Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

29. Marta 2013.

Jovica Letić: Isplaženi jezik

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U našem ranom formiranju svijesti, učeći svoj maternji jezik, mi nesvjesno usvajamo oblike mišljenja koji su uvriježeni u jednoj sredini, moduse kako odgonetnuti određenje životne enigme, poimamo i primamo navike naše jezičke sredine, njihovu vjeru u određene pojavne vrijednosti svijeta koji nas okružuje. Upravo taj jezik postaje stub našeg bića i bitna osnova same naše egzistencije. U samom maternjem jeziku, dakle, za svakog čovjeka nalazi se nešto uistinu sudbonosno, a kada mu se biće počne suprostavljati čak nesto što je nedvojbivo kobno. Mladi Bosanci, rasuti po zemljama svijeta, pripadajući novim generacijama ekonomskih migranata, rođenim i odraslim u zapadnoevropskim, američkim, kanadskim i australijskim gradovima nalaze se upravo na tom mjestu gdje jezik postaje pitanje sudbine i kobnosti. Da bi se bolje shvatila ozbiljnost i neumitnost te sudbine zoran primjer je jedna etnička skupina ekonomske migracije koja danas s tugom može govoriti o potpunom gašenju maternjeg jezika. U inostranstvu egzistira veliki broj Vlaha iz Srbije, narod koji neko neupućen ni po čemu ne može razlikovati od Srba iz iste republike. Njihova imena i prezimena potpuno su identična srpskim, a veže ih i pripadnost istoj pravoslavnoj vjeri, dok znatna razlika postoji u maternjem jeziku. Naime, Vlasi, kao jedan od najstarijih ilirskih naroda na tlu Balkana govore jezikom kojeg lingvističari smatraju dijalektom romunjskog jezika , a svoju sudbinu imao je u činjenici da se, poput romskog, prenosio usmenim putem, jer zvaničnog pisma i pisane književnosti gotovo da i nema. U Srbiji ovaj dijalekt romunjskog jezika nije bio književno priznat (alibi je, vjerovatno, u nepostojanju pisanih tragova) i bio je sustavno potiran, tako da danas veliki broj mlađe generacije Vlaha, rasutih po svim evropskim zemljama, a naviknuti da se i sami dobrovoljno odriču maternjeg jezika i govore isključivo jezik zemlje gdje su se rodili, tako da pri povratku kući za vrijeme raspusta i praznika gotovo ne mogu uspostaviti među sobom nikakvu komunikaciju, izuzev onih koji govore srpski jezik, jezik koji njhovi roditelji preferiraju kao maternji, ako ga više i preferiraju. Tek generacija na odlasku govori svojim maternjim, vlaškim jezikom, ali nema nikakvu moć da taj jezik ni nametne, ni prenose na svoje potomstvo. Mladi naraštaji Bosanaca ne mogu se porediti sa vlaškom djecom po jezičkom naslijeđu, jer ono je bogato u smislu književne pisane ostavštine, pravopisne i gramatičke decidnosti, ali metodologija zaboravljanja maternjeg jezika, kojeg su mnogi roditelji primijenili u vlaškim porodicama, sve se više uvlači i u bosanske porodice, prijeteći u tolikoj mjeri da ćemo za najmanje dvije decenije moći govoriti o jednom opasnom jezičkom vlaškom sindromu.

.

Skrama

.

Roditelji intelektualci s dubokim osjećajem razočarenja u ratna zbivanja, čije su nedvojbeno bili prognaničke žrtve, kao i u političko ustrojstvo poslijeratne, dejtonske Bosne u velikom procentu odlučili su se, po principu gdje mi je dobro tu mi je domovina, ostati trajno živjeti u novim domovinama, a ne mogavši savladati tešku emotivnu i psihološku traumu, kao vid stanovite osvete pribjegavaju dobrovoljnoj asimiliciji svoje djece. Takva djeca često žive izolovana od svog autohtonog jezičkog miljea i po, ipak, snobovskoj recepturi brižno se usmjeravaju isključivo na kontakte sa domicilnim stanovništvom, usvajajući ne samo njegovo jezičko i kulturno naslijeđe, već i oponašajući određene mentalitetske posebnosti. Međutim, niti je jezičko i kulturno naslijeđe njihovih roditelja toliko bezvrijedno da bi bilo kakvo odricanje imalo ikakvog smisla, niti domicilno stanovništvo, često opterećeno konzervativizmom i tihom ksenofobijom, u potpunosti prihvata došljaka, ma koliko ga on oponašao i živio po njegovim kulturnim i uvriježenim životnim standardima, tako da ova djeca često prolaze kroz teške identitetske krize, jer osjećaju nerijetko da su zbog prepoznatljivosti svog imena i prezimena stigmatizirani i na određeni način odgurnuti iz kulturološkog zapadnjačkog miljea na njegovu marginu. Dakle, jedna kultura ima stanoviti otpor prema njima i neće da ih u potpunosti prihvati, a u jezički i kulturni prostor koji bi trebali uzeti kao naslijeđa roditelja, nemaju pristup. No, tvrdokorna borba njihovih očeva, u ime njihove ljepše budućnosti, iznad identitetskih kriza stavlja sve one krize kroz koje su oni prošli i nepomirljivo odgajaju male Nijemce, Dance, Šveđane i Austrijance, sankcionišući tako sve ono što im je rastrgalo život, ali i vlastito dijete koje nikada neće moći izaći iz začaranog kruga nedefinisanog identiteta. Maternji jezik postaje tako skrama na jeziku koju treba odstraniti, lingvističko pastorce koje se ionako ne može porediti sa priznatim i dominantim jezicima velikih evropskih naroda.

.

Pejorativni branioci jezika

.

S druge strane, dobar dio ljudi koji potiču iz radničkih i seljačkih porodica, teško se odriče gubljenja kontakta sa Bosnom, koliko zbog nostalgije, toliko i potrebe da se njihov novi ekonomski status obilježi na nekom bosanskom prostoru, kao pitanje uspjeha i prestiža, pa je njihova metodologija jezičkog odnarođenja djece i besmislenija i specificnija. Naime, velikom dijelu ovih ljudi imponuje što njihova djeca govore strani jezik umjesto maternjeg, a taj svoj nobl-stav ističu rečenicom, natopljenom u ponos – moje dijete ne govori naš jezik! Malograđansko pomodarstvo očituje se upravo u činjenici da djeca međusobno u porodici govore strani jezik, pošto im je takva komunikacija i lakša i potpunija, a roditelji se svesrdno trude da svojim gastarbajterskim neogermanizmima potpomognu takvoj komunikaciji, urušavajući tako ljepotu i jednog i drugog jezika. Dakako, ne čudi što djeca iz takvih porodica jedino psovke na maternjem izgovaraju savršeno tačno, a ostalo jezičko bogatstvo stečeno iz tekstova turbo-folk pjesama, koje danonoćno trešte u stanovima, ima jedino vrijednost u kontekstu skaradne melodije i u njihovo leksičko značenje se i ne proniče. Sočne psovke postale su posljednji čuvari maternjeg jezika, jedna savršena simbolika pred njegovo gašenje. Djeca nisu kriva za ovu skaradnost, mada će plaćati ceh u procesu izgradnje svog identiteta, pa i u učenju stranog jezika, pošto on nikada ne može biti dobro naučen bez poznavanja vlastitog maternjeg jezika. Ne budu li se znali otrgnuti iz ovog jezičkog vakuuma doći će u apsurdnu situaciju da im je i bolje potpuno zaboraviti maternji jezik, nego ga svoditi na nešto krajnje banalno i dozvoliti da on nestaje u sporadičnoj upotrebi pejorativa. Jezik bi toj djeci u odrastanju trebao biti navika lijepog ophođenja, a ne samo gostoljubiva upotreba u sukobima i sredstvo za pražnjenje. Jezik bi trebao vaspitavati dječju svijest izborom iz lijepe bosanske književnosti, a ne biti neki puki instant u trenucima kada se treba izraziti nešto potpuno trivijalno. No, između stvarnosti i zbiljske upotrebe ovog čovjekovog velikog dara ogroman je raskorak i sve ove natuknice u korist maternjeg jezika zvuče isuviše utopijski, tim prije što će u skoroj budućnosti bosanski mališani prilikom posjete domovini, ne mogavši naći zajedničku komunikaciju na danskom, švedskom, njemačkom, francuskom ili engleskom, shvatiti da imaju isti jezik samo ako ga jedan na drugog isplaze.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Merdan Zejnelagić: Mudrost života

Svaki čovjek bar jednom u životu poželi da odćuti nekoliko trenutaka kako bi se ispričao sam sa sobom. Toliko je ljudi na ovom svijetu i baš me čudi činjenica da me još uvijek niko nije pitao ono što cijelog života ...
by Redakcija
0

 
 

Dženis Šaćirović: Jedanaest poruka

JEDANAEST PORUKA Dva su pakla bliska čovjeku na ovom svijetu: da za njega drugi misle i da on sam ne misli o drugima. To su, ujedno, i dva pakla koja otvaraju vrata pravog pakla. Mislim da je čovjek svoj prvi strah osjetio u ...
by Redakcija
0

 
 

Sinan Gudžević: O gudžanju

Znajte da mi je milo što su mi ova dva rebra pukla i milo mi je što mi se pri pucanju rebara i preponsko tkivo povrijedilo. Da nije toga svega bilo, e ne bih u ovaj suteren stigao, te ne bih ni naišao na prvoga čovjeka u Za...
by Redakcija
0

 

 

Snežana Žana Popović: Žena u savremenom društvu u Crnoj Gori

ŽENA U SAVREMENOM DRUŠTVU U CRNOJ GORI Ako pogledamo istoriju nastanka ljudske civilizacije, shvatićemo neminovno da osnovu svake porodice, i društva u cjelini čini žena. U savremenom društvu u Crnoj Gori, ostvaraen je z...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Jasmina Halilović-Murić: Šta se i kako se čita u rožajskim školama

Da li je knjiga najbolji prijatelj rožajskoj omladini? Koliko je uticaj medija, a sada i društvenih mreža na kulturu čitanja učenika osnovnih i srednjih škola u Rožajama? Piše: Jasmina Halilović-Murić To me natjeralo ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona