Gledam i slušam one jadnike na Trgu maršala Tita kako nešto drobe protiv tog velikana ovdašnjih “svih naroda i narodnosti”. Šačica jada koja nema pametnijeg posla želi pod svaku cijenu preimenovati sadašnji trg u ne znam… možda “Dr. Ive Sanadera” ili “Vicmahera Stjepana Mesića”. Ne znam pod čijim su utjecajem i koji su im motivi, ali očigledno te nakupine bjelančevina (kako bi rekao moj duhovni vođa Željko Pervan) nisu svjesne ni gdje žive niti su dovoljne inteligencije raditi usporedbu između socijalizma – u kome su svi bili jednaki i kapitalizma – u kojemu smo podijeljeni u bezbroj slojeva i staleža. Žalosno je čuti te povike mržnje i jednog svjetskog vođu nazivati zločincem, a ne znati sve pojedinosti o Josipu Brozu. Slažem se da je možda više naginjao nekim drugim socijalističkim republikama i bio skloniji određenoj narodnosti ispred vlastitog roda, ali je neosporna činjenica da je znao i umio voditi državu od 22 milijuna stanovnika, u vrijeme kad su nam se klanjale sada moćne države svijeta. Neka se danas netko usudi tako odrješito i razborito donositi pravila i zakone na dobrobit svih nas. Ali svi se nešto boje i što je još tragičnije – jednostavno NE ZNAJU! Iako sam živio tek nepuna četiri mjeseca u Titovoj Jugoslaviji, ugnijezdio se taj “državno-pravni poredak” i “tekovine revolucije” u mene poput protona i neutrona u jezgri atoma. Vjerujte, nije bilo ljepšeg od Titovog doba, jer smo bili bezbrižni i veseli, nasmijani, neopterećeni vlastitom egzistencijom, svi stambeno zbrinuti, nahranjeni i napojeni do sita. Nisam brinuo hoću li biti ozračen, ukraden kao Neda ili prevaren od bilo koga. Nije bilo pučkih kuhinja, pučkih pravobranitelja djece i mladeži, samo pučke veselice i raspojasanost u svim pogledima. A što imamo danas? Nezaposlenost, samoubojstva, glad… i sve manje stanovnika – ljudi, poglavito mladi nakon završenih fakulteta, bježe u pečalbu “trbuhom za kruhom”, zarađivati u zemljama gdje se znanje i vještine vrednuju, gdje se ljudi poštuju i gdje možeš biti samo “prvi među jednakima”, a ne “očajan među jadnima”. I nisu nam bili potrebni UN, NATO i EU da se osjećamo sigurni. Nije bilo zaduživanja, osim za svinjske polovice, otkaza trudnicama i pada proizvodnje.
Kao osnovnoškolac nastupao sam u dramskoj sekciji te recitirao na Dan mladosti prigodne stihove u čast državnika kakvog više nikada neće biti na ovim prostorima. Ponosan sam što sam imao čast biti malen dio te doktrine i ne sramim se zvijezde petokrake koju sam nosio na tamnoplavoj kapi, crvene pionirske marame svezane oko vrata, snježnobijele košulje čiji gumbi samo što nisu iskočili isto kao i crne samterice koje su jedva izdržale pucanje po šavu kad sam se prignuo u čučanj da se naklonim publici koja nas je ispratila gromoglasnim pljeskom uz ovacije zadovoljstva i ispunjenosti. Kako smo se samo brzo promijenili i izopačili. Odvratno s kime sve moram dijeliti zrak koji udišem.
Dražen Jergović
