STVARAOCI – IZMEĐU NERAZUMIJEVANJA I NEBRIGE DRUŠTVA
Nijedno vrijeme nije bilo previše naklonjeno stvaraocima. Svima koji su čitali biografije poznatih pisaca, filozofa, pa i naučnka, poznato je da su mnogi, veliki stvaraoci, za života, ili bili nepriznati, ili živjeli na ivici egzistencije i to u trenucima stvaranja njihovih najvećih umjetničkih, litetarnih ili naučnih dostignuća. Kasnije ih je svijet slavio, prema njima se mijenjao, a generacije i generacije se obrazovale iz njihove zaostavštine. Neshvatljivo je nama, možda, da sada u XXI vijeku postoje takvi primjeri ljudi, koji na rubu egzistencije u nekim malim trošnim kućama, predgrađima ili zaboravljenim ulicama gradova, postoje, stvaraju, zaboravljeni su, odbačeni, suvišni, ili se pak, smatraju nikada shvaćenim. Ne bismo, baš, shvatili da je to moguće danas, nakon svih negativnih iskustava. Sjetimo se Van Goga i čije slike danas koštaju desetine miliona, a koji je za života prodao samo jednu sliku (,,Crveni vinogradi”) ili jednog od najvećih francuskih i svjetskih književnika Molijera, koji za života nije postao član Francuske akademije nauka i umjetnsoti, na čijoj bisti ispred akademije danas piše: ,,Njegovoj slavi ne nedostaje ništa, ali on nedostaje našoj!”. No, ima tu nekoliko mogućih objašnjenja: ili su oni u datom vremenu toliko iznad nas, a mi nedovoljsno sposobni da ih kao takve, uoće, uvedemo kroz naša vrata percepcije, ili su, prosto, društva okrenuta sistemima vrijednosti koji ne poznaju potrebu da vrednuju takve ljude. Ali bez njih – stvaraoca, u povijesti nema mjesta, a kakva li može postojati, postavlja se pitanje(?).
I u Šekspirovom vremenu bilo je kraljeva, bogataša, raznih uglednika i hiljada ljudi u tom vremenu “bitnijih” od njega. Koga danas, uopće, briga ko je bio kralj, a ko veleposjednik u vrijeme kada je ovaj genije pisao svoje najbolje stranice? Vjerovatno je i tada bilo onih kojima je bilo besmisleno to što on radi bez ikakvog “računa”, ali nisu shvatili da su oni radili za život, a on za vječnost. U tome je, valjda, najveća razlika između percepcije o malim i velikim ljudima – vječito nebitnim i vječito bitnim. Nakon 400 godina mi stvaramo autoritete od onih od kojih imamo koristi, kao što su prije 400 godina ljudi smatrali svojim autoritetima one od kojih su oni sami imali koristi. Tu se ogledaju sve veličine i besmrtnost autoriteta, ali i pravi izražaji bitnosti neke ličnosti. To je, zapravo, pobjeda duha nad materijom – pobjeda opstojnijeg nad trenutnim – pobjeda vječnosti nad životom.
Imamo li danas osjećaja za naše stvaraoce, talente, ljude koje će neke nove generacije i povijesničari izučavati, afirmirati i slaviti, kada već nijesmo mi? Imamo li mi nekog svog Van Goga, Molijera, Šekspira ili koga njima sličnoga? Imamo li, (da nam se Bog smiluje) nekog starog, neiskorištenog i zaboravljenog intelektualca, koga bi trebali zatvoriti u jednoj divnoj i udobnoj prostoriji, angažirati mu pisare i finansirati štampanje svih knjiga koje stigne da za života napiše ili naše “pokretne enciklopedije” hodaju same sa štapom u ruci, prema kojima nemamo nikakvih obaveza, ni institucionalnog, niti pojedinačnog? Ako imamo, priče o Van Gogu, Molijeru ili veličini Šekpira u odnosu na nebitne plemiće, one za male narode mogu biti pogubne.
Ističimo, dakle, prave ljude u svom vremenu.
AUTOR – Dženis Šaćirović
