Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

12. Novembra 2018.
 

Denis Kožljan: Na minus sedamnaest

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,
Na minus sedamnaest
piše: Denis Kožljan
Sedamnaesti prosinac, osamdesete, prošlog stoljeća. Prošlo je dvadeset jedan sat, stojim na željezničkom kolodvoru u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije, cvokočući zubima na minus sedamnaest. Bili smo tog dana oštre snježne zime posjetiti Kuću cvijeća, mi studenti Prava iz Rijeke. I dok smo od uzbuđenja, gotovo plamtjeli u duši što i mi kao Titova mladost idemo mu odati počast, samo sedam mjeseci nakon smrti, tog sedamnaestog, hladnoća je štipala za prste, nožne ni osjećala nisam. Uzalud nekoliko majica na meni, uzalud topla jakna, kapa, čizme gumene ali pete poput dopošija. Hladnoća, hladno, užasno hladno iznutra i vani.
Tračnice su čistaći i održavatelji pruge lopatama očistili koliko se to moglo, ali ono što smo mi tadašnji Titovi mezimci, Titovi kroničari, trpjeli zbog njegovog odlaska, nije moglo popraviti apsolutna ništa i nitko. Cijela jedna Nacija, ostala je uskraćena za jedan poseban stil života, za jedan osmijeh i mnogo životnih radosti. Znam, znam… zamjeriti će mi mnogi što sada spominjem Tita i politiku i Jugoslaviju možda. Ali uopće neću da me to tangira, ne želim da me dira jer ako smo sada kao neovisna, demokratična zemlja, onda imam li ja pravo kao dijete bivše države reći ono što me boli. Ma naravno da imam! A onda za Njegova života, dok je On kao državnik, kao jedan od osnivača Nesvrstanih, utjecao svojom pojavom kako na političkoj sceni, tako i u životu uopće, na svakom koraku bilo je nekakvog reda, discipline. Bilo je toplo i na minus sedamnaest… ili možda je šibala bura kod mene u Puli ali je nismo osjetili. Ne, nismo je osjetili jer smo se bezbrižno grijali, uredno imali dovoljno za plaćati režijske račune, gledali televizijski program koji je bio sadržajan i bogat. Pratili smo mi u Istri Kazalište u kući i Đuzu Stoiljkovića, smijali se do suza prateći Čkalju i Kamiondžije, nije nam na Doček nove, trebalo ići spavati gladan, tužan i pun briga što će s nama biti već sutra. Sjećam se mog školovanja, odrastanja, mladosti. Moji su roditelji bili obični radnici, proleteri, sa vrlo skromnim primanjima ali živjelo se… ne životarilo, ne kopalo po kontejnerima, ne bilo prepušteno raznim paradentozama i otpadanju zuba, a da za nove, nismo mogli namiriti dvadeset trideset tisuća kuna, kao što je to danas slučaj. I onda su zime bile jake, često snježne kako u unutrašnjosti tako i uz obalu, ali ciktali smo mi djeca od radosti, praveći snjegovića, grudajući se. Uvijek je bilo darova od Djeda Mraza, osjećala sam Božić možda i više, ispunjenija nego što je slučaj danas.

Josip Broz Tito i njegova unuka Svetlana

Pa, onda školske ekskurzije, koje nisu bile obavezne ali naši su roditelji mogli odvojiti i zagrepsti u novčanik, što se ne bi za današnje prilike moglo ni pomisliti, a kamo li potvrditi. Moj je otac kao Uljanikovac često odlazio liječiti svoje radničke kosti u raznorazne toplice, najčešće Tuhelj i Čatež. Koje li obiteljske idile! Koji li sreće! Neću reći da tada nije bilo vraški hladno usred zime, sigurno da je bilo, ali se manje osjetilo jer bilo je puno toga dobrog, jakog, lijepog i savršenog što nas je grijalo, nosilo naprijed i tjeralo u nove radne pobjede i školske obveze iz dana u dan, iz tjedaa u tjedan iz mjeseca u mjesec. Za Božić se u mojoj kući u kojoj je otac imao crvenu knjižicu, oni stariji shvatiti će što bi to značilo, uvijek osjetio miris bakalara za Badnjak i janjca za uskrs. Bilo je darova, igračaka, a politika kao politika…Sigurno da je igrala svoj kurvinjski ples kao što ga i danas igra. Samo politika odnosno političari, njihova bahatost, egoizam i beskičmenjaštvo, dovelo nas je do nepodnošljivosti niskih temperatura, do teške svakodnevnice u kojoj se naša mladost iz razočarenja i stanja letargije odaje mnogim porocima, nade, a kamo li posla, ni za lijek. Prolazi vrijeme, Kalemegdan je ostao uvijek na svom mjestu, Pula je još uvijek najveći istarski grad, turisti i oni dubljeg džepa posjećuju Istru i Hrvatsku svakog ljeta i blagdana, ali ovom jadnom napaćenom narodu i njegovim potomcima, reći ću jasno i glasno pa nek čuje tko god hoće i želi, ne piše se nimalo blistavo sutra.
A ja, u odnosu na onih devetnaest i sadašnjih pedeset dvije, još uvijek tapkam na minus sedamnaest, ne pomjerivši se baš mnogo s mjesta i očekujem vlak koji redovitom linijom iz Istanbula preko Beograda dolazi i prihvaća putnike za Zemlje Zapada.
__________________
Istaknuta slika: Jospi Broz Tito i Jaser Arafat


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Tri pjesme Ibrahima Osmanbašića posvećene pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću

Tri pjesme Ibrahima Osmanbašića posvećene pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću . ODJEK PJESME   Riječi tvoje – bistre i britke rime tvoje – s bojom i mirisom strofe tvoje – s muzikom i usudom pjesme tvoje – s p...
by Redakcija
0

 
 

Nikolina Todorović: Porodični vrtovi

Nikolina Todorović studentica master studija Komparativne književnosti u Sarajevu. Piše poeziju, prozu i eseje. Do sada je objavljivala na nekoliko regionalnih portala. Pjesma iz njene neobjavljene zbirke “Samospaljen...
by Redakcija
0

 
 

Popis stanovništva Rožaja iz 1571. godine

Рожај (Рожаје), село у нахији Трговиште[1]   Пописивање територије Призренског санџака наредио је још султан Сулејман I (1520-1...
by Redakcija
0

 

 

PREDSTAVLJENA KNJIGA “NOMAD NA ŠTIKLAMA” SANJE RADULOVIĆ

Knjiga “Nomad na štiklama” autorice Sanje Radulović iz Doboja promovisana je u Narodnoj biblioteci “Branko Radičević” u Derventi – pišu Posavskenovosti.com Radulovićeva je rekla da je djelo p...
by Redakcija
0

 
 

8. konkurs časopisa ”Avlija” za najbolju kratku priču i pjesmu za 2018. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 8. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2018. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona