Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

30. Aprila 2020.

Post-korona epilog Kino-Američkog pregrijanog odnosa: Slijedi li promjena igre ili pobjeda?

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Post-korona epilog Kino-Američkog pregrijanog odnosa:
Slijedi li promjena igre ili pobjeda?

Piše: Prof. dr Anis H. Bajrektarević

Amerikanci su do sada imali tri različita pristupa Narodnoj Republici: Od potpunog negiranja njenog postojanja do Niksonovog iznenadnog kohabitiranja. Konačno, kopernikanski obrt: SAD su primjetile da ideoloških razlika izmedju njih i post-Deng-ove Kine zapravo i nema. To je označilo novi početak. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međusobnu ovisnost: Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru i odriješili njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu (i zaplašenu) radnu snagu te podatnost u imitaciji.
Ipak, za obje zemlje ovako ugovoren brak je bio mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Vašington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a američki veliki Tech se sofisticirao u digitalnom autoritarizmu.
No, sada sa Covid-19 Medeni mjesec se završio. Da budemo precizni, korona nije donijela gotovo ništa novoga Sino-Američkim odnosima – samo je pojačala i ubrzala ono što je već duže vrijeme tu – otuđeni centri moći sa obje strane Pacifika.
O tome u ovome tekstu i o mogućim ishodištima nakon ove krize.

* * *

Je li se naša povijest samo čini pregrijanom, dok je zapravo hladno predodređena? Da li je usmeravajuća ili zamisliva, dijalektička i eklektička ili ciklična, i upravo zbog toga cinična? Ono što zasigurno stoji jeste da naša povijest upozorava (bez obzira na to je li prošlost vidjena kao odredište ili važan spoznajni izvor). A da li uz to pruža i nadu? Šta se dakle nalazi ispred nas: sudbina ili budućnost?
Teorija voli da nas uči kako najveći dio naše civilizacijske vertikale zauzimaju opsežne debate o tome koja vrsta gospodarskog sustava je najprikladnija za dobrobit ljudi. Ipak, naša nam povijest drukčije zbori: Čini se da je manipulacija globalnom političkom ekonomijom – mnogo više no uvođenje ideologija – predstavljala dominantan i vjerojatno trajniji način na koji ljudske elite obično grade ili slamaju civilizacije, kao planirane projekte. Negde u tijeku takva procesa, obmanulo nas je, te postalo samo sebi zamka. Kako?

* * *

Još od vremena Dejvida Hjuma i Adama Smita, jedna od najvećih (gotovo šizofrenih) dilema liberalizma, jeste tumačenje realnosti: Da li je svijet suštinski Hobezovski ili Kantijanski. Kako je postulirano, najveći zadatak bilo koje liberalne države jeste da omogući i održava bogatstvo svoje nacije, koje naravno počiva na bogatim pojedincima koji naseljavaju konkretnu državu. Taj imperativ donosi novu dilemu: ukoliko ste bogati pojedinac, država će vas opljačkati, ali ukoliko države nema, osiromašene mase će vas rasčerečiti (either mob you or rob you).
Nevidljiva ruka Smitovih pristaša našla je zadovoljavajući odgovor – državni dug. Taj ‘pronalazak’ je podrazumijevao relativno snažnu centralnu vladu države. No, umjesto javne kontrole preko demokratskog mehanizma provera-i-balansiranja, ovakva država bi radije trebalo da bude veoma zadužena. Dug – prije svega spram lokalnih trgovaca, a onda i prema strancima – mnogo je moćnije orudje ograničenja, jer leži van domena javne provjere i općeg uvida.
Sa takvim pomiješanim blagoslovom, niti jedno carstvo ne može lako da demonetizira svoju legitimnost i odrekne se svojih hijerararhijskih ali nevidljivih i neustavnih kontrola. Na ovaj način je rođeno dužničko carstvo. Blagoslov ili totalitarističko prokletstvo? Dozvolite da ovo kratko ispitamo.
Sovjetski Savez – uglavnom kao i sama (pre-Dengova) Kina – bio je mnogo više klasično kopneno vojno carstvo (pretjerano brutalno, rigidno, autoritativno, ne-individualno, očito, tajno), dok su SAD bile više jedno finansijsko-trgovinsko vodeno carstvo (prikriveno prinudbeno, hijerararhijsko, a opet asocijalno, eksploatatorsko, zadiruće, polarizujuće). Na suprotnim stranama svijeta i poimanja, jedno drugom ova carstva bila su zagonentna, misteriozna i nepredvidiva. Medvijed permafrosta nasuprot Ribe toplih mora. Sparta nasuprot Atini. Rim nasuprot Feničana… Ipak, zajedničko za oba carstva (kao i za današnju Kinu) bio je izraženi apetit ka sveprisutnosti. Zajedno sa cijenom koja se uz to plaća.
Sljedstveno tomu, Sovjeti su bankrotirali sredinom 1980-ih – slomili su se pod sopstvenom težinom, imperijalno se prerastegnuvši. Isto se desilo i Amerikancima – ‘teret bijelog čovjeka’ slomio ih je već uz Vijetnamski rat, a Nixonov šok je to samo ozvaničio. Ipak, carstvo SAD-a uspjelo je da preživi i nadživi Sovjete. Kako?
Sjedinjene države, sa svojim finansijskim kapitalom (ili pak lukavom iluzijom tog bogatstva), evoluirao je u carstvo dužništva kroz garancije Vol Strita. Od titanijuma sačinjeni Sputnjik naspram zlatnog rudnika štampanog papira… Ništa to ne ilustrira bolje od riječi dugoslužećeg šefa federalnih rezervi SAD-a, Alana Grinspena i njegovog čuvenog citiranja J.B Konalija francuskom predsjedniku Žaku Širaku: ‘Istina, dolar je naša valuta, ali je vaš problem’. Hegemonija nasuprot hegepara. (Hegemony vs. hegemoney)

Kula od Karata (House of Cards)

Konvencionalna ekonomska teorija uči nas da je novac tzv. opći ekvivalent za sve proizvode. Historijski, valute su oduvijek bile u prostorno-vremenskom odnosu, da kažemo; uslovljene odredjenim lokalitetom. Ipak, kao niti jedna valuta prije, američki je dolar poslije drugog svetskog rata postao općim ekvivalentom za sve druge valute/novce na svijetu. Prema povijesti valuta, glavna komponenta novca skovanog od bezvrijednog metala jeste njegovo dejstvo mijenice – tj. obećavajuća komponenta: neopipljivo uvjerenje da će u bilo kom trenutku u budućnosti određeni sjajni papir ili kovina (samoprozvan novcem) biti jednostavno zamjenjen za stvarnu robu.
Tako, grubo govoreći, novac nije ništa drugo no civilizacijski konstrukt o zamišljenoj iliti projektiranoj stvarnosti – da će sutrašnji dan (koji u povijesti ljudske vrste još nitko nikada nije vidio, ali svi računaju sa njim) zasigurno doći (i), i da će to sutra zacijelo biti bolje no jučerašnji ili čak ovaj naš današnji dan (ii).
Ovakve i slične vrste kolektivnih konstrukata (horizontalnih i vertikalnih) preko naših socijalnih ugovora održavaju društvo na okupu, isto kao što ga i nj. gospodarstvo čini živim i razvijajućim. Dakle, novac je taj koji daje moć gospodarstvu, a naša slijepa vjera u konstruirano (zamišljeno) sutra i njegovu navodnu izvijesnost, jeste ono što daje moć tom novcu.
Očigledno, univerzalni ekvivalent svih ekvivalenata – američki dolar, prati isti obrazac: hrabro i široko prihvaćeno obećanje. Za Sjedinjene Države to gotovo trenutačno omogućava vanteritorijalnu ekonomsku projekciju: Amerikanci mogu tiskati bilo koje svote dolara bez straha od inflacije. (Doštampavanje se izvozi, dok se vrijednost čuva za kod kuće.)
Šta to američki dolar obećava, iako još od vremena Niksonovog šoka iz 1971 nema nikakve zlatne garancije vezane za njega?
Pentagon obećava da će prekookeanski morski putevi ostati otvoreni (čitaj: kontrolirani od strane američke ratne mornarice), promet na njima neometen, kao i da će – dobro kojim se najviše trguje na svijetu: nafta, biti zasigurno isporučeno. Dakle, garancija američkom dolaru nisu niti sirova nafta ni njena isporuka, već obećanje da će nafta sutrašnjice biti u stanju da se isporuči. Tu leži prava moć američkog dolara, koji zauzvrat finansira ogromne rashode Pentagona, te podupire njegovu planetarnu dominaciju.
Cijenjen i strahopoštovan, Pentagon dodatno potpiruje naše planetarno uvjerenje u isporučivost u budućnosti – ukoliko samo nastavimo da vjerujemo u dolar (kao i u gospodarstvo koje hrane fosilni ugljikovodici), i tako dalje i dalje, kroz neprekinuti koloplet međusobnih ojačavanja.
(Dopunjavajući Monroe doktirnu, Predsjednik Howard Taft je uveo tzv. ‘dolar diplomaciju’ – u ranom XX stoljeću – koja “mijenja metke dolarom”. To je jedan od prvih jasnih zvaničnih navoda o simbiozi izmedju Wall Street i Pentagona.)
Ta dva stuba moći SAD-a dolaze sa Istočne obale (Američki Trezor/Vol Strit i Pentagon), zajedno sa dva stuba sa Zapadne obale koja su finansirana i ojačana američkim dolarom, i rašireni preko otvorenih morskih puteva (Silikonska dolina i Holivud), zapravo su bit, i u kratko, definicija Američke moći.
Ovakva suštinska priroda moći objašnjava nam zašto su Amerikanci propustili da povedu čovječanstvo u potpuno drugačijem smijeru – prema nekonfrontirajućem, dekarboniziranom, de-monetiziranom/de-financijaliziranom i depsihologiziranom, samoostvarujućem i ozelenjenom čovečanstvu. Ukratko, propustili su da preokrenu povijest u trijumf ljudskosti. SAD su imale ovakvu priliku kada su, nakon Gorbačovljeve bezuvijetne predaje i sunovrata Sovjetskog bloka te Dengovog kopernikanskog preokreta u Kini, preostale kao ničim ograničena usamljena supersila da samostalno postavlja uvjete na svijetskoj pozornici, kroje našu zajedničku sudbinu i pravce naših budućnosti.

Pobjednik rijetko mijenja pravila igre

Na žalost, ovo nije prva propuštena prilika SAD-a da ublaži i odgodi svoje predstojeće, neumitno višedimenzionalno imperijalno ‘skupljanje’. Sam kraj Drugog svijetskog rata značio je potpunu sigurnosnu garanciju za SAD: geo-gospodarski gledano, 54% svega proizvedenog u svijetu nosilo je etiketu Made in USA, dok su u geostrateškom kontekstu SAD bez prekida uživale gotovo cijelu deceniju ‘nuklearnog monopola’. Do današnjega dana, SAD bilježe najveći broj izvedenih nuklearnih testova, najveću zalihu nuklearnog naoružanja, te predstavljaju jedinu silu ikada u povijesti koja je uporabila ovo ‘konačno oružje’ protiv druge nacije.
Da ironija bude kompletna, Amerikanci uživaju geografsku prednost koju niti jedno drugo carstvo nije imalo. Za razliku od SAD, kao što to Ikenberi bilježi: ”…svaka velika sila u svijetu živi u geopolitički prenapučenom susjedstvu, gdje i malene oscilacije u moći rutinski izazivaju pozive na preraspodijelu”. Pogledajte i sami zemljopisnu kartu i na njoj pozicije Rusije ili Kine, te njihovo krcato okruženje. SAD su blagoslovene svojim ostrvskim položajem, okruženjem oceana. Sve to bi, čini se, trebalo da donosi spokoj, mir, prosperitet i dalekovidost.
Kako to da ‘moćni usamljenik’, Carstvo po Pozivu nije evoluiralo u carstvo relaksacije, generatora harmonije? Zašto (protupravno) drži zatočenim više političkih zatvorenika na kubanskoj zemlji, nego što je to ikada činio demonizirani kubanski režim? Zašto nastavlja sa opsesivnim naoružavanjem kod kuće i u inozemstvu? Čemu egzistencijalne tlapnje kod kuće i sigurnosno nedaće spram inozemstva? (Na primjer, 78% svog oružja koje je na raspolaganju na širem području Bliskog Istoka, načinjeno je u SAD, dok Amerikanci u svojoj zemlji – samo za svoje civilne potrebe – imaju 1.2 komada malog oružja po glavi stanovnika.)
Zašto je pad Berlinskog zida prije 30 godina obilježio početak decenija stagnacije ili smanjenja primanja u SAD (kao i u ostalim OECD zemaljama) u kombinaciji sa alarmantnim nejednakostima. O čemu mi ovde govorimo: o neadekvatnom intenzitetu naših neumornih sukoba ili o pogrešnom smijeru našeg ukupnog civilizacijskog pravca?
Zaista, niti jedna uspješna i dugotrajuća imperija ne oslanja se isključivo na prisilu, bilo u inozemstvu ili kod kuće. Veliki uspjeh svake imperije u prošlosti počivao je na vještoj kalibraciji između poslušnosti i inicijative kod kuće, te na pristajanju i uključivosti u inozemstvu. U XXI stoljeću, pobijeđuje onaj koji uspije da ubijedi, a ne onaj koji na nešto prisili. (Pogledajte samo Balkan, 30 godina je prošlo a još nitko nije niti primetio da je okupiran. Onomad samo jedan dan nakon okupacije, odmah 07-og aprila 1941 odpocela je pobuna – bilo je golim okom vidljivo da je suverenitet derogiran.)
Stoga, ukoliko nije sposoban da izbjegne svoju nutarnju logiku i duboko ukorijenjen poriv za konfrontacionom nostalgijom, preostali od dva rivala ostaje samo kao pobjednik, tek rijetko kao onaj koji mijenja pravila igre.

Država ili revolucionarni zanos, Oboje ili ništa od toga?

Da sumiramo: nakon sunovrata Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok su čekali na (stvarne ili izmišljene) protivnike koje bi daljnje unazadili, ‘liberalizirali’ i zakačili za kraj kompozicije svoga vlaka. Jedan od instrumenata je bilo agresivno nametanje gospodarskih integracija, unutar regiona i transkontinentalno, koje – kao što vidimo sada po okončanju euforije ‘Kraja Povijesti’ s kraja 90-tih – jeste donijelo nepovratne društveno-političke dezintegracije unutar svake od tih država.
Diktat Širenje kao sigurnosni put (Expansion is the path to security), kao dio post-hladnoratovske mantre, samo je pojačao ionako lošu situaciju, daljnje slabeći status Pax Americane. Na ovaj je način sposobnost SAD-a da održi svoj poredak počeo da erodira brže od moći njenih oponenata da ga izazovu. Tako tipično za mnoge povijesne imperije: ‘Tko drugome jamu kopa…’
Dugotrajna nesposobnosti da primjete, te iznova kalibriraju svoj imperijalni uzmak dovelo je konačno do bolnog mamurluka u Vašingtonu; najuočljivijeg na posljednjim predsjedničkim izborima. Neumijeće da upravljaju povećanom cijenom održavanja imperijalnog poretka, dodatno je pojačalo nezadovoljstvo domaćeg pučanstva kao i politički pritisak da se napusti njihova sveukupna ‘civilizacijska misija’. Savršeno pogođena meta, no k tomu je promašeno sve ostalo…
Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim slabljenjem. Pogledajte njihov otisak na bivšoj Jugoslaviji, Avganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, Siriji ili Jemenu – da spomenemo tek par najeklatantnijih prijemjera.

* * *

Kada su Sovjeti izgubili svoju sopstvenu ideološku matricu i samostalni suprotstavljajući stav, i kada je Zapad kojim dominiraju SAD propustio da trijumfuje iako je pobjedio u Hladnom ratu, kako očekivati od Imitatora da postigne trajnu moralnu ili makar privremenu gospodarsku pobjedu?
Za razliku od odnosa sa Sovjetskim Savezom koji su od početka do nj. kraja bili uvijek na istoj neizmjenjenoj liniji konfrontacijskog uvažavanja, Amerikanci su imali do sada tri različita pristupa Narodnoj Republici: Od potpunog negiranja postojanja do Niksonovog iznenadnog kohabitiranja. Konačno su SAD primjetile da ideoloških razlika izmedju njih i post-Deng-ove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak‘. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za medjuovisnost: Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru i odriješili njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu (i zaplašenu) radnu snagu te podatnost u imitaciji.
Ipak, za obje zemlje ovo je bilo mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Vašington je to razumio kao medjuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao medjuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U medjuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a Američki veliki Tech se sofisticirao u digitalnom autoritarizmu.
No, Medeni mjesec se najvjerovatnije sada završio.
Danas pojačani sukob sam po sebi vodi do posljedičnih poziva na razdvajanje izmedju dva planetarno najmoćnija gospodarstva. Osim što bi označilo kraj globalnog kapitalizma koji je u stalnoj ekspanziji od pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo da pokrene i globalnu pre-svrstavanje. Ostatak svijeta završio bi – htjeli to ili ne – u nasuprot sučeljenim (trgovinskom) blokovima. Ovo ne bi značilo vraćanje u 1950-e ili 1960-e, već u poredak od prije Prvog svijetskog rata.
Jasno je; neće nas spasiti ni više sukoba, ni više uglja, niti više oboružane trgovine ili trgovine naoružanjem. To je već propalo u prošlosti, i propašće ponovno, bilo kada da se desi.

Stoljeće Imitiranja

Zanimljivo je da se Kina usprotivila Prvom svijetu, sa Drugim se oštro razmimoišla, i napose još od Bandunga iz 1955-e nije niti pobijedila niti se (zaista) pridružila Trećem putu. Danas Kinu mnogi vide kao vodećeg takmaca. Ali gde je njen trajni uspeh?
Medju vodećim ekonomistima vlada gotovo neprijeporno mišljenje da Kina duguje svoj gospodarski uspjeh trima ključnim razlozima. Prije svega to je činjenica da je Narodna Republika usvojila tzv. Imitativnu gospodarsku politiku (baš kako su to Japan, Singapur, Tajvan i J. Koreja učinile prije nje) kroz Dengovo proklamirano otvaranje. Drugi je iznimno niska domaća potrošnja, te dosta štednje po kućama. Konačno, kao treći razlog Sino-čuda navodi se nizak proizvodni trošak – uglavnom na uštrb stareće populacije, kao i na račun sopstvene radne snage te prirodnog okoliša. Ništa od pomenutog nema snagu privlačnosti na medjunarodnom planu, niti pak obećava izvjesnu budućnost. Stoga ne treba čuditi da Imitator vojuje – kod kuće i u inozemstvu – defanzivne ideološke bitke. Takav reaktivni status quo nema intelektualnog zova da privuče i inspirira ikoga van svojih uskih zavičajnih medja.
Dakle, ako je XIX bilo “stoljeće poniženja”, XX “stoljeće emancipacije”, treba li da XXI dobije pridjev “stoljeće imitiranja”?
(Inicijativu BRI Pojas i Put/Put Svile br. 2 mnogi smatraju kineskim instrumentom koji joj omogućuje planetarno prisustvo. Kineski lideri obećali su masivne infrastrukturne projekte svuda unaokolo za koje je trebalo da potroše trilione dolara. Ipak, konkretne brojke su nešto skromnije. Kao što je Drugi BRI samit pokazao, kineske kompanije su investirale tek 90 milijardi dolara širom svijeta. Djeluje da ni Narodna Republika Kina nije toliko bogata kako bi to mnogi (voljeli) da misle, niti će biti u stanju da finansira svoje obećane projekte bez da zatraži pomoć globalnog privatnog kapitala. Taj kapital – ako uopće – neće biti ponuđen bez uslovljavanja. Azijska infrastrukturna razvojna banka (AIIB), kao i BRICS ili ’Novorazvojna’ banka raspolažu sa nekih 150 milijardi dolara, a Infrastrukturni Fond puta svile (SRIF) posjeduje do 40 milijardi. Prema procjenama OECD-a, kineska država i poluprivatne kompanije mogu da prikupe još dodatnih 600 milijardi dolara (uglavnom nelako) kod kuće, iz finansijskog sektora koji je pod kontrolom države. To znači da je Kina u zaostatku u odnosu na planirana BRI obećanja širom svijeta. Dakle, vijesti su loše ili za (BRI) svijet ili za Kinu uhvaćenu u mrežu obećanja koje treba dati ako se pozajmljuje veliki novac.)
Kako se ponašati u svijetu u kom je gospodarstvo podčinjeno trgovini (kako to propagira visoko Sino-Američko sveštenstvo globalizacije), dok sama trgovina nastavlja da tvori značajan dio nacionalne sigurnosne strategije velikih sila? I, kako definirati (te mjeriti) egzistencijalnu prijetnju: inferiornošću ideološkog narativa, kao u toku Hladnog rata; ili veličinom jaza u cijelokupnom proizvodnom rezultatu, kao što je to slučaj nakon hladnog rata. Ili nečim trećim? Možda povrat na tzv. Uključivi razvoj.
Zasigurno nema intelektualnog zova u rastu bez dobrobiti, izobrazbi koja ne omogućuje jednaku mogućnost, življenju bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode. Ozeljenjeni međunarodni odnosi zajedno sa ozeljenjenim gospodarstvom – geopolitičko i ekološko razumevanje, otkiseljavanje i relaksacija odnosa predstavlaju taj treći put ka sutrašnjici koji nam nedostaje.
Ovim su istovremeno uslovljene obje stvari: manje sukoba oko tehnologije današnjice i njene de-monopolizirana preraspodjela, kao i odlučan rad na takozvanom teslijanskom implozivnim/fuziono-holističkim sistemima. To bi uključivalo tehnologije besplatnog prenosa ne-Hercijanske energije (koja je u stanju da detoksinira našu troposferu od opasnih emisija polja, talasa i frekfencija, dovodeći je bliže šumanovoj rezonanci); sekvestraciju ugljika; antigravitacijska i samonavigirajuća rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku.
Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući više javne kontrole nad skupljanjem podataka). Više napora ka izuzetnosti (ili stvaranju) nego borbe za nadmoć (odnosno podjele).
‚Radi sve što i tvoj susjed‘ – zvuči kao Biblijska propovijed – a uzvišeni je ekonomski naputak koji IMF neumorno i uporno ponavlja. I uisinu, teško je i zamisliti ikakav gospodarski prosperitet, ukoliko dobrosusjedski odnosi nisu izgradjeni i očuvani. Konačno, niti jedan globalni lider nikada u povijesti nije iznikao iz nesigurnog i nepovjerljivog susjedstva, ili tako što je ponudio malo više istog u zamjenu za inovativna tehnološka unaprijedjenja.
(Na primjer, mnogi vide kineski 5G – sem nj. opasnog elektrosmoga koji ova IoT tehnologija emitira na Zemljinu biotu – kao neliberalnu inovaciju te difuziju digitalnog samodržavlja, koja bi mogla da završi u službi autoritarnih režima gdje bilo. I zbilja, tehnika mašinskog učenja veštačke inteligencije inspirisana biološkim neuronima (neuro znanost), uključujući svoja tri metoda: Nadgledano, Nenadgledano i Pojačano učenje može završiti u zlorabi; za digitalni autoritarizam, prediktivno nadgledanje, te fabricirano društveno vladanje bazirano na bonus-malus bihejvioralnim društvenim kreditima.)
Zaključno, sve počinje iznutra, od kuće; društveno-ekonomski i zaštitom okoliša. Bez podrške iz baze kod kuće (uključujući onu iz Hong Konga, Xinjiang i Tibeta), nema promjene u samoj igri. Kuća Kine je u Aziji. Njena veličina i centralnost zajedno sa njenim impresivnim rezultatima sami su za sebe dovoljno ograničavajući i sputavajući.
Stoga ono što treba nije samo novi, neimitirajući socijalnoekonomski i tehnološki zaokret. Bez stvarnog i iskrenog prihvatanja mehanizama poput Pokreta Nesvrstanih, ASEAN-a i SAARC-a (eventualno čak i KESS-a/OSCE) i glavnih šampiona multilateralizma u Aziji, na prvom mjestu Indije, Indonezije i Japana, Kina neće u budućnosti biti ono što se planetarno iščekuje; Treća sila, ona koja bi promijenila igru, trajni vizionar, te pouzdan svijetski lider kome se može vjerovati.

Prof. Anis H. Bajrektarević,
U Beču, 31. 03. 2020.

Post Scriptum:

Mnogi svode ‘igru’ sutrašnjice na Dva – Kinu i SAD. Već se skoro tri decenije umanjuje značaj Rusije – od supersile do trećerazredne zemlje u dva-tri koraka. Uz bezmalo ismijavanje, njeno se gospodarstvo poredi sa onim Italije. Osim ako nije u tarapeutske svrhe, ova izvitoperena slika realnosti, ne služi nikome – štaviše iznimno je opasna. Da se ne zavaravamo, Rusija ostaje jedina zemlja na planeti koja može uništiti kompletnu Ameriku za manje od pola sata (preciznije, za 17 minuta).
Dakle, vratimo se relanostima: U različitim intenzitetima, ali kroz čitavu premodernu i modernu povijest, gotovo svaka svijetska velika sila ovisila je (a i dalje zavisi) od toga šta se događa u i oko Rusije. Od značaja nije samo veličina Rusije već i njena centralnost na mapi svijeta. Ona je važna, ako ne i više onda makar, koliko i sveprisutnost SAD-a, odnosno koliko i hiperprodukcija NR Kine. Dakle, tu je jedan neprekinut tok proizvodnje ka cijelom svijetu, tu je balansiranje prevelikim i centralno pozicioniranim, i tu je sposobnost da se kontrolisano crvotoči ulazak i nemetne od strane perifernog. Oscilatorna igra ova tri faktora je ono što karakteriše našu današnjicu.

Autor je šef katedre i professor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, Austrija. Autor je šest knjiga (izdatih od strane američkih i europskih izdavača), te brojnih znanstvenih članaka na temu geopolitike energije i tehnologije.

Profesor je urednik njujorškog stručnog magazina GHIR (Geopolitika, Povijest i međunarodni odnosi), kao i član uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziziranih časopisa na tri različita kontinenta.
Njegova sedma knjiga ‘Od WWI do www. – Europa i svijet od 1918 do 2018’ izdata je ranije ove godine.

Tekst je do sada objavljen u preko dvadeset zemlja na četiri kontinentna svijeta. Sa engleskog originala: Deeper meanings of the Hong Kong protests: Is China a gamechanger or yet another winner? (Dublji smisao protesta u Hong Kongu: Da li Kina mjenja igru ili tek samo pobjeđuje?) prevela mag. Tamara Rendulić (rev. autor)



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nova stihozbirka Lene Ruth Stefanović ”Izvinite, mislim da umirem”

NOVA ZBIRKA POEZIJE LENE RUTH STEFANOVIĆ   ,,IZVINITE, MISLIM DA UMIREM”   Piše: Božidar Proročić   Lena Ruth Stefanović predstavlja jednu od najsuptilnjih savremenih crnogorskih književnica koja i kroz ...
by Redakcija
0

 
 

Novi roman Ivana Sokača ”Zvona i zvonari”

ZVONA I ZVONARI Ivan Sokač   Žanrovi: Domaći pisci, roman   Izdavač: Alma Broj strana: 323 Pismo: Latinica Povez: Mek Format: 21 cm (A5) Godina izdanja: 2020.       Ivan Sokač: ZVONA I ZVONARI Opis:  ...
by Redakcija
0

 
 

Rezultati konkursa RUH za najljepšu pjesmu inspirisanu Ramazanom

Bošnjačko društvo RUH je uspješno privelo kraju konkurs za najljepšu pjesmu, inspirisanu mjesecom Ramazanom. Pristigao je veliki broj pjesama iz mnogobrojnih krajeva naše lijepe Bosne, Hrvatske, Sandžaka (Srbije i Crne G...
by Redakcija
0

 

 

Objavljeno izdanje pesme Maje Herman Sekulić ”Ljubav u vreme korone”

Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“ objavilo je specijalno izdanje pesme Maje Herman Sekulić pod naslovom „Ljubav u vreme korone“ koja je objavljena na 24 jezika, a u okviru projekta „Pesma koj...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Marija Juračić: Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu

Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu   Prije nekog vremena raspravljala sam s prijateljem, pjesnikom, o značenju riječi fanatik. Odnosila se na knjigu Amosa Oza „Kako izliječiti fanatika“. Prijatelj, sociolo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona