Kada se tvoj lider (vođa), postavi kao otirač za tvoje noge, uzdigni ga da ti bude zastava koja vijori iznad glave. A kada se sam on uzdigne iznad tvoje glave, da ti bude zastava, onda ga metni pod noge da ti bude otirač.
Kada se rob navikne robovanju, a vladar lošem vladanju, tako uglavnom biva. Navika robovanja, kao i navika vladanja, mnogo je jača od ljubavi prema tim statusima i kod jednih, i kod drugih.
Društvo u kome su nepotizam, mito, i korupcija normalne pojave, nije normalno društvo. Ono je bolesno, i u stanju kolektivnog mazohizma. U takvom ambijentu, nemoguće je podstaknuti širu masu da se bori za promjenu svog statusa, ali, za početak, sasvim je dovoljno slijediti svoj instinkt, i polako oslobađati jednog po jednog roba. Na tom putu ne savjetovati se sa kukavicama, i digitrondžijama. Epidemija slobode se brzo širi, samo je potrebno robovima malo osloboditi ruke okova.
Među nama, puno ljudi polako poprima mentalitet šutljivaca i kukavica. Ograničenje egzistencije na: misliš – ne postojiš, ne misliš – imaš parče hljeba, podrazumijeva se kao suštinski interes. Međutim, šutljivce i kukavice niko ne poštuje. Možda će dobiti obećani hljeb, živjet će, umirati, i neće se spomenuti nakon. Svako vrijeme slavi one koji govore i one koji su hrabri. Ovi drugi za sobom na ovom svijetu ostavljaju samo miris svojih fizioloških potreba. Put pravde, i Božje nagrade nije put kojim se kreću šutljivci i kukavice. Ako je suština ovosvetskog bivtsvovanja – ne činjenje zla, sprečavanje činjenja zla, ili ukazivanje da se ne čini zlo – onda je ona vrlo jasna. Šutljivci i kukavice, tj. oni koji ne rade onako kako Bog zapovijeda, već čovjek koji im odobrava ono što Bog zabranjuje – koračaju putem obećane patnje. Šutnja i kukavičluk – dva su zla od kojih ne treba birati manje, već ukinuti oba!
I za kraj – hljeb ne moraš dobiti samo od onog ko ti ga prvi ponudi. Nafaku ne donose ljudi, već Bog. Ukoliko nafaka postoji, uvijek postoji neki drugi put do nje.
Kada nepošteni ljudi poštenima uzimaju budućnost, krivicu za tu nepravdu treba pripisati drugima. Zlo po inerciji vodi zlu, i nikada ne može biti umirovljeno. Sila ga vuče. Dobro prestaje biti dobro ukoliko stoji i posmatra. Zlo se ne može samo zaustaviti, dobro se ne smije umiroviti. Odnos pasivnosti dobrog, prema odnosu prirode zla, rezultira potiskivanjem dobroga do posljednjeg rezultata – iščeznuća. A kada dobro iščezne, postaje zlo. Ukoliko se pošteni ne odupru, ne suprotstave nepoštenim ljudima, neće čak ni biti krivi samo za svoju nepravdu, već i zato što su postali zli – dozolivši zlu da ih potisne ili čak uđe u njih same.
Zločinci su ničiji. Oni su posljednji prokletnici na ovom svijetu koji po dobru trebaju biti spomenuti. Oni nemaju naciju, a onaj ko ih po dobru spominje, spada također u grupu koja nema naciju – on je samo kancer u tijelu jedne nacije. Svi oni trebaju biti odbačeni od nacije, biti među nacijom prokletnika, u istoj boji, rasi, sa istim naličjem.
Narod koji zaboravlja, narod je koji nema svoju državu (nema instrumente podsjećanja).
Onoga koji mrzi, mržnja u isto vrijeme i nadahnjuje i razara, ali je ovoga drugog manje svijestan.
“Tokom najdužeg razdoblja ljudske historije uopće se nije kažnjavalo zato što se zločinitelj činio odgovornim za svoje djelo, dakle: nije se kažnjavalo pod pretpostavkom da samo krivca treba kazniti: – štaviše, kažnjavalo se, kao što još i danas roditelji kažnjavaju svoju djecu, iz gnjeva zbog pretrpljene štete iskaljivao na počiniocu štete, – ali taj gnjev je držan u izvjesnim granicama i modifikovan idejom da svaka šteta ima svoj ekvivalent i da se zbilja može nadoknaditi, pa makar i bolom počinioca štete.”, Fridrih Niče u djelu Genealogija morala.
Da potraga za ekvivalentom, i potraga kompenzacijom, pale su u vodu iz samo jednog razloga: ekvivalent bola koji će osjetiti kažnjeni, neće moći da odgovori zadovoljenju ekvivalenta štete, jer niti će se moći adekvatno kazniti, niti ta kazna može biti kompenzacija za bol onih koji žale za djelom koji je kažnjeni počinio (ili ukoliko je ubio dva čovjeka, nemoguće je njega ubiti dva puta, niti će njegov nedostatak njihovim porodicama ublažiti nedostatak ubijenih).
Historičar bilježi događaje, bavi se hronikom, dok književnik bilježi misli ljudi, i uzroke događaja, pa samim tim i upotpunjuje ono glavno što historičar propušta. Dok se hitoričar bavi događajima, književnik se bavi doživljajima. I jedan, i drugi, neraskidiva su karika kojom se mogu objasniti stvari iz prošlosti: dok prvi bilježi stanje na terenu, drugi bilježi stanje unutar ljudskog duha.
Književnost je iskrenija od historije. Ona i kada promovira laž, odaje iskrene namjere svojih pisaca.
Dekonstrukcija književnih djela otkriva simptomatiku, i razvoj misli i stavova jednog doba čiji je sudionik sam pisac. Stvaralaštvo jednog autora umnogome označava i komflikt društvene i moralne percepcije prema moralnim školama tog doba…
Kao što se Lord Henri (kao ličnost koja nudi nove zakonitosti tzv. slobodnog života-lik koji u romanu kvari jednog čovjeka) pojavljuje u romanu Dorijan Grej, autora Oskara Vajlda, tako se i mnoga djela, prije, i poslije, prihvataju kao moralna načela, moralno novoutemjeljene Zapadnoevropske misli. Nova Zapadnoevropska misao, sačinjena od najšire čitalačke publike, je umnogome prema djelima istaknutih pisaca od postrenesansnog perioda, uključujući i današnjicu, u odsustvu religijskih stavova, prihvatila kao osnov kritičkog mišljenja sve antimoralne zakonitosti kao osnovne slobode društva. Evropski pisci su, od legalizacije promiskuiteta, i zagovaranja antimoralnog društva, potčinili su razum prirodnim potrebama i tako ostavili zaveštanje po kojem se tumačenjem njihovih djela, pojedini fragmenti ili suština postojanja pojedinih likova u djelima prihvata kao općeprihvatljiva vrijednost naslonjena stavovima nadogradnje društvenih vrijednosti u odsustvu religije. Može se reći da seksualna sloboda u Evropi duguje svoju afirmaciju mnogim piscima. Takva antimoralna stajališta se dominantno iskazuju, iako se izmjeđu redova dosta teško daju primjetiti, imaju ogroman utjecaj, stoga što se oskudnost čitanja i tumačenja religijskih Knjiga u Evropi, nadomeštava čitanjem i tumačenjem velikih književnih djela.
Kratak osvrt na djelo Zločin i Kazna (aspekt primjene antimoralnih načela u sferi opće produhovljenosti Evropskih vrijednosti danas, tzv. cijene kritičkog mišljenja, kao jedne od komponenata jednog od glavnih stubova Zapadnoevropske civilizacije danas, iskazane pod utjecajem književnih djela postrenesansnog perioda): “I ako ja ma kad (zamislimo tu besmislicu) budem u zakonitom braku, ja ću još voljeti te vaše proklete rogove, ja ću tada još ženi svojoj: Druže moj, dp sad sam te samo volio, a sada te i uvažavam, jer si bila kadra da protestuješ” – fragment se odnosi na preljubu žene u braku.
Dževad Karahasan u romanu Noćno Vijeće pripovijeda: “Ne moraš ti ljudima dati ni hljeba ni vode, samo ih uvjeri da je neko gori od njih i daj im pravo da toga nekog pljunu i udare nogom, vjeruj mi da će ti biti odani koliko uopće mogu Pokaži ti meni koga mirzim i koga ću da pljunem, a za hljeb ću se ja sam snaći.” Pjesnik Jovan Jovanović Zmaj, u jednoj svojoj pjesmi, skoro vijek prije, iskazuje:
“Al, ako j’ dužnost građanska,
raniću se travom
naučiću klimati prepokornom glavom,
i kurjuk ću oplesti
k’o u mandarina
i srkaću samo slast
zvaničnih novina.
pobjeći ću kad mi ko
spomene Prudone –
al’ dopust’te jedino –
da mrzim špijone (špijune).”
AUTOR – Dženis Šaćirović
Top of Form
