Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

5. Februara 2020.

Dženis Šaćirović: Priča o Staljinu i Bulgakovu

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

PRIČA O STALJINU I BULGAKOVU KROZ DIJALEKTIKU ODNOSA APSOLUTIZMA I UMJETNOSTI

 

Piše: MSc. Dženis Šaćirović

 

Historijske anegdote rastaju narode od vlastite prošlosti, kroz tugu i smijeh, plač, negodovanja, oduševljenja, ali kao sačuvana vrijednost svjedok su vremena i dragocjenost sjećanja na tragičnost i herojstvo, užas i ljepotu, po po kojima se promišlja nekada i epoha u kojoj se živi. Etiologija i fenomeni nijesu dio faktografije, a historija je tek stigla da izvrši popis događaja i datuma, dok je sve između sačuvano u narodnim predanjima koje historija zbog svoje želje da se ne smatra teškom i suvišnom, prešutila ili jednostavno prepustila književnosti, prepuštajući joj da inkriminira ili dekriminira, odbrani i zabrani svaki njen dio koji bi bez svog cenzora mogao otići u slavnu budućnost. Ali dok se ne utvrdi vrijednosni kriterij i ne stvori historijsko iskustvo, nema duhovnog života naroda. U tom smislu bi svaki zaborav prošlosti bilo odustajanje od budućnosti, ali bi to trebao biti isključivi prijelaz iz realnosti u sjećanje. Sjećanje je rastanak od prošlosti ili preobraćenje, koje je ma koliko nosilo gorka ili slavna iskustva, neodvojivi je dio jednog naroda.

Jedna od Staljinovih omiljenih i nikako slučajnih izjava, glasila je: ,,Ljudi koji me podržavaju iz straha pretpostavljam ljudima koji me podržavaju iz ubjeđenja: ubjeđenja se mijenjaju, a strah je vječit.” Ovo otvara mnoga vrata iza čijih se čeličnih rešetaka tijekom njegove vladavine, kriju mnogi odgovori na pitanja zašto je apsolutista i tiranin kakav je bio Staljin, nakon što je pohvaljen i dignut u zvijezde od strane stvaraoca i utemeljivača kulturnog duha sovjetskih naroda za doba njegove vladavine, umjesto da bude uzdignut ili stavljen  na miru, naprotiv, proganjan i ubijan. Očito je apsolutista i tiranin kakav je bio Staljin, oskudnog poznavanja i pripadanja kulturi i umjetnosti, osjećao paničan strah od mislećih ljudi, nikada se dovoljno ne usudivši da razumije duh mislećeg čovjeka, čak mu se i on sam pokorio i prodao mu dušu poput onoga koji bi je prodao crnom đavolu. Likvidirani su ljudi koji su izveli revoluciju, stari boljševici, ljudi odani ideji nesebičnosti i fanatičnom predanoti borbi za jednakost, a također i svi oni koji su imali vlastito kritičko mišljenje i koji su se držali pretkultovske partijske tradicije, ali posebno kulturni i umjetnički stvaraoci iz njemu znanih razloga i interesa. ,,Postoji čovjek – postoji problem. Nema  čovjeka – nema problema.” – odgovorio je Staljin jedne prilike kada je jedan od pisaca optužen za trockizam, a za kojeg je utvrđeno da je nevin.

Strah kao osnov ubjeđenja.

Za Staljinova života čijeli administrativni i birokratizirani državni aparat je živio u potpunom strahu, te niti je bilo prostora za otvorenost, niti za prevelike zahtjeve. Aparat birokratije je kod Staljina zauzimaju najvišu poziciju na društvenoj i političkoj piramidi, umjesto filozofa kao što je to bilo kod Platona. U tom smislu, podobni su bili isključivi izvršioci, a nikako samoinicijativni ljudi. Ta namjera da se pojedinac obezliči i da živi u neprekidnom strahu, dovela je do toga da se oligarhiji neprekidno služi, dokazuje na vjernost i da ju ništa, niti religijski, niti porodični ili bilo kakav drugi privatni život ne mogu, niti smiju odvratiti od izvršenja zadataka. Svemu tome doprinijela je i kolektivizacija koja se zasnivala na ideji da politika treba da bude ispred ekonomije. Taj apsurdni odnos, ne samo da je pokorio glavnu komponentu razvoja jednog društva na svim poljima i predao mu bezrezervnu važnost, već je i samljeo čitavu jednu epohu očuvanja i razvoja kulture, politizirajući stavaku poru ideja i stvaralaštva, pored toga što su uvijek prednost imale druge oblasti života. Iz svega se, podrazumijeva se, desetljećima kasnije izgubio svaki korak sa svijetom i otišlo se u ekonomsku nazadnost a iz toga i u svaku društvenu zatvorenost.

Zlouopotrijeba tadašnje tradiocionalne monarhističke svijesti masa.

Kult ličnosti Staljina su svi njegovi saborci i nesretne mase sljedbenika u najmanju ruku smatrali kao jedinu mogućnost da se mobiliziraju mase koje će raditi i živjeti u korist države, zloupotrijebivši tako tradicionalnu i monarhističku svijest, koja je u stvaranju slobodnog demokratskog društva, uspijevala da u samo ideološki razjedinjenoj zemlji, ide na ruku spasioca naroda od lažnog i okrutnog neprijatelja kakvog je Staljin stvarao kada god bi mogao. Orvelovski rečeno, sloboda je ropstvo ako nad vama postoji opasnost da je ostvarite mimo jedne koncentracije moći, kakva je u rukama svirepog oligarha sa idejama da se radi o božanskoj i historijskog ulozi, sa kojom je sve, zapravo, i došlo. Na svoj način, Staljin je i izmislio položaj vođe i proletarijata, te sam sebe postavio na svoje mjesto.

Staljinov lični ukus = estetički zakon.

Stanjinov odnos prema pojedincima, intelektualcima, piscima, znanstvenicima i svim mislećim ljudima stvaralačkog kvaliteta i duha, bio je ništa drugačiji nego li zvan njegove čuvene teorije o strahu kao konačnom ubjeđenju, kao što je i navedeno u ovom tekstu. No, tako se ponašao i cijeli Staljinov apsolutistički sistem. A tom apsolutističkom sistemu, pokoravao se izgladneli, osiromašeni i progonjeni čovjek, koji je morao ili pristati da u domovini umre od gladi ili bude strijeljan od strane tirana zato što se ne vjeruje da će ikada osjetiti dovoljnu dozu straha i iz toga crpiti ubjeđenje, ili od iskazanog ubjeđenja u koje se ne vjeruje jer ono može biti promijenjeno. Na sve to se dodaje i to da je svaki umjetnik za svog kratkon života službovanja Staljinu do uklonjenja, morao robovati samo jednom – Staljinovom ličnom ukusu kao estetičkom zakonu! Anri Barbis, dugogodišnji prijatelj Alberta Ajnštajna, bezrezervno je prihvatio staljinizam. Opravdao ga je. Godine 1935. Barbis je posljednji put posjetio Sovjetski Savez. Prema jednoj legendi, Staljin je uklonio Barbisa jer je strahovao da ne on ne promijeni ubjeđenje i da se ne odrekne svog djela. Posao je kao u mnogim slučajevima obavljen i pisac koji je uzdigao vođu postao je suvišan. Na koncu, Staljinova paranoja i konstantno prisustvo straha i nepovrejenja, odrazili su se i na sam potpis njegove diktatorske ličnosti prema koj će u historiji biti upamćen. Njegova tiranija je najočitiji primjer kolektiviziranja paranoje  kao idelološkog obrasca mišljenja.

Staljin i staljinizam progonili su, prognali ili srijeljali mnoge velike pisce, umjetnike i stvaraoce XX. stoljeća, ne samo one sovjetske i ruske, već i po svakoj vrsti dimenzionalonsti, svjetske veličine, sa čime je Zapad ranije, a njihova domovina desetljećima kasnije bila upoznata. Jedna od najvećih priča odnosa velikog apsolutiste i tiranina i sa druge strane Jurija Borisoviča Borjeva (1925) jednog od najvećih stvaraoca, opisana je najbolje u zapisu sovjetskog i ruskog suvremenog estetičara, teoretičara književnosti, pisca i antropologa društvenih i prirodnih nauka. On je kroz anegdote o Staljninu zapisao mnoge primjere koje upoznaju sa društvenim kontekstom proizišlim iz lične percepcije apsolutističke suštine i forme koja je bila za vrijeme Staljina.

Mihail Afanasijevič Bulgakov (1891-1940), jedna od Staljninovih žrtava je i ruski dramski pisac i pozorišni redatelj, koji je, kako mnogi suvrenici kažu, sahranjen za života, ali živ poslije smrti. Kako se govori u mnogim predanjima, odnos Staljina i Bulgakova, inače autora legendarnog dramskog djela Majstor i Margarita bio je veoma kompleksan. Staljin je tražio da se zabrani Bulgakova drama bratoubilačkog rata Bekstvo, dok mu se, sa druge strane, dopala drama Dani Turbina za koju se tvri da ju je Staljnin navodno gledao čak petnaest puta. Bulgakov je pisao o ruskom društvu ogrezlom u nemoralu, korupciji i pokvarenosti koju je donio staljnizam. Pisavši o totalitarnom režimu, mnoge zapise je i sam spalio. Iako je Batuma  napisao kao nadu da će naći svoje sunce na parčetu zemlje pod vedrim nebom i odlučivši se da ostane u domovini pokuša graditi egzistenciju od pisanja, za Bulgakova je po istom šablonu kao i sa prethodnim i budućim piscima, slijedila ista sudbina. Staljin je dokazao da i takve ljude kao što je Bulgakov, kadar je natjerati da rade za njega, te da je Batum (hvalospjev o Staljinu) ipak napisan. Međutim, Bulgakova je Staljin ubio na drugačiji način – ubivši njegov duh i puštajući ga u ponor patnje bezuspješnog kompromisa, što je i dovelo do njegove mučne smrti poslije sljepila i teške bolesti, ne mareći za njegov život, niti mu htjeti ukazati bilo kakvu pomoć koja je od njega tražena.

Ova zanimljiva priča koja govori o dijalektici odnosa između apsolutizma i umjetnosti na primjeru odnosa Staljina i Bulgakova, prenijeta je iz knjige Jurija Borisoviča Borjeva pod nazivom Staljinijada:

,,Četrdeset četvrte godine, u kući svog prijatelja Arkadija Keslera, upoznao sam se i kasnije povremeno viđao s mladićem koji je mogao imati 22-23 godine. Bio je glumac MHAT-a ili student Škole – studija MHAT-a. U glumačkoj karijeri je doživio neki neuspjeh, pa je Arkadij pričao da je nervozan i da pije. Zvao se Sergej. Sjećam se da mi je Arkadij tada rekao da je pastorak pisca Mihaila Bulgakova i sin Jelene Sergejevne Šilovske, a da mu je otac visoki oficir.

Sa historijatom odnosa između Bulgakova i Staljina upoznao me je Šilovski, a djelomice i Arkadij, te profesor logike Pavle Sergejevič Popov, čiji sam student bio kao aspirant pedagoškog instituta i u čijoj sam kući više puta bio gost. Danas mi je teško da odredim ko je šta govorio i teško mi je da procijenim gdje se završava stvarnost, a gdje počinje čuvena igra Bulgakova, koji je volio da piše pisma Staljinu, ali da ih ne otprema, nego da na njih odgovara u Staljinovo ime. Tu je legendu i maštu teško odvojiti od historije. Zato ću vam ispričati sve što se od tih priča sačuvalo u mom sjećanju (moji su stari zapisi nestali, kao da ih je Korovjov digao).

Početkom tridesetih godina Bulgakov nije mogao ni da objavljuje svoje stvari, ni da dođe do nekog posla. Očajan, uputio je Staljinu pismo: pošto – kao pisac – u domovini ne može da objavljuje, osuđen je na lagano umiranje od gladi i prinudno književno šutanje, a to je isto kao da je živ sahranjen, pa stoga moli druga Staljina da ga pošalje u inozemstvo, jer je to po surovosti najstroža kazna poslije smrtne kazne, koja se nad njim već izvršava.

Poslije izvjesnog vremena Bulgakov je dobio kratak odgovor u kojem ga mole da se javi drugu Staljinu (naveden je i broj njegovog telefona). Bulgakov se javio iz govornice, pošto u kući nije imao telefon. Dok je čekao da ga povežu sa Staljinom, ljudi koji su čekali u redu pred govornicom počeli su da gube strpljenje. Bulgakov im je objasnio da razgovara sa Staljinom i zamolio ih da se samo malo strpe. Međutim, oni su počeli da viču: ,,Prestani da se izmotavaš! Ne laži! Spusti slušalicu!“ Bulgakov je morao da to kaže čuvenom telefonskom pretplatniku, koji mu je rekao: ,,Idite kući i čekajte da vas pozovem.“

,,Kako će me pozvati kad nemam telefon?“ – ljutito se upita Bulgakov i krenu svojoj kući. Ubrzo dođoše neki vojnici, uspostaviše privremenu vezu i priključiše telefon, a malo zatim aparat zazvoni. Usporeni glas sa gruzinskim akcentom upita:

  • Je li to drug Bulgakov? Jeste li nam vi pisali?
  • Da, druže Staljine, pisao sam vam… Znate, moja djela se ne objavljuju, posao ne mogu da dobijem…
  • I odlučili ste da odete… u inozemstvo?
  • Ne, druže Staljine. Dugo sam razmišljao I odlučio sam da ne idem, bez obzira na sve teškoće, pa makar i umro od gladi u domovini. Ruskom piscu je mjesto u Rusiji.
  • Vi… pravilno…
  • Staljin je pravio velike pauze između pojedinih riječi i još veće između rečenica. Bulgakovu se činilo da glas gubi, da se veza prekida. Počeo je da se nervira I da duva u slušalicu, dok najzad nije shvatio da je to Staljinov manir. Poslije nekoliko minuta pisac se naučio da strpljivo čeka sljedeću riječ i rečenicu vođe:
  • Vi ste… pravilno… odlučili… druže… Bulgakove… Pisac… ne treba… da napušta… domovinu…
  • Da, ja ostajem. Međutim, imam velikih teškoća. Niko neće da me primi na posao.
  • A vi… pokušajte…
  • Pokušavao sam, ali uzalud.
  • Pokušajte u MHAT-u… Zašto ne biste bili dramaturg u MHAT-u… Zar je to loš posao?
  • Pa mene, druže Staljine, tamo ne bi uzeli ni za nastojnika, a kamoli za dramaturga.
  • Pokušajte… Jas vam toplo savjetujem… da pokušate.
  • Pokušaći, ali ne vjerujem u uspijeh.
  • Ne brinite. Mi ćemo vam… malo pomoći… u toj stvari. Mi imamo izvjesnog utjecaja.
  • Hvala, druže Staljine.
  • Imate li još kakvih problema?
  • Ne mogu da objavljujem. Cenzura ništa ne propušta. Tu Staljin – ili zato što je zaboravio historiju ili, naprotiv, podržavajući čuvenog prethodnika, ponovi rečenicu koju je Nikolaj I rekao Puškinu:
  • Ja ću biti vaš cenzor. Dostavljajte mi sva svoja djela. Na tome se razgovor završio. Bulgakov je odmah primljen u MHAT za dramaturga. Ubrzo je napisao dramu Jaram licemjera I biografski roman o Molijeru. U tim djelima Bulgakov je pokušao da ponudi model odnosa velikog umjetnika prema apsolutističkom monarhu. Došao je do sljedeće koncepcije: apsolutistička vlast štiti umjetnika od neprosvijećene gomile, ali ga zauzvrat tiraniše i uništava svojom samovoljom. To je dijalektika odnosa između vlasti i umjetnosti. Da bi se zaštitio od pučine, umjetnik traži pokroviteljstvo monarha, ali njegova iskrena samovolja ga pritiska i na koncu ubija. Tim djelima Bulgakov je iskreno pokušao da se pomiri sa diktaturom, da prihvati Staljina kao samodršca da nađe svoje mjesto u sistemu apsolutističke vlasti i da s njom uspostavi odnose koji će biti podnošljivi za umjetničko stvaranje.

Međutim, Staljinu se ta djela nijesu dopala, ona su u njemu izazivala pogrešne asocijacije i poređenja, pa je zaključio da je u njima prikazan kao despot. Pri tom nije objasnio zašto mu se Majstorova djela ne dopadaju. Predstava o Molijeru skinuta je poslije nekoliko izvođenja.

Bulgakovu je teško pao neuspjeh tog djela, pa je naumio da napiše dramu koja će govoriti neposredno o Staljinu i da na taj način, pravom karakterizacijom, a ne aluzijama, zadobije monarhovu naklonost. Napisao je dramu Batum o Staljinovom djetinjstvu, prikazavši ga kao neobičnog dječaka, obdarenog izuzetnim sposobnostima. Djelo je zatim poslao Staljinu na cenzuru. Napisavši tu dramu, Bulgakov je prvi put izvršio nasilje nad sobom, što je izazvalo visoku nervnu napetost, pojačanu iscrpljujućim iščekivanjem odluke slavnog cenzora. Dok je čekao na odgovor, od Ždanova su počele pristizati nepovoljne vijesti koje su nagovještavale zabranu izvođenja drame.

Bulgakov se razbolio. Dugo iščekivanje, neizvjesnost i beznadežnost doprinijeli su pogoršanju njegovog zravstvenog stanja. Onda članovi MHAT-a napisaše pismo Staljinu, koje su, čini mi se, potpisali istaknuti glumci iz drugih pozorišta (sjećam se, pominjana je Jabločkina). U pismu je rečeno da je Mihail Bulgakov bolestan i da mu je potrebna pomoć. ,,Samo mu vi, druže Staljine“ – pisali su glumci – ,,svojim autoritetom možete vratiti vjeru u stvaralački uspijeh i osnažiti volju za životom, samo ga vi možete spasti od smrti. Znajući da ste human čovjek i veliki prijatelj sovjetskog pozorišta, molimo vas da u ovim teškim trenucima pomognete izvanrednom dramskom piscu Mihailu Bulgakovu. To će mu vratiti snagu i podići ga na noge.” Tako su pisali glumci Staljinu. Međutim, njemu Bulgakov više nije bio potreban.

Ponovio se slučaj s Mendeljštamom. Diktator se trudi da slomi umjetnika, da ga natera da napiše pohvalu vođi koji je sebi pridao epitete božanstva. Ta pohvala ostaće u historiji ili kao odraz istinskih vrlina ili kao svedočanstvo o svemoći tiranina koji je u stanju da svakog Pjesnika i Majstora potčini svojoj volji. Čim pisac napiše pohvalu, stvar je završena. I Pjesnik i Majstor sada mogu da umru. I de samo da mogu nego i moraju, jer nikad se ne zna: opametiće se i naći će snage da se odreknu udvoričkih redaka, poželeće da se odreknu neiskrene pohvale koju su napisali pod prisilom. I Bulgakov je umro, umro je ne odrekavši se drame Batum i ne doživjevši njeno izvođenje na sceni. Na pismo glumaca Staljin nije odgovorio. Neposredno poslije Bulgakovljeve smrti zazvonio je telefon u piščevom stanu. Sa zakašnjenjem, koje je možda bilo i namjerno, javio se Staljin: ,Je li istina da je pisac Bulgakov umro?”.(Jurij Borjev – Staljinijada. Str. 126-130)

U moru priča o odnosu između apsolutizma i umjetnosti, svakako da poseban prostor i inspiraciju zauima i ova priča. O daljem neiscrpnom istraživanju na ovom polju, primjer apsolutizma kakav je svijet upoznao sa Staljinom i metodama ubijanja kulture i pojedinca te temeljima na kojima se zasnivala ideološka postavka jedne apsolutističe epohe i jedne tiranije, može se govoriti i sa aspekta uklanjanja recidiva prošlosti u svim onim sferama društvenog života u kojima staljinizam i danas postoji, ali samo u različitim formama uzima svoj danak. Sve u svemu, historija je ponizila jednog Staljina, a uzdigla Bulgakova i ostale stvaraoce, što ne treba biti samo nauk za budućnost. Bulgakov je još jednom dokazao jednu Staljinovu životnu teoriju, a to je da se sa umjetnikom treba obračunati prije nego li se predomisli i da se strah kao logika ubjeđenja kako on to sam promišlja, nemoguća je za uspostaviti se u ljudima stvaralačkog duha, kakav je, svakako bio jedan Bulgakov. Ali je on, zapravo, svoje ubjeđenje platio zdravljem i na koncu životom, ali i vječmnom slavom velikog pisca koji je na koncu istjerao svoje. Drugačije, očigledno nisu mogli živjeti ni jedan ni drugi. Drugačije se nije mogao ni graditi odnost između apsolutizma i umjetnosti. Svakako da etička, estetska, emocionalna i mudrosna komponenta kao sistem vrijednsoti umjetničkog djela, ne mogu ispuniti niti jedan svoj racionaolni i duhovni dio, jer su pod apsolutizmom ili krivo shvaćeno, nepoznati ili nemogući.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Grad Sarajevo-Exodus Safeta Zeca predstavljen u Potočarima

Kao dio zvaničnog programa obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici   SLIKARSKI OPUS „EXODUS“ SAFETA ZECA PREDSTAVLJEN U POTOČARIMA   (Potočari-Srebrenica, 07.07.2020) U okviru obilježavanja 25. godišnjic...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljena inicijativa Odmori u Bosni i Hercegovini

Od danas aktivna i web platforma www.odmoriubih.ba   PREDSTAVLJENA INICIJATIVA „ODMORI U BIH“ ZA PODRŠKU TURIZMU U BIH   (Sarajevo, 07. juli 2020. godine) Na današnjoj press konferenciji u Botaničkoj bašti Zemaljskog ...
by Redakcija
0

 
 

Bečki proces: Zajednička budućnost – Jedna Europa (Vienna Process: Common Future – One Europe

Diplomatska akademija Beč – Obilježavanje 75. godišnjice (01. srpnja 2020.)   Dana 01. srpnja 2020. god. Platforma Modern Diplomacy, Međunarodni institut IFIMES, zajedno sa najstarijom diplomatskom školom na svi...
by Redakcija
0

 

 

”Prašnjavo sunce” Valerija Kazakova na srpskom

„Прашњаво сунце“ Преведена збирка песама Валерија Казакова   У Београду, у издању Удружења поетских стваралаца (ур. Анђе...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Faruk Ličina: U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti vjeri ili naciji

Faruk Ličina, predsjednik ŠURE Luksemburg U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti bilo kojoj vjeri ili naciji Faruk Ličina je rođen 1980. godine u Skoplju, a živi i radi u luksemburškom gradu Kayl. Po...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona