Svako ima pravo na slobodno mišljenje i izražavanje! Stop. Niko ne smije biti uznemiravan zbog svog mišljenja! Stop. Svako ima pravo da traži i prima obavještenja i ideje bilo kojim sredstvom bez obzira na granice. Stop. Stop!
Ovakve konstatacije ušuškano “ladoleže” na stranicama malih i velikih zakona, konvencija, deklaracija, statuta, tih “krasnopisanih” svjedočastava čovjekovog puta ka slobodi.
Stavove ovog tipa zastupaju demokratska društva gdje se drži do prava na govor. I to nije sporno. Nije sporno zato što sloboda svakog pojedinca jeste onolika koliko on smije govoriti. A on smije govoriti taman onoliko koliko taj govor ne ugrožava slobodu drugog. E to je već sporno. Toliko je sporno da se u spor može ući lako, a iz njega se može izaći teško, ili nikako. Zašto se ulazi lako? Zato što je gore izrečena postavka neupitna. Sloboda moje riječi ne smije ugrožavati tvoju slobodu. I to je jasno kao junski dan. Ali to je samo tako ako i samo ako ono što ja govorim nije istina. Ako je ono što ja govorim istina, onda me tvoj slučaj ne zanima. Onda me ne zanima davljenje tvoje “slobode” mojom slobodom. Ti si lažov! Ti si lopov! Ti si ubica! Ti si fašista! Ti si ništa roba! Ti si nepismen! Ti si toliko nepismen da je izlišno obratiti se pisanim putem! O tebi treba kazati sve ono za šta sam u stanju da pronađem održiv argument. Kako će to da utiče na tvoju slobodu laganja, lopovluka, ubijanja, promovisanja nakaradnih ideologija, baš me briga. Zbog ove situacije baš svako Nema pravo da izražava slobodno mišljenje već samo onaj čije mišljenje ima održivost istinitog argumenta. Samo taj. Zato silogizam o svačijoj slobodi treba zamijeniti silogizmom o svačijoj odgovornosti prema kazanom i pred kazanim.
Naše društvo nastoji da ukloni cenzuru, nevodeći računa da li su njegovi činioci spremni za tako radikalan potez. Društvo koje godinama trpi nestanke i ubista novinara i svih onih koji su se borili za slobodu riječi, da li može preko noći ući u slobodu govora?
Jurnjava zadostizanjem onih većih od sebe, dovela nas je u situaciju da imamo neodrživ način slobode govora. U toj jurnjavi izgleda da smo preskočili nekoliko stepenika. Nekoliko važnih stepenika.
Da se slobodno mogu govoriti tačne i provjerene stvari.
Da se slobodno može govoriti i bez vrijeđanja.
Da se slobodno može govoriti ne izavivajući rasnu,vjersku,nacionalnu ili bilo koju drugu vrstu netrpeljivosti.
Da se slobodno može govoriti sa odgovornošću pred izgovorenim.
Naše društvo ne smije dozvoliti, pod tezom slobode riječi, mogućnost retorike iz tridesetih, četrdesetih, devedesetih godina prošlog vijeka.
Odgovornost pred izgovorenim najbolji je način borbe protiv cenzure.
Nedostatak odgovornosti utiče na kreaciju stvarnosti u kojoj sve više mediji bagatelišu obrazovni i kulturni program na račun profitabilnijeg sadržaja u kojima dominiraju sisate pjevaljke, beskrupolozni kriminalci, kokaisani pripadnici sumnjivog, balkanskog, džet seta.
Paradoks bi mogao da glasi: Nikada se više nije govorilo protiv cenzure, a izgleda da cenzura nikada nije potrebnija nego danas.
A možda nam i nije potrebna cenzura, koliko metla. Gusta, brezova metla.
