Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

30. Decembra 2012.

Miljenko Jergović: Boro Stjepanović, glumac

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Malo me je tko tako gadno u životu izvrijeđao kao u ona doba Boro Stjepanović. Godina je mogla biti 1987. ili 1988, u Oslobođenju sam napisao nešto protiv “Audicije”, studentske predstave čiji je on, davno prije toga, bio mentor, i koja je tada već obilazila sportske dvorane i domove kulture širom Jugoslavije, igrala u svakom selu, nasmijavala ljude i bila najistaknutiji, premda ne i jedini, proizvod pučkoga teatra, nezahtjevnog i neobaveznog, za onu publiku koja će s “Audicijom” prvi, a možda i zadnji put u životu pogledati neku kazališnu predstavu. U to se vrijeme Boro Stjepanović pojavljivao u predstavi, istina ni to svaki put, u maloj, skoro nevažnoj ulozi profesora glume, jedinoj koja nije bila smiješna i služila je samo  tome da se pređe iz jedne na drugu epizodu, s jednoga na drugo kolektivno smijanje.

 

U skoro svim filmovima tog vremena

 

Nisam bio ni pretjerano grub u tom odavno zaboravljenom članku. Bilo je takvo vrijeme, bio sam klinac skoro, pa se na mene nisu ljutili ni oni o kojima sam napisao puno gorih stvari, ali Boro Stjepanović se bio strašno naljutio. Dočekao me je jedne kasne večeri, bio je petak, u klubu Akademije scenskih umjetnosti, i izgovorio  mi svašta, onako gnjevan i ciničan, przničav kao u onim nekim svojim filmskim ulogama. Pobjegao sam skoro bez riječi, dugo me je to mučilo i dugo mi je bilo pomalo neugodno kada bih ga ugledao na filmskome platnu ili na ekranu. Razbijao mi je filmsku iluziju Boro Stjepanović, dugo. Pa bih gledajući neki film u mislima završio s onim što mi je onomad rekao.

Sad mislim da me je zbog toga i izvrijeđao: da mi se osveti tako što neću u miru moći da gledam njegove filmove. A Boro Stjepanović je, kao što se svi sjećamo, igrao u važnim, dobrim ili lošim, genijalnim i nezaboravnim, prosječnim, skoro svim filmovima tog vremena.

Poslije me je i ta nelagoda prošla. Ili su događaji koji s filmom i kazalištem nisu imali veze prekrili sve ono, svaki osjećaj i ružnu uspomenu, što bi me, možda, do današnjega dana mučilo, e da je bilo više sreće. I vjerojatno bih do danas o Bori Stjepanoviću mislio da je teška prznica, koja je u stanju braniti nebranjivo, pa nalikuje vlastitoj glumačkoj prispodobi sitnoga negativca, da nas doba nije krenulo gaziti i mljeti nam uspomene u sitan sivi prah.

Boro Stjepanović i Kusturica

 

O njemu se govorilo da je dobar i temeljit profesor. Sigurnom je rukom vodio svoje studente, premda su čaršiji i kafani, a bogme i cijeloj zemlji, dok god je cijela Juga bila jedna avlija, nekako bliži, veći i značajniji bili budući glumci koji bi dopali u klasu Emira Kusturice. Valjda se mislilo da će ih on nekim čarobnim štapićem proizvesti u filmske velikane. Neke i jest, neki su mu to i zaboravili, ima ih koji bi najradije da nisu ni igrali u njegovim filmovima, ima ih i koji kažu da su to oni igrali kod Sidrana, ali ni Kusturica, kao ni Boro Stjepanović, ili bilo koji učitelj na svijetu, svoje učenike nije mogao učiniti boljim i većim nego što im je zapisano da mogu biti. Neki među njima su postali glumci, drugi nisu.

Najvažnije po čemu su se ova dvojica profesora razlikovali bilo je, ipak, to što je Kusturica svoje učenike katkad uspijevao uvjeriti da ne moraju učiti kako se govori, nego ih je ostavljao s njihovim ružnim, ograničavajućim zavičajnim naglascima. Neki su s tim poslije imali problema, neki su zbog toga ostali vječni naturščici.

A razlikovali su se, dvojica profesora, veliki jugoslavenski glumac od jednoga od najvećih suvremenih europskih režisera, još u nečemu. U čemu, to ćemo, što iz dramaturških razloga, a što zbog toka i logike životnih saznanja, čuti tek na kraju.

Grbavica je bila geto

 

Kada se zaratilo, Emir Kusturica zatekao se u Parizu, a Boro Stjepanović u svom stanu, na sarajevskoj Grbavici. To je naselje bilo najčistiji, laboratorijski agar aparthejda. Nigdje kao na Grbavici, u cjelokupnom bosanskom, kao ni u drugim našim ratovima u devedesetima, nije bilo tako surovo jasno što čini sudbinsku razliku između Srba, Hrvata i Muslimana (tek koji mjesec kasnije: Bošnjaka), iz perspektive Karadžićeve obogotvorene, zločinačke vlasti, a onda i iz bilo koje druge, stvarne ili zamišljene, nacionalističke ili rasističke, balkanske ili europske perspektive. Grbavica je bila geto, na način Varšave ili Lođa, i to se smije reći bez obzira na sav moralni i intelektualni jad i neukus tih silnih usporedbi novovremenih bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih stradanja sa židovskom sudbinom u Drugome svjetskom ratu, jer postoji barem jedno pravilo životne svakodnevice koje je važilo i u lođskom getu i na Grbavici: zatočenima je bilo zabranjeno da noću, pred svojim gospodarima, zaključavaju domove.

Razlika je, međutim, u tome što je neovlaštenim, besposlenim Poljacima ili Nijemcima, općenito nežidovima, pod prijetnjom smrti bio zabranjen pristup getu, dok su na Grbavici živjeli i Srbi. U nekom višem, emocionalnom, možda i moralnom smislu, to je stvar činilo težom i strašnijom. I možda je baš u tome razlog što se o Grbavici, uglavnom, šuti, i što će Grbavica, tako se čini, ostati neispričana, skrivena priča i za književnost i za film. Naravno, postoje osobna svjedočenja, lične i porodične priče, ali bi se trebalo odvažiti na narativnu sintezu, ući u priči među komšije, jedne i druge, i u takvoj priči, najvjerojatnije, izgubiti glavu, jer se književna, fikcionalna istina o Grbavici nikome ne bi mogla svidjeti i bila bi uvredljiva za sve. Zato će se o Grbavici šutjeti i zato će se ta epizoda sarajevske opsade raspršiti u vremenu, nestati, biti zaboravljena, ili će se pretvoriti u manipulativnu, nacionalističku laž, kako među zagovornicima zločinaca, tako i među zagovornicima žrtava.

Grbavicu toliko spominjemo samo zato što je na Grbavici postojala i jedna vrlo specifična, skoro endemska, sasvim naša vrsta ljudskoga junaštva. Ljudi koji su nosili srpska imena, ili su čak uvjerenjem bili Srbi, a pri povlačenju crte, podjeli i uspostavi aparthejda, ostajali su na drugoj strani, recimo, za sebe tvrdeći da su – Jugoslaveni, ili na neki drugi način, koji je podrazumijevao odbijanje sudbine Karadžićevog Srbina ili Karadžićeve Srpkinje, jedinoga Srbina i jedine Srpkinje kojima je obećano da će preživjeti, ti ljudi bili su autentični, posve jedinstveni junaci, čije junaštvo nitko nikada neće priznati, nitko se neće na njih pozivati, neće im ukazati čast, niti će njihovi postupci ikome biti svijetli putokaz na putu u bolji i ljudskiji svijet.

Časti, dostojanstva i materijalnih dobara, a često i golog života, što ih je Radovan Karadžić uskratio grbavičkim Muslimanima i Hrvatima, neki su se grbavički Srbi, u ime osobnoga dostojanstva i časti, odrekli vlastitom, svjesnom odlukom. Veliko i čisto junaštvo, jer su mogli birati, a izabrali su baš tako.

 

Svjesno izabrano izgnaništvo

 

Boro Stjepanović na Grbavici se zadržao kratko. Toliko koliko mu je bilo potrebno da izvuče ženu i sina, da ostavi stan i eskivira sve ponude s Pala, i ode u svjesno izabrano izgnaništvo.

U Beogradu je zaigrao u jednoj kazališnoj predstavi. Poslije je na Cetinju osnovao glumačku akademiju, koju je godinama vodio, učeći crnogorske studente svojoj umjetnosti i onim profesionalnim i životnim znanjima koji iza glumačke umjetnosti stoje. Stan u Podgorici ili na Cetinju nije dobio, iako mu je bio obećan. Ali  Boru Stjepanovića bilo je lako slagati, jer on, ionako, nije za stan radio ono što je radio. Da jest, ne bi ni odlazio s Grbavice, ili bi lako stekao stan na Palama. Takvog  je čovjeka bilo lako prevariti oko svega. Skoro svega.

Boro Stjepanović glumac je za sporedne uloge: Jevrejin Mento Papo, sitan, uplašen i slab; pa jektičavi mladić, ukoljica, jadnik; poštar koji prenosi sva komšijska ogovaranja; otpravnik vozova; niži činovnik; čovjek iz komšiluka; slab muž jake žene; tipični proleterski amidža ili daidža; provincijski špijun… Boro Stjepanović nikada nije protagonist, nego je vazda pomoćni lik u radnji. Nekad pomaže glavnome negativcu, nekad glavnom pozitivcu, ali najčešće, lik Bore Stjepanovića je onaj sporedni lik čija je osnovna svrha oživjeti atmosferu nekoga mjesta i vremena, učiniti  priču istinitom i vjerodostojnom, mimo svih njezinih, eventualnih, dramaturških grešaka, pripovjedačkih nedosljednosti ili nedovršenosti glavnih likova. Glumci poput Bore Stjepanovića dragocjeni su, jer takav jedan svojom ulogom može sakriti nedostatke filmske priče. On će film učiniti boljim nego što zapravo jest. I učinit će ga – istinitijim.

A šta je istina u fikciji? U filmu i u književnosti? Istina je samo ono što funkcionira unutar samoga sebe jest, ono što pripovijeda vlastitu priču, na način koji se čini jedinim mogućim. Istina nije ni preslikavanje stvarnosti, ni svjedočenje, ali ni izmišljanje, nadopisivanje, nadmaštavanje. Istina je kada Boro Stjepanović kao Cvikeraš, kao sitna vlast u prigradskom domu kulture, balavurdiji služi za podsmijeh, a jalijašu Campi za pokazivanje sile. To je istina. Tako je to bilo u Sarajevu, pa bez toga priča ne može, ali ne zato što je nekada, u nekom stvarnom životu, Cvikeraš stvarno postojao, nego zato što je Boro Stjepanović u stanju gledatelja u to uvjeriti. On je epizodist, koji stvara onaj važan detalj u priči, detalj koji će cjelini davati legitimaciju istine.

 

Glumac za iste uloge

 

Kada su prošli svi naši ratovi, kasting bosanskih, srpskih i hrvatskih, kasting južnoslavenskih filmova polako se vratio u predratno stanje. Ponovo se znao raspored uloga, a u tom je rasporedu Boro Stjepanović, opet, imao isto ono mjesto kao i prije dvadeset-trideset godina. Rano je oćelavio, dugo godina s brkovima, upečatljive, ali nimalo herojske fizionomije, on kao da i nije stario, sazrijevao, mijenjao se u skladu s logikom metabolizma i društvenih običaja. U dvadesetima, kao i u šezdesetima, ostajao je glumac za iste uloge. Nije to ni dobro, ni loše. Jednostavno, tako jest.

Često je igrao likove koje će gledatelj sažaljevati.
I one koje će prezirati.

Ali sve češće: one obične ljude, koje raznose vjetrovi i uragani našega doba, ljude koje okolo prepoznajemo, suosjećamo s njima, ali nekako ne bismo za sebe rekli da smo im nalik. Zanimljiva je gledateljska identifikacija s likovima koje, u pravilu, na filmu odigra Boro Stjepanović. Jako su nam bliski, ali identifikacija je uvijek posredna. On je naš susjed, stric, nastavnik, portir u poduzeću, očuh, ali on nikada nije ja.

Boro Stjepanović je, na filmu, na pozornici i u životu, kao čovjek, učitelj i kao glumac, manji od nas kakvi bismo i koliki bismo željeli biti, ili veći nego što bismo se odvažili biti. To su, eto, njegove mjere.

 

Šta sam? Ništa…

 

Intervju što ga je za beogradsko Vreme (broj 1127, 9. augusta 2012.) načinila Tamara Nikčević svjedoči o drugoj mjeri Bore Stjepanovića, onoj profesorskoj i čovječanskoj. Tamarin tekst pri tom ima svoju dramaturgiju, ritam i razvoj, razgovor raste od, naoko, običnih, za glumca i učitelja glume naoko predvidljivih dijelova, prema životu, čovjekovoj sudbini i tragediji. Od mudroga i urednog čovjeka, čijoj bi umjetnosti bio nužan mir i životni konformizam, do onoga tko je preuzeo odgovornost za vlastitu sudbinu, ne pristajući uz zločine “svoga” naroda, niti uz lažljivu velikodušnost druga dva naroda, onoga tko je svjesno odlučio biti sam, biti Ahasver, lutalica, ali što je važnije, veće i teže: onoga tko odgovornost za svako zlo prihvaća na svoju savjest i dušu, jer su sva zla počinjena u njegovo ljudsko ime; eto tako se razvija razgovor Tamare Nikčević s Borom Stjepanovićem. Osim što je riječ o jednom od boljih i potresnijih komada novinske ili nonfikcionalne proze objavljene na temu osobnih sudbina u našim ratovima, ovaj je intervju jedinstven i po onome što spaja njegov uvod s njegovom završnicom.

Tek na kraju, naime, čitatelju sine, on počinje shvaćati što Boru Stjepanovića čini takvim kakav jest, iz čega izvire i na što se poziva njegov moralitet.

On, dakle, kaže da nije nikakav Srbin (“Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven… Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa. Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan.”). Vjere u Boga on, očito je iz razgovora, nikakve nema, niti religije na koju bi se pozivao kao na svoju. O Sarajevu, nekadašnjem govori s toplinom, o ratnome stradanju grada, s ljubavlju i poštovanjem, ali s današnjim Sarajevom on nema ništa, ili ima isto onoliko koliko ima sa Srbima i sa srpstvom. Priča o bratu, koji je poginuo u ratu, kao žrtva opsade, dok je pekao kruh ubila ga je srpska granata: “Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo da platimo pet, šest hiljada maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju… Kada smo Duška prenosili na Koševo, komšije kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentarisali su: ‘Jedan četnik manje!'” U Sarajevu, dakle, za Boru Stjepanovića nema uzdanje i vjere, kao ni u srpstvu, pravoslavlju, Jugoslaviji, Srbiji.

Ali u nečemu, ipak, ima.

Glumci su bili bolji

 

On kaže: “Znate, tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, često sam tražio odgovor na pitanje zbog čega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loši, pogani ljudi… U tim gadostima je bilo najmanje glumaca. Zašto? Jedan od ključnih elemenata glumačkog talenta je saosjećanje; ne tugovanje nad sobom, nego: ‘Šta je Hekuba njemu il’ on Hekubi da plače za njom?’ Ništa mu nije, ali on Hekubu razumije. E, to glumac može. Većina im tu plemenitu emociju i ona nas je, po mom mišljenju, sačuvala, pomogla nam da ne ispadnemo gadovi. Uostalom, zar jedan glumac-amater nije dao svoj život braneći komšiju muslimana? Govorim o Trebinjcu Srđanu Aleksiću.”

Ove su riječi jedan od dva vrhunca Stjepanovićevoga razgovora s Tamarom Nikčević. Drugi, strašniji, je kad prepričava jedan svoj predratni razgovor s bratom, koji je tad mislio da bi trebalo malo popuštati pred srpskim zahtjevima, jer će inače biti belaja, a Boro je na njega zbog toga bjesnio i rekao mu: “Neka se onda i zarati!” Brat mu je odgovorio: “Lako je tebi da to kažeš. Jer, kakav si, ti ćeš se izvući, a ja, ja ću ostati da poginem!”

Ima ljudi koji s ovakvom uspomenom žive, ali malo koji bi je tako izgovorio.

Ali vratimo se onome prvom, manje strašnom, herojskom vrhuncu, vratimo se Hekubi.

Ne pripadajući više ničemu i nikome, izgnanik i samoizgnanik, nevjernik u svemu, Boro Stjepanović svoj moralitet, vjeru i pripadanje nalazi u misiji glumca. Uopće nije važno jesu li glumci najmanje sudjelovali u gadostima iz devedesetih, i što bi mogao tomu biti razlog. Važno je, najvažnije, da Boro Stjepanović vjeruje kako je sućut, suosjećanje, razumijevanje drugog, u osnovi glumačkoga zvanja, pa glumac bez toga ne može biti glumcem. Nije važno ni je li amatersko kazalište utjecalo na moralni osjećaj Srđana Aleksića, ali teško da bi se čovjek mogao sjetiti ljepšeg i u nekom višem smislu tačnijeg objašnjenja do tog – Srđan je bio glumac amater.

Da nije glumac, možda bi Boro Stjepanović u zla doba bio veliki Srbin? Da ne vjeruje u bit glume, u razumijevanje Hekube, možda bi vjerovao u nešto drugo? Nitko to ne može znati, niti ima smisla o tome puno dumati. Istina je, međutim, da on nije morao žudjeti za velikim, za glavnim ulogama, jer je znao zašto glumi i znao je čemu glumci među ljudima.

 

Glumačko suosjećanje

 

Učeći svoje studente glumi, Boro Stjepanović ih je učio biti, učio ih je suosjećanju i moralu koji će iz suosjećanja proizaći. On ih je glumi učio kao da ih uči svećeničkom zvanju, i to je, vjerojatno, glavna razlika u odnosu na ono što je studente u svojoj klasi učio drugi veliki sarajevske profesor glume Emir Kusturica. Je li ih Boro Stjepanović time usrećio ili ih je učinio dodatno nesretnim, to mi ne možemo znati. Ali ih je, to vidimo, činio boljim ljudima. A možda i glumcima.

Životno junaštvo Bore Stjepanovića junaštvo je glumca. Ništa više ili manje od toga. Na glumca se nemamo pravo pozivati, jer glumci nismo. I da jesmo, svejedno se nemamo prava na njega pozivati. Glumci nisu narod, nego je svatko glumac sam za sebe, i svaki je glumac sam pred Hekubom. On nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak, pa da se skriva iza drugih Srba, Hrvata ili Bošnjaka, niti je Sarajlija, pa da se skriva iza svoje goleme, jedinstvene pripadnosti tom gradu, koja mu danas pruža priliku da određuje tko smije, a tko ne smije živjeti u tom gradu. Onome tko ne smije, po potrebi svoga novokomponiranog sarajevstva može se ašćare i pijano jebati mater ustaška ili mater četnička, ovisno o trenutnoj inspiraciji. Glumcu takvo što nije dano da čini.

Boro Stjepanović sugerira da naš slučaj ne bismo smjeli smatrati tragičnim na način grčkih tragedija: “U grčkim tragedijama ćete naći: ‘Kuku, šta smo im uradili!’ Trojancima, Hekubi, roblju… Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve… E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, šta smo im uradili…”

I da nam se sad vratiti na priču s početka: što je meni danas, a što Bori Stjepanoviću, “Audicija” iz 1987. ili 1988? Ne znam, o tome ne umijem misliti. Ali ne mogu da se prestanem čuditi u koliko smo različitih era, epoha, možda i života, živjeli.

Posjetite:  www.jergovic.com



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Fatih Hadžić: Naš profesor, dr. Šefket Krcić

NAŠ PROFESOR, DR. ŠEFKET KRCIĆ Piše: Fatih Hadžić Vrhunski intelektualac, etičar i estetičar, filozof sokratovskog tipa. Oličenje vrhunskog govornika, orator – poput Cicerona, poput Aristotela, poput Katona stari...
by Redakcija
0

 
 

Suada Džogović: Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila Srebrenica

Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila Srebrenica! Piše: Dr. sc. Suada A. Džogović, član Međunarodnog tima za istraživanje genocida, Kanada Na obilježavanju 24-godišnjice masakra u Srebrenici, jučer je u ...
by Redakcija
0

 
 

Nataša Žurić: Crnogorka kroz vrleti i vjekove

CRNOGORKA KROZ VRLETI I VJEKOVE   Studirala sam  u Petrogradu i stekla najbolje obrazovanje, ipak me pogledaj. Jesam i biću uvijek Crnogorka. Visoka sam, dugih nogu, crne i kovrdžaveć kose, tamnog tena i očiju, nenaš...
by Redakcija
0

 

 

Denis Kožljan: Kinezi u Kumrovcu

Kinezi u Kumrovcu Piše: Denis Kožljan Što bi sad rekli Tito i Mao da su živi? Hm, ma rukovali bi se sigurno. Mao bi se onako široko i prepoznatljivo nasmijao, a Joža uživao u svojoj omiljenoj cigari. Da, ali sada su drug...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Muslimani obilježavaju odabranu noć Lejletu-l-Mi’radž

Isra se u arapskom jeziku znači noćno putovanje. Radi toga što se ovo čudo ili mu‘džiza Božjeg Poslanika, koja svojom veličinom zadivljuje i zapanjuje, dogodilo noću, to je i jedno kur’ansko poglavlje dobilo naziv ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona