Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

1. Novembra 2014.
 

Mehmed Meša Delić: Ona, Ferhadija

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Ljepota je uvijek od Boga darovana i ljepota je uvijek svjesna sama sebe. Ona, Ferhadija  je oduvijek znala da je sazdana od najfinijeg bosanskog vrućeg kamena i da je sva njena odjeća Božije tkanje položeno na njeno vitko, dugo tijelo, mehko i vruće tijelo…

Ljepota je gorda i izazovna. Mislila je da niko ne može podići ruku na stoljeća gordosti i bitnosti. Njeno vrijeme suviše dugo traje da bi je mogao ubiti varvar jednog trenutka. Zapravo, ona, Fetrhadija priznaje da je umjela biti drska, kako to samo ljepotice znaju, znala je podviknuti upadljivošću na nesrećnog zaljubljenika što je kukavički proklinjao njenu vjeru, prošlost i tradiciju. Dopuštala je da je diraju komunistički apartčici, pravoslavci i katolici, bezbožnici i nevjernici, zemljotresi, srbotresi, jer je znala da će ih njena odjeća i miris ezana smekšati. Malo je govorila, tiho je pjevala i privlačila svojim izgledom i duhom ljude druge muzike. Bila je veoma samouvjerena i nikada se nije hvalila ajetima i surama koje je znala napamet, a naročito se nije hvalila da je imala bogatu i raskošnu sestru blizankonju u dalekoj Turskoj.

Živjela je sa svojom ljepotom i ogromnim, nesagledivim vremenom u kojem su upisane priče, legende, uglednici, neimari, hafizi, hodže, hadžije, paše, posjetioci, derviši, putnici namjernici, umjetnici.

Odjeća koju je nosila su jednostavni materijal skrojen od vijekova što mjenjaju boje kako svijetlost mijenja dan. Ornament joj je sunčev zrak što iskosa pada po njoj. Ali nijedno tkanje ne može da prekrije historiju koju nosi u sebe i na sebi. Nema tog vela  što krije njene priče i tajne.

DSCI1827

Oko nje, u njoj, i zbog nje dogodilo se mnogo velikih stvari. Ona, Ferhadija uvijek je govorila ćutnjom. Ljepotica uvijek ćuti. Pogled ljepote je dovoljano jasan da sve kaže. Najviše je volila mirne i ćutljive opsenare što su je posmatrali u sazvučju tišine u mjesečevim noćima. Sa takvom bešumnosti i nemirno vodila ljubav do jutra. Njeni ljubavnici su stanovnici svih krajeva svijeta. Najviše je volila kada iskoče iz Pamikovih romana i stanu na banjalučku kaldrmu nakon što se provuku kroz usko grlo Haništa. Onda stave ruke u džep, pomjere blago glavu prema dole, nabace smješak i upišu se sjenkom u vječnost. Njeni ljubavnici su veliki ljudi. Pasavandžije koje jezde strašnim ulicama da bi odganali dosadu. Najviše je voljela zaljubljene hršćane. Oni više vole njen veo i spoljašnost, dive se njenim draguljima i ne razumeju njenu suštinu, a to svaka ljepota priželjkuje.

Smisao je nebitan, izgled je bitan, govori raskošje ljepote koja se voli.

Njeni su ljubavnici pjesnici i sladostranci i njih je kao i hršćane, odbijala i privlačila tišinom i daljinom iz koje je došla.

Bila je sigurna u sebe i u poglede na sebe. Mislila je da niko ne može zlo da joj učini, iako je znala da bi joj mnogi zlo željeli. Mislila je da je dovoljno da  zamandali kapiju, sakrije pogled i poprsje, ali nije znala, tj. nije htjela znati šta se dešavalo oko nje.

Ljepota je odviše ponosna da bi mogla povjerovati kako neko zaista hoće da je ubije. A i odviše hrabra da bi se bojala ubica koje bezbrižnost ljepote ne primjećuju jer spodobe je stalno odbijala čvrstinom svoga tijela i stava.

Ona, Ferhadija, vjerovala je da je banjalučka tvrđava, i da uzdasi njenih meraklija i esteta, svakovrsnih nazora, nikada neće dopustiti njeno urušavanje, propadanje, a kamoli ubistvo. Mislila je kako prizemna zavist zavidljivaca ne može naškoditi otmenosti njenog trajanja.

