Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

12. Novembra 2018.
 

Denis Kožljan: Na minus sedamnaest

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,
Na minus sedamnaest
piše: Denis Kožljan
Sedamnaesti prosinac, osamdesete, prošlog stoljeća. Prošlo je dvadeset jedan sat, stojim na željezničkom kolodvoru u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije, cvokočući zubima na minus sedamnaest. Bili smo tog dana oštre snježne zime posjetiti Kuću cvijeća, mi studenti Prava iz Rijeke. I dok smo od uzbuđenja, gotovo plamtjeli u duši što i mi kao Titova mladost idemo mu odati počast, samo sedam mjeseci nakon smrti, tog sedamnaestog, hladnoća je štipala za prste, nožne ni osjećala nisam. Uzalud nekoliko majica na meni, uzalud topla jakna, kapa, čizme gumene ali pete poput dopošija. Hladnoća, hladno, užasno hladno iznutra i vani.
Tračnice su čistaći i održavatelji pruge lopatama očistili koliko se to moglo, ali ono što smo mi tadašnji Titovi mezimci, Titovi kroničari, trpjeli zbog njegovog odlaska, nije moglo popraviti apsolutna ništa i nitko. Cijela jedna Nacija, ostala je uskraćena za jedan poseban stil života, za jedan osmijeh i mnogo životnih radosti. Znam, znam… zamjeriti će mi mnogi što sada spominjem Tita i politiku i Jugoslaviju možda. Ali uopće neću da me to tangira, ne želim da me dira jer ako smo sada kao neovisna, demokratična zemlja, onda imam li ja pravo kao dijete bivše države reći ono što me boli. Ma naravno da imam! A onda za Njegova života, dok je On kao državnik, kao jedan od osnivača Nesvrstanih, utjecao svojom pojavom kako na političkoj sceni, tako i u životu uopće, na svakom koraku bilo je nekakvog reda, discipline. Bilo je toplo i na minus sedamnaest… ili možda je šibala bura kod mene u Puli ali je nismo osjetili. Ne, nismo je osjetili jer smo se bezbrižno grijali, uredno imali dovoljno za plaćati režijske račune, gledali televizijski program koji je bio sadržajan i bogat. Pratili smo mi u Istri Kazalište u kući i Đuzu Stoiljkovića, smijali se do suza prateći Čkalju i Kamiondžije, nije nam na Doček nove, trebalo ići spavati gladan, tužan i pun briga što će s nama biti već sutra. Sjećam se mog školovanja, odrastanja, mladosti. Moji su roditelji bili obični radnici, proleteri, sa vrlo skromnim primanjima ali živjelo se… ne životarilo, ne kopalo po kontejnerima, ne bilo prepušteno raznim paradentozama i otpadanju zuba, a da za nove, nismo mogli namiriti dvadeset trideset tisuća kuna, kao što je to danas slučaj. I onda su zime bile jake, često snježne kako u unutrašnjosti tako i uz obalu, ali ciktali smo mi djeca od radosti, praveći snjegovića, grudajući se. Uvijek je bilo darova od Djeda Mraza, osjećala sam Božić možda i više, ispunjenija nego što je slučaj danas.

Josip Broz Tito i njegova unuka Svetlana

Pa, onda školske ekskurzije, koje nisu bile obavezne ali naši su roditelji mogli odvojiti i zagrepsti u novčanik, što se ne bi za današnje prilike moglo ni pomisliti, a kamo li potvrditi. Moj je otac kao Uljanikovac često odlazio liječiti svoje radničke kosti u raznorazne toplice, najčešće Tuhelj i Čatež. Koje li obiteljske idile! Koji li sreće! Neću reći da tada nije bilo vraški hladno usred zime, sigurno da je bilo, ali se manje osjetilo jer bilo je puno toga dobrog, jakog, lijepog i savršenog što nas je grijalo, nosilo naprijed i tjeralo u nove radne pobjede i školske obveze iz dana u dan, iz tjedaa u tjedan iz mjeseca u mjesec. Za Božić se u mojoj kući u kojoj je otac imao crvenu knjižicu, oni stariji shvatiti će što bi to značilo, uvijek osjetio miris bakalara za Badnjak i janjca za uskrs. Bilo je darova, igračaka, a politika kao politika…Sigurno da je igrala svoj kurvinjski ples kao što ga i danas igra. Samo politika odnosno političari, njihova bahatost, egoizam i beskičmenjaštvo, dovelo nas je do nepodnošljivosti niskih temperatura, do teške svakodnevnice u kojoj se naša mladost iz razočarenja i stanja letargije odaje mnogim porocima, nade, a kamo li posla, ni za lijek. Prolazi vrijeme, Kalemegdan je ostao uvijek na svom mjestu, Pula je još uvijek najveći istarski grad, turisti i oni dubljeg džepa posjećuju Istru i Hrvatsku svakog ljeta i blagdana, ali ovom jadnom napaćenom narodu i njegovim potomcima, reći ću jasno i glasno pa nek čuje tko god hoće i želi, ne piše se nimalo blistavo sutra.
A ja, u odnosu na onih devetnaest i sadašnjih pedeset dvije, još uvijek tapkam na minus sedamnaest, ne pomjerivši se baš mnogo s mjesta i očekujem vlak koji redovitom linijom iz Istanbula preko Beograda dolazi i prihvaća putnike za Zemlje Zapada.
__________________
Istaknuta slika: Jospi Broz Tito i Jaser Arafat


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milica Momčilović: Tvog srca kamen

Milica Momčilović   TVOG SRCA KAMEN Katarini Džonson . Naelektrisana tvojom pojavom i stasom Svakog časa čekam život da ti predam Kidaš udove drskim pogledom i glasom Sečeš moje nade dok te bolno gledam . I Betove...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Novi roman Lene Ruth-Stefanović ”Aimee – Voljena”

AIMEE -VOLJENA NOVI ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju OKF-a sa Ceinja pojavljuje se roman ,,Aimee-Voljena” iz pera poznate crnogorske pjesnikinje Lene Rut...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Gazija

Božidar Proročić   GAZIJA Posvećeno velikom čovjeku i filmsom reditelju Nenadu Dizdareviću   Prođoše mnoge godine za nama dotakli smo surovost života nisi pokleknuo pred avetima što krišom otimaše tvoju sl...
by Redakcija
0

 

 

Predstavljamo: Alen Kalač

ALEN KALAČ POSVEĆENOST MLADIMA, PRIRODI, I SPORTU   Piše: Božidar Proročić   Kažu da je teško povezati tri ljubavi u životu i ostati im dosljedan i vjeran. Alen Kalač junak naše priče iz Rožaja, gorštak ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo: Zlatko Zahović

ZZ-TOP I JEDNA FUDBALSKA PRIČA Pandemija koronavirusa je zaustavila cijeli svijet, pa takva sudbina nije mogla zaobići ni fudbal. U ovoj pauzi i prekidu skoro svih sportskih dešavanja, proradila je prava nostalgija fudbalski...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona