poštovanja prema afganisanskoj tradiciji“.

Onda sam se hrabro okrenula prema publici i zabrinuto pogledala prema glavnom ulazu, očekujući da ugledam ambasadora kako okružen ličnim obezbjeđenjem ulazi u salu.

Umjesto toga, ugledala sam afganistanske snimatelje i fotoreportere kako se vraćaju u salu i žurno traže mjesta, dok ih redari iz južnoafričkog obezbjeđenja sada naprasno ljubazno razmještaju u različite uglove sale mnogo bliže bini.

Još su se novinari probijali kroz gužvu i tražili mjesto u publici kada je u dvoranu konačno ušao Eikenberry. Prisutni su to propratili spontanim aplauzom.

Ceremonija je otpočela i završila se bez ikakvih problema.

*

Nakon što su se više puta uslikali na raskošno uređenoj bini s ogromnim znakom AUAF-a u pozadini i s ogromnom američkom i afganistanskom zastavom na sjajnim pozlaćenim jarbolima u odgovarajućim krajevima bine, te pored dva velika USAID-ova plakata što su visila s bočnih zidova – posljednja grupa diplomaca se u pratnji rođaka i prijatelja polako zaputila ka izlazu iz konferencijske sale.

Nazir i ja najprije smo pokupili preostale primjerke saopštenja za javnost i promotivni materijal USAID-a koji su bili naslagani na nekoliko stolova poredanih uza zid, na pola puta između bine i jednog od pomoćnih izlaza. Onda smo se okrenuli prema sjedištima u sali i pošli od stolice do stolice sakupljajući kopije programa ceremonije koje je publika ostavila nakon proslave. Ljudi su se s pravom plašili da ih ponesu jer nisu htjeli da na ulici budu uočeni sa štampanim materijalom na kojem je otisnut logo američke vladine agencije. Zbog toga smo se uvijek starali da prostoriju nakon događaja sami očistimo od naših promotivnih materijala, koje smo onda vraćali u Ambasadu i tamo njima hranili rezač papira.

Kad sam bila negdje na polovini svoje strane sale, primijetila sam mladog kamermana u crvenoj košulji kako polako mota kablove kamere i uredno ih slaže u ranac. Očito mu se nije žurilo.

Kad sam mu se približila, brzo je pogledao lijevo i desno da provjeri da li ga neko može čuti. Kad je bio siguran da nema nikoga, nagnuo se prema meni i rekao:

“Gospođo, samo želim da vam kažem da smo se isključivo zbog vas vratili!”

“Znam… Hvala vam!… Tashakor!“[1], odgovorila sam stavljajući desnu ruku na grudi, kako sam vidjela da Afganistanci rade kad žele da iskažu iskrenu zahvalnost.

Mladi Afganistanac gledao je bez riječi kako mi se oči ponovo pune suzama. Instiktivno sam zažmirila na nekoliko sekundi i lijevom rukom preklopila desnu kako bih potisnula suze.

Kada sam ponovo otvorila oči, vidjela sam ga kako jednom rukom podiže ranac, a drugom grabi stalak za kameru.

“Khoda hafez“[2], – promrmljao je.

“Khoda hafez!“, – odgovorila sam gledajući kako odlazi.

 

_______________________________

[1]Hvala vam (dari/perzijski)

[2]Bog neka je s tobom, uobičajena fraza prilikom rastanka na dariju /perzijskom.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Faiz Softić: Osvrt na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Balje „Otok od živog srebra“

ZABAVLJANJE RIJEKA U TOKU   Naslov ovog osvrta na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Baljea, poznatog bošnjačkog publiciste i pjesnika sa Kosova „Otok od živog srebra“ je i stih a i lajtmotiv ovog rukopisa koji nam s...
by Redakcija
0

 
 

Kolizije ptica i prozora, kako ih spriječiti i kako pomoći pticama nakon udara

Za ptice prozori su više nego nevidljivi. Zbog odraza lišća ili neba oni izgeladaju kao savršeno mjesto za let. Prema nedavnoj studiji oko milijardu ptica strada na godišnjem nivou u sudaru sa prozorima – piše birdw...
by Redakcija
0

 
 

Remza Lagarija: Tvoja prisutnost

Među 100 pjesama u Antologiji poezije 2020. štampanoj u Edmontonu, u Kanadi, nalazi se i pjesama „TVOJA PRISUTNOST“ koja je prevedena na engleski jezik pod naslovom “YOUR PRESENCE”   Remza Lagarija  ...
by Redakcija
0

 

 

Uređen ”GREEN HOME PARK” u park šumi Brezovačko brdo u Rožajama

Uz podršku Green Home iz Podgorice u okviru projekta ”Za bolju klimu u Crnoj Gori rožajska NVO Avlija je u saradnji sa Turističkom organizacijom Rožaje u park šumi Brezovačko brdo uredila i ogradila ”Green Hom...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Konkurs Udruženja poetskih stvaralaca i Onlajn poezije

Портал Онлајн поезија и Удружење поетских стваралаца Расписују КОНКУРС ЗА ПРВИ ЗБОРНИК ПОЕЗИЈЕ Правила конкурса: 1.Право у...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona