Ideologia – motiv borbe za pravo i pravednost ili alat kojim se kuje karijera? Politika – sredstvo postizanja demokratkih ciljeva ili zanat vještog pojedinca? Vlast – instrumentalizirani okvirni stožer zaštite ljudi i poretka ili cilj i svrha djelovanja pojedinaca iz političkog miljea? Obaveza – stvarna odgovornost prema drugima ili konvencionalno mrtvo slovo na papiru zaveštanih, zakletih i na riječima nepogrešivih? Političar – misionar ili karijerista; borac za kolektivnu ili ličnu moć?
Dilema, trilema ili kvadrilema možemo postaviti jako puno, ali ako smo otišli isuviše daleko od izvora i temelja, valja nam se vratiti tamo: u dubine mudrosti, filozofije, i načela koja su profilirala čovjekovo djelovanje, organizaciju čovječanstva, pa stvorila pravo i demokratiju da se putem nje čovjek za sebe i svoje potrebe izbori politikom. Možda je grubo reći: bavljenje politikom, na taj način svrstavati tu djelatnost ljudskog izuma u klasifikaciju sa radom, a samim tim i karijerom što nikako ne smije biti. Politika je najprije misija, ona u kojoj pojedinac sam za sebe ali i za druge želi nešto mijenjati podrazumijeva se na bolje, nikada ne odstupivši od tog ideala i osjećaja pripadanja onima ispred kojih istupa, za koje se bori. Političar je vizionar i misionar, sve, ali ne i karijerista. Političar nije nedostižan, on je dio naroda kom pripada; živi sa njima i sa njihovim problemima; dijeli ista osjećanja i interese; nema dva ili tri srca koja kucaju za vjeru, državu i naciju, niti se uopće razlikuje od bilo kog drugog čovjeka. Možda se svijet toliko promijenio, a ove riječi su postale samo utopija. Riječi ispisane u tomovima kapitalnih djela i sjećanja na neke primjere iz prošlosti…
Sveprisutnost politike u našim životima nas svakako okupira. Na vješte zamke neupućenih u nove ljudske izume manipuliranja upućuju nas stariji, iskusniji ili oni vješti poznavaoci bliski politici i političarima. No, svaki savjet bi bilo dobro čuti, ali da li bi bilo nemarno na samom početku izostaviti preispitati; postaviti logičko pitanje, prije nego li nas neko u međuvremenu ne razočara? Obični ljudi često razočaraju, dušebrižnici (političari) još češće. Pitanje jednostavno glasi: vaš motiv???
Da je politika postala atraktivno zanimanje i karijera sukobiće se sa prijeđašnje iznesenom tezom da ona to ne smije biti, tačnije da ne smije biti ništa drugo osim misije, no, vojnički rečeno, stanje na terenu nam ne govori u našu korist. Ono što negdje piše, to ne mora biti. Kada bi zakoni branili zakone, možda bi bili zaštićeni, ali zakoni su slova koja su mudri pisali da bi ih možda lukavi ignorirali ili je prosto potrebno da ljudske namjere odražavaju ljudsko djelovanje? Ponovno pitanje: motiv…?
Šta je zaista to što motivira čovjeka da uđe u svijet politike? Prirodno bi bilo da se politikom bave politikolozi, filozofi, pravnici, sociolozi, itd, ali danas je i sve više, ili pak dominantan broj prirodnjaka: npr. doktora. Ni teolozi ne zaostaju, kako javnim kako istupima iz sjene. Ono što je zajedničko svima jesu konvencionalni govori, lijepe riječi i cinični osmijesi u kolegijalnim i javnim istupima. Oko njih se umjesto ljudi za koje se oni bore, nalaze ljudi koji se bore za njih. Bore se da na vrhu piramide ostane glava koja ih drži uza se. Naravno, lojalnost u politici potkrijepljena je materijalnim interesima ili zaštitom bilo koje vrste. Da bi došao na vlast, političar se služi nečim; da bi opstao na vlasti, služiće se svim i svačim. To je jasna slika koju gledamo. Ali da barem saznamo to na vrijeme, dok se među nama stvaraju neka nova imena…
Možda za potpunu političku iskrenost je potreban šire pozitivniji i razumniji politički ambijent, ali to nas ne spriječava da ga mi samo možemo skromno izmijeniti. Za početak – prestati unezvereno gledati u ljude koje istupaju ispred nas i ne zanostiti se glasom sa mikrofona i razglasa sa kojih govore ono što želimo čuti. Oni to možda samo govore, a da li i misle, možemo saznati odmah nakon što se spuste sa govornica, u svoj svijet u kojima mi ustvari i ne postojimo, niti smo ikada postojali. Svijet u kome je čovjek bezimeni glasački listić.
AUTOR – Dženis Šaćirović
