Svijet je već dugo “oslobođen” pritisaka kojima su novinari, pisci, televizijski voditelji, redatelji, i ostali, ispušteni iz kandži strogog sistema i nametnutih okriva djelovanja. Umnogome se oslobodila misao, i otrgla lanaca ideja o slobodnom govoru koja je, ukoliko zavirimo u neposrednu prošlost našeg socijalističkog okruženja bivala žestoko cenzurirana i ograničena. Sada imamo slobodne mislioce koji mogu javno da deklariraju svoje stavove. No, pored toga što smo u nekadašnjem vakumu živjeli za ideju: “svakoimapravo da misli i iskažesvojemišljenje”, danas bi trebali se voditisljedećomidejom: “svakoimapravo da misli, ali da pazi hoće li time prouzrokovati kakvu štetu”.Danas je, nažalost, štetnost slobode govora podjednako destruktivna kao štetnost šutnje.
Postojedvijevrsteograničenjatzv. “slobodegovora”: sistemskom cenzurom (cenzurom državnog aparata) i etičkom cenzurom (cenzurom ocjene javnog mnjenja ili tzv. moralnom reakcijom običnog građanstva). Razlika izmjeđu ove dvije vrste cenzure se sastoji u tome što je državni aparat, kao nosilac vlasti imao instrumente kako da se obračuna sa onim što je konstatirao nepoželjnim u javnom mnjenju, a druga vrsta cenzure je samo izražena formom u vidu protesta. Ako se uzme u obzir da se sa naglim opuštanjem sistema prema građanima, polako stapao i stepen nametnutih obaveza, tako je npr. i sloboda o kojoj je ovdje riječ, išla u korak s tim. Iako se naglo išlo sa popuštanjem egzistencijalnog kaišta svake vrste, sloboda govora je vjerovatno i najzloupotrebljenija “sloboda” koju su građani mogli da dobiju. Od slobode plasiranja ideoloških, nacionalističkih, rasističkih, i drugih sklonosti koje prestavljaju mišljenje samo pojedinca ili određene grupe ljudi, riječi ispisane na papiru, ili izrecitirane na malim ekranima, imaju moć da šire kako najprimitivnije, tako i najsofisticiranije oblike indoktrinacije građanstva.
Isto kao što su nekada pomenute grupe učesnika u kreiranju javnog mnjenja bile u sukobu sa svim nivoima vlasti, tako danas imaju mogućnost da bivaju zaštićene od, također svih nivoa vlsti. Kao što su nekada obrazovane komisije koje su u službi sistema vlasti neodgovorno se odnosile prema piscima i novinarima, nepotrebno cenzurirajući sadržaje koje su, ili olako smatrali nepoželjnim, ili im nisu ni pridavali dovoljno pažnje analiziranjem, tako uglavnom postupaju ni danas, ali u drugom smjeru. Kao što se za mnoga vrsna književna djela saznalo tek decenijama kasnije, tako danas korov od sklopljenih rečenica možemo naći svuda, pa čak i među uglednim izdavačima.
No, nije tu problem samo individualnog ukusa. Sloboda govora tabloidnog tipa, ili “žute štampe” u kojima se mogu naći neistine, laži, klevete, uvrede, pa čak i neke informacije koje uveliko ugrožavaju stepen nečijeg fizičkog integriteta su katarstofa koja prevazilazi svaki smisao o naivnom i nenamjernom. Jedan skandalozan naslov može uzburkati javno mjenje, obično građanstvo, izazvati neprijateljstvo i sukobe, kako prema onome na koga je “uperenprst”, tako i na sukobe grupa. Sadržaji upereni protiv nekog lica, bilo da su zadiranje u intimu, ili kleveta, mogu donijeti nesagledive posljedice po lice, subjektu nekog teksta ili kakvog drugog materijala. Sloboda govora se ne treba ograničavati, ali se treba ograničiti stepen njene razorne moći. “Sloboda govora”, može zarad tiraža, profita, ili podređenosti nekom uskom interesu pojedinaca da izazove nesaglediva osjećanja ili reakcije.
Kroz posmatranje iznijetog u nekom govoru, ili pisanoj riječi, moramo analizirati koliko od iznijetog predstavlja veću štetu od koristi. Možda će i naizgled, najnaivnije pozivanje na određenu reakciju doprinijeti da se povrijede nečija osjećanja ili se doprinese narušavanju integriteta ličnosti.
Mnoga zakonodavstva u svijetu su slobodu govora ograničila inkriminacijama u svojim zakonodavstvima. Razlog je u tome što nepovoljni sadržaji utječu na zdravlje ljudi, te mogu izazvati nesagledive posljedice. Ono na čemu u budućnosti treba posebno raditi je širi okvir inkriminacije govora mržnje, govora koji poziva na povređivanje i smrt lica, ili izričito vrijeđa osjećanja vjernika. Možda bi na tom putu trebalo uvesti cenzuru tzv. “sarkastičnih listova” ilitelevizijskihemisija, u kojima se ciljanomoguanlazitisadržajikoji bi doprinijeliiskrivljivanjuslike o nekojvjerskojskupini i njenojdoktrini.
Gdje su granice?
Svaka sloboda se prostire do slobode drugoga. Ne može jedna sloboda ugrožavati drugu, jer u tom slučaju nemamo više dvije slobode: jedna se pretvara u neslobodu, druga u tiraniju. Slobodu govora ne treba zloupotrijebiti sa samim njenim nazivom.
Svi trebaju imati pravo da govore, ali ne i sve da govore.
AUTOR – Dženis Šaćirović