DSCI1825

Banja Luka je bila tiha, mirna i uspravna, njeni žitelji su silazili na vodu i djelovali su pitomo i vodenasto. Pjevali su i o Vrbasu koji je nosio jablana. Obožavala je zvuk njenih čamaca što se odbijaju od njenu čvrstu obalu. Ali neko je uzburkao vodu i posvađao čamce. Počeli su da je izbjegavaju, da je kude i šalju nikad prekornije poglede. Osjećala je strah, ali ako ljepote postoje previše naklonjenih branilaca i nije ni pomišljala da joj slijedi smrt. Znala je da je i vječnost podložena propadanju, to zna svako ko je proglašen kao vječan, ali zar njen kraj da bude izveden pored svih čvrstih temelja na kojima je počivala? Bila je umišljena i nije se bojala. Bila je jedna, ali hrabra, a na drugoj strani stotine dušmana, kukavica i ubica. Nije imala, učača Kur’ana, ezana, klanjača namaza, oni su ranije prisilno protjerani iz grada na Vrbasu.

Ona, Ferhadija svoju legendu ima, kako su Turci tri neimara, kad su dogotovili nju džamiju naumili pogubiti, da ne bi još gdjegod takvu načinili.

Ona, Ferhadija nikada neće (sa)znati ko sa zemljom poravna neponovljivo neimarsko djelo,  jer njene ubice i rušitelje štite i čuvaju (ne)ljudi koji mrze ljepotu i kulturu onih koji njima ne pripadaju.

Pohotnici su je ubili u jednoj noći. Nestala je u bestrag kao da nikad nije ni postojala. Ostalo je ime i pomen. Nisu ostale čak ni ruševine. Ubijena joj je manje poznata sestra Arnaudija. Glas joj se dugo nije čuo. Tijelo su joj zakopali u nigdinu. Mjesto njenog postojanja nju je zaboravili i mrzelo. Prestala je postojati, misliti i osjećati u jednoj noći, a zvali su je vječnom. Njene revnosne sluge su počele pjevati o njenoj ljepoti i bitnosti tražeći njen nestali trag. Tražili su je uporno i predano, i iskopali su njeno tijelo sa namjerom da je ožive. Sada je pokušavaju povratiti iz nepostojanja, a poslije smrti još jednom njeno snažno probodena kamenicama mržnje koju ona ne može pojmiti i objasniti.

Njeno znanje i historija je uče da bijednike ne može objasniti i razumjeti jer se tu nema šta objasniti i razumjeti. Ne želi mistifkovati njene rušitelje, siledžije i ubice. Njihov čin je nedvosmislen i jasan, oni ne zaslužiju epitete. Njihovo prisustvo još prisustvuje.

DSCI1458

Posjećuju je u njenoj nemoći mnogi ljudi sa istim pitanjima i ona im svima kaže isto:

Ona, Ferhadija, neće se vratiti dok god žive, misle, djelaju i mrze oni koji u časku opet mogu iz mirne i bezbrižne vlastite dnevnice uputiti iz jazbine donešen kamen na njeno nejako tijelo.

Ona, Ferhadija, ne može oprostiti ono što još u gradu na Vrbasu traje.

Ona, Ferhadija, prognana je ljepotica sa teškim ožiljcima.

Rane se njene viđaju novim rađanjem i vremenom.

Njeno tijelo još se gradi, a njena duša će se tek izgraditi.

Ukoliko želite da je ikad opet vidite, gordu i ponositu kakvu ste je mogli viđati na mjesečevom odsjaju u banjalučkoj zlatnoj prašini, sa žutim haljinama davnivna koje je nosila, moraćete i svoja tijela i duše izgraditi.

Ona, Ferhadija, se u vaš grad može vratiti samo ako shvati i osjeti da se oko njene skupljaju dobronamjerni pogledi uživalaca ljepote.

Noć mora pustiti dašak vjetra sjeverca, Vrbas mora zahučati pozdravljajući svoju najstariju sestru, posjetioci i oni zaljubljeni u nju moraju izaći iz zamršenih priča, moraju proći kroz uske hodnike što vode do nje, moraju stati korakom čovjeka ispred nje i osmotriti prizor fiksirajući udvljenički oči na nju.

Hram Hrista Spasitelja

Isto ono što sada čine likovi iz priče utkani u stvarnosti ispred veličanstvenog Hrama Hrista Spasitelja, kao nadomještenje kada podignu pogled, da ne vide kako ona, Ferhadija kao Feniks se (uz)diže.

Nju, Ferhadiju skloniše i pometoše sa temelja kao piljevinu sa guvna na kome je bila vršidba, a nekoliko stotina metara od nje ispraviše Hram Hrista Spasitelja da varaju sebe i djecu svoju, a i druge, da ono što je bilo kasnije bude starije od ranijeg, da hram bude stariji od džamije, da došle u ovaj grad budu glavniji od starosjedioca, da nečovjek bude važniji od čovjeka, nevjernik bude plemenitiji od vjernika.

Ona, Ferhadija, oživjet će i živjet će, zasijat će i svijetlit će samo ako ima dovoljno ljudi sa razigranim čulima što smjelo staju pred njena stoljeća i umjetnost, bez obzira kojoj vjeri po rođenju ili izboru pripadaju.

Ona, Ferhadija, oprostit će ovom gradu sve nakon noći u kojoj će dugo oćutati prsnost sa znatiželjnim gledaocem druge vjere koji će je osmatrati sa svih strana zamišljajući njeno gipko, kameno, vruće tijelo u svojim blagim dodirima drugačijih navika, misli i osjećaja.

Ona, Ferhadija, ucrtat će se u panorama Banja Luke ako ovaj grad ubijedi nju u njenu promjenu, ako ovaj grad dopusti uživaocima da je očima glasno ljube naočigled svih, ako ovaj grad dopusti njenim vjernicima da u nutrini njenoj stanuju ispovijedajući molitvu, kao onda kada nije imala siledžija, dušmana i ubica…

Ona, Ferhadija i njena unutrašnjost biti će oslikana arabeskama koje će raditi umjetnici koji su se dokazali u Vijećnici. Slijede i gradnja mihraba, turbeta Ferhad – paše Sokolovića, bajraktara i Safikadune, a onda su na redu ograda i uređenje dvorišta. Njena unutrica i okolica biti će ukrašeni najljepšim motivima koji se mogu naći u klasičnom otomanskom stilu.

Ona, Ferhadija je 1950. godine bila uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, ali nikada nije bila na listi spomenika svjetske baštine UNESCO-a, već će ako Bog da to tek postati.

A kada sve to bude gotovo i uz Allahovu volju i pomoć, ona, Ferhadija banjalučka ljepotica na ljeto 2015. godine biti će zvanično i svečano otvorena i otvorit će oči svim dobrim i lošim ljudima koji su volili ili mrzili banjalučke džamije.

DSCI1824



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dženis Šaćirović: Ideologija u kontekstu promjena ili prilagođavanja

IDEOLOGIJE U KONTEKSTU PROMJENA ILI PRILAGOĐAVANJA   Uvod. Cilj ovog teksta je otvaranje debate o kontekstu promjena i prilagođavanja ideologije u današnjici. Često se pokreću rasprave, iznose promišljanja koja izranjaju...
by Redakcija
0

 
 

Edib Šaljić: Istanbul je megapolis otvoren za sve vjere

Ovih dana sam pročitao brojne komentare, informacije i dezinformacije na temu ponovnog otvaranja Aja Sofije za muslimanske vjernika da u njoj mogu obavljati molitve. S obzirom da sam završio fakultet u Turskoj, da dobro pozna...
by Redakcija
0

 
 

Aljo Smailagić: Zašto?

Aljo Smailagić   ZAŠTO?   Znam da će zvučati vrlo naivno, ali sa velikim razlogom dižem glas protiv samouništenja ljudskog roda i razaranja ove naše prekrasne planete Zemlje, njenih ljepota i živih bića. Svoju „nai...
by Redakcija
0

 

 

Edib Šaljić: Izdrži grade moj!

IZDRŽI GRADE MOJ! Piše: Edib Šaljić Ne plaši se grade moj, ali molim te budi oprezan. Dosta je naše braće i sestara već bolesno od zla zvanog “KORONA”, od Kovida-19. Molim te grade moj, uzmi me za ruku da zajedno za...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Nela Vlašić: Druže Tito mi ti kune nemamo

Druže Tito mi ti kune nemamo PIŠE: NELA VLAŠIĆ / AUTOGRAF.HR Četrdeset godina je proteklo od smrti Tita. Ne znam je li u pitanju višemjesečna izolacija zbog koronavirusa ili nešto drugo, ali ne pamtim da je po društven...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona